MonoperajAnka Backup

30.03.2006. Kako sam postala izdajnica?

Jučer sam nakon jako drugo vremena otišla na na susret u jednu katoličku, ne-hrvatsku zajednicu, ovdje u Beču. Bio je poseban program praćen orkestrom i zborom, kratkim promišljanjem o misteriju križa posebnog gosta svećenika jezuita i filozofa iz Indije koji zajednicu posjećuje jednom godišnje. Zatim je bila pjevana Sveta misa u jednoj prekrasnoj maloj baroknoj crkvi, pa večera i na kraju je pater-gost iznio, opet vrlo kratko, što sada radi u Indiji.
Upoznao nas je sa pojmom EKLAVYA koji bi u prijevodu značio nešto kao zajedništvo ili solidarnost. U konkretnom slučaju najveće jezuitske zajednice na svijetu (u blizini Bombaya) koju on ujedno i vodi, to znači da timovi socijalnih radnika pronalaze djecu prostitutki i organiziraju im školovanje, brinu se o tome da im podmire troškove za preživljavanje tijekom školovanja i pokušavaju ih na taj način osamostaliti kako u budućnosti ne bi i oni krenuli putem svojih majki. To je strašno zahtjevan, a i opasan posao jer se moraju boriti i sa svodnicima kojima ova organizacija trga radnu snagu iz okruženja.
Da bi nam što bolje opisao što ta EKLAVYA znači toj djeci, pročitao je nekoliko njihovih izjava nakon nekih susreta, a ja ih prenosim vama:
"Toliko puno bhaiyas i didis (djelatnici tima). I oni su došli nas posjetiti. Ja sam presretan. Za takav dan sam se molio Bogu, da takvih prigoda bude opet i opet." M.K. 12 god. Hindus

"Sir i kruh su bili odlični (mnogi su tada prvi puta probali sir). Bhaiyas i didis su tako dragi. Molim da opet dođete za Raksha bandhan svake godine, pa čak i za Ganesh chaturti. Ove godine ja pripremam svoj kip Ganesha. Zato jer mislim da su sve religije iste." Ovo je izjavio mali jedanaestogodišnji musliman.

Ono što je meni uvijek fascinantno u toj zajednici je blagost i razumijevanje za ljudske tegobe. Tako je svećenik Indijac pričao kako su te žene tamo zaista osuđene na prostituciju, jer je to jedini način da prehrane svoju djecu. Drugog posla jednostavno nema i mogu jedino ostaviti da im djeca umru... pa se čak i pitao koja majka u pravom smislu te riječi ne bi učinila čak i tako nešto strašno da prehrani svoje dijete. Čovjek je zaplakao dok je čitao još neka dječja svjedočanstva.
Taj čovjek velikog znanja i ljudske topline je nekolicini nas iz zajednice vodio biblijske satove i neku vrstu meditacije i duhovnih vježbi. Uvijek kad se sjetim toga, osjetim veliku mirnoću i spoznaju, ne toliko nekih činjenica, koliko svoje nutrine.
Ali nije taj svećenik onaj koji me prvi prihvatio u toj zajednici i zapravo tu počinje ono što stoji u naslovu. Naime, zašto jedna Hrvatica u Beču ne odlazi u svoju misijsku zajednicu, koja okuplja i druge Hrvate ovdje?
E, pa bila sam ja tamo... više puta. Ponekada bih otišla nedjeljom na Misu. A javila sam se kao mogući suradnik u zajednici, ili ako mi već ne mogu ponuditi neki posao da sudjelujem u nekim drugim aktivnostima. I našao meni župnik nekoga za koga bih mogla raditi. I povela ja svoju najbolju bečku frendicu, jer je čovjek trebao i nekoga iz njezine struke i odemo mi tamo i odradimo pošteno jedan mjesec, dok naš rodoljub Slavko nama ne postavi pitanje koliku bi mi plaću htjele (razgovor za posao vam neću prepričavati, kao ni neke druge pojedinosti oko suradnika koji su radili na projektu, to je za poseban post), a mi odgovorile neki iznos prosječne plaće u Austriji, ni previše, ni premalo, baš nešto u sredini. I dobijemo lekciju iz rodoljubno-katoličkog odgoja o tome kako su naši preci ovdje dolazili sa jednom vrećicom bez ičega i bili sretni da nešto rade, a za Domovinu i svoju Crkvu su uvijek rado davali (nismo skužile u koju kategoriju on spada) i bla, bla.
I odem ja opet tamo u našu crkvu i skužim da je tamo na oglasnoj ploči sve puno oglasa onih koji traže ili nude posao, zatim za čuvanje djece, prodaju auta... ma baš kao neki plavi oglasnik... I pitam se gdje je neka obavijest o nekom duhovnom životu, neki makar vjeronauk za odrasle, ako su duhovne vježbe prezahtjevne? ... ali tada nisam ništa našla.
I odem još jednom na misu i čujem svećenika kako drži politički govor i gledam ljude oko sebe, svi nešto pričaju, gleda se tko je što obukao, diže se nacionalni ponos, nekolicina muškaraca niti ne ulazi u crkvu, već stoje ispred da se malo popriča sa zemljacima, dok se žene tamo mole (valjda i za njih)... i mislim si, nisam ja iz ovog filma. Sigurno postoji neki bolji za mene.
I našla sam ga... zapravo ga je našao Savršeni u potrazi za mojim poslom. I javim se ja u tu zajednicu i skuže oni da ja nemam radnu dozvolu i kažu neka se javim kada dobijem dotičnu (zakon se poštuje), pa kažem ja kako bi se rado uključila u vjerski život. I razvesele se oni i pozovu me neka dođem vidjeti što oni rade i ako mi se svidi neka se priključim.
I postave me neizbježno i logično pitanje: "Kako to da nisam u svojoj govornoj zajednici?" I kažem ja njima kako je naša Crkva zbog povijesnih okolnosti bila ujedno i čuvarica nacionalnog, a ne samo vjerskog identiteta i kako se nakon osamostaljenja takav stav u nekim zajednicama, posebno onima u dijaspori, još uvijek zadržao, a kako meni za moj vjerski život treba nešto više, jer sa nacionalnom pripadnošću nemam problema i hranim ju na drugim mjestima. A oni mi kažu da su čuli za to i da je slično sa Crkvom u Poljskoj i pitaju se zašto je to (još uvijek) tako. A ja kažem da ne znam, da to nije moj stav i da ima jako puno kvaliternih svećenika i zajednica koji težište stavljaju na duhovnu izgradnju, ali da ovdje to izgleda nije slučaj, ili barem ja to nisam tako doživjela.
I mislim da je tu bit problema u bilo kojem mojem obliku, uvjetno nazvanog, izdajništva (možda ima još takvih, ali neću govoriti u nečije ime). Naime, ne gledam stvari kroz ružičaste naočale i sva moja naklonost i ljubav prema nekome ili nečemu neće umanjiti neke nedostatke ili, po meni, loše pojave koje se ne moraju mijenjati, ali se mogu barem priznati.
Dati ću usporedbu s nekim roditeljima, jer mi je to trenutno blisko. Dok ima onih koji će realno priznati da su im djeca teška, ponekada naporna ili razmažena, ima onih koji će uvijek pokušati izvući situaciju u onaj okvir koji bi oni htjeli imati. Pa će pronalaziti razne izgovore tipa... joj, baš je sada umoran... kaznit ću ga poslije (obično se ne provede) ili mu sada ove ili one zvijezde nisu naklonjene... I tako stvaraju male gnjavatore koji su predivni u njihovim očima. Ja spadam u prvu kategoriju i kada je moja djevojčica nemoguća ili ne sluša, kazniti ću je, reći ću da je nemoguća i sl.
Ili primjer s tečaja njemačkoga ovdje u Beču kada je sa mnom na tečaju bila još jedna Hrvatica koja je objašnjavala kako su naši autoputi prema moru dobri (tada je postojao još samo autoput Zagreb-Karlovac na tom potezu), na što sam ja rekla kako to nije istina i da su ceste, osim tog dijela, prilično opasne i u lošem stanju. Ona me pogledala kao da sam ja izrekla laž, a ne ona... i rekla da se tako ne predstavlja svoja zemlja strancima. Ne, strancima se laže, pa kada dođu skuže da smo, osim što nemamo autoputa (sada imamo i to sada govorim) i lažljivci. Fakat ne kužim u čemu je fora?
Ja stvarno volim i svoju Crkvu i svoju domovinu, ali ako me tamo, unatoč borbi da nešto promjenim, nitko ne čuje, otići ću tamo gdje me cijene i poštuju i gdje mi nude ono što meni treba. I ulovi me ponekad želja da se odem pomoliti na svom jeziku, a onda mi susjeda (Rvatica) kaže kako su zadnji puta kada je ona bila na našoj Misi skupljali novac za suđenje Anti Gotovini... I ja ipak odem u neku drugu crkvu, ne zato što ne bih dala za nečije suđenje (iako to država plaća), već zato što smatram da to nije primarna zadaća Crkve, osim ako obitelj Gotovina nije u tom pogledu zbrinjena od države ili je tako siromašna da joj treba pomoći. Po mjestu gdje su ulovili našeg Generala, nisam zaključila da se radi o neimaštini kod njega. Opet, nemam ništa protiv da mu se pomogne, samo mislim da crkva ne bi trebala biti mjesto gdje se milodari skupljaju po političkoj opredijeljenosti bez obzira što Crkva pokriva i nacionalnu kategoriju.
Ipak mislim da bi trebalo prevladavati zajedništvo u vjeri. A da je moguće uvjerila sam se u drugoj zajednici gdje su ljudi strašno solidarni i djelotvorni za njima potpuno druge nacije i vjere i pomažu onima kojima treba pomoć, najviše djeci da se školuju.
Znam da će se naći oni koji će mi reći da je najlakše otići negdje drugdje i pljuvati po svojima. Ali to uopće nije istina, jer nije jednostavno otići (dobro, kad ste razočarani to olakšava situaciju), a moje pljuvanje je opis situacije kakvu vidim i nije ništa drukčije od vremena kad sam bila prisutna tamo odakle sam otišla. Osim što me više nema, pa možda nemam pravo više komentirati? Jer informiranost nije u pitanju, znam sve što se događa, ne samo iz novina, već i od svojih blogera, ali ipak, možda nije popularno to raditi jer ste onda onaj prepotentni gastič koji pljucka po svojoj rodnoj grudi (u koju dolazi ljetovati i na praznike), a tamo kod njega je sve bolje. Onaj tko me bolje poznaje zna da jednako operem i esterajhere (pretprošli post govori o tome).
To ne znači da nisam prihvatila Austrijance ili da ne prihvaćam svoje Hrvate. Jednostavno sam u opoziciji kada se radi o lošim stvarima i uzimam ono najbolje i kod jednih i kod drugih.
Za neke sam izdajnik, za neke... nemam pojma, znam da je dom tamo gdje živiš i gdje si svaki dan, a da je zavičaj tamo gdje si se rodio i gdje se uvijek vraćaš svojim korijenima.
Pozdravlja vas Monoperajanka-Bečanka-Zagrepčanka, Novljanka ... naravno uvijek Hrvatica-katolkinja

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

27.03.2006. Beč - veliki pseći WC

Tako otprilike u slobodnom prijevodu glasi posljednja velika kampanja koju su pokrenuli roditelji male djece u Beču i ja im se pridružujem. Naime, prosječno jednom tjedno (a ponekad i češće) Savršeni, djevojčica, ja ili naša kolica zagaze u neko razvaljano pseće govance.
I to ne samo u parkovima (osim u ograđenim za malu djecu gdje im je ulaz zabranjen), već nasred pločnika, ceste, prolaza... svugdje. Upravo je nevjerojatnop da jedna svjetska kulturna metropola ima tako malo sluha za tu pojavu i da, inače prilično nervozni Austrijanci na držanje reda i zakona, ovome nikako ne mogu stati na kraj. Naime, po zakonu bi svaki vlasnik trebao pokupiti izmet svog ljubimca sa ceste ili pločnika (u nekim parkovima čak postoje vrećice), ali u praksi se to vrlo rijetko događa.
I premda se već godinama razglaba o tome, jer ima ovdje i domaćih kojima to jako smeta, ništa konkretno osim kampanja se nije učinilo. Uglavnom se apelira na savjest vlasnika pasa, dok se varijanta nekog policajca za kupljenje psećeg izmeta smatra nepopularnom metodom.
A meni se čini da je već prošlo dosta vremena u provjeravanju razine savjesti vlasnika i da bi jedino neke novčane kazne i kontrola imale smisla.
Ovdje jako puno ljudi ima pse i mačke i vrlo su osjetljivi na prava životinja. I zapravo je to lijepo, uljepšavaju im život i čestu osamljenost... I ja sam doživjela da puno burnije reagiraju na to ako neko dijete piški u parku nego ako pesek obavi nuždu na istome mjestu.
Nisu životinje krive i to se ističe i u kampanji, ali vjerujte kada se vozite s kolicima kao Janica kroz slalom i svako malo doma donesete pola kile nekog razvaljanog psećeg izmeta... počne stvarno ići na živce i počnete se pitati tko je tu lud.
Jedna od smješnijih epizoda direktnog susreta takve vrste je bila jedna prije koju godinu kada je Savršeni ujutro odlazeći na posao ugledao jednu vlasnicu psa kako pušta svog ljubimca da s podignutom nožicom počne ispražnjavanje svog mjehura po gumi našeg automobila. Zaletio se i otjerao ga, pesek se pokupio usred nužda, a vlasnica ostala u čudu, ali nije ništa rekla.
Sirota životinja, netko se ionako popiškio tu već prije i poslije, ali baš je tada izašao neki drugi čovjek kojem se to mjesto njegove nužde nije svidjelo.
Ja osobno ne bih imala psa u kući između ostaloga da ne moram kupiti govanca po pločniku, a ostaviti ga nasred ceste ne bih mogla, jer ne ostavljam niti svoja tamo. Istina je i da ptice kakaju posvuda i ostala životinjska čeljad, ali po gradu najviše ima izmeta onih koje ljudska bića vode na uzici, pa su onda i odgovorni za njih.
Nego, evo linka stranice na kojoj se može dati svoj glas protiv psećih izmeta u Beču... jer tko zna, možda baš vi u turističkom obilasku ovog prekrasnog grada budete slijedeća žrtva...

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

20.03.2006. Profesionalnost i podobnost

Nisam provjeravala podatke, niti pročitala drugu stranu priče, ali ono što sam pročitala o micanju tumača za gluhonijeme gledatelje HTV-a iz Redakcije religijske kulture, nije me ostavilo ravnodušnom. Naime, i sama sam se kroz rad u pojedinim vjerskim medijima susretala sa takvim stavovima da je za određenu vrstu posla potrebna, osim profesionalnosti, i podobnost. Ili možda točnije rečeno vezano uz ovaj slučaj, određena vjersko-moralna pretpostavka za obavljanje posla.
U nekim prijašnjim vremenima društvo je bilo koncipirano tako da se politička podobnost pretpostavljala profesionalizmu. I to je bilo vrlo loše.
Ne znam treba li povlačiti paralelu između ovog slučaja sa tim ranijim vremenima, jer mi se čini da se ipak radi o nečem drugom. Tim više što se ovaj primjer izdvojio kao nešto nevjerojatno, dok u bivšem nam režimu takva pojava prihvaćala kao dio funkcioniranja sustava.
Dakle, ne vjerujem da se radi o nekoj diktaturi Katoličke crkve u Hrvata, jer je slučaj vezan za program o kojem se brine Crkva, ali je ipak na javnoj televiziji, pa nije baš sasvim izvan okvira svih ostalih građana, a ne samo vjernika.
Mislim da je temeljno pitanje, moraju li ljudi koji rade u Redakciji programa za religijsku kulturu, ujedno biti i vjernici. Ili, trebaju li općenito u javnim medijima o Crkvi ili crkvenim medijima biti vjernici i to pripadnici katoličke vjere?
Moj odgovor na ovo bi bio i da i ne... znam da nije nešto jako originalno, ali pokušati ću biti konkretnija. Naime, smatram da neke vijesti ili izvješća sa vjerskih događanja može jednako dobro obaviti i novinar koji nije vjernik, pod uvjetom da je kvalitetan novinar tj. da se informira o stvarima koje možda ne zna ili ne razumije, a bitne su za izvješće, kao uostalom i za sve drugo o čemu izvještava. Što se tiče nekih drugih formi koje zahtjevaju temeljnije poznavanje Crkve ili crkvenog nauka, vjerujem da će to s više razumjevanja i osobnog vjerničkog iskustva bolje učiniti vjernik, ali opet pod uvjetom da se radi o dobrom novinaru. Naime, samo vjerničko iskustvo ne mora pridonijeti i dobrom novinarskom uratku.
To je što se tiče novinara. A što se tiče ostalih djelatnika, kao što su tehničari, glazbeni urednici i dr... mislim da tu stvarno nije presudno da u kreiranju programa budu i praktični vjernici. Jedan dobro upućeni glazbeni urednik može bolje znati gdje i kada pustiti neku pjesmu, bez obzira kakav mu je vjerski život, jer u eter ide pjesma, a ne njegov govor... I možda će biti slučajeva gdje će i vjerski odnos pridonijeti boljem ili potpunijem odabiru, ali to nije nikakvo pravilo i ne podrazumijeva se, već ovisi prvenstveno o glazbenoj upućenosti.
Što se pak tehničara tiče, stvarno ne vidim niti jedan razlog zašto bi oni morali biti vjernici. Uvijek bih radije surađivala sa dobrim programskim realizatorom (kada bolje razmislim ... i imala sam jednog savršenog :-) koji svoj posao radi dobro, nego sa tehničarem-vjernikom koji je šlampav u svom dijelu posla.
A što se konkretnog slučaja gospođe koja je prevodila Svetu misu za gluhonijeme tiče, doživljavam ju dijelom kao tehničara ili nekoga tko ne sudjeluje u kreiranju u smislu sadržaja, iako je prevođenje bilo koje vrste uvijek i kreativan posao i sigurno da zahtjeva i poznavanje materije. Ali ovdje to očito nije bilo upitno, jer je ona to radila nekoliko godina i to zadovoljavajuće.
Upitna je postala njezina primjerenost za nastavak tog posla. I to zato jer je ušla u brakorazvodnu parnicu. Što smatram zaista njezinom privatnom stvari i objašnjavati razloge nadređenome čini mi se prilično degradirajuće. A osim toga pretpostavlja da svatko tko se deklarira kao vjernik i zadovoljava neke formalnosti, ujedno slovi kao moralna osoba. Što bi značilo da je bila moralna do trenutka kada je počeo razvod od supruga. U Crkvi je inače taj problem sa razvedenima prilično neriješen u praksi... Jer ima zaista iskrenih vjernika koji su moralni i časni ljudi, ali nakon razvoda (za koji uopće ne moraju biti krivci) ne smiju sudjelovati u nekim sakramentima. No dobro, takav je stav Crkve i to zapravo i nije ovdje tema. Tema je da je urednik maknuo svojeg djelatnika iako posao koji je radio nije pod jurisdikcijom Crkve, već se više radi o nekoj nepisanoj preporuci koja je možda poželjnija s obzirom na prirodu posla.
A tko se bunio? Navodno neki gledatelji (i to gluhonijemi, iako nije jasno kako su to uspjeli učiniti preko telefona ?!?). Ono što mogu reći iz nekog osobnog iskustva je da se često neki čak i kvalitetni ljudi u novinarskoj profesiji u Crkvi ne znaju baš snaći s glasom naroda koji je često nekritički, jednostran i plod neke dosade u glavi, pa se u nedostatku drugih sadržaja (što je nekako nespojivo sa duhovnozaokupljenim ljudima) okreću brojevi telefona ne bi li se ukazalo na neke strašne moralne propuste ili pogreške.
Bez poznavanja činjenica i često neinformirani, ljudi su spremni igrati ulogu i suca i savjetnika. A odgovorni crkvenjaci tu se obično pokažu neodlučni u obrani svojih djelatnika, ili barem u pokušaju razumjevanja ili razgovora, već se stvari rješavaju tako da se izbjegne neki sukob ili rasprava i sve mirno riješi na način popuštanja, a često i podilaženja publici odnosno konzumentima.
A sve je to i zato jer se visoka profesionalnost u katoličkim medijima u Hrvatskoj još uvijek razvija i jer se brka profesionalnost sa vjerskim osjećajima, pa nije nemoguće da se čuje kako bi novinari u tom segmentu svoj posao trebali doživljavati kao gradnju katedrale, a ne samo kao posao za koji se dobiva novac. I istina je da svaki posao treba raditi sa srcem i pošteno, pa tako katolički novinari nisu predodređeni da budu etičniji od drugih, jer bi svi novinari trebali pošteno i istinito izvještavati. Ali je jednako tako potrebno usaditi stav da je i to posao za koji treba biti adekvatno plaćen, po mogućnosti ne putem drugih studenata na Student-servisu (što nije samo nemoralno, već i protuzakonito), već onako kako svaki radnik zaslužuje po zakonu. Što je ujedno i jedan od temelja Socijalnog nauka Crkve o čemu je pisalo više papa.
U ovom konkretnom slučaju radi se o radnici koja je maknuta s posla jer je nekim okolnostima u svom životu, po procjeni urednika, prestala zadovoljavati kriterije za obavljanje svog posla.
Kad se sjetim nekih ljudi koji su haračili na jednom katoličkom mediju i njihovog nemorala u poslovanju, stvarno sam zbunjena tim određivanjem kriterija.
Voljela bih kada bi se pojavili ljudi koji će više pažnje posvetiti pravim ljudskim i profesionalnim kvalitetama, nego zadovoljavanju često prazne forme koja vodi suvremenoj farizejštini kako u Crkvi, tako i u društvu. A znam da takvih ljudi ima... samo ne dolaze do bitnih pozicija, jer su glasniji oni sa željeznom rukom kao i svugdje tamo gdje su bili i farizeji u Isusuovo vrijeme. Na vodećim položajima... Iako je već davno jednom došao Onaj koji je dopustio da mu raspuštenica opere noge... i sablaznio sve oko sebe.
Prevedeno na neki suvremeniji jezik, vjerujem da bi Isus osobu koja se kaje ako je nešto loše napravila, prihvatio ponovno kraj sebe. Puno manji po toj velikodušnosti će otjerati raspuštenice iz svoje blizine, pa čak ako one i pošteno zarađuju za svoj kruh.

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

16.03.2006. Teta, darf ich Bombe?

Tako je naime zvučala rečenica koju je djevojčica danas uputila prodavačici na blagajni. Pa za one koji ne govore njemački, ovaj hrvatsko-njemački-djevojčicin jezični miks bi značio: "Teta smijem li bombone".
I ne bi to bilo tako strašno da se Savršeni i ja nismo zakleli kako nam dijete neće govoriti neku groznu mješavinu kojom ovdje često govore djeca gastiča, pa ih se može čuti kako u jednoj rečenici nabacaju uglavnom krive riječi materinjeg i njemačkog i to zvuči prestrašno.
Tako da smo odlučili kako ćemo doma pričati hrvatski (s dodacima purgerskog štiha), a njemački će učiti u vrtiću i školi, doma samo kada čitamo priče iz slikovnica, i poneka riječ ili izraz i to uglavnom s tatom...
Ali eto, stvarnost je htjela da je i jedna pedagogica u vrtiću naša, pa da i mi sami ponekada vani ubacimo koju riječ njemačkog i da mala počne to miješati, čak i u istoj rečenici.
Grozno, grozno...Pa to zvuči otprilike "Ideš u šule? Ili:"Kako je bilo na arbajtu?" (pokušavam dočarati s riječima koje nisu tako nepoznate), a za što strašniji dojam poželjno je da se radi o verziji nekog jugo-gastičkog-dijalekta sa jednim iskrivljenim njemačkim ili točnije rečeno austrijskim...
I da se vratim na scenu s početka... Ja se baš zbog pogleda s upitima austrisjkih prodavačica i bacanja na dijete kod prepoznavanja naših pokušavam dogovoriti s djevojčicom da uzmemmo samo ono po što smo došli ili nekada nešto više po dogovoru. Ali mala je nakon par puta skroz savladala taktiku i uredno me pušta na blaganju pogledom anđela, ostane malo iza mene i dok ja stavljam stvari na traku (čeka da stavim sve) izleti iz zasjede i tutne vrećicu bombona ili čokolada (pitam se zašto stoje uvijek kod blagajne) a ja nekada ni ne skužim da je već teta otkucala, a nekada zadnji tren zaustavim ili zgrabim i vratim...
I tako me mala prefrigana drži na vatri svaki puta, nekada me i oženi za neki slatkiš ekstra, a prodavačicu ostavi u čudu ne znajući želi li mala kupiti bombu ili je netko postavio nešto slično u njihovom dućanu.
Baš me zanima što me još čeka u svijetu jezično-slatkih čuda male gastičke.
SerBus

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

14.03.2006. Zločin i kazna

Ponekad mi u glavi nastane psihološki čušpajz iz kojeg se pokušavam izvući nekim suvislim odgovorom. Ali teško je to, jer odgovori nisu uvijek jasni iako bih voljela da se o nekim temeljnim stvarima ljudi mogu malo bolje razumjeti... Jer kako objasniti da se ljudi sukobe oko istih stvari koju neki vide na jedan, a drugi na neki potpuno drukčiji način.
Tako će neki reći da je istina u oku promatrača, pa je onda možda danas važnije promotriti to oko, nego pokušati pronaći Istinu, pa čak kada i vjerujete da je ona Jedna ili je sam Bog.
Naravno, to je i bogatstvo različitosti i ne mora nužno biti negativno, jer dijalog bi nas trebao obogaćivati, a ne sputavati, učiti toleranciji i prihvaćanju različitosti, širiti vlastite horizonte i pokušati razumjeti svijet oko sebe na nekoj podlozi humanosti.
Na žalost, kultura dijaloga je nešto što zvuči kao zgodna fraza u raspravama, ali u praksi ju rijetki dosežu.
Budući da ni sebe ne svrstavam u manjinsku grupu koja vlada tim terminom, mogu samo pokušati izdvojiti neke, po meni, ključne razloge zašto je to tako i zašto uglavnom dolazi do nesporazuma u komunikaciji.
Jedan od ključnih mi se čini ukalupljivanje svjetonazora koji onda naravno podrazumijeva i stavljane drugih oko sebe u određene okvire gdje se izgube neke bitne sastavnice svakog pojedinca, koje su ponekada u području različitih, pa čak na prvi pogled suprotstavljenih svjetonazora.
Da budem još jasnija ... Već se uvriježila podjela na konzervativce i liberale ili ljevičare i desničare i to se uzima i onda koristi pri svakom manjku neke suvislije argumentacije.
Tako su i u primjeru gimnazijalke koja je pisala o svojim profesorima (očito negativno) svi oni koji zagovaraju slobodu govora demokratični, dok su oni koji upozoravaju na neke segmente okvira te slobode izražavanja, naravno konzervativci.
Ja se uvijek u tim podjelama, ovisno o određeneom slučaju o kojem se radi, osjetim kao podvojena osoba, ili u najmanju ruku, nekada kao zatucana konzervativka (to obično ide zajedno, ne?), a nekada kao vrlo slobodoumna liberalka (u istom tonu spajam ove dvije kovanice). Zapravo mislim da bi me najbolje okarakterizirao pojam liberalne konzervativke ili konzervativne liberalke koja situaciju procjenjuje spojem intuitivnog i racionalnog... jesam vas upozorila na početku da se radi o jednom čušpajzu.
A osim ukaluplivanja drugih, potrebni sasatojci za jedan što bogatiji čušpajz je i strah. Ne onaj obrambeni koji svaki čovjek ima kako bi se zaštitio u svijetu oko sebe, već jedan psihološki strah od napada drugih na vlastiti integritet, zatim strah od kritike (pogotovo one loše), zatim strah od izmicanja stvarima kontroli, zatim strah od stvari u koje nismo dobro upućeni ...
Osim toga, licemjernost je jedan bitan začin u svemu, jer ćemo spremno reagirati na neke oblike izmicanja kontrole ili neprimjerenog ponašanja, dok se u slučajevima kada nam to ne odgovara iz bilo kojih razloga, nećemo tako spremno baciti u odgojne mjere nad drugima.
Možda se radi i o nedosljednosti koja nas često krasi...
I na kraju bih spomenula uskogrudnost koja često graniči ili je očiti primjer ograničenosti, kako uma tako i srca. Pa smo često u nesposobnosti da sagledamo situaciju spremni udariti po drugome kojega nismo niti pokušali razumjeti. Najočitiji primjer za to je mladac koji je izjavio kako su blogeri oni koji se okreću virtualnom svijetu, umjesto da se okrenu pravom životu (parafraziram, ali tako sam zapamtila). Tako je to zaključio mladi ambiciozni momak koji ima svu potrebnu preporuku za uspjeh u hrvatskoj stvarnosti.
Vidim da je novinarka jučerašnjeg priloga napravila ispravak domaće zadaće, gdje su se pod paljbom blogera i neki jučerašnji sugovornici pokušali ograditi ili barem pojasniti svoje stavove, ali sve u svemu, evo kako ja to vidim.
Sloboda govora je sigurno pravo svake osobe. Naravno da ne podržavam vrijeđanje, klevetanje ili ogovaranje i to nije niti moj osobni stil pisanja. Ali neka kritika ili izražavanje mišljenja je nešto što smatram konstruktivnim i poželjnim, a ponekad i to spada u jednu od gore navedenih nepoželjnih komunikacijskih sredstva. Tako da ni tu baš granice nisu uvijek jednoznačne. A o granicama dobrog ukusa ili izražavanja ne bih zaduživala organe vlasti, društvo ili neke odgojne ustanove, već prvenstveno roditelje koji sve manje vremena imaju za odgoj svoje djece.
Pa i za to da ih se upozori da ako rade nešto za što oni ne znaju, neka to rade uvijek kritički, ali ne zlonamjerno i mudro, tako da sve što žele kažu a da pritom nikoga ne spomenu imenom i prezimenom jer su još mladi i ovisni o starijima koji svoju moć pokazuju još uvijek prvenstveno snagom sankcija.
I gledano u globalu, jesam da se djeca uče, pa i kažnjavaju ako je potrebno. I tu sam vjerojatno konzervativna po onoj famoznoj podjeli.
Ali u ovom slučaju gdje sam vidjela neke starije, a i mlađe glavice koje nisu pokazale razumijevanje, želju za dijalogom i onda sagledavanjem situacije... već sam vidjela prvenstveno sankcije i ograničenost, prelazim na ovu stranu gdje se brani sloboda govora, pa makar i u našem nestvarnom svijetu zbog kojeg onda ne vidim zašto se diže toliko prašine kod ovih u stvarnom...
A taj stvarni je stvarno nekada fascinantan i vrlo jednoznačan... Pa tako nakon nebrojeno mnogo žrtava, izgubljenih života u obrani domovine, danas čujem kako su obitelji jednog od najvećih krvnika današnjice, neki hrvatski generali izrazili sućut povodom smrti... Jer život u zatvoru ih zbližava, pa zajedno kartaju, kuhaju, slave rođendane, a na kraju krajeva kršćanski je i ljudski oprostiti....
Ne izaziva li takva gesta totalnu apsurdnost situacije u kojoj se relativiziraju sve nevine žrtve? Ako bih na primjer dodala kako su sve te žrtve bile nepotrebne i kako se možda moglo i drukčije izvojevati nezavisnost, bila bih vjerojatno proglašena ljevičarkom ili barem nedomoljupkom. Ali ako se naši generali i vođe dogovaraju, pregovaraju i na kraju izražavaju sućut ubojicama, onda je to izraz kršćanskohg praštanja. Pa sam pretpostavljam onda i loša kršćanka koja se pita po kojem to principu se tako nekom oprosti ili barem jednim dijelom solidarizira, makar i sa zadnjim pozdravom, dok se s druge strane jednoj mladoj djevojci nakon neprimjerenog izražavanja mišljenja ne oprašta, već ju se uči redu...
Iako je krvnik izjavljivao kako su žrtve potrebne želi li se doći do cilja, i mnoge zločine kreirao, sam nije nikada platio kaznu.
Zato ju plaćaju oni koji u nekom nestvarnom svijetu još ne znaju prefriganošću jednog političara malo umješnije izjaviti svoje mišljenje.
Ali nema veze, zato su tu odrasli koji ih uče pristojnosti, domoljublju i svim drugim jednoznačnim vrlinama bez upita.

