Postovi
24.04.2007. Reci mi nježno, nježnije...
Kako mi njemački nije materinji i još ga učim (a taj proces će trajati zauvijek) nije mi uvijek lako boriti se za svoja prava i iskazati svoje mišljenje na neki kulturološki prihvaćen način. Jer svaki narod ima svoj oblik komuniciranja i premda su zavladale globalističke pojave u toj komunikaciji (barem formalno), uvijek se osjeća i onaj dio mentaliteta koji treba prepoznati, ako niste okruženi svojim sunarodnjacima.
Iako je meni, moram priznati, i u Hrvatskoj bilo puno puta zaista teško komunicirati. Pogotovo kada bih naišla na bahatost, bezobrazluk, nekompetenciju...
Pitanje je naravno uvijek kako izreći svoj stav o nečemu, a da drugu stranu ne uvrijedite. I obrnuto. Dakle, kako prihvatiti tuđe mišljenje, a da se ne osjetite povrijeđenim.
Ja sam bila odgojena tako da se ne ističem, jer to nastavnici ne vole, da ne govorim uvijek ono što mislim (pogotovo ne u školi spominjati vjeronauk i sl.) i sve u tom stilu.
Ne znam što je presudilo da mi se taj odgoj nije nikako primao, ali čitav život govorim ono što mislim. Mijenjaju se samo načini. I pokušavam učiti izreći svoje stavove jasno, a ujedno ne povrijediti nikoga. Što mi naravno ne uspijeva uvijek i slično je onoj zgodnoj uzrečici kako ne možeš i prdnut i stisnut.
I onda tu na scenu stupa psihologija, sociologija, komunikologija itd. koje nas uče baš to, verbalno prdnut i stisnut.
Ali uza svo znanje, trud i muku da se misli izreknu što bezbolnije uvijek je u igri i perspektiva slušača. Tako će neka totalno benigna izjava koja za vas ima samo jedan smisao, u ušima nekog drugog pokrenuti čitavu lavinu misli i shvaćanja, da bi na kraju na vidjelo izašlo nešto vama potpuno neprepoznatljivo. I nije vam jasno otkuda je to netko mogao zaključiti. Pa bi to moglo i značiti da u razgovor treba ugraditi i stavove, kao i dozu osjetljivosti slušača. Dok je kod dobrih prijatelja to i moguće, u nekoj poslovnoj komunikaciji sa poznanicima ili kolegama to baš i nije uvijek moguće, a mnogi se time i neće zamarati.
I što onda? Kaže socijalna radnica u firmi gdje se trenutno nalazim, da treba dati do znanja kada nas netko povrijedi, ali govoriti samo o sebi i našem osjećaju u odnosu na takvu vrstu komunikacije. Dakle, ne prešućivati stvari, ali ostati na svom dojmu, ne prelaziti na kritiku drugoga i dati jasno do znanja da si nećemo dozvoliti neku neprimjerenu vrstu komunikacije.
Ne znam kako je sada u Hrvatskoj, ali izreći svoje mišljenje koje ne ide niz dlaku, nije baš bilo pametno, barem što se napredovanja tiče.
U germanskom svijetu se navodno cijeni izreći iskreno mišljenje. Ali nije svejedno kako se to izgovori. A i još nisam dokučila je li to dobro za napredovanje, ili se samo formalno podržava.
U svakom slučaju volim čuti istinu, kakva god ona bila. Ali mi nije svejedno kako ju netko izgovori i stoje li iza nje neki konstruktivni prijedlozi, ili je izrečena samo u svrhu ponižavanja. To čini bitnu razliku.
Isto tako treba uzeti u obzir da od nekih ljudi nećete nikada čuti dobronamjernu kritiku, jednostavno zato jer svi ljudi nisu dobronamjerni. Svjesno ili nesvjesno, iz raznih razloga... pa onda s takvima i ne treba razbijati glavu.
Ima i dobronamjernih koji pate od nekih svojih neriješenih kompleksa, pa imaju potrebu kod svakog čovjeka isticati nešto loše, čisto da se osjećaju bolje.