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

10.03.2006. A i tata ima dvojku...

od danas u broju svojih rođendanskih svjećica na torti...I sve mu se kreće oko te brojke...ima svoje dvije cure od kojih jedna ima dvije godine..
Nije više savršen sportaš, ali je zato savršen tata...Prije nego sam se rodila rekao je kako ću mu "pojesti svu ljepotu", ali još nije pustio pivski trbuh i sasvim se dobro drži, iako misli da ga načima zub vremena i da je u lošoj formi. Mama se smije tome sa strane i gleda to dvoje zaigrane djece razmišljajući o tome tko li će od nas dvoje prije odrasti.
A ona je nekako umorna od svih boleština koje su nas pokosile, pa od ove nikad-kraja zime i tako još nekih stvari koje ja ne razumijem.
Ali smo danas bili na ručku u restoranu i zalila sam svu rižu na sebe i to je baš bilo super...Pjevala sam tati u jutro pjesmicu za rođendan i otvarala s njim poklone.
Mama još nije vratila neke komentare na blogu, nema volje ni za to...da ne mislite da ne komunicira, taman se javila, a ono nestalo...
ZAto se ja zahvaljujem u njezino ime, jako joj gode pohvale, posebno one kako se vidi da se puno bavi sa mnom, jer baš se uvijek ne osjeća kao super mama, pa joj je drago kada se barem trud pohvali....
I sada se premišlja da li početi raditi kolač za tatu ili se još malo izvaliti...Tata uvijek kaže neka se prvo odmori, pa će onda tako i napraviti, makar njegova torta ne bila gotova...budemo ju vi zajedno radili....jupiii!
I naravno, sretan ti rođendan mužiću (ne piše ovo omama nego ja koja ga tako zovem kada se ne javi odmah, jer znam da se nakon toga uvijek oglasi - jesam mustra ha?)

Tvoja mala djevojčica

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

27.02.2006. Dvije su mi godine tek..ili već

Danas sam se prije dvije godine ja, dragi mamini blogeri, rodila...izašla iz maminog trbuha van, i znam točno kroz kaj...sve vam ja kužim, a mama sve lijepo objašnjava. Baš se ne voli sjećati te noći, ali zato kaže da je na kraju sve lijepo završilo i da nije ni sanjala da će roditi takvu prefriganu i umiljatu slatkicu, pravu rasnu ljepoticu koja već lomi srca.
U vrtiću sam sjedila na tronu s krilima, imala sam krunu na glavi, novu haljinicu i puhala sam svjećice na torti, bilo je balona, ukrasa, šampanjca, (za djecu, of kors), dobila sam i poklon od vrtića (izabrala sam iz košare malog medu s pravim kompasom-ipak sam ja curica jednog Savršenog)...i svi su mi pjevali.
Puhala sam ja svjećice i jučer doma, ali veliku proslavu smo odgodili jer je tata morao voziti dedu i baku natrag u onaj grad gdje žive, bili su samo jedan dan, a dedi nije bilo dobro... pa je sada u bolnici.
Mama je žalosna i svako malo plače, ali kaže da bi joj puno teže bilo kada ne bi imala mene (i tatu, of kors..kaj ste mislili?) pokraj sebe da ju uveseljavam(o).
Ne znam, ne razumijem baš ja to sve, ali mama je jako sretna što me ima, ali se stalno nešto boji...kaže da je dijete najveća sreća i najveća briga, da se brineš od trenutka kada se rodi, zapravo i ranije, hoće li sve biti u redu, hoće li biti zdravo, hoće li ...ovo i ono...Ja stvarno ne razumijem zašo se toliko brine, meni je baš lijepo i ja se uopće ne brinem. Ni za sebe, ni za dedu...ja ne razmišljam o tome što bi se moglo dogoditi, ja se igram, svaki dan nešto novo naučim i znam točno što me uveseljava, pa ono što me rastužuje eliminiram ili urlam dok ne prođe. A kada prođe, više ne razmišljam zašto je to bilo, što je moglo biti...samo se igram dalje.
Zato mama kaže da su djeca najpametnija bića na svijetu, ali da odrasli ne znaju slušati i učiti od njih, već se samo nasmiju njihovoj naivnosti i «gluposti» koju su izvalili.
Ja baš ne razumijem što je odraslima smješno kada je nekad nešto kažem, ali se i ja smijem s njima kada je to njima tako zabavno. Tako sam neki dan bila s mamom u kupaonici, moja sestrična se sa svojiom mamom i tatom spremala na put i mama je rekla neka se sada oprostim od sestričnine male bebice, jer ju ona nosi sa sobom doma...pa kako je mama rekla da (se) moram oprostiti, ja sam se nježno nadvila nad bebicu i rekle: «Bebice, oprosti»...na što se mama srušila na pod od smijeha i počela mi nešto u svom stilu objašnjavati kako to znači rastati se od nekoga, a ne nekome nešto oprostiti...nisam to shvatila, ali nema veze, izgleda da je to ispala dobra fora.
Baka i deda su isto "pali u nesvjest" kada su čuli kako pjevam na mikrofon onu pjesmicu Moja mala djevojčica i kako znam sve riječi od početka do kraja....Pa normalno da to znam, čula sam ju miljardu puta, ali neka se vesele i plješću...Treba tim velikim izgleda toga, a meni je to isto super....
I što da vam kažem za kraj? Ja sam izgleda mamina i tatina najveća ljubav, istovremeno i mamina najveća briga (tata je navodno cool iako mama kaže da je totalno zaljubljen i prolupao), sve nešto naj-naj...Pa zaključujem da su najljepše stvari u životu, ujedno i lijepe i teške i da valjda tako mora biti zbog neke ravnoteže i dubine...uf, već brbljam kao moja mama, a rekla sam si već da ne želim zvučati uvijek kao ona...i ona kaže da ne želi biti kao svoja mama u nekim stvarima...hm, hm, to mi je isto zanimljivo...ali to je jedna druga tema.....
Idem se ja dalje igrati i veseliti i pjevati samoj sebi Sretan rođendan ti, sreeetaaan roođendan ti, sretan roooooođendan meni....
A svoje zarazno veselje prenosim i na vas sve skupa....
Pusa od
mamine (i tatine) djevojčice

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

14.02.2006. Ljubav

Jedna od najveličanstvenijih, pa onda valjda i najizlizanijih riječi. Toliko da sam se i sama osjetila patetičnom pri odabiru naziva ovog posta. Da vas netko pita što je ona za vas, vjerujem da bi odgovora bilo bezbroj, a navodno je samo jedna ili barem iz jednog izvora. A možda se samo radi o jednoj te istoj u puno varijanti? Ili ipak ne?
U svakom slučaju ona kojom se ljudi očito najviše bave (barem po količini informacija) je ona između dvoje ljudi koji nisu u bilo kakvoj rodbinskoj vezi, već pretpostavlja zaljubljenost i seksualnost kao bitne elemente.
Neki dan sam čula da ta zaljubljensot među ljubavnicima traje od šest do trideset šest mjeseci, a nakon nje nastupa razdoblje ljubavi, one prave.
E, pa ta prava me naime zanima. Što ona podrazumijeva? Očito po pričama i iskustvima ljudi i svijeta oko nas, svašta... a na kraju često ništa. Naime, to je jedna duhovna kategorija i ljudi koji se bave bilo kakvom vrstom duhovnog rada, kažu da je ona prava istinska ljubav bezuvjetna. Dakle, nije opterećena našim ljudskim očekivanjima, nije proračunata, već je potpuno predana i podrazumijeva žrtvu. Pa kada tu definiciju prenesem na svakodnevni život, mogu zaključiti da mi ljudi zapravo vrlo rijetko dosegnemo tu izvornu ljubav u nekom ljudskom odnosu.
Jer od svojih partnera uglavnom očekujemo nešto i ne volimo ljude koji su prema nama grubi, nepošteni, nepažljivi. Dapače, ako živite s nekim tko vas maltretira ili zlostavlja, a dalje ste s njim jer ga volite, vi ste budala u ulozi žrtve koju ste sami zavrijedili... Jer tko vas sili da budete s nekim takvim. Danas deklarativno postoji sloboda izbora u takvim situacijama iako je vrlo često pod utjecajem raznih društvenih, gospodarskih, vjerskih... ili nekih sasvim osobnih razloga. Pa se pitam znači li to da neka osoba koja bi se u bilo kojem području (ekonomski, socijalno i sl) mogla odvojiti od osobe koja joj ne uzvraća ljubav, a ona ipak ostaje s njom i osjeća prema drugoj osobi ljubav, zapravo poznaje tu pravu ljubav istinskije od nekoga tko je u nekoj vezi iz računice koliko ti meni, toliko ja tebi? Znam da su ovo primjeri krajnosti, ali navodno je i to jedno od obilježja ljubavi.
Jer kako objasniti bezbrojne primjere u kojima neke osobe vole općepriznate društvene kretene? I unatoč raznim načinima ukazivanja okoline, teško ćete ju odvratiti od svoje ljubavi... barem neko vrijeme, duže ili kraće, dok ne dođe k sebi ili dok ju toliko ne povrijedi da sama uvidi kako je to beznadno. Radi li se tu o nekom pokušaju bezuvjetne ljubavi ili o samo malo upornijem primjerku ljudske vrste?
Danas se više-manje već odmalena djeci usađuje neki princip kako ni bračna ljubav ne mora biti nešto trajno... već osnovnoškolci gledaju sapunice gdje su ti osjećaji navodne velike ljubavi jako prevrtljivi i ostaje nejasno čime su vođeni... trajnošću i vjerom najmanje.
Jer ljudi smo, mijenjamo se, danas želimo jedno, sutra drugo... i tako, što je ljudsko nije nam strano zar ne? Nije, ali izgleda nije baš ni trajno, globalno gledajući. A i zašto bi bilo? Pa svijet se stalno mijenja, sve se mijenja, promjene su dobre, osvježe nas, daju nam novi štih.
Život je kratak, kažu neki prekratak, pa ako iza njega nema više ništa, čemu vezivanje za jednu osobu zbog nekog obećanja u nekom momentu zaljubljenosti, dobre volje, ili slabosti (kako neki vole nakon neuspjele veze govoriti)?
Pa stvarno, čemu? Da bi vaša djeca ipak imala majku ili oca pod istim krovom? Da bi si olakšali financijsko stanje? Da bi zadovoljili neke vjerske norme? (O.K. ovo zadnje je čisti S.F. u praksi, ali ipak ostavljam i tu mogućnost) Dakle?
Teško je davati tako neke globalne odgovore na ovakva pitanje, jer svaka je veza drukčija, ljudi su različiti... Pa ipak kada čitate neku od popularnih knjiga o vezama kao Muškarci su s Marsa, a žene s Venere ili nastavke o uspješnom zajedničkom životu nakon detektiranja razlika, sve se nekako svodi na neke kalupe i vjerujem da su primjeri vrlo bliski većini parova.
A zapravo se i radi o tome, da se možda previše bavimo psihologizacijama odnosa, otkrivanjem razlika i ukalupljivanjem u mušku i žensku stranu... Pa onda ona famozna i već vjerujem svima poznata krilatica kako ne možeš promijeniti drugog već samo sebe... pa onda čovjeka treba prihvatiti (ili ostaviti) sa svim njegovim vrlinama i manama... Jooooj, boli glava... A znate zašto? Jer nema srca, jer nema onog temeljnog izvora ljubavi zbog kojega se mijenjaš dobrovoljno i ne doživljavaš to kao poraz, već se dobrovoljno žrtvuješ za nekoga tko je to zavrijedio (pa i ja sam samo čovjek) ili još bolje rečeno za nešto novo što ne stvaraš sam, pa nisi niti sam u igri. A gdje je dvoje, tu je i prostor za promjene...
Kršćani vjeruju da je Ljubav sam Bog. Isto tako uče da nas je stvorio iz ljubavi. Dao nam je bezuvjetnu ljubav. Odgovorimo li na nju molitvom, otvaranjem srca, slušanjem te Božje ljubavi, i sami onda postajemo sudionici te najizvornije ili prave ljubavi. Koja se ne hvali, koja nije ljubomorna, koja poznaje dobrovoljnu žrtvu za drugoga (po meni bi ipak bila idealna obostrana takva ljubav u ljudskoj zajednici). Što me dovodi do zaključka da teško možemo postići onu duhovnu povezanost takve ljubavi bez pomoći Boga. Vjerojatno se zato i mladenci upućuju na snagu i izvor te Ljubavi koja je često u Crkvi prikazana kao odnos Isusa-zaručnika i Crkve-zaručnice... Ali kakve to veze sve ima sa stvarnim stanjem stvari i koliko budućih bračnih parova misli i radi na duhovnoj pripremi za svoj budući život? Nema se vremena za to, treba organizirati pozivnice, fotografije, cvijeće, haljinu, odijelo, jelovnik... ah, da i taj zaručnički tečaj gdje pričaju gluposti koje nemaju veze sa stvarnim životom, staromodni su i dosadni... To bi najradije izbjegli, ali ajde, ipak je lijepo imati vjenčanje u crkvi, to je baš romantično i nekako ... zgodno, pa ćemo onda i to odraditit ... Prazno, prazno, forma bez pravog sadržaja.
A što ako vam je partner ateist? Hoćete li ga uspjeti promijeniti (kako bi se to danas uz negodovanje psihologa nazvalo) ili kako sv. Pavao piše za ženu koja posvećuje svoga muža?
A što je sa agnosticima? Jesu li oni osuđeni samo na ljudsku, dakle nižu vrstu ljubavi?
Ne znam odgovore na sva ta pitanja... osobno vjerujem da svatko bez obzira na vjeru može doseći i tu neku višu Ljubav koja je u stanju izboriti se za jedan dio njezine vječnosti... Nije važno kaku ju nazivamo, bitno je da ju osjećamo i da radimo na njoj, i da vjerujemo u nju. I onda kada mislimo da nema smisla, ili da smo prerazličiti, ili da smo umorni od objašnjavanja... Zato na posao... S riječi na djela (to je uvijek najbolji dokaz) i naravno mijenjajte sebe, ali i druge. Ne na silu, već primjerom i postupcima. A očekivanja?
Pa ona su ljudska, a ljudski je griješiti. Navodno ona prava Ljubav sve prašta...

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

02.02.2006. Austrijski impresionizam

Pred neki dan je u Bečkom Leopold muzeju zatvorena velika izložba francuskih impresionista pod nazivom Impresionisti iz pariškog muzeja d'Orsay. Ovaj muzej nalazi se u sklopu suvremenog muzejskog kompleksa (MuseumsQuartier – skraćeno MQ) opasanog nekadašnjim kraljevskim konjušnicama (ovaj podatak je još na provjeri, ali ako se ne varam tako sam pročitala u jednom tekstu). Nalazi se nasuprot Trga Marije Terezije (Maria Theresien Platz) i Prirodoslovnog Muzeja (Naturhistorischer Museum) i Muzeja povijesti umjetnosti (Kunsthistorisches Museum) u čijem produžetku je kraljevska rezidenciji Hofburg.
Stručna i ona manje stručna esterajherska javnost se dugo vremena sporila oko preuređenja tog kompleksa točnije komponiranju modernih arhitektonskih rješenja u vidu izgradnje muzeja (Leopold Museum, ZOOM- Kinder Museum, MUMOK- Muzej suvremene umjetnosti) i plesnog centra (Tanzquartier) u postojeću baroknu jezgru.
Kompleks je nakon prilično burnih i dugogodišnjih rasprava dovršen i jedan je od reprezentativnih prikaza uspješne arhitektonske komunikacije tradicionalnog i suvremenog. Ja se tamo vrlo ugodno osjećam i volim uvijek ponovno dolaziti i njegovati svoju sklonost spajanja nekih starih i novih elemenata... kako vanjskog prostora, tako i svojih unutarnjih dojmova.
Dakle, tamo sam se uputila u pratnji jedne drage mlade, vrijedne i sposobne arhitektice iz domaje da vidimo uživo te slikare koji su učinili prekretnicu u slikarstvu i dan danas djeluju suvremeno. Ukratko, najveća novost koju su unijeli u postojeći slikarski diskurs je ta što su odbacili dotadašnje akademske zadanosti i vrijednosti nekog umjetničkod djela i smatrali da je vrijednost u oku slikara, okrenuli se senzualnom doživljaju svijeta oko sebe, izašli van u prirodu i prepustili se njezinoj igri svjetla i boja. Neke slike, poput Monetovog svirača, Degasove Baletne lekcije, Van Goghove Zvjezdane noći, Gaugenove Les Alyscamps i Cezannovih kupačica, su po prvi puta predstavljene austrijskoj publici.
Na mene (a i moju supromatračicu) su slike ostavljale podjednak dojam neke prozračnosti, vedrine u toplim bojama i njihovim kontrastima, baš onaj osjećaj prvotne impresije koju su vjerojatno i htjeli izazvati njihovi autori koji su taj naziv zadobili kao nešto posprdno i negativno u vrijeme kada su se tek predstavljali javnosti.
Kaže moja najbolja bečka prijateljica nakon prošloljetnog boravka u Parizu, da je to grad u koji bi htjela odseliti. Ja ga poznam ponešto iz nekih putopisa iz vremena njegovog boemskog procvata kada je bio nezaobilazan za svakoga tko je htio osjetiti onu atmosferu koja se rječima teško opisuje.
Kada sam ju pitala što je njoj bilo tamo tako lijepo, rekla je ... svašta je ona rekla u pomiješanim impresijama... Ali otprilike je to zvučalo... U odnosu na ove smrknute i isfrustrirane Austrijance, ljudi su vedri, nasmijani, otovoreni, hrana je puna delicija, peciva na miljardu načina, grad je prekrasan... Kada sam počela ispitivati o nekim svakodnevnim konkretnim stvarima vezanim uz organizaciju prometa, kvalitetu zraka, vode i sl, ispalo je da im je javni prijevoz katastrofalan u odnosu na bečki, zrak je toliko zagađen da se reducira u ljetnim mjesecima vožnja automobilima, voda se baš ne preporuča piti iz pipe kao bečka na koju su bečlije s pravom ponosni... I zapravo sam zaključila da očito Pariz ima ono nešto što ga čini posebnim, inspirirajućim za umjetnike i posjetitelje, šarm i toplinu, unatoč nedostacima javnog prijevoza i spomenutih ekoloških problema. Očito je da se radi o osobno obojenom dojmu moje prijateljice i da nije slučajno što je baš Pariz centar jednog pokreta koji je sazdan na snazi dojmova i onog manje uhvatljivog i opipljivog trenutka u vremenu.
I tako nakon odgledanih slika francuskih impresionista, uputimo se moja gošća i ja prema prizemlju da vidimo što se još tamo može vidjeti... A kad tamo, austrijski impresionisti.
Budući da je ovo tekst o impresijama, preći ću odmah na svoju glavnu impresiju... Dakle, hm, kako da to opišem, žao mi je da nisam imala fotić... Ukratko... nevjerica, iznenađenje, smijeh. Esterajherski slikarski kolege su se bacili na slikanje svojih kućica u Alpama, pa čak i trgova i nekih tipičnih impresionističkih prizora svakodnevice, ali te boje, to cinično oko...odaje jedan potpuno drukčiji impresionizam, osim nekoliko slika koje su izgledale prekopirano. To jednosatvno nije bio izričaj originalnog impresionističkog podneblja... Dva kata više su esterajherski slikari pokazali svu snagu, originalnost i bliskost sa modernim slikarstvom, ali impresionizam je ostao kao neki mali izlet mediteranaca u planine... Nije nemoguć i može ostvariti neki poseban susret različitog, ali navikli na predstavljeni originalan opus, ostavlja dojam kvrgavosti.
Možda je i stvar u navici percepcije, pa je moj ograničeni mozak pod teretom navike, lakše prožvakao impresioniste kao francusku posebnost i jednog Klimta, Kokoschku ili Schillea kao austrijsku...
U svakom slučaju, ovih dana austrijska kulturna javnost ima puno tema. Od nedavno ponovno vraćene skulpture Saliera, čiji lopov je u zatvoru, ali izaziva neskrivene simpatije u rangu jednog Arsena Lupige, do konačnog raspleta trakavice oko pet Klimtovih remek djela za koja Austrija ipak neće odvojiti oko 250 milijuna eura koliko je potrebno da se slike zadrže u privatnim zbirkama. Slike tako automatski prelaze na raspolaganje Mariji Altmann (89), Amerikanki austrijskog podrijetla koja je od arbitražnog suda dobila pravo na povrat pet Klimtovih slika koje su nacisti ukrali njezinom stricu Ferdinandu Block-Baueru. O Mozartu i obilježavanju 2006. godine kao godine najvećeg glazbenog austrijskog (a mnogi kažu i svjetskog) genija dao bi se napisati posban post...
A ako vas uopće ne zanimaju teme iz kulture, evo jedne vrlo svakodnevne, a možda i korisne impresije svim onim Hrvatima u domaji koji zbog austrijske kupovine hrvatskih banaka i firmi često borave u Beču ili nekom drugom dijelu Austrije. Dakle, ako vam netko od poslovnih partnera ili austrijskih kolega uputi usmeni ili pismeni poziv riječima "Volio bih s tobom ručati", nemojte se zanositi onim našim balkanskim (pardon zapadno-balkanskim) običajem da će vas dotični i počastiti ručkom. Za takvu varijantu trebate čuti ili pročitati rečenicu koja u sebi sadrži glagol pozivati... Dakle..."Pozivam te na ručak" itd. E, tada ste tek ziher da ćete krkati na nečiji tuđi račun... I sad recite da stvarno ne impresioniraju tim malim-velikim razlikama dragi nam nekadašnji (a i današnji izgleda) vladari.

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

28.01.2006. Umijeće (blogerskog) putovanja

Nedavno sam pročitala knjigu Umijeće putovanja Alain de Bottona. Budući da volim Prousta i pisce koji znaju dočarati neke naoko nebitne i na prvi pogled neprimjetne momente u životu, a da je de Botton pisao i o mom omiljenom piscu (iako tu knjigu još nisam pročitala), prepoznala sam neka bliska razmišljanja. Ovoga puta vezana uz putovanja.
Knjiga se bavi psihologijom putovanja kroz zemljopisne krajeve, a ja ću to pokušati proširiti i na neke druge vrste putovanja. Točnije na putovanje blogom. Ne samo zato što nisam pretjerano puno putovala fizički, već i zato što knjiga baš i problematizira sam smisao putovanja i zapravo ga širi i na našu maštu i doživljaj više nego na fizičke odlaske u nove krajeve. Baš kao i blog.
Ne namjeravam vam prepričavati knjigu po poglavljima niti davati osvrt na književni de Bottonov rad. Zadržati ću se samo na jednoj, po meni temeljnoj, filozofskoj misli koju de Botton onda razvija kroz razne aspekte. A ta je vrlo pojednostavljeno rečeno, da putovanje samo po sebi ne garantira i potpuni doživljaj nekog mjesta i da putovati jednako tako treba znati, a ponekad je čak i veće zadovoljstvo činiti to iz vlastitog naslonjača, okruženi tekstom, fotografijama, slikama, izgrađujući svoje osobne zamišljene slike.
Zapravo otuda i nastaje jedan od najvećih nesrazmjera po Bottonu, jer često puta naš osobni zamišljaj nekog mjesta koje smo posredstvom nečijeg zapisa stvorili, uopće ne mora odgovarati onomu što nas dočeka kao neka fizička stvarnost kada stignemo na odredište. Baš kao što putovanjem po blogu možete zamišljati nekog blogera i nesvjesno stvarati neku svoju sliku o njemu, koja sa stvarnom slikom ne mora imati baš ništa zajedničko.
I premda ne provodim na blogu puno vremena, volim pročitati neki putopis ili postove blogera koji žive ili posjete neke meni nepoznate krajeve. Budući da živim u jednoj svjetskoj metropoli ponekad i sama napišem nešto o gradu, što mislim da bi i drugima moglo biti zanimljivo. Pa tako ponekad i pošaljem uredništvu neki post o nekom kulturnom, sportskom ili jednostavno meni zanimljivom mjestu ili događajau kojih ovdje ne nedostaje. Jer Beč nije tako daleko od domaje, pa ako nekoga zanima, može i potegnuti do njega.
Primjetila sam da su uredništvu, a i većini čitalačke publike zanimljivi blogovi koje pišu blogeri iz nekih svjetskih gradova, a koji na neki način koketiraju sa nazovimo ga lifestyle područjem, gdje se zapravo može iščitati više o osobi koja piše i njezinim navikama, mjestima ili poznatim ljudima koje je srela (na semaforu npr). I nije to ništa po sebi loše, uvijek je zanimljivije pročitati nešto malo začinjeno, nego samu informaciju.
Ono što mene nekako pomalo zabrinjava je površan pristup koji prevladava u takvim izvješćima. Gdje se puno manje važnosti pridaje, očito i po de Bottonu, izgubljenim katergorijama kao što su zamjećivanje nekih detalja, doživljaja, osjećaja koje poneka mjesta bude u nama, a važno ostaje jednostavno doći do nekog jako razvikanog mjesta, nabrojati najcool mjesta za kupovinu i posjetu, otkriti koliko košta klopa i cuga, a sve naravno začiniti vlastitim iskusnim putničkim prepoznavanjem pravih, a ne nekih krivih mjesta gdje kroče horde turista. Jer to je navjeći minus, negdje otići kao turist i biti jednostavno taj turist koji obilazi turističke punktove s fotoaparatom. Jer na takvim mjestima kao da se ne mogu doživjeti oni pravi profinjeni osjećaji svjetskih putnika. Pa onda dobivate i uputstva koja mjesta svakako zaobići da ne biste izgledali kao neki jadni turist, već da se pomiješate s domaćima, što god to značilo. A sve ćete to doznati zahvaljujući ogromnom iskustvu i poznavanju vašeg virtualnog vodiča. I tu zapravo dolazi do izražaja jedna naoko skrivena prepotencija koja vam ostavlja dojam kako ste zapravo obični i nemate pojma o putovanjima i pravim mjestima. Ali imate sreću, jer imate vodiča koji će vam ukazati na one prave stvari i mjesta. Zato je on tu, da se vi ne gubite.
Najparadoksalnije je da i takvim naoko alternativnim pristupom i otkrivanjem onih pravih mjesta, netko opet čini za vas neke odabire, jednako kao što se poneki (a i sam de Botton) groze onih opisa u turističkim vodičima koji vam već unaprijed opisuju ne samo kako nešto izgleda, već i kako biste to mjesto trebali doživjeti na nekoj ljestvici turističkih vrijednosti.
Što opet naravno ne znači da vam i takve informacije ne mogu biti od koristi... U pitanju je, kao i uvijek, način na koji stvari prezentirate.
Meni su nekada puno topliji, draži i slojevitiji postovi nekih ljudi koji ne odlaze iz svog malog mjesta, a koje znaju tako duhovito i s malim sitnim epizodama opisati, od razvikanih urbanih lifestyle postova (ima ih i dobrih) koji ostaju na površini i ostavljaju dojam da su napisani kako bi zadovoljiti autorovu taštinu.
Hoću reći da jednako kao što de Botton navodi primjer kako se pravo putovanje duha može dogoditi u vlastitoj sobi, jednako tako ni odlasci u razvikana ili in mjesta, ne znače ništa samo po sebi. Osim što su mnoga mjesta postala žrtvom nekog pomodnog obožavanja, radi se i o nekoj globalnoj pojavi da se sve stvari ukalupe, koliko god se navodno bježi od toga. Najbolji dokaz za to su svjetski putnici-povratnici koji znaju za prava mjesta i sa sobom su doveli hrpu fotki i suvenira, a da su vrlo malo toga u sebi duhovno izgradili nekim putovanjem. Možda je i problem u tome što su naj-cool mjesta uglavnom ogromni gradovi koji zapravo u svoj sili sadržaja čovjeku ne ostavljaju prostor za komunikaciju sa prirodom i samim sobom u njoj. I to je nešto o čemu piše de Botton.
Ja osobno ne vidim ništa loše u tome da smo i obični turisti ili stanovnici većih ili manjih mjesta, jer naš doživljaj i unutarnja zapažanja i osjećaji, oko za neke posebne momente koji vas čine boljim osobama, možete i kao takvi imati u puno većoj mjeri od onih koji su proputovali pola svijeta ili žive u nekim svjetskim metropolama.
Naravno da nisam ovime otkrila toplu vodu i vjerujem da zvuči logično...
Ali u praksi očito stvari drukčije funkcioniraju. Jer da nije tako onda bi se recenzije ili izdvajanja blogova radile po kvalitativnoj, a ne in, cool, senzacionalističkoj ili ne znam kakvoj kategorizaciji.
Onda bi i loših komunikacija, tužbi, pa i brisanja blogova, vjerujem bilo manje.
Preporučam toplo knjigu svim svjetskim i manje svjetskim putnicima, jer svi putujemo bolje ili lošije... pozdravlja vas
MonoperajAnka-Bečanka

Update:
Evo i jednog, po meni, kvalitenog putujućeg blogera koji zna opisati i neke unutrašnej doživljaje krajolika... Pa da ne ostanem samo na kritikama i pređem s teorije na konkretan primjer... Bacite pogled na blog.

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

16.01.2006. Kondore...javi se

Alo, čujemo se? Pardon, čitamo se? Daaa? Jabadabaduuuu!
Evo ljudi mene prvi puta na kavici s mojim novim ljubimcem. Pišem post na laptopu i nemrem vjerovati. Jest da mi je trebalo pola sata da se spojim na Internet, a i sada dok ovo pišem je izgleda riknula veza, ali nema veze...Barem mogu pisati tekst, pa ga stavim kada stignem i veza bude bolja.
Nego, hvala na brizi za djevojčicu. Ide to sve bolje s vrtićem, iako je danas plakala jer smo Savršeni i ja odmah otišli, ali smo ju špijunirali i vidjeli da se smirila kod tete i s djecom.
Ipak to nisu oni vrtići našeg djetinjstva, ovaj pogotovo, privatni je pa se stvarno trude, dogovaraju s roditeljima i o najmanjim sitnicama, nema one grozne hrane o kojoj Vizontela piše (ja probala-mljac), pokakane guze se odmah premataju, igraonice su super, a i ona ostaje samo par sati...tako da vjerujem da joj te sve okolnosti olakšavaju privikavanje.
Svašta sedogađa ovdje i u domaji. Mene je stvarno oduševila Janičina pobjeda, zapravo pobjede...vidim sada da nije bilo prijenosa na prvom ili drugom programu HTV-a već na HTV plus. Mi to ne možemo fulati jer je ORF1 rezerviran uglavnom za takve događaje a zamjena takvog programa sa bilo kojim drugim sadržajem, a pogotovo prijenosom mise je čisti SF za esterajhere.
Razmišljala sam i o ovim planinarima što su u domaji poginuli. Uvijek me potresu takve vijesti, a onda kada vidim ucviljene supruge i članove obitelji...koma.
Naime, možda je to fakat ne kužim jer nisam udana za tako nekog tko stavlja torbu u glavu svojim zanimanjem ili hobijem. Sigurno da nije isto ako čovjek odlazi u rat za obranu domovine, ili posao, kao neki odlasci u nesigurno «iz gušta». Ponekad mi se čini da se radi o nekom muškom egoizmu, ispravite me ako griješim, premda znam da bez takvih ljudi ne bi bilo niti novih otkrića niti slobodnih država. Ali ako se netko obavezao da će život provesti sa svojom suprugom i djecom, onda to više nije netko tko živi kao prije dok je bio sam. Jer kao što su njemu potrebne njegove planine, doline, letenje padobranom, skakanje...ne znam gdje, tako je i on potreban svojoj djeci dok ne odrastu. Ne znam baš da se majke upuštaju u takve pothvate. Ne zagovaram nikakvo njegovanje žena-kućanica, baš mi se čini da taj muški avanturistički duh oženjenih muškaraca to čini od žena jer netko treba razmišljati racionalno, o djeci, o budućnosti dok se muški dječarci zaigraju u opasnim vodama (i onim manje opasnim koje ih opet udaljavaju od obitelji).
Kaže moja najbolja bečka frendica da je to sve neka vrsta bijega, da se mnogi muškarci kada dobiju djecu čak prijave za vojsku ili počnu još više raditi. Naravno, zato da obitelji priskrbne još više, što je razumljivo. Ipak mislim da su uvijek više potrebni doma nego u firmi....ali to je jedna druga tema.
Nisam htjela udariti po hrabrim i vjerujem dobrim očevima i muževima, jednostavno pokušavam shvatiti i sadgledati situaciju iz drugog ugla.
Kako bilo, život ide dalje....
Možda bi se sada trebala prebaciti malo na laganiej teme...Jer ipak sada izgledam kao neka fifica s laptopom na kavici, a kako u domaji prolaze dobro knjige rozih korica o mozgarijama i savjetima tipa Žuži Jelinek 21. stoljeća, možda se i ja ufuram...ha-ha, bez straha, šala mala za kraj.
Ostajem i dalje ona stara, samo sada i na kavici on-line.
Pa-pa

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

13.01.2006. Griessknödel mit Zwetschkenröster

Već sam jednom spomeula ovu austrisjku (izvorno možda i ne, ali obljubljenu svakako ovdje) poslasticu koja bi u nekom slobodnom prijevodu bila nešto kao grizknedle (neš prijevoda, ali drugi ne znam) sa nekom kombinacijom slatkog od šljiva tj. komadićima šljiva, naravno kao po Ominom (bakinom) receptu.
Budući da su Autrijanci stvarno maheri u području slastica i raznih knedlica i da ima puno konditoraja (sve same hrvatske riječi vrve danas ovim postom), i ja si svako malo doma napravim te knedlice po jednom receptu od najbolje bečke frendice. Točnije po modiciranom receptu, jer mi po njezinom nisu uspjevale baš najbolje. Naravno, da ih ima u puno varijanti, ovo je samo jedna od...
Daklem, pola kilograma kravljeg sira (meni je prekjučer stigao svježi sa sela iz domaje-mljac), jedno jaje (po receptu moje frendice su tri jaja, ali meni se to čini previše), 10 dag griza (ja stavim i malo više), tri žlice ulja (po frendici dođe šest), malo soli (ja stavim i smeđi šećer). Smjesu promiješati i ostaviti da odstoji sat vremena. Zakuhati vodu s malo soli i ulja, oblikovati knedlice i staviti ih da kuhaju petnaestak minuta na srednjoj vatri. Na tavi pripremiti prezle (očito da smo preuzeli svašta od tih esterajhera) ili krušne mrvice na malo maslaca, dodati cimet i malo šećera, uvaljati skuhane knedlice na tavu u tu smjesu i servirati sa onim gore opisanim slatkim pripravkom od šljiva. Ako se hoćete do kraja ubiti stucite svježi šlag i ubijačina može početi.
Kod nas se obično ja sama častim time, iako Savršeni uredno uzme koji komad sa sobom na posao, ali se jednako tako uredno vrati s knedlicama, jer obično ne "dođu na red" pred puno bitnijim sendvičima i inim kulinarskim dosezima radničko-inžinjersko-dilbertske menze.
A djevojčica ih ispljune jednakom tvrdoglavošću svoje majke da savlda neke tehnološke dosege, i to prije negoli joj okus i uspije doći do malih sivih stanica.
I tako sam ja zaprijetila da im više to neću raditi. I radim ih danas samo za sebe...I potpuno mi se raskuhaju, tako da sada jedem neku kašu, koja je super ukusna...Pa se pitam je li to neka providnost htjela da ne uspiju jer ih nisam planirala podijeliti ni sa kim...
Svejedno, meni je super i ova moja kaša, a za druge me baš briga...
Mljac...

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

04.01.2006. Novi život vrtićki

Evo me opet malo, makar mama kaže da previše kuham po kompu. Doček Nove Godine mi je bio jako lijep, bile su moje prijateljice i još jedni susjedi, plesali smo, pjevali, pili dječji šampanjac i ostala sam budna do dva sata poslije ponoći.
Znala sam da uskoro krećem u vrtić jer mi je mama svaki dan pričala...Ipak je došlo naglo nakon slavlja, odmah drugi dan. I tamo sam već bila i jako je lijepo, imamo i kornjaču i dvoranu za vježbanje sa spravama i puno lijepih igračaka....Ali mi mama nije rekla da ću tamo ostati sama s nekom tetom i djecom...Možda mi je i rekla, ali nisam baš čula.
I tako smo došli drugi dan nakon dočeka nas troje i odmah sam se išla igrati, vukla sam mamu za ruku da joj sve pokažem, i malu slatku kuhinju sa pravim malim suđem i veliki jastuk za valjanje...Ali mama se samo malo igrala i onda me gledala sa strane. A inače se mama sa mnom igra. Ali kada dođemo u vrtić kaže mi da se igram s drugom djecom i tetom, a da će ona malo sjediti sa strane, pa će onda malo otići i opet brzo doći.
Ali ja se bojim kada mama odlazi, pa se uvijek rasplačem, tako da mama onda kaže kako će otići, ali ne ode odmah, već čeka da se zaigram pa ne vidim baš taj tren kada je otišla. I onda ne plačem tako jako jer znam da će doći brzo. Ali još ju na puštam da me odmah ostavi i ode, pa tek mi je treći dan. Iako je prvi dan brzo otišla, ali tada mi je to sve još bilo novo i nisam ništa skužila, pa sam se tek nakon sat i pol sjetila mame i počela ju zvati i cviliti.
A i tu tetu ne razumijem baš sve jer priča njemački i nije kao moja mama. Ne smije se puno i ne glupira se kao mama... Ali mama kaže da se moram naviknuti na razne ljude i načine komuniciranja i da je bolje da to obavim što prije, a ne da se naviknem biti samo sa mamom i onda već budem velika i ne želim uopće ići u vrtić, mislim da se to zove nešto kao socijalizacija i dobra je za kasniji život. Danas nam je u grupu došla jedna baka u penziji i čitala nam priče iz slikovnica. To ne radi za novce, već iz ljubavi, jako je draga, zanimljivo priča i vesela je.
Čula sam kako mama i teta revnateljica pričaju o njoj i kako je teta rekla da je super da djeca ne budu okružena čitave dana samo sa mladim-fit tetama, već i sa starijim ljudima koji nose posebnu mudrost i toplinu za djecu.
Mami je isto teško vidjeti me kako plačem, ali me stalno ohrabruje i kaže da se ne bojim i da ona uvijek dođe po mene. Ona smatra da je normalno da se bojim jer mi je to sve novo. I još kaže da će ta faza brzo proći jer i ona ima pozitivan stav o vrtiću i nije me poslala tamo preko volje, pa te male faze privikavanja nisu tako strašne u odnosu na ono što ću dobiti i što već sada dobivam kroz igru s djecom, učenje novih igara i jezika i navikavanje da budem malo sama bez mame, tate, baka, deda i svih drugih koji nekada previše «skaču» oko mene.
A i mama će dobiti malo vremena samo za sebe, pa će i ona biti zadovoljnija i zdravija i još ćemo se ljepše družiti kada opet dođe po mene. I neću ju stići «izluditi» kao nekada kada sam čitav dan s njom i kada si već idemo na živce na kraju dana.
Tako vam je tok kod mene ovih dana. Malo sam zbunjena. Istovremeno se veselim vrtiću, ali me strah kada mama ode...
Ipak imam povjerenja u mamu i tatu koji me vole i uvijek čuvaju, čak i onda kada mi ne popuštaju u svemu, jer misle da je tako bolje za mene. Slušaju me uvijek što govorim, ali ne rade uvijek ono što bih ja htjela. Jer ja sam još dijete i htjela bih da je sve po mom, bez obzira na posljedice (kaže mama da ima takvih i odraslih). Pa me nježno i dosljedno vode kroz taj moj život...koji, iskreno nije posut ružama...Ali svaka pređena prepreka je moja mala pobjeda. A mama i tata misle da ću tako postati samostalnija, odgovornija i sretnija osoba.
Eto, ovo je moja prva prava stepenica u životu...i znam da ću uspjeti, jer sada imam mamu i tatu iza sebe, a jednoga ću dana imati sigurnu i veselu veliku curu koja je spremna učiti hodati po svakoj novoj stepenici---To ću biti ja
Pozdravlja vas
Mala djevojčica vrtićka

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

28.12.2005. I skuhali su nam...

Prvo je djevojčica počela kuhati po kompu. Tako da sam već teško dolazila u zadnje vrijeme do njega, teveja ili telefona jer ta mala š(t)efica mora biti glavna, a mene i Savršenog uredno odkantava u takvim prilikama. Pa kada nazove netko tek nakon polusatnog razgovora i pod prijetnjama apstinencije od čokolade i bombona (a nekada samo silom ide) daje slušalicu dalje. A onda smo otišli u domaju gdje nemam svoj komp.
Tako da vam nikako nisam mogla javiti što su nam to na kraju skuhali Sv. Nikola i Djed Mraz.
Sve je krenulo sa sinom od moje najbolje bečke prijateljice koja nas je posjetila par dana prije našeg odlaska u Zagreb. Pa smo mi poslali našem malom prijatelju (tada je bio u vrtiću) slatkiše koje Sveti Nikola ostavio kod nas za njega. I otišla ona, mi se već lagano pakiramo kad stiže na večer sms s upitom je li prezertvativ među slatkišima koje je dječak otvorio i pred zabezeknutim ocem skoro pojeo, isto dio "slatkog paketa" od Sv. Nikole ili se netko našalio i tko će od nas preuzeti objašnjavanje pred uzrujanim ocem.
Mozak mi počne sumanuto raditi i sjetim se da je djevojčica jedan dan povodom svjetskog dana borbe protiv AIDS-a u dm-u dobila od tete na blagajni neke najnovije turbo-mirišljave i ne-znam-ti-ja-kaj-sve-ne turbo prezervative. Kao ono, daj mami i tati...i ja sam ostala zatečena jer je djevojčica mislila da su to neki bomboni, a ja sam si mislila kako danas već i mala djeca dobivaju prezervative...
Dakle, uzela sam ja to od djevojčice i odlučila zapakirati Savršenom u vrećicu s likom Krampusa...uz njegov omiljeni (drugi) slatkiš i mandarine.
I iznenadio se naš Mr- Perfect tako savršenom poklonu, sav je odlepršao na posao. Pogotovo nakon moje opaske da mu je njegov Nikolica donio nešto što može koristiti na poslu. Mislila sam na slatkiš i mandarine, ali on se već ufurao u film velikog zavodnika-Dilberta koji s prezervativima (dobivenim od svoje vlastite žene) šeće po uredima.
A kako je djevojčica drugu vrećicu za dječaka najbolje bečke frendice uredno raščerupala, tako sam ja slatkiše za mališu premjestila u vrećicu s likom Krampusa od Savršenog, uvjerena kako je on svoj poklon izvadio, spremio, iskoristio, nemam pojma....Ali, eto nije. I tako je vjeran muž ispao veći problem nego Sv. Nikola koji nosi maloj djeci prezervative...eh, stvarno luda vremena došla.
A Djed Mraz je skuhao frku u zagrebačkom božićnom tramvaju gdje ga se djevojčica prepala i još danas priča o tome.
A red je nešto reći i o Isuseku koji ipak unatoč Sv. Nikoli, Djedu Mrazu ili Djedu Božićnjaku navodno još uvijek nosi poklone maloj djeci. Tako je zbunjena od svekolike gore spomenute ekipe, djevojčica dobila sanjke. Danas smo ih isprobale jer je u Beču napadalo puno snijega i vani je prava idila.
A ja? Ja sam vam htjela skrušeno priznati kako sam namjeravala svoj Božićni post napisati u potpuno drukčijem svjetlu od hedonističkog uživanja u hrani, izležavanju, odlasku na koncert Parnog Valjka, kino, na bazen, posjete prijateljima....Ali kako sam uz sve to još za poklon (od Savršenog, ipak sam ja već velika curica, pa znam tko kupuje poklone) dobila laptop, nema smisla da pričam o skromnim poklonima, duhovnoj obnovi i sličnim stvarima koej ni sama nisam uspjela ostvariti.
I tako sam od sada uvijek on-line i više se nadam se neće dogoditi da tako dugo izbivam s bloga dok sam negdje izvan kuće. Kada sam se konačno vratila i proučila što ima na naslovnici, nisam vidjela niti jednu izdvojenu vijest ili priču vezanu uz Božić, ali sam zato naišla na čestitke nekih dragih blogera i to me razveselilo. Iako inače ne volim te čestitke u obliku sms-s, već radije nazovem ljude i čujem ih u živo, za blog mi je to O.K. jer je pisanje jedini način kojim komuniciramo.
A kako sam ove godine zakazala u nekim svojim osobnim namjerama, proslijediti ću komentar jedne blogerice koja je kod jednog drugog dragog blogera napisala kako ona proživljava vrijeme Adventa i Božić:

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

10.12.2005. Što nam kuhaju Sv. Nikola i Djed Mraz?

Neobična ta moja mama. Sve će učiniti da stvari i svijet bude oko mene što bolji, a onda me nalupa po guzici kada ja jednakom tvrdoglavošću nastojim to isto učiniti sama za sebe... Ali ima ona i svoju mamu – ha-ha...
Tako je večer prije Sv. Nikole jurila ko sumanuta po dućanima da mi uz slatkiše u čizmicu stavi i šibu i da tako ispuni svoju viziju pravog poklona sa slatkišima za onaj dobar dio mene i šibu za onaj zločesti dio. Jer mama smatra da mi osim velike ljubavi, pažnje i ponavljanja kako sam dobra, draga, pametna i lijepa treba dati do znanja da sam isto tako zločesta, naporna, kenjkava, da imam pravo na to, ali onda moram snositi posljedice. Takva vam je moja mama...
Nego, malo sam joj provirila na taj njezin blog da vidim što je njoj tamo tako zanimljivo. Svašta ima tamo. Sve što se događa oko tih velikih, oni odmah pišu o tome. Tako sam vidjela da blogeri pišu o nekom stričeku koji se četiri godine skrivao po svijetu, nisam shvatila zašto, jer su ga ipak na kraju pronašli, a nije se valjda mislio do kraja života skrivati. Ne znam ima li taj striček doma djevojčicu i li dječaka ali ako ih tako dugo nije vidio, to je stvarno žalosno.
A vidjela sam ja već neki dan kada su nam bili prijatelji u gostima da su svi veliki počeli zuriti u onu kutiju gdje ja gledam Bambija i Dumba i počeli ponavljati: "Ulovili su ga?!!" Ne znam zašto je to tako važno, ali mama i tata su opet jučer maknuli moje crtiće s te kutije (pa sam morala gledati na onoj drugoj-manjoj, gdje mama piše blog) i gledali neku emisiju s nekim dosadnim stričekima. I mama i tata su se uzrujavali zašto je jedan stirček-novinar pozvao u goste jednog drugog nepristojnog stričeka koji nema veze sa profesijom, a glumi kako je najvažniji na ovom svijetu jer je vlasnik nekih novina i jer se susreo s ovim gore stričekom koji je pobjegao.
A i drugi su se stričeki (teta baš nema puno u toj priči, osim kao sporednih uloga) jako uzrujavali. Jer se sada spremaju neki nemiri i ljudi se bune jer su ulovili tog važnog glavnog stričeka.
A prije nekog vremena (ne znam ja još s tim vremenima) je jedan najglavniji striček pričao tim ljudima koji se opet bune, jednu priču, a sada priča drugu... A moja mama kaže da je to tako u politici. I da ima malo pravih ljudi tamo. Iako joj ovaj nije djelovao tako krivo.
Onda sam išla malo s mišem dolje, pa sam vidjela još neke vijesti na blogu. Uglavnom, ima sve više poznatih ljudi iz tih raznih medija na tom blogu. Pa neka teta Sanja iz one pjesme da si malo manja.
Pa neki striček Malnar kojega su nekada mama i tata povremeno gledali. Mama ga se sjeća još dok je bila mala djevojčica,a on je putovao po svijetu i u dječjim emisijama pričao o svojim zanimljivim dogodovštinama. Kaže mama da je bio baš zgodan i poučan. Onda se nešto jako razočarao i dojadilo mu je sve to jako pristojno i uvlakalački, pa se okrenuo na drugu stranu, tamo gdje nije sve tako lijepo kao u bajkama za malu djecu. Kaže mama da ga optužuju neki, ali da i za to treba hrabrosti i da je ovaj naš svijet postao jako iskrivljen, pa je teško više reći tko je tu lud, a tko nije... Iako nekada zna pretjerati (ali to mama kaže i za mene) samo više valjda nema njegove mame u blizini da ga mlatne po ritici.
Neki se bune u komentarima zašto ti već poznati odmah dođu na naslovnicu čim se jave da su na blogu...Moja mama kaže da je to normalno i da nema ništa protiv tih poznatih blogera, jer se onda i mala djeca kao što sam ja mogu isto dopisivati s njima. Iako mi je to mama za sada zabranila. Ali barem postoji teoretska šansa. Jedino joj nije jasno zašto odmah dospiju na te neke liste za koje bi se ipak trebalo malo duže vremena dokazati. Ali i to je,kaže ona, danas praksa. Samo budi poznat, nema veze što i kako radiš, i svi će te slušati. Pa sam ja odlučila kada narastem biti poznata. Samo još ne znam hoću li biti voditeljica te-ve prognoze, čitati sportske vijesti ili napisati kuharicu od svoje prabake koju mama čuva na polici.
Onda sam vidjela jednu vijest o jednom (opet) stričeku koji živi u Jeruzalemu i to mi je bilo baš zanimljivo. I mojoj mami. Onda je bila vijest o nekakvom odbrojavanju do Božića. Te vijesti koje bira neka teta (konačno) budu nekako zanimljivije. Jer od ona dva stričeka, jedan bira samo neke sexy teme i gole tete, a ja sam još za to premala, iako me mama naučila što imaju tete, a što stričeki...Ali nekim stričekima je to vrhunac za čitav život baš kao i maloj djeci u jednoj fazi, pa su im sve ostale zanimljive stvari zamagljene pred nekim cicama. Ali moja mama kaže da je i to normalno (čudna ta moja mama) jer neki muški misle samo na te stvari i nikada ne odrastu. A meni se to čini baš zgodno. Jer ovi drugi, jako odrasli stričeki, nisu baš nešto puno zanimljviji.
Ja vam na kraju mogu samo reći da je meni to ipak sve malo preteško za shvatiti. Pa se do daljnega vraćam na svoje crtiće i moje glavne junake... Pčelicu Maju, Aladina, Bambija i meni najdražeg Dumba. A ove stričeke i tete prepuštam mami, koja kaže da je i njoj tu puno toga neshvatljivo, pa se uvali meni pod moju Bambi dekicu i sa mnom gleda crtiće.
Tako zajedno čekamo sada Djeda Mraza. A on je ove godine kao i Sv. Nikola jako zaposlen, jer treba puno toga donijeti i napraviti. Jer ti odrasli nisu nikada zadovoljni i uvijek hoće više. A mama kaže da su i njih dvojica postali kao političari... svašta obećavaju, a onda donesu nešto što nisi naručio.
Ja sam naručila sanjke. Kaže mama da je to skup poklon i da ću onda dobiti samo to i od njih i od bake i dede... Već znam da uskoro slijedi post o tome kako pokloni nisu smisao Božića i bla-bla-bla... Dosadna nekada ta moja mama... Ali kaže da neke stvari treba ponavljati jer ih ljudi zaborave. Idem sada prije nego me otkrije. I vidi što sam napravila. Nadam se da se neće ljutiti što sam joj malo posudila blog.

Velika pusa svima od
djevojčice

Update:
Mama me već otkrila i nije baš impresionirana. Kaže da baš nije ljubitelj iskorištavanja dječice u razne promotivne svrhe. Ali ako mi je baš tako došlo, oprošteno mi je... jer ipak je to blog od MOJE mame. Uf, izvukla sam se... hi-hi

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

02.12.2005. Slučaj Duje ili dvostruka mjerila

Ne znam jeste li jučer gledali Dnevnik HTV-a ili bilo koju javnu reakciju na, prvo moguć, a sada već siguran, odlazak našeg najuspješnijeg plivača Duje Draganje u Katar.
Dakle, dečko je nakon nekih ponuda u domaji (koje su bile šlampavo napravljene i zbog čije sporosti i nesporazuma su bile i otežane) ipak odlučio plivati za Katar i osigurati si velikim novcima ne samo slijedećih nekoliko godina, već čitavu karijeru i život nakon nje.
Tako to naime radi velika većina sportaša u svijetu. Tako se to radi i u Lijepoj našoj. Tako to rade i naši nogometaši, u sportu gdje se odavno vrti najveća lova i gdje su transferi najnormalnija stvar.
Ono što meni nije jasno u čitavoj priči su ta dvostruka mjerila. Naime, za nogometaše je potpuno normalno i nitko ne stavlja upite o tome da igraju za strane klubove. Dičili smo se Šukerom kada je zabijao golove za tuđi klub, ali ako Duje pliva za Katar on se prodao.
Izgleda da je jedina njegova nesreća u tome što u plivanju ne postoje klupska natjecanja kao u nogometu, pa se ne mogu svakih par godina skupiti svi najbolji hrvatski plivači i predstavljati Hrvatine na nekom prvenstvu ili nečem sličnom.
U svakom slučaju, njegov čin je na razini domovinske izdaje (barem u očima sportskih funkcionera i novinara), dok očito za neke druge sportaše pravila drukčije funkcioniraju.
Pa ne samo za sportaše. Jedan od nacionalno-rodoljubnih pljuvača po Duji je bio i čovjek čiji zet živi i glumi preko Bare. Ali to je O.K. Jer on dođe svako malo kod svekra, pa oni za novce televizijskih pretplatnika u domovini snime neki te-ve serijal. To su pravi rodoljubi.
Osim političara, što u obličju filmskih režisera, što onih u sportskim institucijama koji su se najprije osigurali u Saboru, svoj glas protiv ovako nemoralnog čina digli su i neki sportski novinari. Tako je jučer jedna sportska novinarka zaključila u svom prilogu kako se možemo jedino nadati da će do iduće Olimpijade stasati nova generacija plivača koji će nas dalje uspješno predstavljati i kako u šoldima nije baš sve...ili možda je. To je rekla osoba koja se slika po žutom tisku gdje pokazuje svoj luksuzni stan (muž je arhitekt, očito dobrostojeći) i svoja putovanja po svijetu. Izgleda da nije u šoldima sve, mogla bi ona živjeti kao i većina raje u zemlji, ali eto, baš joj se posrećilo.
Ili se možda ipak radi o neprofesionalizmu većine sportskih novinara na HTV-u koji se vole poistovjećivati sa sportašima, pa umjesto normalnih prijenosa moramo slušati navijanja i nacionalne pobudnice s komentarima o tome što i kako bi to trebalo napraviti.
Ne znam zašto ta novinarka ne napravi neki prilog o jednom našem drugom plivaču koji je za svoje zaista brojne rezultate u plivanju uspio dobiti stan i auto ... samo, ima jedna caka ... stan je dobio na tri godine, ugovor je uspio produžiti za još tri, a nada se da će ga uspjeti otkupiti (da, da dobro ste pročitali), auto su mu sponzori dali na korištenje i nakon isteka ugovora morao ga je vratiti. Ne znam da li sponzorske aute vraćaju i neke naše glumice i pjevačice koje se slikaju s njima po novinama. Ali znam da su sponzori i grad s tim plivačem napravili sramotan ugovor. Kada oni isteknu, on je s familijom bez stana i auta, a posao mu je plivanje. Ili se ipak trebao nekako drukčije osigurati? Možda s plivanjem za neku stranu državu?
Iako se ljudi vole identificirati sa svojim nacionalnim herojima, činjenica je da nogometaši igraju nogomet zbog sebe i da dobro zarade, skijaši skijaju zbog sebe i plivači plivaju zbog sebe.
Sigurno je i to da su ponosni kao Hrvati kada osvoje neku titulu, ali to je dodatan splet okolnosti i možemo im biti zahvalni kada promoviraju našu zemlju. Većina od tih navijača ili moralista u obličju sportskih novinara bi vjerojatno uvijek išao raditi za veće novce tamo gdje se nude.
Kada su pitali ljude na cesti što misle o tome, svi su redom odgovorili da je to normalno i neka ode. To su bili ljudi kojima je dosta života u besparici, bez posla i sl.
I nisu pokazali zavist ili moralizirali o domoljublju. Za to postoje javni djelatnici, uglavnom bolje situirani. I žešći su u tome od same Crkve, koju se često kritizira za petljanje tamo gdje joj nije mjesto.
Nisam još čula da je netko iz Crkve reagirao na Dujin odlazak. Pa čak ni oni iz Katedrale hrvatskog duha nemaju na to pravo, jer je to privatna poslovna odluka. A Duje nije nikome do sada plaćao račun za struju ili vodu pa da je nekoga tako izigrao.
Dok su mnogi uzeli puno od zajedničke nacionalne blagajne, obogatili se... ali su ostali u Hrvatskoj.
Ipak nije u novcima sve, zar ne?
Duje, uzmi novce i bježi... I sretan ti put.
Snaći će se naše pametne sportske glavice, pa će prilagoditi izvješća s velikih plivačkih natjecanja u stilu: "... a evo i NAŠEG Duje pod Katarskom zastavom. Ali to nema nikakve veze, on je i dalje NAŠ."

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

30.11.2005. Aquashow 2005

Dakle, bilo je stvarno jako lijepo, što vam na žalost nisam u potpunosti uspjela prenijeti. Naime, nisam uspjela snimiti skokove (u vodu) koji su bili jako lijepi, jer sam snimala filmić da snimim Savršenog u potpunosti, pa sam morala mijenjati karticu...i još mi se djevojčica motala pod nogama. Ona je stalno pljeskala, plesala i vikala "bavo".
Mene nema na snimkama jerbo nisam plivala iz objektivnih razloga koji me zaskoče na svakoj takvoj stepenici mog života.
Dvije zadnje fotke su mah-mah od svih sudionika, a na jednoj se vidi monoperaja Mr. Perfect-a.
Sinhro-plivačice su isto imale jako lijepu točku, ja sam uspjela snimiti samo ove male jednako slatke pikulice.
Zato sada doma lomim kičmu zajedno s djevojčicom dok pokušavamo ponoviti sve te pokrete.
A ja sam skužila da mi je prethodni post bio neki kak ti jubilarni 100. i baš je bio posvećen i plivanju s monoperajom po kojem sam si i odabrala nick. Slučajnost?
Možda vam jednom i napišem priču o tome kako sam se zaljubila u taj sport i počela plivati (i nastupati) u tridesetoj....Do tada lijep pozdrav svima...

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

23.11.2005. Bečki sportski festival 2005.

Od ovog petka do nedjelje se u Beču održava najveći zatvoreni sportski festival u Austriji koji je prošle godine posjetilo preko 40.000 ljudi, a ove godine organizatori najavljuju sve još "veće, spektakularnije i sportskije".
Ukratko, radi se o prezentaciji svih mogućih sportova koje u Wiener Stadthalle (nešto kao Dom sportova samo veće i bolje opremljeno) izvode što renomirani sportaši, što raja koja dođe i poželi u društvu istih isprobati neki od sportova na svim mogućim i nemogućim sportskim spravama i pomagalima.
Tako osim na raznim drugim događanjima u sklopu festivala, možete biti u radionicama za aerobic, tenis, skateboard, triatlon (Esterajheri imaju olimpijsku pobjednicu – naravno strankinju), nogomet, razne penjačke sportove, hokej, naravno i skijaške skokove (da, da, napravili su ove godine jos dužu skijašku skakaonicu od prošlogodišnje u jednoj od hala), golf, pa neke najnovije sportove koje uopće ne znam prevesti... I naravno biti će prezentacija plivačkih disciplina (ovaj vikend je paralelno na bazenu i natjecanje u plivanju) ...
Savršeni i ja bi trebali u nedjelju nastupiti u koreografiji plivanja s monoperajom. To će biti dio velikog završnog spektakla u kojem će sudjelovati plivači, sinkro-plivačice, vaterpolisti, skakači u vodu i monoperajaši. Koliko sam do sada čula na bazenu, biti će to koreografija sa velikom školjkom koja će se vući po bazenu, s bakljama, i tak nekim čudima.
Budući da je na prošlotjednoj probi bio Mr. Perfect, dok sam ja čuvala djevojčicu, večeras idemo svi skupa da i ja vidim što moram raditi da ne osramotim svoj monoperajaški rod... a djevojčica ide s nama, samo se nadam da ćemo ju zauzdati da ne skoči u bazen jer je prehlađena, a na sportskom bazenu je voda prehladna za nju... Nismo ni nas dvoje najzdraviji, ali ne želimo propustiti ovakav događaj.