I to treba ignorirati. Jer je jasno da nismo savršeni (osim Mr. Perfect-a, ali to je jedna druga priča
)
i da se podrazumijeva da svatko ima svoj način komuniciranja. Ono na
što bih ja obratila pažnju je kako se to izrečeno poklapa sa osobom
koja izgovara, dakle da li je autentično i kako onda može meni
koristiti, kao konstruktivna kritika. Ako sam zaključila da se o takvoj
radi.Napišite mi svoje mišljenje o tome, pa makar bilo i bolno. Opet je bolje nego prešutiti pa skupljati to u ladicama vlastitih frustracija, ili još gore, zakamuflirati lijepim riječima bez pravog značenja.
A ako uspijete izreći svoje neslaganje tako da se ja ne osjetim povrijeđena, možemo dalje razglabati jeste li vi bili uspješni li sam ja postala debelokožac...
Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.
06.04.2007. Blogo-rođendanska promišljanja
Prošli petak u mojoj omiljenoj emisiji Opće prakse na prvom programu HRT-a bilo je govora i o blogu. I zapravo me svaki puta i u bilo kojoj prilici i različitosti sugovornika, pomalo razočara kako ljudi reagiraju na ovu internetsku pojavu.
Naime, očito je da blog još neko vrijeme, a možda niti u nekoj daljoj budućnosti neće moći biti jasno definiran. Što je možda i njegova prednost. Ali vratimo se reakcijama.
Bez obzira na obrazovni stupanj, interese i svjetonazore, u svim strukturama društva pronaći ćete priličan broj skeptika i kritičara prema toj pojavi. Moram priznati da ja sada pišem iz svoje, subjektivne pozicije, ali kako sam već dugo blogerica i hvala Bogu ne odgovaram nikome, osim sebi na ovom blogu, dozvoliti ću si taj možda jednostran kut gledanja.
Fantastično mi je kako ljudi vole komentirati blog, a da uglavnom uopće nemaju pojma o čemu se radi. Ili na brzinu površno prelete nekoliko blogova i stvore sliku, koju su zapravo već i prije imali, samo sada imaju alibi za to proučavanje.
Tako sam ja i od visoko obrazovanih ljudi čuli kako pljuckaju po blogu kao nečemu što nije dostojno akademskih krugova ili se pak govori kao o nekim jadnicima koji nemaju pametnijeg posla, jer ima se toliko toga naučiti, pročitati, a ne gubiti vrijeme na te tričarije.
Isto tako sam od niskoobrazovanih osoba čula negativne izjave tipa: "Ma što svi misle tamo na tom blogu da su jako pametni, tamo pišu neke svoje bljezgarije, pa to može svatko raditi."
I u emisiji Opće prakse se gospodin Mandić kao zakleti ne-Internetovac obrušio na blog kao način literarnog izražavanja. Ili da ipak budem preciznija, pročitao je knjigu jednog blogera i ocijenio kako se ne radi ni o čem posebno vrijednom.
I to je u redu, čovjek ima pravo na svoje mišljenje, tim više što o tom području (literaturi) zna zaista puno. Gospodin Zidić, a posebice gospodin Maković bili su manje oštri prema takvoj vrsti pisanja i objavljivanja i zaključili, pošteno rekla bih, da možda nemaju odgovarajuće receptore za takvu vrstu komunikacije, ali da ona ne znači nužno nešto loše, već samo novo i drukčije.
I tu bih se ja nadovezala. Naime, mene kod blogera i blogopojave vrlo malo zanimaju pjesnici koji onda svoje pjesme objavljuju ponekad i u papirnatom izdanju, kao klasičnu zbirku pjesama. Pisci mi isto tako nisu na vrhu liste. Ono što me najviše zanima su neka vrsta kritičkih promišljanja ljudi u svakodnevnom životu i osvrta na pojedine konkretne pojave ili osjećaje.
Blog je vrlo otvoren i demokratičan i ne podrazumijeva nikakvu filtraciju u smislu kvalitete, premda postoje i te liste, pa se onda ipak radi neka podjela na one bolje i lošije što je opet diskutabilno, jer se radi o pojmovima cool i almost cool, što znači da neki jako coooooool blog koji se bavi nekim vrlo neobičnim aspektom uopće ne mora biti i kvalitetan.