Javim kako je bilo...
Pozdrav, MonoperajAnka

Update:
Vratila sam se doma s teškim svrabežom po koži i licu jer se zbog probe koja se otegnula, tete-spremačice koja je već zatvorila tuš-butigu i djevojčice koja se sakrivala po kaslićima za presvlačenje, ja više nisam stigla istuširati...
Inače, spektakl je već sada bio lijep za gledati. Prvo idu plivači, pa skakači, pa vaterpolisti s loptama, i onda sinhro-plivačice i mi. Prvo jedna stoji na dasci, a vuku ju dečki, pa onda izvodi solo-točku , onda ide jedna na nekom luftiću-stolcu s kojega isto skače i pleše, onda ide mala djevojčica koja sjedi u školjki, vuku je plivači, a monoperaje plivaju oko nje i bacaju peraju u zrak...ma baš je fora.
Djevojčica je bila zapanjena, sve je gledala, močila je samo noge, s mamom se zagrijavala i skakutala, vaterpolistima nije htjela vratiti loptu za ponovnu probu i na kraju urlala za mamom koja je išla na drugu probu nakon tate...
Zaspala je vjerojatno u glavi vrteći te slikice gdje mama i tata plivaju kao delfini na neku lijepu glazbu (zvučnici su i pod vodom).
Joj, da mi je biti ponovno dijete s njezinim djetinjstvom... sanjajte i vi delfine, male sirene i ponekog dobroćudnog kita koji se ko sumanut rita... ova zadnja loša rima je posljedica bambusa u kasne sate... pa najte zamerit... Mah-mah svima.
E da, ako je netko slučajno (ili namjerno) u nedjelju u Beču, navratite u 18 sati u Stadthallenbad na lijep vodeni spektakl, upad je besplatan. Sve drugo od petka do nedjeljenog zatvaranja događaja se plaća. A ovo je sigurno najljepše za pogledati. Pa ima istine u onoj da su najbolje stvari u životu besplatne ...

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

20.11.2005. Glorija - iza kulisa

Jučer je u teatru Akzent u Beču gostovalo Hrvatsko narodno kazalište s predstavom "Glorija" Ranka Marinkovića. I ja sam bila tamo, pa ću vam kratko opisati kako je bilo ispred, ali i iza kulisa.
Kazalište je bilo popunjeno skoro do zadnjeg mjesta i to je već bio dobar znak. Iznad scene je bilo platno s titlovima na njemačkom jeziku, tako da prestavu može pratiti i austrijska publika, koja je iako malobrojna, također popunila stolice gledatelja i slušatelja. Usput, nedavno sam bila tu u Beču i na jednoj kabaretskoj izvedbi na kojoj su bila i dva tumača za gluhonijeme gledatelje s kojima su i sami glumci tijekom predstave duhovito komunicirali.
Budući da je Gloriju na njemački preveo slijep čovjek (Sead Muhamedagić), čitava ideja u kazalištu sa pomagalima onima koji vide, ali ne razumiju ili onima koji vide, ali ne čuju, dobiva jedan potpuni prevodilački smisao, jer i slijepi ju mogu pratiti sluhom, kao i nijemi pokretima ili govornici drugog jezika pomoću teksta.
U svakom slučaju dobro je da se granice pomiču i da danas u kazalište (barem ovdje) mogu svi, pa i invalidne osobe.
S obzirom da ovo nije kritički osvrt, neću vam pisati o dobro uigranoj glumačkoj ekipi (Goran Grgić, Olga Pakalović, Mustafa Nadarević, Pero Kvrgić, Žarko Potočnjak i drugi) pod vodstvom režisera Božidara Violića.
Već o nekim zanimljivostima koje su se dogodile tijekom predstave, a koje ipak nisu omele glumce i tehniku da odrade zaista odličan posao.
Kako to već biva u kazalištu danas, jedan glazbeni dio u predstavi trebao je biti pušten s mini-disca. Međutim, u uređaju je nestalo struje i mini-disc je ostao zarobljen, a uređaj mrtav. Nemajući puno vremena, dovitljivi tehničar je uzeo odvijač i razvalio kućište iz kojega je izašao mini-disc kojega je brzo ugurao u drugi uređaj. Na nevjericu s kojom ga je gledao austrijski kolega, samo je kratko prokomentirao, više za sebe: "Tako mi to radimo na Balkanu". Poslije smo se prijateljica i ja zezale kako bi Austrijanac vjerojatno prvo sazvao sastanak na kojem bi se razmotrila sva moguća rješenja, pa izvuklo najoptimalnije... dok bi predstava vjerojatno čekala. Ovako su Rvati pokazali zavidnu dozu improvizacijskog umijeća.
Drugi problemčić je nastao kada je tehničar zadužen za spuštanje i dizanje jednog pomičnog sjedala uokvirenog cvijećem, nenaučen na visoku tehnologiju zapadnog kazališnog standarda, umjesto polaganim pokretima vrtenja i navlačenja špage, stisnuo predviđeni gumbić koji je na lagani otpust prsta prestao spuštati spravu, pa je glumica koja je sjedila na toj nekoj ljuljački, ostala na trenutak visjeti u zraku. Nakon kratke neverbalne komunikacije s inspicijentom koji je iskrivio vrat i kralježnicu od kimanja glavom da nastavi i dalje sa spuštanjem, tehničar je to učinio, ali je opet zbog ponovnog stiskanja sprava počela naglo ići dalje što je izazvalo efekt laganog propadanja sa stani-kreni fazama.
Još jedan susret dva mentaliteta se dogodio kada su neke gospođe u bifeu za vrijeme pauze naručile svoja pića i lijepo odšetale bez da su platile, što je kod austrisjkih konobara izazvalo opet čuđenje, ali ništa više od toga. Nije bilo onoga... Ej, momak (ili curo) izgledam li ja kao budala, pa da samo odeš bez da si platio(ila).
Inače, ako hoćete gledati neku predsatvu u Beču, a niste baš pri novcima ili vam se karte čine preskupe, možete samo doći do nekog dijela kazališta gdje još ima mjesta i tetu ili stričeka na ulazu samo kratko obavijestiti kako ste vi sa kazalištarcima, na što vas uredno propuštaju bez suvišnih pitanja.
A ako osjetite glad nakon predstave, isti scenarij ponovite na ulazu u bife sa švedskim stolom za uzvanike. Uspjeh zagarantiran. Provjereno.
Balkanci ostaju balkanci. Pa klišeizirana rečenica iz Hininog izvješća kako kultura ne poznaje granica, zaista ne može biti točnija.

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

11.11.2005. Imam koncept

Evo dragi moji, Martine i Martini, a posebno mojoj prijateljici-domoljupki kojoj je na ovaj zanimljiv dan i datum rođendan...malo kritike na Esterajhere.
Idem ja danas na jedan pregled kod doktora u bolnicu u kojoj nisam do sada bila. Budući da nisam sa sobom imala uputstva Savršenog, već samo papirić s planom tog malog dijela grada, normalno da sam se malo pogubila. Pa ne budi lijena, pitam ljude gdje je ta bolnica, a znam da sam negdje vrlo blizu, pa da se ne mučim i ne gubim vrijeme. I ljudi uglavnom ne znaju, pa me jedan zgodan mladi dečko koji osigurava da dječica sigurno pređu cestu, uputi prema odredištu.
I dođem konačno tamo sva zajapurena jer mi je termin već prošao i počnem se ispričavati...a sestra me u čudu gleda i govori kako uopće nema problema, neka se skinem i pričekam malo, da će me odmah pozvati....I skužim da još uvijek funkcioniram po onom modelu u domaji gdje je ljubaznost u ordinacijama nakon što ste zakasnili čisti SF...jooooj, pardon, isprika, ovo je post o kritiziranju Austrijanaca....sorry, evo me opet na pravu temu...
Dakle, jedna od slučajnih prolaznica je čim je vidjela da joj želim prići s pitanjem, samo odmahnula rukom i odgovorila: "Imam koncept". Prvo sam pomislila da ju nisam dobro čula ili razumjela, ali rekla je to zaista dovoljno glasno i jasno.Jedino drugo značenje bi u vrlo malom postotku moglo zvučati "Imam koncert". Budući da je bilo oko osam sati u jutro, ne vjerujem u tu mogućnost...Ova prva je 99% vjerojatna, jer sam gospođu vidjela još prije na semaforu dok je sa mnom čekala i bila udubljena u misli. Dakle, ona sada ima već sve isplanirano gdje će i kako će, i ne voli kada joj taj njezin plan netko nepozvan naruši.
Pa joj je valjda bilo izvan koncepta da ju netko zaustavi s nekim pitanjem. Iako ne vjerujem da joj se žurilo, jer nije baš brzo hodala. A ovdje se na semaforima izgubi više vremena nego da s nekim popričate koju minutu.
Spontanost je inače jedna kategorija Esterajherima teško dokučiva. Pa ako osjetite potrebu da se s nekim vidite, ono baš sada...teško braco. Oni će izvaditi svoj rokovnik i zabilježiti u njega neki datum kada prvi puta imaju slobodan termin, za nekih dva-tri tjedna.
To su te neke meni zanimljive reakcije. Uz tišinu u prepunoj podzemnoj (nije da mi ne odgovara, ali nekeda je stvarno sablasno), pa onda prepun grad poznat po kulturi s izgaženim psećim govnima. Barem jednom tjedno ugazimo u izmet najdražih kućnih ljubimaca, a danas je djevojčica pokupila jedan i na toboganu i to u ograđenom parkiću gdje psi ne smiju, ali je neko dijete očito negdje prija ugazilo, pa onda i razmazalo sadržaj po parku.
To je valjda nešto kao dio te kulture, pa ako se hoćete integrirati trebate valjda uredno čistiti ta govanca sa cipela i kotača kolica, jer četveronožni ljubimci su nešto u što se ne dira. Iako je to problem dvonožnih ignoranata. Kojih je unatoč postojećem zakonu i vrečicama za pseće drekece u pojedinim parkovima, očito jako puno.
Mi u podrumu imamo jednu četku samo za čišćenje dotičnih, pa ne znam, možda se ogromnom kupnjom takvih pomagala puni državni proračun, jer drugu specijalnost Esterajhera u vidu zapošljavanja ljudi s najrazličitijim zadacima tipa čistača drek-basters još nisam vidjela.
I na kraju, nešto što je vjerojatno karakteristika svih velikih gradova, ogroman broj prolupalih likova.
I da dan u austrijskoj prijestolnici ne bi bio obilježen samo svakodnevnim psećim izmetima posvuda i neobičnim odgovorima sve otuđenijih ljudi, pobrinula se i jedna očito psihički poremećena osoba.
Ja sam stajala na vratima vlaka u podzemnoj željeznici, a starija gospođa se počela gurati prema izlazu, na što sam se ja pomakla u stranu i odlučila kako ću sići na stanici, iako mi to nije odredište, da ne smetam pri izlazu. Bez obzira na moj pomak us tranu, ona je počela nešto urlati kao da li je to bordel ili podzemna, pa sam se ja okrenula prema njoj i počela ju gledati direktno u oči. Izgledale smo kao u vesternu...tko će prije povući...Ne, ne pištolj ili bombu, nije ovo Hrvatska...ups, pardon opet ja skrećem s teme...Nego povući verbalni okidač.
I skužim ja u tom pogledu koliko je sati i mislim si brzo da li da isprobam teoriju zbunjivanja dobrotom i poželim gospođi mir, ljubav, zdravlje i sreću...Ali progovaram valjda zbunjena tolikom mržnjom samo..."Vi ste bolesni i vi to znate". Nemam pojma zašto sam to rekla , jer nije lijepo bolesnim osobama davati to do znanja, ionako nr dopire do niih...Ali izgleda da je ovo itekako doprijelo do nje, jer je počela vikati izlazeći nešto u stilu "Kurva u hlačama". Možda se ipak radi o jako zlošestoj osobi, ali i to je neka vrsta bolest, zar ne?
S obzirom na prijašnji komentar o bordelu, očito je da žena u glavi ima neki mračan svijet bordela, prostitutki...bla, bla
Jadna, žao mi je takvih ljudi, a ipak znaju biti nekada i opasni ili barem neugodni.
Da ne mislite kako mi je dan obilježen samo takvim situacijama, evo danas prvi puta ostavljamo djevojčicu kod prijatelja, a Savršeni i ja idemo na plivanje (meni drugi puta u tjedan dana), što je bez bake-servisa ovdje pravi praznik...skoro kao i mnogima u domaji koji će se veseliti i popiti koju za MArtinje.
Osim toga, nalaz mi je dobar, a kao što već napisah, moja najbolja prijateljica slavi danas rođendan (nije Martina), pa eto razloga za veselje.
A posebnu simpatiju i smjeh na licu mi izazove kada zamislim gore opisanu prolaznicu na cesti kako ju Smrt tapka po leđima (u centru Beča stoji jedan od mnogih koje se preoblače u neke takve likove), a ona se uopće ne okreće već odmahuje rukom i odgovara:"Imam koncept".
Pa kaj ljudi nisu divna bića?
Veselo vam bilo, u grlo se slilo,
a mojoj slavljeničkoj ne-alkoholičarki niz grlo neka poteku tone marcipana i drugih omiljenih okusa koje joj želi njezina
MonodijasporAnka

Update:
Škvadra na bazenu je skoro riknula od čuda kada su nas vidjeli zajedno bez djevojčice. Ja sam ju čitav dan pripremala da ćemo ju ostaviti, pa smo još ponavljali gradivo kod frendova na odlasku, a mala me gledala pogledom "Daj, ajde reci još stoti put kaj imaš i nestani"...Nije niti jednom pitala za nas čitavu večer...samostalno naše čudo, ljube ju mama i tata rasplivani.
Nego, da završim s kritikom Esterajhera...na autu nas je dočekala kazna jer se od nedavno parking naplaćuje tamo gdje se prije nije, a znak je jedno petstotinjak metara dalje, tj. na početku zone, pa tko nije vidio, nije imao sreće...Rasprave s ograničenima nemaju smisla, tako se valjda puni proračun za socijalnu državu. A kaznu možemo samo platiti, jer tu nema po babi i stričevima, red i ograničenost je njihov moto....Tako sada sam završila i idem si nekaj popit...ajd bok svima

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

06.11.2005. Nedjeljne misli

Danas sam na misi slušala tišinu. Možda vam to ne zvuči tako senzacionalno, ali meni je bilo vrlo okrepljujuće. Naime, kada ne lovim djevojčicu po crkvi, lovim još uvijek liturgiju na njemačkom. A danas sam bila sama, pa sam uspjela loviti malo i svoje misli...u tišini. Jedan mladi svećenik ima lijepe i jednostavne propovjedi i uvijek ostavi mjesta za malo osobnog promišljanja...u tišini.
Iako volim glazbu, vječno brbljanje djevojčice ili neku zvučnu kulisu u pozadini, tako volim tu tišinu gdje mogu jasno čuti svoje misli ili jednostavno uživati i bez njih.
Čini mi se da danas uz sve druge terore, postoji i teror zvuka i da se ljudi uglavnom osjećaju nelagodno ako ne čuju stalno neki zvučni podražaj.
I kuda su me odvele te misli u tišini? Pomislila sam kako mi je potreban odlazak na nedjeljnu misu, ne zbog običaja ili zadovoljenja forme, već istinski da se barem na kratko oslobodim svakodnevice i okrenem prema Bogu.
Iako sam naravno zakasnila, uspjela sam čuti dio propovjedi u kojoj je svećenik govorio kako nam je potrebno tih par minuta dnevno provesti u molitvi ili meditaciji. I kako nam za to zaista ne treba ništa posebno osim malo volje i nekoliko izdvojenih trenutaka samo za to.
Zašto je ipak tako teško odvojiti to malo vremena za biti sam sa sobom i Bogom? Palo mi je na pamet da je to zato jer vrag leži uvijek negdje u detalju, kako kaže jedna uzrečica. I premda ja tu sliku vraga nikada nemam kao neku konkretnu osobu, već kao neko zlo u ljidima, nisam shvatila odmah zašto sam pomislila na tu rečenicu.
Najčešći argumenti za neodlazak u Crkvu, barem kod mene, nisu neki osobito bitni ili snažno argumentirani. Neka lijenost, manjak volje da se organiziram i izvedem to...i tako hrpa nekih sitnih razloga.
Od drugih ljudi sam čula da je to neka odbojnost prema svećeniku ili više njih koji ne znaju danas pristupiti ljudima, pa dvoličnost ljudi koji tamo idu, a jedan od zanimljivijih mi je onaj kada ljudi kažu kako oni ne idu na misu i ne obilaze crkve, ali žive puno više u skladu sa kršćanskim načelima od onih koji to rade često ili barem češće od njih. Taj mi je besmrtan jer, iako osuđuje formalizam, pada u jedan po meni ništa manje dvoličan i ocjenjivački nastrojen stav. Dvoličan zato jer se tu ljudi ipak ne odriču svoje formalne pripadnosti vjeri, bez obzira što im je to sve bez veze, a ocjenjivački zato jer bez problema mogu odrediti kako su oni super i žive u skladu s kršćanskim načelima, dok drugi to tako ne rade. Jer oni ne kradu, ne lažu...i tako zapravo su super. Volim taj visoki stav o svojem ponašanju. Koji najčešće nije potkrepljen samokritikom ili propitkivanjem, jer je bitno da se nađu oni drugi koji su formalisti bez sadržaja. Pa su oni zapravo razlog zašto su oni neformalisti sa ,pretpostavljam, sadržajem.
Ne osuđujem nikoga, jer nemam pravo na to. Niti sam tako pametna da znam štto netko osjeća u sebi . Samo su mi zanimljivi ti razni obrambeni mehanizmi kojima čovjek hrani svoj ego, ne bi li ispao što bolji u svojim očima.
Zato mislim da priče o đavlu i grijehu, nisu neke jako velike i odbojne istine koju su prolazile u vrijeme nekritičkog promišljanja, već sitnice kojima se svaki dan udaljujemo od Boga, ili ako neki hoće, onoga istinski dobroga u nama.
Pa zato odrješenje grijeha na početku mise ne vidim kao nešto besmisleno što bi današnjem čovjeku bilo strano, iako kažu opet neki da treba biti afirmativan i ne derati po tom grijehu, već nekako suvremenije pristupiti čovjeku.
Ipak tek kada priznamo da smo ponekada lijeni, slabi, nedosljedni, rugalice, komentatori ne bi li istakli svoju duhovitost i pamet....možemo postati zaista slobodni od tih malih sitnih svakodnevnih prepreka i postati spremniji za iskrenost, praštanje i dobrotu.
I po prirodnim zakonima treba prvo istresti smeće kako bi na njegovo mjesto moglo doći...nemam pojma, evo da budem suvremeno ekološki osvještena...cvijeće.
Stav kako su sve te forme bez veze i kako sam ja jako dobar i bez njih, ili čak bolji od tih drugih koji jedno pričaju, a drugo rade, potvrđuju kako je vrag zaista uvijek skriven negdje u detalju....Pa makar taj detalj bila jedna mala bezazlena verbalna igra kojom smo sa sebe prebacili lopticu na drugoga.
A to je jedan omiljeni detalj ljudskoga roda. Kojem sam i ja podlegla u ovom postu...pa ga zato odmah skrušeno priznajem i molim za oprost...Evo malo materijala vječnim kritičarima Crkve na temu onih koji stalno griješe, ali onda odu u Crkvu i sve im je oprošteno...To je još jedna zgodna loptica.
Ali bez pravog sadržaja.
Na kraju vam želim malo tišine, one koja ne kritizira nikoga, ne osuđuje, ne ruga se, ne pametuje...jer znam da je meni potrebna svaki dan, a danas pogotovo.

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

31.10.2005. Sretno dijete

Evo konačno sam nakon knjige (iako ju ne pročitavši do kraja) odgledala i dokumentarac Igora Mirkovića o jednom zanimljivom i vrlo plodnom stvaralačkom razdoblju, ponajviše u glazbi novoga vala.
Iako se radnja odvija u vrijeme dok sam ja još bila premala da kao autor ipak budem negdje kao direktan svjedok tih događanja, bilo mi je jako zanimljivo. U to vrijeme je moja starija sestra bila kao i Mirković i isto stajala negdje manje ili više sa strane i bila sudionicom tih ludih prvih koncerata , Prljavaca, Buldožera, Pankrta, Filma, Azre, Haustora...
Tako sam i ja silom prilika u vrijeme kada su se druga djevojčice igrale s lutkama (iako sam i to radila) znala na pamet riječi valjda najizvođenije Štulićeve pjesme, naravno pogađate – Balkan.
I ja se sjećam kao i Mirković našeg prvog modernog gramofona kojega su brat i sestra čuvali kao relikviju, pa sam i ja dobila uputstva za upotrebu, a ploče su se smjele držati samo na rubovima i onoj sredini i uvijek se prvo morala obrisati prašina.
Jednako kao što su oni bili zadivljeni tim čudima tehnike koja su im omogučavala da se onda još više zbliže svojim glazbenim idolima, ja sam bila zadivljena njima i njihovim društvom. I kao što su oni bili promatrači tih velikih promjena, i ja sam bila jedan posredni promatrač, preko njih.
Pretpostavljam da je većina vas ipak čula ili barem na neki način proživjela te velike hitove kao Crno – bijeli svijet, Radio - ovo je tvoj kraj, Djevojke u ljetnom haljinama volim, A šta da radim i dr....
Bilo je to zaista vrijeme poleta, poleta u nekoj vrsti pobune protiv društvenog uređenja u kojem smo živjeli, poleta protiv žabokrečine i malograđanštine i naravno vrijeme onog najvažnijeg Poleta, novina za omladinu koje su prve pisale o tim mladim poletarcima i promjenama koje oni nose sa sobom.
Budući da smo živjeli u ,kako to neki vole nazivati, humanom komunizmu informacije, ploče i dr. iz tog magičnog zapada su, iako sa zakašnjenjem, ipak stizale. I nevjerojatno je zapravo kako su se i znale istovremeno događati slične novotarije u glazbi, samo je punk u Engleskoj naravno imao svjetskog odjeka, dok su neki klinci iz Dubrave bili sretni ako su za njih čuli mlađi naraštaji najvećeg, a uvijek tako malog, grada u jednoj socijalističkoj republici koja je bila dio jedne veće i malo poznatije tvorevine.
No, ja bih se zadržala na naslovu jedne od pjesama Prljavog kazališta koju je Mirković preuzeo za naziv svoje knjigei filma, a ja za pisanje ovog posta.
Sretno dijete ili sretna djeca su nekada govorila za sebe da su dečki s ulice i pjevaju pjesme o toj istoj ulici. Gdje su danas ti dečki i što se dogodilo s tim ulicama je naravno jedno patetično pitanje na koje možda i ne znamo uvijek odgovor. Osim ako ne želimo nostalgičarski konstatirati da klinci uvijek rastu, a da ulice jednog malog grada više nisu tako sigurne, već da su postale mjesta kojima sve češće trče pljačkaši.
Ima i vedrija strana tih ulica, a to je da njima danas šeću građani koji smiju reći svoju nacionalnost bez straha da će ih zbog toga netko legitimirati.
Kako bilo, poleta više definitivno nema, zadnji je prohujao s ratnim vihorom, a ostale su samo bolne uspomene, tračak ponosa i borba za egzistenciju.
Glazba je postala... nemam pojma kakva, modernija, suvremenija, a opet nekako u posljednje vrijeme retro-nostalgičarska, što samo znači da je polet uvijek prisutan, kao ostvarenje ili samo kopija nekadašnje.
A sretna djeca iz Mirkovićeve priče su se razmilila po čitavom svijetu... Tako je jedan u Americi (ne onaj koji je pjevao o njoj), jedan u Nizozemskoj, jedan u Francuskoj, jedan (ili dvojica?) su moji sugrađani u Austriji...
I sve njih karakterizira prilagodljivost tom svijetu...
Ali ima jedan koji je po meni jedini ostao pravo sretno dijete. On se nije maknuo ne samo iz svoje zemlje ili grada, već je ostao zauvijek u svojoj ulici i kući u kojoj je odrastao. I za njega nema ljepšeg mjesta na svijetu. On nije napravio neku osobitu karijeru nakon tog vremena poleta, nije se možda puno niti promijenio od tada, on je zapravo ostao baš onakav kakav je uvijek bio i živi još uvijek u tom svijetu spontanog i iskrenog djeteta.
Neki će možda sa određenim sažaljenjem gledati na takve likove kvartovskih dečki, ali ostaje činjenica da je on sam sa sobom sretan i zadovoljan i jednak na pozornici danas kao i prije.
Iako se često čuje fraza kako bi bilo bolje da su ljudi češće kao djeca, malo je onih koji će zaista to uspjeti ostati. Iz čitavog tog razdoblja samo je jedan do kraja ostao sretno dijete.
On se zove Davorin Bogović, a sve oko njega je crno-bijeli svijet. Moj svijet odavno nije crno-bijeli, iako bih nekada voljela da je takav.
I trenutno dok djevojčica ne jede skoro ništa već drugi dan i pati od proljeva, a ja i Savršeni se mučimo da ne dehidrira, volim ipak misliti da sam sretno dijete... I da imam jedno koje je veselo i dok ju nešto muči... I baš me briga hoće li jednoga dana biti doktorica znanosti ili obična prodavačica... dok god je zdrava i sretna, to nije fraza.

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

18.10.2005. Privatni i javni govor

Primjetila sam u posljednje vrijeme da se u domaji dosta govori o primitivizmu, o slobodi govora, granicama između prava javnosti na informaciju i poštivanju privatnosti, uglavnom kod javnih osoba.
Da ne dužim kako sam došla do tog zaključka, ispada da nije problem uopće u onome što zaista mislite o nečemu, već samo u činjenici hoćete li i kako ćete to reći u javnosti.
Pa tako ima pravih virtuoza u području diplomacije, koji vam nikada niti privatno neće reći ono što zaista misle, čak i kada ih direktno pitate, ali će zato u svoja četiri zida istresti sve što zapravo misle.
Ima i onih drugih koji će i kao javne osobe reći samo ono što misle, ne pazeći pritom kako i u kojim prilikama.
Ispada da nije problem ako neka skupina zaigranih navijača diže ruke u fašistički pozdrav ili istuče nekoga druge boje kože ili nacionalnosti. Bitno je da to ne radi neki političar na javnom mjestu !?
Otkuda to kreće?
Pa, ja mislim da kreće naravno od djetinjstva i odgoja, kao i većina stvari oko nas. Ja se sjećam da sam kao dijete bila često ušutkavana jer sam pred gostima znala reći nešto što se ne smije.
A kada gosti odu, onda se to smije reći? Meni to nikada, baš nikada, pa ni danas, kada sam navodno starija i s više iskustva u životu, još uvijek ne ide u glavu.
Dakle, postoji neka dvoličnost koja je društveno sasvim prihvatljiva i uobičajena, pa samo morate paziti gdje i kada nešto smijete reći.
Možda će netko reći kako to i nije nešto bitno, ali ja mislim da jest. Jer govor nisu samo riječi, to su stavovi i kasnije djela koja mogu postati kako dobra, tako i zastrašujuća.
Nekada se tom dvoličnošću samo čuva živa glava i čovjek zapravo ne blebeće u javnosti ni za ni protiv čisto da ne ode u zatvor ili još nešto gore i možda čeka povoljniji trenutak da sačuva život sebe i djece, ali da onda ustane protiv nekog režima kada prilike sazriju i to više ne bude tako opasno. I to (dijelom) razumijem...
Ali nisu mi jasni ti principi isticanja misli iza kojih ne stojimo, zbog raznih računica, u nekom demokratskom društvu gdje je sloboda govora koliko-tolko zajamčena.
Od najbanalnijih primjera kada ćete prijateljici reći kako vam se sviđa njezina nova haljina, iako vam je grozna, pa do javnih kad će neki tajkun objašnjavati kako mu je itekako stalo do njegovih radnika i kako njemu novac nije prva stvar na svijetu, iako su mu radnici potplaćeni i nezaštićeni, a on se vozi u bijesnom autu i razbacuje s novcima.
Iako su primjeri nesrazmjerni s obzirom na posljedice, mislim da su jednako pogubni kako za komunikaciju, tako i za pravo stanje stvari...
Naime, ako nam govor postane čista frazeologija, onda više nema iskrenosti, povjerenja i stvarnih vrijednosti.
Ako pitam nekoga u blizini što o nečemu misli, želim zaista znati što misli i iako me to zna zaboljeti, mislim da je to dobra polazišna točka da stvarno vidimo kako stvari stoje, pa onda otkrijemo možda i pravu istinu, ili barem tuđe mišljenje.
Osim toga ne stvara se ta zbunjenost onime što se smije reći, a što ne. Slobodan čovjek bi trebao moći reći uvijek svoje mišljenje. Naravno, ne ga nametati, govorim o slučajevima kada nas netko pita za njega.

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

07.10.2005. Očinstvo

Imam jako puno toga u glavi, a ne stignem to napisati, pa moram odabrati što ću staviti na post. Ali nekako uvijek dobijem neki znak odnekuda i moj odabir je olakšan. Upravo sam pročitala zadnji post Bugenvilije i definitivno se odlučila o čemu ću pisati.
Dakle, moja i djevojčica Savršenog je jedno od najljupkijih stvorenja na svijetu s frčkavom kosicom i očima boje plavog neba (ili mora), umiljata, brbljava (paralelno na hrvatskom i njemačkom), samostalna dok odgovorno nosi svoju zmazanu pelenu u smeće i dodaje svako jutro tati naočale s noćnog ormarića, ženski prefrigana...Ha-ha, jesam vas...Neću dalje da ne stvorim još veće nevolje Bugi.
A sad za ozbač: Dragi tata najslađih blizanaca, usporedbe su nepotrebne, dovoljno je vidjeti slikicu Tebe i malih dečeca, pa da se vidi kako je sve u najboljem redu.
Neću pisati o majkama koje to nisu, kao ni o očevima koji ne zavrijeđuju taj naziv.
Već o ljudima koji svoje roditeljstvo doživljavaju s ljubavlju, odgovornošću i predanjem... ah, kako to sve ozbiljno zvuči.
Razmišljala sam kako su majke nekako oduvijek bile ikone povezanosti s djetetom. I uz sav civilizacijski napredak današnjice, one još uvijek nose dijete u sebi od začeća i donose ga na svijet. Iako smo preplašene i zbunjene u početku, naučimo slušati instinkte koji nam govore što i kako s tim malim bićima.
Majka se nekako podrazumijeva, kažu da su još stari Grci i Rimljani (a možda i oni mlađi) isticali to kako se uvijek zna tko je djetetova majka, dok za oca to baš nije tako sigurno. Pa su se otuda i rodili razni načini prevladavanja tog straha da dijete koje odgaja muškarac možda uopće nije njegova krv.
Danas je biološko dokazivanje očinstva nešto za čime ljudi posežu u nekim takvim situacijama.
I onda ako testovi pokažu da je dijete zaista plod nekog muškarca, on ga obično odlučuje prihvatiti. Jer kako se kaže, krv nije voda.
A tko je zapravo otac? Koga zovemo ocem?
Vjerujem da svi znate barem početak molitve "Oče naš". Katolici svoga Boga zovu Ocem. Zašto?
Već imamo zemaljskog oca (po krvi ili ne), pa čemu onda još jedan? I zašto to ne bi onda bio brat? Ili sestra? Ili majka?
Zašto smo baš preuzeli taj naziv iz naše svakodnevice i prenijeli ga na najuzvišenijeg Prvog nepokrenutog pokretača ili Onoga koji je sve stvorio, a sam nije stvoren?
Kao što rekoh gore, Rimljani su već bili svjesni da tu stvarnost svoga očinstva zapravo ne mogu dokazati (medicina im još nije tako razvijena,ali duhovne vrijednosti su možda na višoj razini), pa su se okrenuli jednom najplemenitijem i najljudskijem rješenju. Odlučili su dijete PRIHVATITI kao svoje, bez obzira na stvarno genetsko stanje u malom biću koje su držali usvom naručju. Dali su mu LJUBAV, POVJERENJE i VJERU da je to zaista njihovo dijete.
A onda su ta djeca odrasla i doznavši svoje genetsko porijeklo, sama odlučila dalje prihvatiti ili odbaciti svog oca.
Probajte sada to premjestiti na razinu Boga i njegove djece. On nas nije rodio, nije nas nosio pod svojim srcem devet mjeseci, nije s nama stvorio tu vezu jednoga tijela...
Ali nas je odlučio prihvatiti kao svoju djecu, bez obzira na naše gene, dati nam ljubav i povjerenje, dati nam vjeru. U slobodi. Da sami kada duhovno odrastemo odlučimo što ćemo s tim darom.
Sada se opet vraćam na očeve naše zemaljske - koji uz svo sudjelovanje u trudnoći i porodu, u prematanju, hranjenju, oblačenju, nošenju - ne znaju točno što i kako učiniti, dok ne osjete polagano prodiranje i ulaženje pogleda, osmjeha i čitavog malog bića u svoje biće, dok se ne sjedine u potpunom obostranom prihvaćanju koje nije predodređeno fizičkim instiktivnim stvarnostima koje se podrazumijevaju. Već je ostvareno najvišim božanskim principom prihvaćanja drugoga, bez obzira kakav (i čiji) je on zapravo.
Zato mislim da je očinstvo jedna od najljepših stvarnosti ovoga svijeta. O kojoj možda ne razmišljamo puno svaki dan, ali koju sigurno osjećamo. Jer ga svi imamo. A neki sretnici imaju čak i dva.

Ovo je posvećeno svim očevima. Kako mom, koji je najbolji otac kojeg sam mogla poželjeti na ovome svijetu, tako i Savršenom koji je najsavršeniji tata našoj djevojčici.
A posebno jednom tati koji ima dva odrasla sina i male blizance. Još samo treba naučiti da sva djeca ne počinju pričati u isto vrijeme. Ali sigurna sam da će njegova ljubav prevladadati svu zbunjenost očinstva.

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

02.10.2005. Gotovani, na gotov´s!

Ne znam jeste li ikada gledali jednu emisiju HTV-a iz programa za djecu i mladež, obično u kasne sate (nisam sigurna, možda se zove Dijalog?), koja na meni zanimljiv način prilazi nekoj temi o kojoj ispitanici, mahom mlađi ljudi, uglavnom iz urbanih sredina objašnjavaju svoje stavove i razmišljanja. Novinar(i) se ne vide ni ne čuju, pa smo pošteđeni nepotrebnih ponavljanja (obično) predugačkih pitanja, jer se ionako sve razumije iz odgovora,a tema je istaknuta na početku emisije.
Zadnja koju sam gledala bila je posvećena braku, pa su sudionici objašnjavali zašto ga smatraju (ne)potrebnim kroz svoja iskustva. I premda je bilo zanimljivo neću o toj temi (možda koji drugi put), već o jednom drugom fenomenu, koji s brakom ima opet neke dodirne točke, barem kod nekih.
Naime, dečec živi sa svojom curkom, vole se, uredili su si lijepo prostor za život, nisu u braku, jer smatraju da im papir ne znači puno, već da su oni bitni... pa priča kako su počeli zajednički život i kako je to jako lijepo, ali ima nešto što ga je malo zateklo. Naime prije, dok je bio mlađi i živio s mamom i tatom kada je bio gladan, ručak se uvijek nekak stvorio, uvijek je nečega bilo. A sada on i njegova curica kada osjete glad i fino bi papali, smisle što im se jede, ali onda treba barem sat vremena nekaj sjeckati, dinstati, kuhati, paziti... i tek onda možeš jesti... nevjerojatno.
Teško je to ovako napisano prepričati, ali Savršeni i ja smo se odvalili od smijeha.
Naime, ja već neko vrijeme promatram sebe i ljude oko sebe po tom pogledu odrastanja. I što sam primjetila?
U globalu gledano, da su ljudi danas puno komotniji u odnosu na roditelje, tj. da su puno duže gotovani koji će biti spremni i izgraditi svoje karijere, postati stručnjaci u svom poslu i odgovorne osobe, ali će kod kuće ostati mala djeca koja čekaju da im mama i tata serviraju jelo.
Ima naravno i onih drugih koje su roditelji naučili da sudjeluju u kućanskim poslovima, da imaju doma svoje obaveze, da ih se ne dvori. Ima i onih čiji roditelji nisu posebno inzistirali na tome, ali su dječica uvidom u svijet oko sebe, uvidjela i taj segment, pa su valstitim osjećajem shvatili da je nije u redu da mama i tata obavljaju sve sami u kući.
A ima i onih koji takve stvari uopće ne primjećuju jer im tako odgovara i reklo bi se da se prave blesavi.
Naravno da u priči postoji i druga strana tj. Roditelji. I dok imate one koji smatraju kako obavljanjem kućanskih poslova u mjeri prilagođenoj dobi i mogućnostima, pomažu svojoj djeci da odrastu i u tom području, ima i onih koji će reći kako će se već njihovo zlato naraditi u životu, pa neka se barem prod krovom majčice odmori.
Neću o tome tko je tu stvarno blesav, već samo o zapažanjima. Smatram da se djeca trebaju postepeno pripremati za samostalni život, jer ako nisu još doznali svi gotovančići, mame i tate ne žive vješčno. Čak i ako roditelje na tom području obavljanja stvari umjesto vas, zamjenite bračnim partnerom, ni to ne mora biti zauvijek. To je naravno jedan pragmatičan argument. Onaj drugi, empatisjki iliti osjećaj za druge, mene puno više brine i zbunjuje. Naime, gotovančići će ga pokazati možda prema nekoj prijateljici ili nekom drugom iz okoline, pa će satima biti u stanju telefonirati, ići tješiti i sl. ali shrvanu majku nakon posla koja kuha za svih ili usisava stan, će bez problema pustiti u miru da obavlja svoje posliće, ili će otići van za svojim važnijim obavezama.
Naravno da je najvažnije danas da djeca uče, ali stav mnogih (uglavnom) majki Ti samo uči, ja ću sve drugo obaviti je takva medvjeđa usluga koju na žalost mnogi nisu svjesni. Onda nastanu ljudi koji, čak i sami imaju djecu, ali im je sve teško i komplicirano, ne stignu sve što bi htjeli i čude se našim roditeljima koji su sami podizali nas u mlađim godinama, često još studirali i radili istovremeno (kao moji), pelene su sa starijom braćom bile još platnene, a nije bilo niti mašina za veš. Iako ni meni to baš ne ide u glavu, jer Savršeni i ja isto pokušavamo optimizirati poslove i opremljeni smo svim aparatima koje naši roditelji nisu imali, pa smo često kao dvije krepaline, i to s jednim djetetom.
Ni nas ova kritika ne zaobilazi, iako u manjoj mjeri od onih pravih gotovana. A sve zato jer se te neke obaveze ne dodaju postepeno u odgoju, nego te odjednom život lupi po glavi, pa ti i ono što znaš padne teško jednostavno zbog količine obaveza koje dođu onda više ili manje (ovisno o pripremi) odjednom.
Ono što me boli je to da djeca često očekuju od svojih roditelja da ima kažu direktno da nešto naprave, i da nemaju sami potrebu zamjeniti ih u nekim stvarima, pogotovo kada godine stisnu.
Inače i ja volim da mi se jasno kaže što i kako, ali kod roditelja mi je nekako normalno da vidim i prije nego li me zamole. Osjećam se jako neugodno kada me mama samoinicijativno poćne dvoriti. I to je zapravo bit... Rijetki su ti roditelji koji će sami reći da to nije u redu, jer im valjda za dijete nije ništa teško, pa s vremenom to postane normalna stvar... I čekanje da oni sami kažu kako više ne mogu je onda valjda trenutak kada toliko ostare ili padnu u krevet.
Mislim da dođe vrijeme kada takve primjerke roditelja koji se ne daju ili će uvijek reći da će oni nešto napraviti umjesto tebe, treba lagano odgurnuti i odgojiti ih u tom pogledu kao što su i oni nas prije u mnogim drugim stvarima. Jer roditeljska ljubav je često zasljepljujuća. Tu neću govoriti o primjerima emocionalnih ucjena prema djeci od strane roditelja, kojih isto tako na žalost ima.
I za kraj scena koju ne mogu nikada zaboraviti... zbila se u kraju Prosjaka i sinova kada su četiri kćerke, u kući gdje sam bila gošća, udrile u raspravu kako i zašto baš svaka od njih ne bi trebala oprati suđe iza ručka koji je majka skuhala... A inače svaka od njih oBO(naglasak na ova dva slova)žava svoje roditelje???
Ili ako ste gledali Milićeve putopise, sjećate li se žene iz jedne ne baš dobro stojeće sjevernjačke zemlje? Kod njih je normalno da (iako ni sami ne zarađuju puno) svojim roditeljima pomažu i materijalno, jer su im penzije nedostatne za život? Ne znam kako vi, ali čini mi se da dosta Rvata nekako prije nađe sredstava za odlazak na skijanje ili svakodnevne kavice, odlazak u fensi restoran, nego li će dati ponekad roditeljima da si oni negdje odu ili nešto malo ekstra priušte - dok ne umiru od gladi, to se ne računa. Ili su si mogli sami zaraditi više, pa tko im je kriv?

Inače, roditelji su naš izvor života i svi ih jako volimo, zar ne?

Ljubav su i riječi, ali ih srećom djela uvijek povrde ili demantiraju. Ostalo su sve izgovori
Zato, gotovani, na preodgajanje i brzo skuhat danas nedjeljni ručak za starce - Ja ne mrem jer mi je predaleko, ha-ha, jesam našla jedan dobar izgovor?

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

28.09.2005. Ružno pače

Pretpostavljam da većina vas zna priču o ružnom pačetu? Kaže mi mama da sam ja kao klinka ridala svaki puta dok sam gledala taj film ili mi je netko čitao priču.
Dakle, prvo je malo pače ružno, pa ga nitko neće u blizini (čak ni vlastita majka), tužan sam tumara, bez prijatelja i ikoga tko bi se družio s njim... a onda se pretvori u prekrasnog labuda. Budući da bajke obično završavaju samo s lijepim krajem bez puno objašnjavanja što se kasnije točno dogodilo, ne znamo kako se kasnije labud snašao i kako je živio. Ali se pretpostavlja da je sve kasnije bilo med i mlijeko, svi su se opet htjeli družiti s njim, našao si je zgodnu (naravno) labudicu i imali su tucet malih slatkih, lijepih (naravno) pačića, a onda i unuka-pačića...
A što se događa u našem stvarnom okruženju s ružnim pačetom, i to obrnutim redoslijedom priče. Tako da je pače prvo slatko i prekrasno, onda se u pubertetu pretvoti u navodno strašno ružnog labuda, nitko ga ne želi, svi mu se rugaju i smiju?
E, pa labud se jako razočara, povuče u sebe, a utjehu počne tražiti u glazbi, alkoholu, seksu i drogi.
Tu istinitu priču sam pročitala nedavno u nekom starijem broju jednog ženskog časopisa koje često volimo pljuckati, ali ih povremeno prelistavamo. I u kojima se po meni, osim žutila, mogu naći i poneki dobri tekstovi o životu nekih slavnih, uglavnom preminulih osoba. No dobro, samo kratka opaska o tome.
Nego, znate li možda o kome sam čitala?
O legendarnoj rock pjevačici Janis Joplin. I, iako sam znala ponešto o njezinom životu, nisam pojma imala da su je tako stavljali na križ zbog toga što je po mjerilima većine Amerikanaca, bila ružna. Već su u srednjoj školi počeli problemi tog tipa, a nakon što su je kolege studenti izabrali za najružniju osobu u campusu odlučila je zauvijek otići iz rodnog Texasa.
I sama je izjavljivala kako ju to sve strašno boli i kako pati jer je ružna.
Umrla je u 27. godini života, od prevelike doze heroina (kažu slučajno, a ne namjerno), narušenog zdravlja, od neurednog života koji je vodila. Sama. I ružna.
Ne znam je li to neki sindrom američkog društva, ali barem po filmovima mogu vidjeti da su posebno srednjoškolci strašno okrutni prema svakome tko je drukčiji. Znam da je i u drugim društvima slično… ali baš to smatram strašnim.
Naime, znam i sama ponekad od svoje prijateljice i nekih ljudi oko sebe čuti kako o nekim osobama uvijek pričaju samo iz tog segmenta tj. kako je ta osoba strašno ružna, pa je pravo čudo da ima dečka, ili se udala i ima dijete...ili o jednom našem školskom kolegi koji je postao vrsni glazbenik, ali će se o njemu naprije pričati kao o prasičastom tipu s čevapima od prstiju ?!?
Jasno mi je da čovjek nekada sa svojim najbližima prokomentira nečiji izgled, ali da takve stvari postanu glavni dio priče o nekome, to mi ne ide u glavu.
Najprije zato što ljudi na svoj izgled mogu samo dijelom utjecati, i to najviše u području zdravlja, održavanja kondicije, bolje prehrane, pa onda viška ili manjka kila, zatim stilom odijevanja i sl.
Ali crte lica, veličinu udova, visinu i još neke atrubute ne možemo mijenjati. I zaista je blesavo optuživati neke ljude zato što, po našim subjektivnim mjerilima, oni nisu ljepši, tim više što za to nisu odgovorni i ne mogu na to utjecati.
Ali okruženje tu očito stvara neka nevjerojatno čvrsta mjerila. Ili su to samo pojedinci - pretpostavljam oni ljepši?
Ja sam još kao dijete od svog starijeg brata pobrala dijelom valjda tu neku pubertetsku spiku, pa kako se on uvijek debelim ljudima obraćao tim atributom u nazivu ili nadimku, a oni njemu odgovarali nekim drugim koji su kod njega izvan standarda, tako sam i ja znala reći nekom debelom "Bok debeli".
Isto tako sam sama sebi znala jednako tako udijeliti naziv nekog mog manjkavog tjelesnog atributa. Moja druga prijateljica, borac za ljudsko dostojanstvo, me upozorila na to i s vremenom sam prestala to raditi. Mene osobno takvi tipovi razgovora s dobrim prijateljima na nivou zezancije nisu smetali. I normalno mi je da se povremeno zezamo na svoj račun, u bilo kojem području života.
Ali takvo maltretiranje i osude nepoznatih ljudi, nimalo dobronamjerne ili duhovite koje onda mogu dovesti do teških patnji i poremećaja, smanjenom kvalitetom života - a zašto?
Nije li vama okrutno to da eliminiramo ljude iz naše okoline zato što su po nekim vražjim mjerilima, ružni? Nisu nam dovoljni ratovi, glad u svijetu, prirodne katastrofe, već se moramo ubijati međusobno i na toj razini.
Neću pisati o forsiranju ljepote, vitkosti i sl. već želim upozoriti na ljudsko dostojanstvo s jedne strane. I ljudsku zloću, ograničenost ili slabost s druge strane.
Jasno da svatko od nas želi imati kraj sebe nekoga tko mu je zgodan, da sam želi zadovoljiti neke svoje standarde ljepote i da je predivan osjećaj kada vam svi za dijete kažu kako je prekrasno, lijepo i sl. ali to nije bit, to nije poanta priče.
Roditeljske priče su posebne. S jedne strane ćete čuti roditelje kako im njihovo dijete nikada ne može biti ružno (ja sam za svoje to rekla nekih mjesec dana nakon poroda, iako je sada preslatka), a s druge strane će ti isti ljudi bez pardona popljuvati izgled druge djece.
Kako bilo, svaki čovjek se rodi kao malo biće i želi biti voljeno i dio ovoga svijeta. Koji je lijep i strašan u isto vrijeme. Nemojmo ga činiti još strašnijim i čuvajmo svoju i tuđu unutarnju ljepotu - jer ona ostaje zauvijek. I nekda mi je stvarno drago da umiremo i da nam se ti naši mali hramovi tijela raspadaju. Jer bojim se i pomisliti kakav bi svijet bio da su i oni vječni.

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

22.09.2005. Petoljetka

Danas Savršeni i ja imamo petu godišnjicu braka...Jednom ne tako davno napisala sam priču o nama, ali ju moja racionalnija polovica ne želi dijeliti ni sa kim...
Otkriti ću samo da je petoljetka bila uspješna, pa se javljam našim političarima ako trebaju zanesenu reformatoricu katoličkog miljea i inžinjera sportskog duha da isprobaju varijantu za sveopći boljitak...
Gibamo na sastanak u restoran točno u podne...
Pozdrav svima
od
udarnice, brigadira i pionirke

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

18.09.2005. Tata, kupi mi auto…

... bicikl i romobil, kupi mi medu i zeku, kolica Jugovinil… Neki su ovu pjesmicu slusali možda u djetinjstvu, ali vjerujem da ste ju čuli barem posredno.
Eto i naša mala djevojčica je kao i većina djece puna, za sada manjih, želja. Iako se po količini novaca koje bi roditelji mogli iskrcati kada bi kupovali sve novotarije i trendovske igračke, baš i ne bi moglo govoriti o nekim malim iznosima.
Premda ne radimo neku podjelu na igračke za djevojčice i dječake, naša se mala djevojčica osim u bagere zaljubila u sve vrste lutaka koje izgledom sliče na novorođene bebe i naravno pripadajućih artikala za iste. A danas stvarno možete naći svu moguću opremu za njih, jer industrija je odavno shvatila da su roditelji male djece stvoreni da im se iskamči što više lakše ili teže zarađene plaće na neke minijaturne krpice, kahlice, kolica, dudice, krevetiće, kuhinjice i ostale potrepštine bez kojih niti jedna pristojna lutka danas ne može dostojno obitavati na ovoj planeti.
Osim što ponekad kupimo i neku novu igračku, dobivamo ih od starijih sestrični i prijatelja, mi smo to riješili tako što bezobrazno skupe stvari (kao nova baby born beba od 70 Eura) kupujemona sajmovima (čiji je strastveni posjetilac mama oduvijek bila) za djecu ili prodavaonicama rabljenih igračaka. I jednih i drugih u Beču ima puno. Osim toga u centrima za roditelje i djecu koje ima svaki kvart, dva puta godišnje se organiziraju sajmovi i ljudi dolaze prodavati stvari koje su njihova djeca prerasla ili igračke s kojima se ne igraju. Cijene tih stvari su stvarno niske, a roba je uglavnom u vrlo dobrom stanju. Jedina moja primjedba ide na robu kupljenu u komisionim prodavaonicama je ta što stvari uredno imaju miris dima cigareta, pa sve treba odmah dobro oprati,a s plastike i po nekoliko puta dok se miris ne izgubi potpuno… Ali Bože moj… sve ima svoju cijenu.
Nego, ono što mene nekako u čitavoj priči o tome zbunjuje je činjenica da Austrijanci koji imaju bolji standard od Hrvata, stvari više cijene, spremni su ih ići prodavati za trećinu ili desetinu cijene, iako dobro zarađuju i nije im to neophodno za život.
Ne znam jeste li gledali odličan putopisni serijal Idemo na sjever Gorana Milića na HTV-u, ali on je isto primjetio kako sjevernjaci uče svoju djecu tom principu da sami zarade svoje novce, pa makar i prodavajući svoje stare igračke. I da im poklanjaju uglavnom obrazovanje ili neko drugo sredstvo kojim će sami naučiti stvoriti svoju budućnost. A ne da od roditelja samo dobivaju prvo najnovije modele autića, pa zatim mobitela, pa motora… I naravno što je obitelj imućnija, to djeca više imaju. A mentalitet naših ljudi je takav da se ne cijeni onaj koji nešto zna sačuvati, popraviti ili sam sklepati već onaj koji ima zadnji model … bilo čega. Pa se onda i oni slabijeg imućnog stanja moraju potrgati da i njihovo dijete ima barem dio onoga što imaju njegovi bogatiji prijatelji, e nebi li se dijete lišilo frustracija i raznih drugih obilježja drugorazrednosti.
Ne znam u kojoj je od sjevernih zemalja Milić tada bio (mislim u Finskoj) kada je razgovarao s mladim poduzetnikom koji mu je rekao kako ne vozi neki poseban auto, jer bi mu se svi smijali da mu firma ne posluje dobro ili da nema neke zalihe sa strane za poslovanje, a da sav novac ulupa u zadnji model nekog auta.
Ili Danac koji je govorio o određenoj kulturi neisticanja bogatstva kako kod sebe ili svoje djece koja izvana izgledaju kao i ostali vršnjaci. I nisu dobili auto za osamnaesti rođendan. Ali je poklonio svojoj djevojčici putovanje oko svijeta da upozna druge kulture i zemlje… Nije ni Danac cicija...
Ili nedavna otmica kćerke najbogatijeg nizozemskog poduzetnika…Jeste možda vidjeli taj kvart gdje ona živi? To su one poznate amsterdamske kuće od cigle u nizu koje izvana uopće na odaju dojam nikakvog posebno ekskluzivnog mjesta…
Toliko od tatinim djevojčicama na sjeveru.
Južnije, u jednom drugom odličnom serijalu dokumentaraca Roberta Knjaza, naš purgerski gradonačelnik je između dva zalogaja domaćeg pršuta lijepo objasnio voditelju i svekolikoj raji kako je on svojoj princezi za punoljetnost kupio auto, jer je ona jako dobra djevojčica i odlična učenica. Na konstataciju voditelja kako ima i drugih dobrih i vrijednih djevojčica koje ne mogu dobiti auto od očeva, gospon je samo ponovil kako je ona to zavrijedila.
Moje pitanje je treba li djeci davati sve, pa maker si to i mogli priuštiti? Je li moguće da djeca nauče cijeniti stvari ako se nikada ni za što nisu sami potrudili?
Normalno je da čovjek želi svom djetetu bolje i više i zašto mu ne bi poklonio ako ima. Samo po sebi to nije ništa loše. Ali je sigurno loše ako to postane glavni princip odnosa roditelj-dijete.
I pitam se bi li ponekad trebali djetetu odbiti kupnju neke stvari, jednostavno zato da nauči kako se nositi s frustracijam od malena? Jer će jednoga dana sigurno doći netko tko će mu reći kako mu nešto ne želi ispuniti, pa će to biti teška drama za nekoga tko je naučio sve uvijek dobiti. Mislim da se i takve stvari uče.
Nego, biti će veselo ako djevojčica dođe Savršenom za kojih petnaestak godina sa stihovima pjesmice na ustima… Tata, kupi mi auto…Mislim da znam i odgovor…
Nadam se da će ipak umjesto tog zahtjeva dobiti nešto slično onome što je ova djevojčica poklonila svom tati.

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

13.09.2005. Ni o čemu...

Dakle kao što naslov sugerira neću pisati ni o čemu posebno tj. tematski, već kako mi navre. Mislim da bi posebnu pažnju trebalo i inače u životu posvetiti tim "ni o čemu" mislima, rečenicama, slikama i dr. Obično se iza njih krije ono "nešto" i zapravo bitno.
Ajd, baš da vidimo....
Dakle, ako krenem ni od čega, rekla bih prvo da je jesen (iako ne kalendarski) stigla kako u moj grad, tako i u moju nutrinu. Osjećam se malo požutjelo, misli mi padaju na pamet otprilike u jednakom broju kao i lišće s drveća...
Lutaju tako nekim predjelima nestvarnosti i zamišljaja, vrte se u krugu nekih već proživjenih situacija, prevrću se s jednog mjesta na drugo, zamišljam ih i u nekoj virtualnoj budućnosti...ali to navodno nije stvarnost.
Stvarnost je da sam jučer stavila doljnji dio fiksnog aparatića za zube, da me steže čitava čeljust, da je danas padala kiša iako je istovremeno Sunce sjalo svom svojom babljeljetnom snagom...i da osjećam promjene...
Jeste li se ikada zapitali (ovo nema veze s prethodnim rečenicama - vidi naslov) cijene li ljudi oko vas vaše talente, rad i napor samo kada ih i netko drugi (obično s više instance) prepozna i objavi kao vrijedne? Ili je ljudski da ljude u svojoj blizini doživljavamo kao svoju svakodnevicu, kao nešto što se podrazumijeva, i iako cijenimo što rade, posebna pohvala i podrška stižu nakon gore navedenog prepoznavanja od nekog drugog? Što bi značilo da ostajete neprepoznati ako to netko "važan" ne prepozna
Jesu li stavovi u životu samo stvar percepcije, bez obzira na vanjske okolnosti? Stavite dvije osobe u isti grad, dajte im isti posao...jedna će možda biti jako zadovoljna, a druga potpuno nesretna...Pa se smatra da je stvar u nama samima, u našim već stvorenim slikama....
A to je ono baš nešto o čemu tako malo znamo i govorimo...Raspredaju se razni principi i načini za pronalaženjem boljeg posla (postoji nevjerojatan broj stranica ispisanih sa raznim savjetima i obrascima), tečajevi za usavršavanje, prekvalificiranje...
Znanja su dobra, ali ne znače puno za osobnu sreću, zar ne? Bolje rečeno, beskorisna su ako ih čovjek zna samo kao teoriju koju ne primjenjuje u svom životu.
To je onda jedan veliki raskorak između stavova i djela, rupa u koju se pada...A opet s druge strane potpuno dosljedni ljudi su nekada tako naporni i predvidivi, pomalo dosadni. Možda je stvar u dosljednosti s osjećajima, ali i oni znaju biti nekda ovakvi, nekada onakvi...
A možda je ovo sve bez veze u usporedbi s činjenicom koju sam čula neki dan od svoje susjede Gruzijke koja mi kaže kako penzija tamo iznosi 12 Eura i kako je to dostatno za hranu od nekoliko dana...Što je stvarnost tim ljudima tamo? Muče li ih ovakva raspredanja?
Ipak ja mislim da osjećaji, misli i ideje vode uvijek u konkretan svijet. Gledala sam film o Hitleru, čini mi se nevjerojatnim da jedan takav mali histerik uspjeva zavesti tolike ljude i navesti jednu sljedbenicu da otruje svoje četvero djece (ne zanemarujem miljune drugih žrtava, već ovo ističem jer je obrađeno u filmu)...Ovako sa suradnicima, posebno u početku rata, bio je srdačan i čak topao...Očito je znao dobro prodati svoj proizvod, što bi se reklo današnjim rječnikom. Realizacija je bila stravična, ali i nekako zamagljena, opet ideologijom...
Pa ako neke naše male privatne ideologije utječu negativno na druge, nismo li opet neki mali Hitleri puno manjih razmjera, ali možda pogubnih za makar I nekoliko ljudi u svojoj okolini?
Bez brige, ništa mi se negativno ne događa, jednostavno razmišljam, možda se pokušavam mijenati na bolje, biti dosljedna, ali ne I opasna za okolinu…
Ili jednostavno pišem…ni o čemu posebno

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

08.09.2005. Bolest...

me malo sašila u zadnje vrijeme. To jest , poprilično. Pokupila sam neku opaku anginu zbog koje sam i pod antibioticima i pod temperaturom i groznicom i pod tabletama protiv bolova. A nakon neuspjele intervencije doktora opće prakse, danas je stvar u ruke uzeo otorinolaringolog i dao neke nove antibiotike, nove tablete protiv bolova, novu tekućinu za grgljanje...ah, nadam se da ću i ja biti opet stara-nova.
Nego, u takvim trenucima me uvijek zaokupljaju misli o zdravlju, sreći i sličnim stvarima koje mi se valjda čine nekako u pomanjkanju.
Iako baš ne stignem puno misliti, jer djevojčicu je nakon dva dana tata morao prepustiti dalje meni, ipak u trenucima kada ona spava, a tablete protiv bolova djeluju, pomislim si kako ona ovisi potpuno o mom zdravlju (barem dok tata radi, a to je većinu dana). I onda me ulovi tjeskoba. Jer ona bi skakala, valjala se , igrala, išla van...a ja ništa ne mogu, jedva nosim sebe na nogama. I znam da bi bilo bolje da ne izlazim van, već da ležim i odležim, ali mi bude žao gledati nju kako stoji pred vratima, spremna s ruksakom na leđima i govori "Ajde, mama, idemo" . I onda šiknem još jednu tabletu protiv bolova, skupim ostatke snage i odem s njom u park, to magično mjesto njezine najveće sreće....
Što rade ostali bolesni ljudi koji imaju djecu? To je pitanje koje mi se isto vrti u glavi...
Pa dajte da čujem...
Monoanginuša

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

02.09.2005. Ribarenje i ribarsko prigovaranje

Franc, si pomislil da je konačno na red došao i post o ribičiji? Pa, spomenuti ću i to, ali ovo je više tekst o prigovaranju nego o ribarenju, a sve skupa začinjeno jednim fišom od primorsko-dalmatinskog mentaliteta...Pa krenimo redom.
Novalja ima kao i svako malo veće mjesto na moru, svoju ribarnicu. Iskreno, ja ju obično vidim samo u večernjim satima kada se pretvara u brzi lanac prehrane na bazi pržene ribe i krumpirića, na žalost s godinama sve lošiji. Budući da je naša gomila jako uspavana obično se gospon svekriv uputi prema tom mjestu u ranim jutarnjim satima.
Tako je bilo i ove godine. I uvijek se vrati s nekom prigodnom ribičkom pričom. Jer gospon je i aktivni ribič. Tako je jedno jutro došao po neku ribu (dva puta sam ga pitala o kojoj se ribi radi i zaboravila) koja je koštala kila pedeset kuna. I on se malo iznenadio toj cijeni, jer ih u Zagrebu na placu zna kupiti po nižoj. I baš tada se pojavio neki inspektor u rbarnici i odjednom su kraj riba osvanule napisane cijene, koje su sada bile znatno niže. Tako su njegove željene ribice koštale sada 35 kunića. Pa ih je svekrivi zgrabio, spekao na roštilju, a mi ih pojeli (iako sam zaboravila koje su bile). To me podsjetilo na jednu zgodu od prije nekoliko godina, mjesto radnje isto. Naime, jedan njemački turist u invalidskim kolicima je htio kupiti ribu direktno od ribara s broda kao i ostali, uglavnom domaći kupci. Ja sam se našla u blizini i čula kako je njemu ribar odvalio duplo veću cijenu za srdelice i prišla sam brodu pod izlikom da ću prevoditi jer je turistu zanimalo i kako ih je najbolje pripremiti i onda kao usput sam pitala koliko koštaju. Barba je opet cijenu vratio u normalu...