I zapravo, ono što hoću reći danas, je da je blog jedna nova vrsta medija. Svidjelo se to nekome ili ne. I jednako kao i u svim ostalim vrstama izražavanja, postoje oni koji to rade jako loše, loše, dobro, izvrsno... Ono što je specifično za blog je ta neka vrsta osobnog dnevnika, premda se i o toj nekako već općepriznatoj klasifikaciji treba još razgovarati. Ali bilo bi dobro da sami blogeri pišu o tome, jer ako se mi nećemo znati izboriti za priznavanje toga u čemu sudjelujemo, neće nas niti oni izvana prepoznati kao jednu potencijalnu kvalitetnu zajednicu.
I premda i sama naiđem često na pubertetske pozdrave na svom blogu, trudim se odgovoriti i smatram dobrim to da ti mladi još možda nezreli i nekritični blogeri, imaju priliku sazrijevati u jednoj grupi koja im nudi i drukčije poglede, koja im pomaže da nešto prekopiraju u stilu pisanja, nešto korisno (pa i manje korisno) nauče, čuju druga mišljenja.
S druge strane, ima jako puno kvalitetnih blogova, bez obzira na vrstu pisanja, a ja se često nađem u situaciji da ih sve i ne uspijem pročitati.
I meni se upravo ta demokratičnost bloga jako sviđa. To neko skrivanje, jer se ne zna tko točno piše, stoji samo dijelom. Jer danas je sve moguće doznati, a ljudi se predstavljaju sa nekim nadimcima iz raznih razloga, a jedan od njih je i sloboda pisanja i izražavanja. I često na blogu pročitam nešto za što znam da ljudi u nekim drugim okolnostima ne bi mogli izreći.
I tu, uvjetno nazvano, psihoterapeutsku funkciju ne bih zanemarila.
A što se kvalitete tiče, evo ja javno pozivam gospodina Mandića da u svom (meni inače vrlo simpatičnom stilu) izsecira moj blog, slobodno od početka do kraja, uključujući i tekstove na prvom građanskom portalu, X-portalu. S obzirom da je protivnik Interneta, zanima me hoće li, i ako da, na koji način ova poruka stići do njega.
I stvarno bi me zanimao njegov sud... NE onako Sude mi, već sa mojim pristankom, dapače i pozivom.
I za kraj malo blogerske privatnosti.
Danas, na svoj rođendan (ne blogerski, već onaj pravi) vozim se sa tečaja u podzemnoj željeznici i vidim stariju gospođu sa štapom kako maše jednom putniku i zove ga. Stariji gospodin joj priđe i njih dvoje se rukuju. Ona ga pita kako je, a on odgovara jednom od onih poznatih fraza koje postoje valjda u svim jezicima, premda imaju ponekad različita kulturološka značenja. I tako on odgovara nešto u stilu da ide, jer mora ići. Kratko zastane i kaže kako mu je supruga umrla 10. siječnja. I ona mu izrazi saučešće. A on odgovara kao neku vrstu isprike za nedostatak dramatičnosti, kako je bila već skroz nemoćna i vegetirala i kako je bolje da se više nije mučila. Još malo izmjene neke riječi i rastanu se. Gospođa koja je čitavo vrijeme sjedila nasuprot mene je nakon toga imala neki nestvaran pogled, prilično sumoran i težak, kao da se i sama priprema za svoj odlazak, u mislima. I mene obuzme neka strašna tuga zbog nje, pomislim kao je to pripremati se na odlazak... I onda se sjetim da mi je danas rođendan, da život ide dalje.
Da za koji sat putujem u domaju gdje me čeka familija, prijatelji, i torta koju je djevojčica u moje ime jučer telefonski naručila od bake i dede. Brižnica moja, valjda se ne moram bojati barem da u starosti neću imati nikoga svog tko će me ispratiti.
I na kraju, k vrapcu sad sam se i rasplakala, jer sam pomislila i na sve svoje blog-prijatelje. I koliko god to nekom ne-blogeru može čudno zvučati, pomislila sam kako sam sretna i zbog ovog bloga i zbog ljudi s kojima preko njega komuniciram i koji su mi pomogli da svoj život u drugoj zemlji puno lakše podnesem. Jer uz vas nemam osjećaj da sam negdje daleko. I hvala vam na tome. I na svim vašim postovima koji su me dirnuli u srce.
Blogamo se i dalje!
Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.