I tu mi onda dođe poriv za mojim vječnim čuđenjem ljudskoj bahatosti, gramzljivosti i laganju. Sigurna sam da ima dobrih i poštenih barba, da ima vrijednih i pristojnih domaćina u tom našem turizmu...ali onako u globalu gledano obično naiđem na ove druge. I onda su mi fascinantne one podjele tih naših ljudi na «bolje» i «lošije» turiste. Da nema mora i sunca, malo bi ti bilo kakvi turisti mogli dobiti pride, svi su oni super dobri s obzirom na sadržaj i uslugu koju dobivaju. A te nacističke podjele samo dokazuju da se radi o bahatim davateljima usluga koji nisu naučili ništa o pristojnom ophođenju, vrednovanju ljudi po njihovom ponašanju i kulturi, a ne samo rasipanju novcima.
A onda me još više fasciniraju turisti koji na televiziji mahom odgovaraju kako su ljudi predivni, gostoljubivi i sl. Sad, ili se radi o nekim mazohističkim primjercima ili su ljubazni domaćini pod smješkom izgovorili hrpu ironičnih pogrda koje strranci zbog jezične barijere nisu razumjeli, pa su se svi smijali, jedni ljubaznosti, a drugi vlastitim ironičnim pošalicama na račun lakovjernih turista.

S obzirom da nemam tu jezičnu barijeru, čula sam ove godine dva puta u jednom danu provalu agresije i nekulture, na pragu svog doma tj djedovine.
Budući da familija pokušava odmotati konce naslijeđa i podjele imovine koja je još na čukundjedu, uputio se naš obiteljski čopor u razgledavanje tih još nepodijeljenih zemljišta. Komada tri, nedaleko od mora, u kvartu novoizgrađenih kuća došljaka i nešto manje starosjedioca. I kaže gospon otac kako na svakom ima i po nekoliko smokava, pa ćemo i to odmah pobrati. I krenemo mi tako po kamenom puteljku i već nadomak prvog zemljišta iz ogromne kućerine gastičke gradnje i registarskih tablica na autu, iz kuće izjuri zajapurena gospođa srednjih godina i počne se derati na nas: « Tamo nema nikakva staza, nema tamo ništa za vas, ajde, ajde, vratite se otkuda ste i došli». Gospon otac samo mirno odgovara kako tu gdje idemo ima nešto naše, a ja joj objašnjavam da smo domoroci i da idemo na svoju zemlju. Ona odgovara u stilu kako nije znala i sl. A zakaj bi i morala znati? Jedino što treba znati je pristojno odzdraviti na naš pozdrav i ako ju baš jako muči što hodamo kraj njezine velebne doseljeničke nastambe, pristojno priupitati može li nekako pomoći ako nešto tražimo. Ali ne, «baba Žumberačka» je morala prvo izliti svoju nekulturnu žuč kao najnormalniji početak komunikacije.

Nakon epizode s babom iz Žumberka, uslijedila je jedna s malim napuhanim domorodačkim pjetlićem, kuća do BŽ.
Naime, nakon kojih sat vremena smo se vraćali iz obilaska po našim zemljištima s punim vrećicama smokava koje smo tamo ubrali. S takvom nevjerojatnom agresijom i prijetnjama kako će nam poderati te vrećice pune smokava (jer je mislio da smo neki turisti, a komunikacija pristojih pitanja i provjere identiteta je zamagljena stavom gazde u svom kvartu) počeo je odmah vrijeđati...Kako smo sestra i ja išle za muškim dijelom (od stresa smo zaboravile jednu vrećicu smokava. pa smo se nakon kraće prepirke tko će proći kraj kuće babe Žumberačke uputile zajedno po nju) nismo znale što su mu oni odgovorili i jesu li što objašnjavali, a meni se više nije dalo drugi puta nekoj bahatoj faci recitirati kako idemo na svoju zemlju i bremo svoje smokve i sl...pa smo samo pristojno pozdravile, a pijetlić nas je zajapureno pogleda, nešto promrmljao i nastavio svoju psovačinu.
Najbolje od svega je što su smokve i na našim zemljištima i po putu već bile raaspucane i popadale jer ih nitko nije ubrao. Mali zajapureni bikić je radije svu svoju energiju utrošio na deračinu na one koji ih nisu bili lijeni pokupiti, umjesto da ih sam pobere...Ali neka radije propadne, on je ipak gazda, barem po kukurikanju u dvorištu.

Ja sam se nakon tih dviju epizoda u razmaku od kojih sat vremena osjećala prilično loše. U svojoj zemlji, u kraju svojih predaka, među svojim zemljacima. Tako loše sam se samo jednom u pet godina osjećala ovdje u zemlji navodno jako hladnih i netrpeljivih Austrijanaca.
Toliko o prigovaranju.
Kaj se ribičije tiče, gospoda otac (vječna pratnja ribičima) i svekar su se nakon poludnevnog prženja na nekom jezeru nedaleko Paga vratili s praznim kantama i otiscima od pijavica po nogama, sunčanicom, ubrzanim lupanjem srca i sveopćom iznemoglošću...a pokušaji na moru nisu urodili boljim plodom. Unatoč savjetovanju s drugim ribičima, pričama o «boljim» i «lošijim» mamcima (da turisti nebi bili iznimke ovakvih kategorizacija), proučavanju dubine mora i sl.
Na kraju je gospon svekrivi zaključio kako je najbolje baciti vršu u Staroj Novalji (duboko more) i u jutro je pokupiti. Iako jedva nazirem poriv za ribičijom, upitala sam ga ipak gdje je tu onda čar nekog sportskog nadmetanja ribe i ribiča, neke borbe (pod dojmom romana Starac i more) i onda pobjede ili ulova....
Možda je ipak poanta samo uloviti ribe, bez obzira na način...isto kao što je bitno zaraditi novce...Jesmo li svi pomalo postali ribiči nekih vlastitih snova i pritom zaboravili na poštenu borbu, uljuđenost, prihvaćanje drugih ...riba i ljudi
Tko će ga znati...idem odmahati s perajom u zemlju snova gdje još uvijek mogu odsanjati svoju prekrasnu domovinu s prekrasnim ljudima dok spavam u zemlji nekih dalekih stranaca...

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

12.08.2005. Pakiranje

Vjerujem da ima i među vama takvih kao ja kada je pakiranje u pitanju. Tu sam vrlo detaljna...ili bolje rečeno jedna od onih koji moraju imati sve sa sobom, za svaki slučaj.
To naravno zahtjeva detaljne pripreme, planirano pranje veša koji tjedan unaprijed, polagano sređivanje stana (da me ne dočekak takav kad se vratim s još hrpom stvari za raspakirati) i ostale pripreme svih vrsta, s kojima vas neću daviti.
I evo, dogodilo se da sam se prvi puta u životu spakirala u jednom danu (to uključuje i obilazak dućana i redovitu šetnju po parku s djevojčicom), uključujući sve pripreme ili izostavljajući one koje nisam uspjela ostvariti. O.K. Savršeni je pomogao dijelom kupovine i odlaskom na vožnju biciklom s djevojčicom, pa sam imala koji sat mira.
Kako se ipak dogodio taj moj osobni presedan? Vrlo jednostavno. Jučer sam naime odlučila opet otići do mora i priuštiti djevojčici igranje s bakama i dedama, sestričnama i ostalom ekipom, a sebi jedan pravi odmor ispunjen plivanjem, čitanjem i odmaranjem. Kuhinju, šetnje s djevojčicom i sl prepuštam malo drugima.
I kako sada to sve što inače radim prije puta strpati u jedan dan. A Savršeni je skinuo kutiju za stvari s auta i obavjestio me da ju ne namjerava sada stavljati...kuku-mene. Tako da sam se morala opako srezati u svojim navikama da pokupujem ovdje sve živo i da nam auto izgleda kao kombinacija češko-mađarsko-njemačkog turista. Ne znam zašto uopće neki kukaju protiva tih naših "loših" turista...Ja ih potpuno razumijem. U Novalji je sve (barem do ove godine kada se otvorio Kerum) bilo toliko skuplje...
Ali iskustvo radi svoje. Sada znam čega ima i što košta podjednako, pokupovala sam samo stvari koje su puno skuplje.
Ali s robom (a posebno cipelama) imam uvijek problema. Krenem ono kao samo par stvari , jedna toplija varijanta, par majci...ali onda vidim u ormaru jos neke hlače koji bi mi baš super došle, pa za malu sve one slatke kombinacije u kojima izgleda preslatko....i tak to nekak neprimjetno krene, a ja više nemam mjesta u torbi.
I kaj onda? Sjetim se svoje gospođe majke koja ja razvila do savršenstva teoriju (i provodi je još uvijek u praksi) kako u svakoj torbi ima uvijek mjesta, samo treba naći nepopunjene dijelove. I zanemarim svoj poznati red u torbi i smisleno pakiranje i počnem trpati u jedan ugao, pa u drugi, vidi fakat, super fora...
Ipak sam srezala neke stvari jer sam se odmah sjetila i scene zadnjih par putovanja kada su mi koljena bila u želucu, a stvari padale po meni.
I tako se povijest ponavlja, ipak malo korigirana..
Moj gospon otac se vječno hvatao za glavu i pitao da li nam to baš sve treba, a gospođa majka je odgovarala da nam treba...jer nikad se ne zna.
A onda se dogodio zadnji udarac...Savršeni je kupio kutiju za krov za naš auto, a gospon otac je kupio novi, ali mali auto. Takav dvostruki atak spomenuta gospođa ni dan danas nije svladala. Pa svako pakiranje prije puta zvuči otprilike ovako:
gđa. majka: "Ti si baš morao kupiti auto s najmanjim gepekom, meni za inat, da si ništa ne mogu ponijeti"
g.otac: "Vjeruj mi draga, da imamo i veći gepek, opet nešto ne bi stalo"
gđa. majka: "Stalo bi stalo, a vidiš kako je Savršeni kupio našoj djevojčici kutiju, pa sada putuju kao gospoda" (ha-ha, majko, koja zabluda).
g. otac: "Nama ni kutija ne bi bila dovoljna"
gđa majka: "Ti si uvijek zajedljiv, ali neka je barem Ona bolje prošla nego ja...lijepo ću ja nju pitati stane li ona mala torbica koja stoji u hodniku, kojim slučajem kod njih?"
I tako mi putujemo inkognito, da slučajno ne bi koja torba od gore spomenute gospođe završila kod nas...samo da znate da joj nitko ne javi kojim slučajem.
Nego, baš sam se pitala, jesam li ponijela nešto puno manje stvari zbog "prijetnje" da ovaj puta ostanem na jednoj torbi i činjenice da nema kutije na krovu?
E, pa dragi, baš i nisam, samo sam sve malo bolje stisnula, a možda je razlog takvog slijeda događaja i taj što ti ne nosiš sve svoje alate, plivačku opremu, što nam je apartman završen pa više ne putuju ormari i sl...Sve u svemu nisam baš samo ja ta koja nosi svašta sa sobom...
Samo da se zna.
Čuvajte mi Savršenog, posjetite ga koji put i utješite, vraćamo se za dva tjedna.
Pusa od velike i male MonoperajAnke!

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

08.08.2005. Stari morski vuk

Se sjećate onih reklama za piće Pipi? Ako se ne varam, jedna je bila s Anom Sasso, a jedna s našim premalo poznatim i priznatim plivačem - maratoncem Veljkom Rogošićem. Ili je to bila jedna reklama s njih dvoje? Kako bilo, oboje su još živi i u vrlo dobroj formi (ne znam je li tajna u nekada popularnom napitku ili u dalmatinskim genima i bavljenju sportom).
A moje priče iz Novalje nastavljaju se i ovu posvećujem starom morskom vuku s kojim je Savršeni proplivao dolazak u novaljsku luku na plivačkom pohodu od Savudrije do Prevlake...
Ovaj nevjerojatan Dalmatinac se naime nakon preplivanog La Manche-a prije godinu dana, sa šezdeset i četiri ljeta odlučio na ovaj nevjerojatan pohod i najduži maraton (u etapama) ikada isplivan. Znam neke koji su već u ranim četrdesetima pravi starci u odnosu na simpatičnog i nesalomljivog (fizički i duhom) gospodina koji me svojim pogledom iz mora kroz plave naočale i brčine neodoljivo podsjeća na nasmijanog morža.
Mnogim plivačkim generacijama je ovaj dragi g. Morž bio uzor. Među ostalima i jednom malom kržljavom dečkiću koji je postao plivač (više ne smijem reći, iako je dečkić kasnije ostvario lijepu plivačku karijeru).
I tako mene moj Savršeni s uzbuđenjem tog malog klinca obavijesti kako Veljko dolazi u Novalju, baš kada je on na godišnjem i počne mi mahati s nekim rasporedom maratona i objašnjavati kako bi ga on tako rado dočekao i s njim proplivao zadnjih kilometar-dva.
I ode Savršeni nekoliko dana prije očekivanog dolaska (po rasporedu sa Interneta) u novaljsku turističku agenciju pitati kada točno dolazi poznati maratonac i priprema li se neki doček. I teta u agenciji ga gleda skupljenih obrva i pobjedonosno zaključuje kako ju je to već taj dan ujutro (bila je večer) netko isto pitao. I moj Savršeni se nadobudno ponada kako se teta-turistička-djelatnica raspitala u međuvremenu, kad već ne znaju sami... ali jok... teta je jednostavno odmahnula glavom i rekla da ne zna ništa o tome. I tako smo se morali pouzdati u raspored s Interneta koji nije trebao odgovarati stvarno preplivanoj etapi, s obzirom na vrijeme i uvijek moguća odstupanja od rasporeda kod takvih događaja.
Ipak odemo na dan kada je po rasporedu trebao doplivati u Šimune - malo nautičko mjestašce kraj Novalje.
I dođemo tamo nekako otprilike u vrijeme dolaska u drugim mjestima i obiđemo marinu, pitamo ljude, domaće, konobara (nikada nije čuo za njega) i odlučimo otići u turističku agenciju. Nađemo ju, a agencija u jeku turističke sezone u turističkom mjestu – zatvorena nakon podneva. Tako ako netko misli doći tamo, neka dođe do 12 sati, jer nakon toga nema tko što dolaziti tražiti smještaj ili informacije. Reda mora biti.
I pokupimo se mi iz Šimuna i nekako ipak doznamo da Veljko dolazi taj dan u Novalju, raspored malo kasni zbog lošeg vremena.
I Savršeni se uputi na Novaljsku rivu, ja pričekam da djevojčica zaspi i odem i ja sa fotoaparatom i vodom da se i ja pridružim tom nesvakidašnjem događaju. I stignem taman u momentu kada je Veljko praćen s nekolicinom plivača (manja i veća muška dječica) ulazio u novaljsku luku. Sve je bliže i bliže, i naravno zadnjih par zaveslaja je u delfin stilu, gleda na sat, proviruje glavu iz vode, i osmjeh na ustima... Skupilo se nešto ljudi, bio je stavljen i razglas s muzikom, dva klapska pjevača su otpjevala pjesmu o Novalji, mlada cura u nošnji s hrostulama za dobrodošlicu i nekoliko funkcionerki i funkcionera.
Još i dobro s obzirom da do prije neki dan čovjek nije mogao doći do neke informacije, ali ipak premalo uzevši u obzir da je turistička sezona i da se s takvim čovjekom i malo oglašivačkog i poduzetničkog duha mogao napraviti veliki turistički događaj. Ali, to je očito sindrom hrvatskog turizma... svoje vrhunske kvalitete ne znamo prezentirati.
Svejedno je atmosfera bila odlična, Veljko nasmijan i okružen prvo gomilom u moru, onda onom na kopnu... Ljudi su zadivljeni, plješću, ja vičem: "bravo"... Savršeni se smije u moru i sluša s ostalom pratnjom nešto što im morski vuk priča. Na moment mi prođe kroz glavu kako su to sve neka velika djeca koja plove nekim drugim morima svakidašnjice, gdje su sportski duh, borba i uspjeh nešto normalno i vrijedno divljenja.
I onda dolazi gospodin zadužen za par riječi dobrodošlice (ne, ne, nije to gradonačelnik, za njega plivanje i takvi događaji očito ne znače mnogo – o tome sam pisala u svom prethodnom postu, ali ne znam, možda je stigao kasnije na papicu ili pićence), vlasnik jedne umjetničke galerije i sudionik i pokretač kulturnih događanja u našem malom mistu. I bio je i on dirnut, ispričao je svašta, pa i hrpu nebuloza... tako da je ispalo kako Veljko nije uspio preplivati La Manche, da bi ga stari morski vuk naknadno u svom obraćanju diskretno ispravio, na što je naš voditelj zaključio kako on dobro zna što znači preplivati La Manche jer je živio u tom kraju...
Jooooj Bože, zašto uvijek ljudi koji nemaju veze sa sportom melju o njemu i grče se oko sportaša? Ali Veljko je kao pravi vuk, pomalo imun na te sve obaveze i protokole koji idu uz spontane dočeke, simpatičan i otvoren prema svima... Ipak su ga zarobili u obližnjem restoranu hotela (između ostalog je tu bila i voditeljica turističke agencije – zna li ona kako su joj djelatnice neinformirane?) i Savršeni nije htio ulaziti među te ljude, predstavljati se, iskazati sreću što mu se ostvario dječački san da pliva zajedno s njim... Sve u svemu sportaš koji ne priča puno, samo se divi sa strane svojem sportskom idolu.
Ostavili smo Veljka, nadam se u ugodnom društvu. Sutradan je bio doček u Šimunima i navodno je bilo jako lijepo i skupilo se svijeta. Ajde baš mi je drago, očito dobre vibracije tog pothvata ipak nekako dođu do ušiju barem nekolicine.
Ono što mene uvijek fascinira kod ovakvih velikih ljudi je nevjerojatna jednostavnost i pristupačnost i činjenica da čovjek ima familiju i da je osim tog svog sportskog uspio ostvariti i obiteljsku ispunjenost... A ako je k tome i dobar suprug, otac i djed, za mene je to onda potpuno ispunjenje pravog sportaša, kako u sportskoj, tako i u trci života.
I za kraj nešto što mom ženskom uhu i nije baš leglo iz usta ovog velikana.
U svom govoru je komentirao izjavu gore navedenog novaljskog moderatora da je trećinu života proveo u moru riječima: "Bilo bi mi bolje da sam tu trećinu proveo na ženama, a ja sam se vezao samo za jednu. Tko zna možda sam pogriješio, a možda i nisam."
Eto primjera da i veliki ljudi imaju slabosti, a morskom vuku je očita ta što je Dalmatinac, pa mora izreći i nešto u tom stilu... Iako sam uvjerena kako ne misli tako, ali eto možda su i dalmatinski dišpet i frajerština pridonjeli velikim uspjesima...
Tko će ga znat... Morž pliva dalje po našoj obali... Ako ste negdje na moru, posjetite obližnju turističku agenciju.

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

02.08.2005. Planska gradnja

Posljednih je nekoliko godina je u Novalji i oko nje izgrađeno jako puno novih kuća, apartmana, nebodera...I u blizini naše kuće nikla je poveća nastamba s apartmanima za iznajmljivanje i prodaju. I običnom laiku je jasno da barem za jedan kat strši od ostalih kuća u naselju. Po pričama domorodaca navodno je investitor bio u dobrim odnosima s gradonačelnikom, pa je ovaj progledao kroz prste.
A što i inače reći o vođenju malog mjestašca koje nema ni kino dvoranu, niti ikakav sadržaj za mlade osim kafića i naravno novog nogometnog stadiona i nogometne momčadi koja je kupila svojevremeno i dva Brazilca, jer to je ipak najvažnija stvar za gospodarsko-kulturni razvoj malog mista.
No, dobro, idem na neke pozitivnije pomake. Dakle, od ove godine Novalja je povezana nogostupom s famoznim Zrćem, a to znači i sa apartmanskim naseljem Gajac i ostalim okolnim naseljima.
Budući da je i moja familija ustupila nekoliko metara djedovine za gradnju tog nogostupa, mislim da imam pravo malo ga i prokomentirati.
Ideja je hvalevrijedna, jer je ta cesta iznimno opasna i donedavno je za pješake i bicikliste bila prava noćna mora.
Znam to dobro, jer smo sve te ceste i cestice oko Novalje probiciklirali Savršeni i ja dok smo još bili bez djevojčice. Glavni sport kamiondžijama bio je (oism obaveznog trubljena pri pogledu na žensku stražnjicu na biciklu) kako izgurati bicikliste s ceste i konačno dati do znanja tko je tu gazda.
I sada kada je ovaj nogostup izgrađen uputimo se mi s djevojčicom u sjedalici na biciklima proći taj put.
Ako koristite već potojeći stariji kolnik od Gajcado Zrćai, morati ćete svako malo silaziti jer je zarasla brnistra prekrila potpuno kolnik, pa nema mjesta za prolaz biciklom. Osim toga, na jednom mjestu je (već godinama) jedan otvoreni kanalizacisjki odvod koji su valjda savjesni prolaznici zatrpali kamenjem da se netko ne ubije.
I onda kreće ovaj novi dio od Zrća prema Novalji koji je zaista lijep, dovoljno širok i visok...ma sve pet. Dok ne dođete do križanja na kojem se sjeku cesta od trajekta i glavna cesta prema Novalji...a kolnik naglo prestaje, nema zebre, i vi morate brzo prijeći taj opasan dio bez ikakve sigurnosne oznake i sl, ponovno se penjati na kolnik (kosine su napravljene sa strane tako da i po njima morate proći još dublje po križanju), onda se malo vozite i onda kolnik potpuno nestaje (zato vam je sa strane novi Kerum, pa možete malo po njegovom parkiralištu, blagoslovljen bio) i opet dolazi križanje, a vi morate pretrčavati cestu i voziti se iili po starom traku uske i opasne ceste ili odabrati kameni put (nešto kao ogromno prazno parkiralište) pokraj novog autobusnog kolodovora i onda se opet možete nakon drndanja i naravno obaveznog penjanja (kosine ipak nisu zaživjele u glavama odgovornih) opet priključiti na nogostup.
Drugi «biser» ovog spasonosnog nogostupa su reklamni znakovi za neke restorane i firme (vjerojatno su opet u pitanju dobri odnosi s capom) koji su toliko veliki da su postavljeni skoro po čitavoj širini nogostupa, pa s dječjim kolicima ili biciklom jedva prođete.
Razljutim se ja na tu bahatost i neprofesionalnost i odem brzo do prvog skretanja lijevo konzultirati se s još uvijek aktualnim vlasnikom naše zemlje (o novaljskom mentalitetu podjele među braćom koji drugi put) od koje su nam oduzeli za nogostup. Dida «aja» što bi djevojčica rekla, zajedno s bakom na groblju, ali čujem ja kako se ljuti i klima glavom lijevo –desno u znak neodobravanja. I mislim si ja kako bi sada trebalo stvarno otići do šerifa i pozvati ga na dvoboj argumentima i zdravom pameću.
A onda se sjetim svoje epizode odlaska u Komunalije (prošli post) i tome kako je šjor glavni od škovacina htio samo da se nešto lijepo napiše o njima i kako nitko nije došao po smeće....Pa se sjetim nogometom zaluđenog gradonačelnika, pa si mislim što ja imam njemu za ponudit??? Djevojčica ima porazbijane noge ko mala Maca Maradona i loptu fino udara (na radost dede) ali za prodaju prvoj nogometnoj ženskoj momčadi (sigurno će biti, nije beg cicija) je još premala. Druge neke privlačne ponude za najprofitabilniji sport u Hrvata nemam...
I skužim da sam pušiona i da smo dali zemlju, ali nismo nikakve bitne glavonje i nemamo ništa za pregovaranje što se cijeni danas, naročito kod lokalnih šerifa.
I pozdravimo mi baku i didu i nastavimo se dalje voziti prema Novalji i još se ja lomim da li da idem upozoriti na te reklame koje su zauzele nogostup, ili.....!!! Bam! Kao odgovor skoro ostanem bez glave. Doslovce. Naime po sredini nogostupa su mala stabla koja nisu podrezana, pa ako ste na biciklu njihove grane vam dođu po sredini glave, a na nekoliko mjesta i niže, pa se opet mora sići s bicikla da bi prošli ispod njih.
Ostatak staze do Novalje nije tako ni bitan jer svi idu po cesti, i auti i ljudi i motorini, jer se od ove godine u centar Novalje ne može autom, tj. morate se parkirati na ulasku u rivu, pa je manje auta i manje gužvi, jer većina već ode na zaobilaznicu a ne starom cetom prema centru.
Dobra ideja, ali naplata parkinga je jedna druga priča.
Nema veze, imamo nogostup. Jupiiii! Imamo i puno lijepih zgrada! Živjela planska gradnja!

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

31.07.2005. Morski doživljaji MonoperajAnke

Evo me konačno malo da saberem svoja zapažanja s ovogodišnjeg ljetovanja. Sve one koje zanima malo više o mjestu gdje od rođenja ljetujem, upućujem na svoj tekst.
A što ima novo i drukčije ove godine? Neke stvari su uvijek iste, ali ima i nekih novih ili drukčijih. Ono što je uvijek isto je ljepota mora, cvrčci i poneki mještani koji marljivo rade i pripremaju se za sezonu, većina koja želi zaraditi što više u što kraćem roku i sa što manje rada (već vidim neke face s pitanjem što je tu loše?).
Dakle, svake godine je do sredine lipnja (a i duže) Novalja je tek u laganim pripremama za goste, jer poznato je da do srpnja ionako nema gostiju, a onih malo baka i djedova s unucima predškolske dobi ili neki zalutali turisti nisu vrijedni otvaranja butige, uređenja plaže i sl. Ove godine je k tome početak lipnja bio nevjerojatno hladan, pa te pripreme i nisu izgledale tako kasno. Ali je sve u svemu nevjerojatno da sezona jednog razvikanog i privlačnog turističkog odredišta traje dva mjeseca. No dobro, kao što rekoh, neke stvari su uvijek iste.
Pa baš u želji da nešto od toga pokušam promijeniti, kao neka vsrta starosjedioca, odem ja u Komunalije i tamo nekako dođem do glavnog gospodina i obavijestim ga o jednom divljem odlagalištu građevinskog materijala, namještaja i svakojakog smeća u blizini naselja. A on će meni da oni s divljim odlagalištima nemaju ništa, nego da treba takvo krupno smeće baciti kraj kontejnera i onda oni to pokupe, a ovako kada se baci bilo gdje, oni to NE VOLE kupiti. Ja sada s glupim pogledom ne kužim jer čovjeku nije jasan pojam divljeg odlagališta ili sam ja na neki način kriva što je netko pobacao to tako, a ne ovako kako je gospodin opisao. I naiđe tada šefov šef i odigram ja na drugu kartu koja u domaji obično bolje prolazi. I predstavim se, kažem čija sam, pa povežem to s prošlim novinarskim radom člana familije i mene, pa šef kroz šarrmerski smijeh kaže kako zna točno i o mojoj obitelji i o tom smeću i kako nema problema, samo neka nešto lijepo napišem o njima u novinama. Više nitko ne radi u novinama (iako su neki drugi članovi familije novinari u drugim medijima), pa pišem ovdje «nešto lijepo». Naime, smeće još uvijek tamo stoji, kamioni Komunalija dolaze i odvoze smeće i svaki puta prolaze kraj tog divljeg odlagališta, ali još nitko to nije maknuo.
Dovoljno lijepo, šjor?
Idući post je o novom nogostupu između Zrća i grada Novalje, da ne bi bilo kako ništa ne valja...Do tada pozdrav od MonoperajAnke-Novljanke

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

28.07.2005. Pepe-pljuga

Prije nego započnem sa svojim pričama s mora evo jedne svježe, jučerašnje, iz Austrijske prijestolnice.
Krenem ja s djevojčicom prema jednom od brojnih lijepih bečkih parkova (ovaj je malo skriven, ima igračke i autiće koji tamo stoje na raspolaganju djeci, veliki pješčanik, livadu, i pumpu s vodom iz koje se osim žeđi može utažiti i želja za kupanjem u malim plastičnim bazenima) gdje su nas već čekali moja najbolja bečka prijateljica i njezin sin.
Spustimo se nas dvije u svježu podzemnu željeznicu (jučer u novinama pročitam kako je jedna od najboljih u Europi) i čekamo s velikim veseljem taj bučni vlak dok nam vjetar mrsi kosu. Stiže on i ja brzo otvaram vrata, okrećem se leđima od vrata da uđem natraške (eto što radi dugo izbivanje) i pri ulasku mi zapne natikača u prazan prostor između praga podzemne i ruba stajališta... I vidim ju kako pada i ne mogu ništa... Vozač recitira poznato upozorenje da vlak kreće. "Kaj sad, kaj sad?" Stojim na pola puta, ni unutra ni vani i nekom instiktivnom reakcijom izađem van. Jer kaj ću negdje šepesati s jednom cipelom? Djevojčica me zbunjeno gleda zakaj smo izašle, a ja ko šepavac s jednom nogom kraćom za visinu natikače odlazim na gornji kat prema prostoriji s monitorima i centru za stranke. Gore nema nikoga, kucam, sve zatvoreno i odem u najbliži dućan tipa sve po 12 kuna kupiti neke japanke, poskakujući po vrelom asfaltu i već jednim stopalom crnim kao u bosih klošara.
Vraćam se dolje i čekam da dođe slijedeći vlak, kucam vozaču na prozor i objašnjavam mu što mi se dogodilo i može li nekako javiti ovim svojima gore. On izlazi, vlak čeka, ljudi čekaju, pomiče veliko ogledalo iza kojeg je zabranjen pristup, otvara kutiju s telefonom i nakon kraćeg razgovora mi kaže da će netko sići za koju minutu dolje. Zahvaljujem se i čekam.
U međuvremenu čujem obavijest putnicima da se vozni red pomaknuo za jednu minutu zbog izgubljene cipele???
Čekam i idem provjeriti je li natikača još uvijek čitava. Sva sreća pala je pokraj pruge, pa ju vlak nije pregazio i rascopao.
I za kojih 5-10 minuta silazi žena u uniformi (niš' od princa ili barem muškog djelatnika Wiener Linien, al ajde) i nosi neki dugački štap s udicom na kraju, i u roku par sekundi zakači mi natikaču i ljubazno mi ju preda. To je sve učinila takvom rutinom, bez ikakvog pitanja, objašnjenja i sl. da sam pomislila kako se slične situacije vjerojatno stalno dešavaju, a poznavajući Austrijance ne bi se čudila da imaju posebno zanimanje sakupljača izgubljenih stvari s pruge.
Ja se opet zahvalim i brzo ukrcam na slijedeći vlak, pazeći pritom da su mi noge u zraku i obećajući si da više ne ulazim u podzemnu željeznicu u bilo kakvoj vrsti natikača.
Na presjedanju promatram žene u podzemnoj i vidim da ih ima dosta potencijalnih Pepeljuga.
I zamislim si kako među svima njima možda ima neka koja traži svog princa i kojoj se može dogoditi da ostane bez cipelice, ali umjesto bapca dolazi njezin nesuđeni i stavlja joj cipelicu na nogu... pogledaju se pogledom iz bajki, on ju poziva na večeru, ona se zahvaljuje na cipeli i pristaje na poziv... OK, OK
Moj princ je reagirao urnebesnim smijehom i naglim zaustavljanjem provale istog kada su sive stanice shvatile da je žena piknula još jedne natikače uz sve one zbog kojih on nema gdje staviti svoja skromna dva para ljetnih cipela.
Radi se o groznim plastičnim zelenim japankama koje su koštale točno 1 Euro i bile jedine koje su mi pasale od već proharačene gomile...
Evo, tko kaže da život nije bajka... nego, hoće netko kupiti japanke u pola cijene?

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

27.07.2005. Vratija se Šime...

di je bija?
Sedam tjedana po moru haračija. Od bure i nevere do topline Sunca i svježine mora, vožnje na bičikletu i u barci, plivanja i ronjenja, vrlo malo prženja pod Suncem, od mira i tišine do buke i galame dječje graje...sve isproba.
Di je sad?
Raspakirava, pere, privikava se na stari režim.
Javit će se uskoro sa novim nastavcima morskih doživljaja.

Lipo je vratiti se, iako mi niste stigli toliko faliti koliko sam mislila - eto malo istine, uvijek mi draže od upucavanja bilo kome - pa i braći blogerima.
Do skorog bloganja,
Adio

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

22.06.2005. Sitne duše slovenske

Dok MonoperajAnka uživa na moru, netko mora za to vrijeme i nofce zaradit :-). Budući da imam njenu dozvolu za podijeliti slijedeći događaj s vama, krenimo redom ...

Radi se o graničnom prijelazu Macelj tj. Gruškovje kako ga zove druga strana. Taj prijelaz su susjedi dugo gradili i konačno su ga dovršili godinu dana nakon ulaska u EU.
Tih godinu dana (koliko su kasnili sa završetkom radova) je prijelaz više sličio na jedan prijelaz u bivšoj Jugi, kojim sam 80ih godina putovao u Bugarsku, nego na ulaz u veliku i sjajnu EU.
Dakle, kamionski kaos posvuda, noćno osvjetljenje nikakvo, rupe po cesti ... sve prema standardima EU, naravno.

I dočekali mi, česti putnici ondje, završetak tog famoznog projekta i mislimo si: "super, sad ćemo napokon prolazit granicu kao ljudi"
ALI (naravno da ima ALI) evo što sam doživio prošlu nedjelju na novom prijelazu putujući s mora u Beč.

Na ulazu u susjednu nam državicu stvorila se kolona vozila, uostalom kao i svaku nedjelju kada mi, gastići putujemo u naša zapadna odredišta.
Otvorena su bila dva ulaza i na blještavim novim semaforima jedan je ulaz imao oznaku EU - CH , a drugi ALL PASSPORTS.
Budući da se stvorila poveća gužva, vozači su logično formirali dvije kolone. Pravi problem je nastao kada su slovenski carinici počeli vraćati sve aute s neodgovarajućim putovnicama iz kolone EU - CH u kolonu ALL.
Ubrzo se stvorio kaos pred ulazom ALL dok je drugi ulaz zjapio prazan - sve prema standardima EU, naravno.

Nadalje, pri kontroli dokumenata gospon carinik uopće mi nije pogledao dokumente nego me nervozno upitao: "ste dolgo čakali?"
Nakon mojeg iznenađenog "molim" izderao se ponovno: "ste dolgo čakali?"
Na moje mrtvo-hladno "ne" samo je odmahnuo da prođem - sve prema standardima EU, naravno.

Prolazeći kroz rampu vidio sam par nesretnika koje su zadržali na prijelazu, vrlo vjerojatno jer su pogrešno odgovorili na ključni odgovor za ulaz u Uniju.
Prošao sam granicu praktički bez ikakve kontrole, sve je trajalo možda pola minute, a zašto gazde treniraju strogoću nije vrijedno daljnje rasprave.

Eto, samo toliko da znate u koji red stati pri idućem ulasku u Uniju.

Pozdrav.
Mr.Perfect

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

02.06.2005. Odoh ja ...

škvadro na more, u mjesto mojih predaka, u staru-preuređenu kuću u kojoj se rodio moj djed. More, sunce, hladovina, dobra knjiga, roštilj, zalasci sunca, kokteli koje mućka Savršeni, druženje s dragim ljudima, plivanje monoperajaom (i ronjenje s ribama u jatu), cjelodnevno igranje i promatranje kako djevojčica uživa na moru i blagodatima morskog zraka...jedino je što me trenutno zaokuplja i čemu se neizmjerno veselim.
Ne vjerujem da ću se uspjeti javljati ili pisati blog kao do sada, jer priključka nemam, a net-kafići su bezobrazno skupi, a iz iskustva znam da sam u domaji prilično lijena za pisanje, jer sam navikla na brže veze i komp mi je ovdje stalno on-line i sve se vrlo brzo otvara... Ipak vjerujem da ću se povremeno zaletiti unatoč malo većem trudu za to.
Čini mi se da će mi i odmor od ove moje blog-ovisnosti isto dobro doći, naročito sada kada čitam da će se kandidati za liste birati tako da se plaćaju sms poruke... budući da mi je mozak već na moru, nemam snage za komentiranje. Pa podzravljam sve kulere, olmost kulere, osvježene i manje svježe, drage i one druge... pišite i dalje, bez obzira na liste i stavljanje ovdje ili ondje. Kvaliteta uvijek izbije na površinu kad-tad, jednako kao što se i kuleri-pozeri s vremenom razotkriju, ali osjećaj djeljenja svojih misli i kreacija, informacija, komentari, rasprave, podrške i sve ono što je dobro na blogu, vrijedniji su od svega manje dobrog.
Mah-mah perajom,
MonoperajAnka

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

30.05.2005. Predizborne jagode

Ona česta pomalo već izlizana uzrečica (Arena ju je čini mi se koristila) da život piše romane pokazala se zaista točnom. Nemam roman (zapravo imam, ali nije za javnost) pa evo jedna kraća priča.
Negdje s dolaskom proljeća na blogu jagode onaj tko se javio mogao je dobiti jednu lijepu razglednicu s motivom Zagreba (ban Jelačič) i ukomponiranim jagodama. Budući da volim i Zagreb (ili barem sliku koju nosim o njemu) i jagode, javila sam se i tražila jagodičastog blogera da mi pošalje jednu od svojih kreacija. A da ne troši novce za slanje u inozemstvo, poslala sam adresu u Zagrebu. I veselila se razglednici koja će me čekati kada dođem u domaju.
Ali eto, sudbina se poigrala mojom kartolinom...
Došavši u svoj rodni grad baš u vrijeme lokalnih izbora, nismo se mogli ne baviti tom temom za vrijeme jela okupljeni oko stola s familijom. I tako jedan dan stigne neko pisamce od nekog političara koji se, eto, sjetio svojih birača i tim pomalo intimnim načinom oslovljavanja familije pismenim putem, pa se dobiva dojam kao da je baš ta familija vrlo bitna kandidatu, pa se on sjetio baš njih i javio, iako ih se više neće na taj način sjetiti, barem ne do slijedećih izbora.
I komentiraju tako ukućani kako im već na živce idu ti političari i njihove predizborne fore za vabljenje glasova i kako već jedva čekaju da ti izbori prođu (koja zabluda, tek je nakon izbora nastala trakavica o postizbornim koaliranjima)... no dobro.
I udre oni u smijeh sjetivši se najnadobudnijeg takvog ovogodišnjeg kandidata za gradonačelnika koji je na prezime familije posalo razglednicu (vjerujem da pogađate) s motivom Zagreba i jagodama i potpisao se pravim političkim rječnikom, nešto u stilu s jagodama i proljećem i u potpisu Vaš .... (ime jednog od kandidata). Ja, od urnebesnog smijeha izazvanog maštovitošću političkih spisateljskih kreacija, ne uspijevam doći do riječi, pa čekam da se gomila stiša i na kraju još ponekog preostalog hihota, bojažljivo pitam gdje je sada ta razglednica.
Budući da ima i neobičnih primjeraka ženske vrste koje ne vole kupovinu odjeće i ne čuvaju takve sitnice, doznah da je razglednica, upućena baš meni (i nadam se ne od političara) završila u košu s ostalim predizborno-vabljujućim materijalom.
Šmrc, smrc, tužan pogled, a onda i objašnjenje da je to bilo za mene od nekog s Interneta (da ne objašnjavam što je to blog), ali očito nije bilo naslovljeno na moje (blogersko) ime... izazvalo je još veću lavinu smijeha, pa onda prisjećanje na rekaciju jedne druge članice familije, koja je zaključila kako ju takva razglednica uopće ne čudi, jer je od tog kandidata sve moguće očekivati... i tako unedogled.
Ja sam se pokupila, nisam znala bi li se smijala, za plakanje ipak nije (iako su neki plakali od smijeha), ali mi je baš bilo nevjerojatno da se meni, koja sam opako lijena za pisanje razglednica iako ih jako volim dobivati, dogodi takva slučajnost.
I sad pouke:

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

25.05.2005. Rušitelji tabua - bečki hedonizam

Neku večer sam upala u jednu kasniju emisiju HTV-a (mislim da se zove Drugi format) s voditeljem Draženom Ilinčićem i gostima, filmskim kritičarom Tomislavom Gotovcem, Vedranom Rudan i još jednim hrvatskim piscem iz područja seksa, erotike ili kako god već hoćete, kojem eto nisam zapamtila ime.
I pričali su oni o licemjerju na temu seksa, posebno u umjetnosti (književnost i filmska posebno s obzirom da su to njihova područja), ali i općenito u društvu i svim segmentima javnog života.
I dobro, činjenica je da je to područje života koje je zaista uvijek nekako nezgodno za ozbiljnije rasprave i smješteno nekako uvijek u te kasnije noćne termine kada dječica i ostali pošten puk već spava, ili prakticira isto, ali ne javno.
Ni ja ne volim licemjerje i bježanje od tih neprimjerenih tema. Ali ne kužim isto tako kada ti borci za rušenje tabua na temu seksa u svojim izlaganjima imaju nevjerojatnu potrebu u što kraćem vremenu izgovoriti što više riječi kojima će vam dati do znanja kako nemaju problema s njihovim izgovaranjem, pa sve pršti od pičaka, kuraca, ševe, tucanja i sl. Od ova tri gosta, jedino je gospon filmski kritičar dao primjer o licemjerju u seriji Duga mračna noć, gdje se u jednoj sceni osim negativaca, ubije i jedna (hm, neću reći nevina zbog teme) nedužna osoba samo zato jer je bila u jednom intimnom sendviču, pa ju onda kao neku nemoralnu osobu stiže isto tako sudbina krivaca. I to je lijepo gospon ispričao bez da je upotrijebio razne verbalne mogućnosti kojima naš lijepi jezik obiluje, a koje obično koristimo u psovkama i sl.
I da se razumijemo, i ja opsujem ponekad i to znam učiniti prilično kreativno, ali nisam ponosna na to niti to smatram cool. Iako mi nekada pomogne da izbacim razne frustracije. Dakle, ne govorim o tome kada ljudi izgube kompas, pa kažu i ono što inače ne krasi njihov rječnik. Već o tome da se netko baš fura svjesno na takav način izražavanja ne bi li pokazao svoje vrlo široke vidike i osvještenost koju ima u tom području života.
Pa sada ako vi nemate tu potrebu za psovačinama na svakom koraku kao što ih ima gospođa Rudan, onda ste ili zatucana i ograničena budala opterećena vjerskim (najčešće) katoličkim odgojem ...ili???
Ili je možda gospođa Psovačica jedna isfrustrirana osoba u klimakteriju koja možda i sama u praksi pati od manjkavog seksualnog života, pa to mora nadoknaditi tim verbalno-spisateljskim psovanjem? Ili je možda nešto treće ili četvrto na stvari.
U svakom slučaju nedosljedna je njezina izjava u toj emisiji kako je seks precijenjen. Pa onda ona, pretpostavljam, sa svojim izrazima spušta na zemlju nas kojima je seks jako bitan kao dio emocionalnih i duhovnih vrijednosti, tako da nam objašnjava kako je to neka sasvim obična radnja koju treba do krajnosti banalizirati i ogoliti .
Kaže se da su muškarci u tom pogledu malo drukčiji i da njima seks zaista može biti potpuno odvojen od nekog emocionalnog uloga, što je opet, kažu neki tabui, kod žena rjeđe... Tko će ga znati, ali po društvancu u emisiji gledajući, očito je da su nekom nezrelošću ili vječnim pubertetom pogođeni i muškarci i žene. Tako je gospođa Rudan s priličnim nezadovoljstvom psovala i objašnjavala pravo stanje stvari dok je zaboravila-sam-ime-pisac zadovoljnim smješkanjem i pogledima uperenim prema Psovačici pokazao da zna uživati u svojim fantazijama. Gospon kritičar i gospon voditelj bili su u ulozi zrelijih (mame i tate?) koji mogu razgovarati bez ograničenja, ali i bez nepotrebnih krajnosti koje bi trebale onda valjda ukazati na društvenu žabokrečinu.
Ali nije ovo jedini primjer koji krajnostima i slobodoumljem pokazuje kako izvorno dobre ideje ili kritike na neku konzervativnu ili nedosljednu pojavu mogu i same postati suprotna krajnost koja opet izaziva odbojnost.
U Beču je prošli vikend održan Life Ball, veliki društveni događaj izvorno zamišljen kao (najprofitabilniji) događaj udruge Aids Life osnovane 1992. čiji glavni cilj je financiranje i potpora oboljelima od AIDS-a. Hvale vrijedna akcija koja je s godinama u suradnji s Elton John Aids Foundation prerasla u prepoznatljivi bečki i najpoznatiji europski događaj godine u borbi protiv AIDS-a u koji se uključuju poznata internacionalna imena iz svijeta mode, glazbe, gospodarstva, medija. Događaj je isto tako popraćen mnoštvom domaćih i inozemnih medija.
I sve je to, kao što rekoh, plemeniti cilj i sigurno da je potrebno javnosti stalno osvješćivati problem te opake bolesti koja još uvijek hara svijetom i odnosi veliki broj ljudskih života. I tako sam ja potaknuta tim ciljem prošle godine odlučila u cijelosti pogledati televizijski prijenos događaja. I osim modne revije koja je bila interesantna i nekoliko gostiju (prošle godine je bila Nena, ove godine Liza Minelli, Nina Hagen dođe kao neka maskota svake godine), sve ostalo se svodilo na to kako se u što šokantnijim kreacijama, što otkačenije ponašati u javnosti. Propagira se sloboda u seksualnom ponašanju, istospolna ljubav (koju inače mogu prihvatiti), ali to sa ljubavlju nekako kao da nema puno. Jer tako izraženo naglašeno seksualno ponašanje bez ikakvih granica se čini da dobiva neki čudan smisao u sablažnjavanju pred kamerama. Mislim, sablazniti me mogu jednako tako i ljudska glupost, ograničenost i neprihvaćanje drugih. Ali me isto tako sablazni kada tu ljudsku glupost i nezrelost vidim predstavljenu kao nešto vrlo slobodoumno samo zato jer ide do krajnosti.
Usput, kladim se da sam baš zbog svoje ograničenosti da svoj seksualni život podijelim s nepoznatima, puno spontanija i maštovitija po tom pitanju od mnogih tamo koji se kočopere u kostimima i prezentiraju svoju intimnu stranu u javnosti, ali dobro ako netko ima potrebu to tako pokazivati, njegov izbor. Smeta me samo onda kada se ti isti ljudi jako ljute na ostatak licemjernog društva (jer tko nije s njima je automatski zatucan i licemjeran) koje ih teško ili nikako ne prihvaća. Pa da ne bi ispao jako licemjeran i da pokaže kako se treba ponašati na Life Ball-u i sam voditelj televizijskog prijenosa je prošle godine na kraju jednog vrlo umnog razgovora bez ikakve veze s temom zažvalio jednu djevojku??? I to je prenosio ORF na svom prvom programu (daj zamislite Duška Ćurlića da učini tako nešto). Događaji kao Life Ball umjesto razumijevanja prema drukčijima kao da želi samo učvrstiti taj nesretni jaz i nerazumijavanje. Ovako to izgleda kao kad srednjoškolac ne smije izaći van, pa se onda na slijedećem tulumu iz protesta (valjda prema starcima) oblije, drpa sa svima i sl. ne bi li on pokazao tko je tu gazda i kako ga ne dira što će netko misliti o njemu jer je on cool.
Evo, pitam jednu našu Rvaticu u Beču koja je bila na u subotu na vanjskom dijelu događaja (izvan Rathausa-Gradske vijećnice) kako joj je bilo i kaže ona otprilike kako je to sve tako super, puno glamura, ali kako nisu ulazili jer nisu bili dovoljno otkačeno obučeni.
Pa ako iduće godine vidite posrnulu katolkinju u krizi identiteta kako gola ulazi na Life Ball (to je valjda dosta otkačeno), znajte da sam to ja. Ako je u svrhu rušenja tabua, sve je dopušteno, zar ne?

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

19.05.2005. Eurosong

Evo, baš sam odgledala Borisov Vuk-song s golotrbušastim raspjevanim Ladaricama i uvijek odličnim Tržanom. I odlučila se malo okladit. Naime, kada se birao ovaj Papa, ja sam Mr. Perfectu rekla kako mi se čini da će biti izabran Ratzinger, a on mi je odgovorio kako vjerojatno neće, jer je jedan od najspominjanijih, pa onda kao to ne prolazi u Crkvi. I tako sam i ja onda pomislila da možda ima pravo, a na kraju se otkrilo da sam pogodila (ipak ja znam malo bolje tu, danas priličnio omraženu, instituciju od Savršenog -hi-hi).
Nego, htjela sam se okladiti da će hrvatska pjesma biti među bolje plasiranima, a slušajući ostale, ima šanse i za pobjedit (nadobudno, ha?).
Opet mene na zemlju vraća Savršeni i kaže kako sve ovisi o profilu publike koji gleda (da,da), ok ... Ali imam neki osjećaj unatoč odjevnoj neusklađenosti Borisa, Ladarica u nekim kvazi-modernim nošnjama i urbano odjevenog bubnjara. Ali u odnosu na druge, sve je to mila majka ... Scenski nastupi su uglavnom totalna koma. Meni su super bili predstavnici Andore (jel netko snimio one momke u pratnji?).
I tko se hoće kladiti sa mnom i u što?

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

18.05.2005. Priča iz Hrvatske

Ulaze u dućan s tehničkom robom u srcu Metropole Savršeni i djevojčica. Prodavač poslužuje jednu mušteriju ispred njih, koja se žali da kupljena roba ne funkcionira u potpunosti. Prodavač bahatim tonom i iznerviran takvim slijedom događaja, pomaže mušteriji tako da joj objašnjava kako kod njega u dućanu sve funkcionira. Ne pada mu na pamet predložiti mušteriji da donese svoj uređaj, pa da isprobaju u dućanu funkcionira li kupljena roba ili ne ... On je popio svu pamet svijeta i tonom sveznalice daje do znanja kako je mušterija neuka budala, koja zbog svojeg neznanja ima probleme.

Mušterija se pokunjeno kupi u nevjerici, a na red dolazi Savršeni, koji ima sličan problem kao i mušterija prije njega. I nakon svih upita od gospona Sveznajućeg i odgovora Savršenog, te tvrdnje gospona Sveznajućeg da Savršeni priča "najobičnije bedastoće", scenarij odozgora se trebao ponoviti. Ali problemčić je nastao kada je Savršeni rekao kako bi on vratio dijelove koji mu ne odgovaraju i uzeo novce natrag. I onda je razgovor otprilike tekao ovako:

Prodavač: "Molim??? Ne mogu ja sada stornirati ovaj vaš račun. Pa kako vi to sebi zamišljate da biste novce natrag? "

Savršeni: "Pa lijepo, u svim boljim dućanima, gdje sam do sada kupovao, bi mi zamjenili robu za nešto drugo ili vratili novac, ako mi roba ne bi odgovarala."

Prodavač: "Što, želite reći da mi nismo dobar dućan?"

Savršeni šuti i čeka...

Prodavač iznervirano: "Dobro, evo, sada ću vam ja iz svoga džepa vratiti novce!"

... i počne vaditi novce iz džepa i brojati svotu, malo zastajkujući, pretpostavljajući da će Savršeni reći kako to ipak nije potrebno, okrenuti se i otići. Ali Savršeni stoji, djevojčica cendra, što još više pospješuje nervozu prodavača i on daje novce Savršenom uz komentar: "Ovo nema nigdje na svijetu ..."

Savršeni mirno odgovara: "To vam je najnormalnija i učestala pojava u Austriji."

Prodavač ne zna što bi na to odgovorio...

Savršeni pita: "Onda vam račun ne treba, kada se ionako ne može stornirati?"

Prodavač: "Ne, ne, samo mi dajte račun, naravno da treba."

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

05.05.2005. Kraj svijeta?

Zadnjih dana sam, onako u prolazu uz povremeno zaustavljanje i praćenje teveja, čula nekoliko vrlo crnih i zastrašujučih informacija o budućnosti života na Zemlji. Uglavnom zbog neprestanog iskorištavanja prirode i uništavanja njezine ravnoteže, ne piše nam se baš neka lijepa budućnost. I to danas uglavnom veliki broj ljudi zna, ali nemam baš dojam da se isto toliki broj informiranih nekako posebno brine o tome. Meni takve informacije izazovu veliku nelagodu, iako ne znam točno što bih trebala napraviti, ima li smisla što neke sitnice radim kako bih barem malo pridonijela tom očuvanju, ako to ne rade ogromne tvornice i postrojenja i drugi mali korisnici prirodnih resursa.
I tako će nas dugoročno gledano najvjerojatnije opet zahvatiti neko ledeno doba, klimatske promjene su već nastupile, poplave, potresi suše... Ostajem samo na području prirode, a o raznim proročanstvima duhovnog sadržaja ne bih, iako mi se čini da ove klimatske promjene daju zamah i takvima... Dobro, ratova i ubijanja je uvijek bilo, a sasvim je očito da civilizacijski napredak ne pogoduje njihovom smanjenju, dapače, samo se povećavaju načini i mogućnosti da se u što kraćem vremenu potamani što više ljudi.
U svom malom svijetu, ja sam optimist, ne gledam stvari crno i uglavnom smatram da su naši životi i odraz naših pozitivnih i negativnih misli.
Ali problem mi se javi kada moram biti dio nekog većeg svijeta, u ovom slučaju ljudskog roda koji definitivno ne vraća prirodi onoliko koliko uzima. A opet ako sam u tom pogledu optimistična, ispada da sam neka naivna budala jer idem protiv već postojećih činejnica... Naravno, nadam se da ipak neće biti tako crno kao što neki znanstvenici predviđaju, ali...
Nešto slično mi se događa i na drugim područjima života. Stvari na koje ja mogu utjecati mi nisu toliki problem, ali ako ocijenim (naravno po svojoj procjeni) situaciju u društvu ili neke pojave, ispadam negativna. Ili jako kritična, ne vidim i dobru stanu i sl...
Evo, tako sam neki dan gledala nekog dečka-vidovnjaka na HTV-u koji je rekao kako će se Hrvatska iz gabule izvući za nekih sedamdesetak godina. I meni ta procjena zvuči skroz realno. Kada sam prije koju godinu prognozirala kako nećemo ući u ovom krugu pregovora među zemlje kandidatkinje za EU, ljudi su me u sumnjičavo gledali... ono u stilu: "Pa kaj ti to ne želiš?" (danas to pitanje i nije nešto tako ludo, jer se situacija glede toga izmjenila). Iako sam to željela, jednostavno sam zaključila da to nije realno zbog svih problema...
Jesam li neprilagodljiva pripadnica nekog kruga (obitelji, familije, društva, nacije) ako vidim neke loše stvari, svjesna sam ih i ne opravdavam ih, iako ih mogu donekle razumjeti?

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

02.05.2005. Praznik sporta

Ne znam kako vama, ali meni je Praznik rada prošao više radno nego kao praznik. Ali sam uspjela ušičariti jednu vožnju biciklom, dok je moj dvojac pod nazivom Savršeni i djevojčica odvozio dvije vožnje jučer i jednu prekjučer (htjeli su oni još jednu, ali ja nisam dala, neka dijete malo i hoda i igra se po parku). Nego, Beč sa dolaskom proljeća postane pravi grad sporta. I dok se moj dvojac vozio biciklom još u kasnu jesen i početak zime (neke bečke bakice - obično s cigaretom u zubima - su se zgražavale nad slikom djevojčice stare 7-8 mjeseci zabundane u sjedalici s kacigom na glavi i jurećim tatom za guvernalom), s prvim ljepšim vremenom čitav grad se počne kretati.

Tako nekako i glasi moto Bečke toplane (Wien Energie bewegt) koja je i pokrovitelj Sportskih tjedana (Wien Energie Sportwochen). Naime od 24. travnja do 22. svibnja je službeno razdoblje tih sportskih tjedana koji započinju s malim maratonom (Halbmaraton) s oko 4.000 laufera (trkača) i završavaju s drugim datumom i sa velikim već svjetski poznatim Vienna City maratonom koji skupi oko 25.000 sudionika - od najpoznatijih svjetskih maratonaca do obične raje. O ovim poznatima i svemu vezanom uz Maraton se možete informirati na Webu, a ja bih se zadržala na ostalim sudionicima. Fantastično mi je kako se ljudi ovdje rado uključuju u takve sportske manifestacije. Naime već se danima mogu u Prateru, oko Dunava i svugdje gdje ima nekih staza za trčanje, vidjeti mladi i stari, mršavi i debeli, kako treniraju ne bi li uspjeli na dan D doći do cilja. Ima onih koji se jedva kreću, idu sporo i stižu satima nakon starta, ali ne odustaju. Kasnije se vjerojatno napapaju bečkog šnicla i udre po pivari ... ali uspjeli su pretrčati maraton.

Naš jedan bivši kolega iz domaje je došao iz Zagreba sa svojom ekipom iz firme (čiji vlasnici su naravno Austrijanci) i otrčao štafetu. Eto dobre ideje za možda još nekoga tko trenira ili se rekreativno bavi trčanjem u domaji, a nema možda mogućnosti uplatiti si sudjelovanje i smještaj, a možda bi volio sudjelovati u jednom takvom zaista prekrasnom sportskom događaju, na koji su bečlije ponosni i dolaze bodriti sve natjecatelje. Pa malo umjesto balkanske varijante team buildinga na kojima se koliko čujem uglavnom provodi dernek i opijanje, evo malo sporta, a onda i dobre zabave u jednoj metropoli koja zna živjeti s kulturom, prirodom i sportom. A motiv ili neko drugo objašnjenje koje možete pružiti svom šefu ili upravnom, nadzornom i sl. odborima (koji obično lovu za iće i piće, pardon, prezentaciju, za svoje guze uvijek opravdaju) je vrlo jednostavno formulirati. Ako radite u nekoj od hrvatskih banaka ili osiguravajućem društvu ili ne znam ja gdje već ne, velika vjerojatnost je da su vam vlasnici Austrijanci. Pa u svrhu bolje suradnje, timskog rada i blablablablabla, neophodno je da posjetite svoje kolege u Austriji i spojite ugodno s korisnim.

Od sportova na tlu osim trčanja, rolanja, vožnje biciklom, bečlije vrlo rado prakticiraju nordic walking i vožnju s konjem u jednopregu (kak li se to zove??), a na aleji u Prateru se mogu vidjeti najraznoraznije kombinacije mladih roditelja, koji s kolicima rolaju ili trče, vidjeli smo jednom i mamu koja je na rolama vukla na uzici dvoje djece na malim autićima, pa postoje jako zgodni bicikli – četverosjedi za čitavu obitelj ... ma stvarno fešta od sporta.

Moja mala djevojčica ipak ostaje najvjernija biciklu i kao prava mala dugoprugašica odvozi s tatom svaki vikend puno kilometara (u autu se zato ne može ni vidjeti), ima kacigu, posebno projektiranu stolicu, malu sportsku bočicu za vodu (jedino iz nje pije vodu, koju inače ne podnosi - ali kad je probala iz tatine bočice - to je sada glavna fora), a iz vožnje se vraća sretna, lagano umorna i opijena zrakom... uostalom što da vam pričam, evo, poklanjam jednu slikicu male biciklistice....

A svima vama želim lijepe dane proljeća i ljeta ispunjene nekim sportom i zadovoljstvom.

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

27.04.2005. Crvenkapica i ostale bajke...

Meni je znala moja bivša urednica reći kako imam sposobnost novinarski spojiti neke na prvi pogled potpuno nespojive teme. E, pa ja sam prekjučer opet gledala Škrinju (pisala sam o toj svojoj promjeni uspješnog probavljanja novinarskog stila) Branke Šeparović i ponovno ostala fascinirana tim nevjerojatnim umijećem izbacivanja slijeda misli. J.Joyce, W. Woolf i ostala škvadra nisu joj ni do koljena.
Ne znam točno kako je krenulo, jer sam mislila kako ipak to neću moći odgledati, ali slika bez zvuka (koju znam prakticirati ako me netko nervira) me ipak namamila da čujem i taj famozni tekst. Mislim da ne treba zanemariti niti dijasporsko-nostalgičarski element, pa kada mi netko pukne prekrasne fotke hrvatske obale, gotova sam... A najviše je uključivanju tona pridonijela galerija kadrova raznih ispijala (iliti šalica) za kavu. Ja sam naime jedna od onih koji krstare po sajmovima i antikvarijatima i kupuje stare servise za čaj i kavu.
Djevojčica već zna da osim struje i smeća ne smije dirati mamine kutije sa servisima, koje čekaju bolja vremena tj. novi stan gdje ću ih poslagati u vitrinu i koristiti u posebnim prigodama ispijanja čaja i kave u ugodnom društvu.
I tako ja uključim ton i skužim da je riječ o kavi, tom čarobnom napitku koji znači nešto kao snaga-život, ako sam dobro zapamtila u toj sili informacija i još većem broju nevjerojatnih slijedova misli... Pa smo tako imali prilike čuti i priču o starim brodovima, moreplovcima i kapetanima (oni su dovozili kavu, ajde ima neke veze), pa onda o Brazilu (domovina kave, ajde, ima i to veze). Ali zašto smo gledali inače zanimljive i spretne mlađe naraštaje jedne plesne škole... nisam skužila ni jučer, a ni danas... Priča o vlakovima je isto bila nategnuta (o.k. u Zagrebu je jedan kafić kao stari vagon Orient Expresa)... ali tamo smo opet čuli priču o modi (ali ne pijenja kave i sl. već općenito modi 30-tih godina), pa onda o spašavanju Židova u vrijeme rata itd... Bilo je tu još koječega, ali nije ovo post posvećen gospođi Misli-moje-pratite-me-kad-ja-već-nemogu, već o jednoj drugoj gospođici, vjerovali ili ne, o mojoj djevojčici u zemlji čudesa...i njezinoj mami, naravno.
A kakve veze ima ovaj gornji dio s ovim koji slijedi... nemam pojma, ali ako vi to ne skužite, niste dostojni (kao ni ja) odgledati niti jednu gore spomenutu emisiju HTV-a.
Dakle, djevojčica otkriva svijet na osebujan način male šarmantne tvrdoglavke koja me danas izludila svojom lošom fazom što zbog prehlade, što zbog zubića koji izlaze, a što zbog laganog i ne tako neprimjetnog pretvaranja drage i umiljate bebe u pravu malu žensku bebetinu (da ne kažem nešto slično za što je još definitivno premala). A koliko je to osebujno dovoljno govori to što mala već lagano obavlja nuždu u kahlicu (i to na svoj zahtjev), ali ne hoda sama, osim par koraka nakon kojih se baca skokom ljenivca koji je zabunom nešto i odradio. Po sitemu, ono kaj mi se sviđa mogu i hoću, a za drugo me nije briga... hm, otkuda mi je to poznato, pitam se...
Onda se uredno smije strancima na ulici i podzemnoj, maše svima i šalje pozdrave uz obavezno pa-pa, a kad publika ode ili nestane, udri u jadikovku od dosade u glavi i naravno te majke koja joj je stalno za vratom i već bi i Bogu dojadila.
Taj još polučučanj ju ne sprječava da odvali u lamatanju na pjesme koje čuje, a favoriti su pjesmica Crvenkapice s početka priče... Nego, malo o tim pričama iz mojeg (a možda i vašeg?) djetinjstva.
Sjećate se onih priča na dobrim starim gramofonskim pločama koje je izdavao Jugoton, a bile su to Crvenkapica, Trnoružica, Pepeljuga, Snjeguljica, Vuk i sedam kozlića i Četiri godišnja doba... bilo ih je još (Ribar Palunko, Sretni princ...), ali ove su bile in i svaki klinac koji je držao do sebe ih je imao (tak bi se to danas nekak reklo, kaj ne?) E, pa te stare ploče s našeg tavana u Zagrebu su sada tu u Beču i djevojčica sluša te priče, točnije za sada sluša samo pjesmice (uz obaveznu koreografiju snažnog okretanja lijevo-desno gornjim dijelom tijela), a kada završe viče: "Mama, nema!" i vrti ručicama, pa ja moram opet pustiti pjesmicu... "Naaajdraaažaaa baaakicaaa mojaaaa kapicuuu meeeni je daaala, kaaaapicu crvenu kraaaasnu od mekkog toplogaaa šalaa, la-la-la-la la-la-la-la, la-la-la-la,la..." A ako se zaigra, pusti da priča ode i do kraja, a ja skužim da ukamenjeno slušam. Te priče su tako dobro ispričane, jezik je prekrasan, iako na momente pretežak za malu djecu (povremeno i u stihovima), pjesmice su neki spoj laganih pjesmica za djecu i zvuka prošlosti i starine, a o efektu vremeplova koji imam kada ih danas slušam, da ne govorim...
A najupečatljivije mi je kako su te bajke nevjerojatno, valjda, vječno-suvremene. Evo i zašto... Ostati ću na Crvenkapici, jer sam nju (zbog omiljene pjesmice) odslušala zadnjih dana i najviše.
Naime, poznato je kako su te bajke prilično strašne i agresivne (u Snjeguljici ona zapovijed o ubijanju i vađenju srca, pa u Crvenkapici vuk koji jede ljude i sl.). Prije rođenja djevojčice pitala sam se bih li takve priče trebala njoj jednog dana pričati i čitala o tome kako djeci treba pričati afirmativne priče koje će im na indirektan način izgrađivati vjeru u svijet, sigurnost, samopouzdanje, pa sam svojim nećacima i čitala Bajke koje pomažu djeci jer su tamo kroz priče bile obrađene razne teme: prkos djece, rastava roditelja, smrt člana obitelji i sl.
I sve je to O.K.
Ali to nisu naše stare bajke!!! Koje izviru iz surovog svijeta, ali na kraju uvijek pobijedi dobro i svi žive sretno. A ako baš hoćete, ima tu svega onoga što čini i današnji svijet.
Naime, Crvenkapica živi samo sa mamom, pa se može (i ne mora) zaključiti da je tata na team-buildingu, u firmi na sastanku koji se odužio, na rekreaciji nakon napornog posla... ili je zaključio kako su mu mama i Crvenkapica trenutno u drugom planu... a postoji i (vrlo mala, ali ajde ipak je ovo bajka) vjerojatnost da je mama rekla nek se lijepo otkotrlja u svoju firmu-ili svoj svijet, jer ga ionako nikad nema doma.
A lik vuka? Pa ljudi moji, to je jedan tipičan primjer stričeka-pedofila koji iza ugla - škole - monitora dočekuje djecu, ljubazan je s njima, izvlači informacije, a onda ih slijedi ne bi li ih pojeo.
Baka je stara drinkerica koja se ne želi suočiti s problemima, već zaključuje kako je vuka samo sanjala, pa u to ime i popije još koju s lugarom.
Vuk u Sedam kozlića je veliki obmanjivač, varalica, ne bi li došao do svog cilja, a vjerujem da ćete za takvog naći bez problema paralelu u vašoj svakodnevici... Tako se više-manje mogu svi likovi pronaći i u našem svijetu danas.
Iako smatram da djecu ne treba odgajati u strahu od tog svijeta, već da budu otvoreni i pozitivni, mislim da ih treba naučiti i da budu i oprezni ili barem ne povodljivi. Sigurno da se time trga slika dječjeg svijeta nevinosti i spontanosti, ali o lošim ljudima i događajima ne odlučuju roditelji (osim u pojedinačnim stravičnim slučajevima) koji isto tako ne mogu i ne smiju zatvoriti djecu samo sa sobom u četiri zida. A svaki izlazak van je novo iskustvo, i dobro i loše...
Pa mi se nekako, u tom svijetlu, te bajke i ne čine tako stravične. Možda se prije postavlja pitanje nekog dodatnog objašnjenja ili paralele koja pojašnjava često samo metaforu (u audio snimci Crvenkapice nema onog paranja trbuha vuku, stavljanja kamenja i bacanja u bunar, već on samo pobjegne na zvuk lugarove puške, jednako kao i neki stričeki koji su hrabri samo pred djecom....)
Lijepo bi i idealno bilo osposobiti djecu za jedan pravedan svijet u kojem vlada ljubav i iskrenost...Ali to nije tako, pa mi se čini da se isključivo samo takvim pristupom djeci radi medvjeđa usluga.
U svakom slučaju pjesmice su super i djevojčica ih rado sluša dok kopa nos, posprema stvari po stanu, vadi lonce, skriva kozmetiku i kvačice, i sve uredno daje mami uz obavezan danke.
A mama? Ona s djevojčicom u krilu na zubarskom stolcu popravlja strganu bravicu na aparatiću za zube, obilazi firme za prodaju stanova i odjednom shvaća da je u jeku razgovora s prodavačem izgubila djevojčicu koja se odšetala do susjedne kancelarije i šarmirala trojicu muškaraca koji bi prije odgovarali maminom uzrastu nego njezinom, savija kičmu dok se djevojčica po ne znam koji puta spušta niz tobogan, ljulja ju na ljuljački priprema hranu, priča joj priče, nasmijava, pred kraj dana i podvikne... i povremeno pogleda u stan nasuprot gdje baka i deda provode pola dana s unukom dok mama odlazi negdje... SAMA.
Pa svi vi koji imate baka-i-deda-servise lijepo se zamislite bez njih i kako sve, baš sve radite (mama piški u WC-u šoping centru, a djevojčica urla pred vratima, jer ju mama nema kome ostaviti) sa svojim anđelom koji na kraju dana nekako sve više nalikuje malom vražićku...
Jedina utjeha mami je pročitan dio u knjizi Nevenke Ćuturić Prve tri godine života koja kaže: "Istraživanja su pokazala da je u djece koja žive samo uz svoje roditelje, poremećaja ponašanja manje nego u sredinama gdje su prisutni baka, djed i sl. i to zbog toga što postupak prema djetetu najčešće nije usklađen. Jedni nešto zabranjuju, drugi dopuštaju. Nedosljednost odgojnog postupka stvorit će smetnju ponašanja." Što naravno opet (kažem sada ja) nije nikakav recept po kojem se treba ravnati i baka i deda bi povremeno dobro došli da se mama (i tata) mogu i sami sa sobom (ili jedno s drugim) družiti.
A ne pisati blog u sitne sate... odoh ja u krpe... Nego, sada sam se sjetila o čemu sam htjela pisati (tko je ovdje lud, Brankica ili ja?). Djevojčica jako voli brojalice i pjesmice tipa... Išla patka preko Save...pa Išo medo u dućan... Pa ako znate još koju podijelite ih s nama... biti ćemo vam jako zahvalne i nećemo tako skoro pisati ovako dugačke postove bez glave i repa...
Mama i Crvenkapica

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

19.04.2005. Niš' ne kužim... ali imamo Papu

Ne znam je li netko od vas gledao jučer emisiju Otvoreno, ali ukratko, pitanje za gledatelje je bilo: "smrtna kazna ili doživotni zatvor?" Samo pitanje baš nije imalo neke konkretne veze sa situacijom u Hrvatskoj i očitim neprovođenjem i već postojećih dužih zatvosrskih kazni koje se ne koriste, osim vrlo rijetko. Dakle, radi se sada nekakva reforma u pravosuđu, pokušava se uskladiti rad sudova, ujednačiti kazne za slične zločine i smanjiti doživljaj pojedinih općinskih sudaca koji to određuju po vlastitom nahođenju.
Osim toga postavilo se pitanje doživotnog zatvora ili duže zatvorske kazne. Ali se g. Ladišić, očito poučen novinarskim iskustvom ipak odlučio ne postaviti gore spomenuto pitanje, koje je zapravo sada na nekakvoj raspravi, već je otišao korak dalje ili, kako je rekao jedan sudionik, vremeplovom zaplovio, u uvijek nove i nedokučive vode hrvatskog javnog mišljenja, pa je pitanje pomaknuo na razinu smrtne kazne ili zatvora do smrti.
I dok su mi neke te ankete samo potvrda o onome što smatram da većina misli ili barem deklarira kao svoje stavove, ovaj puta sam ostala frapirana.
Naime, ako se dobro sjećam preko 80% gledatelja koji su nazvali su se izjasnili za uvođenje smrtne kazne. I svi (osim jednog gosta) su takve razultate očekivali i ne iznenađuju ih ...
Crkva smatra uzimanje tuđeg života udaljavanjem od Boga. Naravno samoobrana je nešto drugo, a i pitanje abortusa nije baš skroz jasno, jer će se očito o početku života i pravu žene da odlučuje o svojem tijelu (ili barem jednom njegovom dijelu) nastaviti unedogled. Ali zločinci su već odrasli ljudi (nema dakle dvojbe o njihovom postojanju) i mnogi su sigurno i zaslužili da im se oduzme pravo na život, ali Crkva uči da o tome ne bi trebali sud donositi ljudi tj. da nitko nema pravo oduzeti drugom čovjeku život, bez obzira na težinu zločina. I sigurno da obitelj žrtve ili sama žrtva smatraju kako nikakva kazna nije dovoljna, i vjerojatno i nije... Ali ne vjerujem da većina ljudi koji su se izjasnili za smrtnu kaznu imaju takvo iskustvo ili toliko suosjećaju sa žrtvama ...
S druge strane, veliki broj Hrvata se s posebnom boli oprostio od pape Ivana Pavla II, našeg velikog prijatelja i uzora itd. A upravo je taj papa oprostio čovjeku koji ga je pokušao ubiti i time zorno prikazao taj postav vjere u praksi.
A i nije u pitanju samo oprost, jer jasno mi je da neki ljudi ne mogu oprostiti neke strašne stvari koje su doživjeli. Isto tako se slažem da neke ljude treba maknuti iz društva, što je onda i smisao jedne doživotne kazne (bez mogućnosti smanjenja i sl). Ma zapravo kužim i to da većina ljudi može biti za smrtnu kaznu, samo ne kužim tu potrebu da se netko diči svojim vjersko-nacionalnim atributima, a onda izjavljuje nešto što se nikako ne poklapa s tim deklariranim uvjerenjem.
Meni se čini da su naši ljudi jaki na riječima... posebno u nekim dijelovima (eto područja za predrasude, ali imam neke doživljene situacije) gdje su vam u stanju zakleti se na vječnu ljubav, prijateljstvo, odanost, a onda kada se pojavi prvi trenutak gdje vam to mogu konkretno i potkrijepiti... niš od toga. Dobro, to je taj mentalitet ... impulzivno-simpatičan... i čovjek to može prihvatiti ili ne.
No, da se vratim na emisiju i pitanje o kojem se glasalo. Jer i uzevši u obzir tu neku emocionalnu povodljivost i impulzivnost, ipak se radi o jako bitnom pitanju. Pa se očekuje i neko malo racionalnije razmišljanje ili barem neka minimalna dosljednost u izjavama (koje ionako nikog ne obvezuju). A gospon s bradom (nemam pojma kako se zove), koji je sjedio na prvoj stolici s lijeve strane i koji radi na reorganizaciji postojećih kaznenih zakona, je po meni bio i najbolji komentator.
Čovjek je naime komentirao rezultate ankete otprilike ovim rječima: Ah, rezultati ovakvih ispitivanja uvelike ovise o tome koji film (za ili protiv nečega) je emitiran prije ankete ... I meni se čini da je stvarno tako nekako.
Pa je onda moguće da se podjednaki broj katolika izjasni za smrtnu kaznu.
Ali od danas imamo novog Papu, pa eto novog materijala za stvaranje opet starih-novih vječno-dubokih poveznica Hrvata-katolika s Vatikanom i papama.
A možda se i nešto od velikih riječi i emocija i primi u praksi... Možda se je nešto već i primilo, pa ja samo blebećem i ne vidim, ili jednostavno niš' ne kužim.

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

16.04.2005. Kupujmo hrvatsko!

Eto, bila ja neki dan sa svojom najboljom bečkom frendicom na otvaranju novog prodajno-izložbenog postava bečkog kafića Das Möbel. Tamo se naime svakih nekoliko mjeseci promjeni interijer, točnije stolovi, stolice, slike, instalacije i dr. Sve na čemu sjedite, odlažete piće ili ostavljate kaput, ujedno je i izložba i sve je na prodaju...
E, pa tamo su uz ostale izlagače bila i dva momka iz Hrvatske, koji su se predstavili svojim unikatnim stolićima (iliti malim, niskim stolovima). Oni sami za sebe ne bi rekli da rade dizajnerski namještaj jer ta omiljena snobovska sintagma ionako ništa konkretno ne govori (osim ako se ne spomene konkretno ime dizajnera ili dizajnerske kuće koje onda upućuje na nečiji više-manje poznati stil) jednako kao što neki profesionalni fotografi zaziru od sintagme umjetničke fotografije. Što će reći da je fotografija tehnički dobro ili loše napravljena, a onaj umjetnički segment je ionako uvijek stvar osobnog ukusa. Pa tako postoje i razni dizajni, ali sve je to nekakav dizajn. Jednako tako namještaj može biti dizajnerski različito osmišljen, (ne)prepoznatljiv, ljudima više ili manje ukusan, a izrada i kvaliteta su drugo pitanje (obično autor ideje ne sklapa stolove).
Dakle ovaj dvojac pripada onom miljeu umjetnika koji ove stvarnosti razdvajaju i koji se neće razbacivati pretencioznim floskulama i time sebe izdignuti od običnih smrtnika, već će vam jednostavno objasniti što i kako rade i kako spajaju svoje ideje sa konkretnom izradom (jer imaju i radnike koji izrađuju namještaj).

I tako smo u tom prostoru prepunom unikatnih stolova i stolica čiju funkcionalnost odmah možete isprobati sjedeći par sati uz piće, poveli već uobičajeni razgovor kada netko iz domaje navrati u Austrijsku prijestolnicu. Skraćeno bi se mogao nazvati 3P (ponos, predrasude i paradoksi). Naime, nakon osnovnih informacija koliko netko živi izvan domovine, slijedi pitanje kako smo se prilagodili i konstatacija kako (barem jedan od sugovornika) ne bih nikada mogao živjeti nigdje izvan Lijepe naše. Pa nakon što zaključimo da Beč i nije tako daleko od Zagreba, pa da čovjek uslijed nostalgije može za par sati osjetiti čari zavičaja... i opet se već zasićen tim čarima vratiti u svoje civilizacijski razvijenije i humorom siromašnije gnijezdo, krene obavezno dio vezan uz predrasude i paradokse. Oni koji su već obavljali neke poslove ili boravili ovdje shvatili su da tu ima isto tako šlamperaja, da se i tu na domjencima laktare za besplatnu klopu i cugu i sve tako redom. Pa je ta predrasuda germanskog reda lagano već oslabila. Ali zato multikulturalnost i različitost izaziva uglavnom razne predrasude. Na žalost neke od njih su osnovane, ali se već unaprijed s nepovjerenjem gleda na te sve drukčije od nas. I na kraju dođe obično do one najčešće konstatacije koja glasi otprilike: "Pa kako oni tako zatupljeni i ograničeni imaju tako dobro uređenu državu i bolji standard, a mi tako pametni i kreativni ne možemo ništa sami urediti, niti dobro prodati?" Istina, to je i mene mučilo kada sam došla, ali sam vrlo brzo došla do zaključka da je odgovor već u samom pitanju. Naime, za bolje funkcioniranje države nisu poželjni kreativni pametnjakovići koji će muljati, iskorištavati rupe u zakonu, puno toga obaviti po sistemu sam svoj majstor, već ograničena većina koja ne zna ništa obaviti drukčije nego što piše u određenom zakonu, uputstvima i sl, a za najmanji će problem potražiti pomoć tzv. stručnjaka. Ako su svi jako pametni i svi sve znaju najbolje, pa se k tome doda drskost i bahatost... pretpostavljam da znate i sami kako je živjeti u takvoj državi... Dakle, zaključimo mi i tu temu.

I vratimo se opet na glavnu temu tj. svrhu dolaska simpatičnog dvojca i priči o isfuranom dizajnerskom namještaju i više ili manje znanim dizajnerima. Tako su nam ispričali kako su na jednom renomiranom sajmu namještaja u Hrvatskoj na štandu jedne jako poznate talijanske firme koja izrađuje kuhinje, otkrili kako se i Talijani predstavljaju kao korisnici jedne vrlo kvalitetne vrste drveta u izradi svojih kuhinja (pojedinih dijelova), a kako tog drveta (od kojih i naši momci izrađuju i svoje stolove) nije uopće tamo bilo, momci su im išli pokazati kako to zapravo izgleda i objasnili kako se drvo prepoznaje i koje su mu karakteristike. Dakle, ljubitelji tih besramno skupih kuhinja su platili nešto čega uopće nema u tim jako isfuranim talijanskim kuhinjama... Jednaku takvu kuhinju (sa možda i boljim dijelovima i izradom) možete dati izraditi kod ovih momaka za puno manje novaca.
Jedino je problem s imenom. Dečki još nisu poznati kao jedan drugi dizajnerski dvojac čije usluge su već po dobrom starom običaju postale dio tog ne tako čestog, ali zato ne manje začaranog kruga: pojavio se netko nov i dobar – postali su ime – svatko tko drži do sebe mora ih angažirati – to je in...

I naravno, ime se još ponekad drži postavljenih visokih standarda koje onda naravno i zahtjeva veću cijenu. Ali, to je i idealno područje za manipuliranje i podizanje cijene na račun imena. Očito je to danas u mnogim područjima, od automobilske industrije do namještaja, sportske opreme, obuće, odjeće. Dakle, može još ponegdje vrijediti da cijena odgovara kvaliteti, ali nije više pravilo.
I tako sam se ja domislila kako bih mogla spojiti ugodno (tako nekako se kaže na slovenskom za povoljno) i korisno, naime potaknuti proizvodnju hrvatskog proizvoda i novce zarađene u dijsapori ostaviti u domaji. Pa doznah kako su momci već imali jednu narudžbu iz Pariza (od još jednog domoljuba) koji je kod njih naručio potpuno istu kuhinju koju je vidio u Ikei, a sa dostavom (naravno i carinom) i montiranjem, koštala ga je još uvijek jeftinije od cijene Ikeine. Prateći kvalitetu Ikeinih proizvoda u posljednje vrijeme (ne miješajući to sa prepoznatljivim i još uvijek zgodno osmišljenim dizajnom) sigurna sam da je francuski domoljub dobio puno kvalitetniju kuhinju za manje novaca.
Dakle, kuhinja me moja čeka, već ju vidim iz daleka... I nadam se da se ovoga puta carinici neće isčuđavati tome da neki takav proizvod iz Hrvatske odlazi u inozemstvo (a ne obrnuto) i da će znati pod kojom šifrom da to provedu, jer se tog prvog puta nisu uopće mogli snaći...
I za kraj, očito je da mi teško svoje proizvode uspijemo plasirati u inozemstvu (nedavna priča o promociji kravata u Južnoafričkoj Republici je još jedan dokaz), ali je isto tako istina da se više kupuju strani proizvodi koji ne moraju uvijek biti i bolji. Da, znam opet su i novci u pitanju, pa su i ti naši proizvodi ponekad skuplji od uvoznih. Ali ta nelogičnost mi je već tema za političare i gospodarstvenike, tj one koji o tome odlučuju.

A što se tiče opterećenosti dizajnerskim i isto tako originalnim proizvodima koji to ipak po nekoj logici nisu, evo moje jučerašnje zgode u bečkoj podzemnoj na putu za plivanje.
Uđe djevojčica od kojih 3-4 godine s mamom i sjedne nasuprot mene i glasno oduševljeno zaviče: „Mutti, schau! Sonnenschue“ ili u slobodnom prijevodu... Mama pogledaj, sunčane cipele ili nešto kao cipele od Sunca. To je bio njezin komentar na moje žute polusportsko-polubalerinka cipele. Mala nije viknula ništa u stilu, gle koje dobre adidasice ili dizajnerske cipele...
Kad bi barem i mi odrasli bili tako neopterećeni tim oznakama i izrekli svoje prve spontane impresije...

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

10.04.2005. Budeš ti vidjela

To je jedna od omiljenih rečenica koju neki roditelji vole davati budućim ili roditeljima s mlađom djecom. To nije ono u stilu:"Pa budeš već vidjela kako će to biti kod tebe", neee. Odnosi se obično na neke probleme ili pojave kod djece koji se podrazumjevaju kao neriješivi i to zato jer ih dotični roditelji nisu uspjeli riješiti. Pa to onda znači da će tako biti i s vama. Dakle, neko sudbonosno doživljavanje zajedničke sudbine svih roditelja.
Druga koja bi se mogla izdvojiti po učestalosti je ona kako se neki odgojni proces ili navika jednostavno ne može primijeniti na njihovo dijete. Jer, naravno, ono je drukčije od većine djece.
I tu mi se javlja jedna nevjerojatna kontradikcija koju već neko vrijeme pokušavam shvatiti. Naime, kada se radi o nekim navikama kod djeteta koje nisu baš pozitivne ili zadaju probleme roditeljima, vole se pozivati na to kako je svako dijete jedinka za sebe (što naravno je) i kako tu ne vrijede neka univerzalna rješenja za svih. S druge strane mnogi vole reći kako su sva djeca slična i svi imaju iste fore (???), pa se onda po potrebi (obično opravdanja vlastite nedosljednosti) žonglira s tim posebno-slično varijacijama na temu.
I naravno, ako niste roditelj, nemate se pravo upletati u ta pitanja, jer nemate iskustvo. O pojmu iskustva sam već pisala, i iako su me neki krivo shvatili kao neku koju nerviraju tuđi savjeti i koja mora ići baš suprotno, ja sam pisala samo o precjenjenosti iskustva koje majci s troje djece (i iskustva imanja djece) nije ujedno i garancija da će tu djecu i dobro odgojiti.
Ja sam tako prije rođenja naše djevojčice gledala i slušala savjete roditelja oko sebe. Rekla sam svoje mišljenje, ali uvijek imala zadršku zbog toga što nisam htjela povrijediti taj famozni budeš ti vidjela onih koji su već nešto prošli, pa onda i vidjeli. I tako sam čula kako ćemo biti potpuno neispavani, kako će nam dijete najvjetojatnije spavati s nama u krevetu, kako mu se neće moći objasniti da nešto ne dira itd. Iako sam uvažavala te sve savjete, nisam baš vjerovala u njih, tj. nisu mi se baš uvijek činili logični. Više sam imala dojam da roditelji zbog umora ili nekih drugih manje ili više objektivnih razloga odustaju od nekih stavova koji se proglašavaju neprovedivima. Ali nisam htjela preuranjeno donositi zaključke, ipak nisam imala to famozno iskustvo, pa sam pričekala.
S druge pak strane sam se informirala o mnogim stvarima koje nisu uvijek išle pod ruku s tim roditeljskim zaključcima (iako nisam baš vjerovala niti svemu napisanom po raznim knjigamsa i savjetnicima). Pa smo Savršeni i ja kao poznati spavalice, ustrašeni od svih tih priča još prije rođenja djevojčice, dva puta pročitali knjigu Svako dijete može naučiti spavati koja govori o tome da se čak i najlošiji spavači po genetici ili naravi mogu naučiti prospavati čitavu noć. Naravno postoje protivnici i zagovornici knjige, kao i uvijek, ali neću se sada baviti zagovaranjem ili isticanjem nekih nedostataka. Ono što sam tamo uočila je zapravo ideja da se sa djetetom mogu postići rezultati koje želite, samo je pitanje hoće li vam s određenim djetetom trebati više ili manje truda da nešto ostvarite.
Jer poznato je iz psihologije da postoji nekoliko tipova djece u odnosu na odgoj i prihvaćanje odgojnih roditeljskih metoda. To su lako odgojiva djeca ( oko 40%), , srednje teško odgojiva djeca i "miješani tipovi" (takva je većina djece, u nekim stvarima su lako odgojivi, a u nekima teško) i teško odgojiva djeca (oko 10%). Dakle, ako ste sretnici da vas potrefi i ova zadnja varijanta, opet nije sve stvar genetike i prepuštanja sudbini, samo će vam trebati puno veći uloženi trud i znanje da svoj trud ispravno usmjerite.
Naša djevojčica je što se toga tiče u nekoj sredini tj. većini i kod nekih stvari je kooperativna dok se kod nekih drugih očituje njezina tvrdoglavost ili što neki roditelji vole nazivati kreativnost.
Od one najgrublje podjele odgoja na autoritativan (onaj u kojem su roditelji glavni i ne priznaju potrebe djece, mora ih se bespogovorno slušati), demokratski (roditelji određuju pravila, ali ih prilagođavaju potrebama djeteta,gdje postoje pohvale i poticanje, ali i kazne) i popustljivi i nedosljedan (nekada vrijedi jedno pravilo, pa onda drugo, djeca sve smiju i sl). mi smo odabrali srednji tj. demokratski. I trudimo se provoditi ga dosljedno. Naravno da kao ni jedni roditelji nismo imuni na pogreške i to je normalno. Treba i to prihvatiti. Ali to nije niti tema koja me zaokluplja.
Nedavno sam razgovarala sa prijateljicom iz školskih dana koja je trudna. I ona me pitala kako su neke stvari izgledale kod nas. I po njezinim rekacijama sam shvatila da sam i ja bila jednako tako opterećena tim nekim stereotipnim iskustvima većine i pitala se mora li to baš biti tako. Pa kada sam joj rekla da kod nas neke stvari nisu bile takve kao što su nas svi pripremali, bilo joj je lakše i rekla mi je da se i njoj tako činilo, ali da nije htjela ništa govoriti, jer još nema iskustva.
I rekla sam joj da je NAŠE iskustvo takvo da sve što želiš postići s djetetom počneš što prije dosljedno provoditi, ovisno o tome što ti je prioritet. Kako je nama bilo spavanje, mi smo puno toga tome podredili. Naši frendovi nas znaju zezati da spavamo ko mračnjaci u totalnoj tišini i mraku, djevojčici je ritam točno podređen spavanju i našem ritmu i spava samo doma u krevetiću, a ne u kolicima, pa se i izlasci tako prilagođavaju, postoji ritual prije spavanja i sve to naravno ima svoju cijenu. Ali funkcionira. I spava od svog trećeg mjeseca između 10-12 sati po noći. I naravno da uvijek postoje faze, ponekada ne želi ići sama spavati, pa se buni, plače i sl. Ali mi ne odustajemo. I da dalje ne davim time ...
Ono što me zbunjuje je činjenica da mi je većina roditelja objasnila kako je to sve teško provedivo (ma hajde?) i kako na kraju klinci uvijek nađu način da dođu k njima u krevet. I sada dolazi onaj najbolji dio. Ako kažete kako to kod vas nije slučaj, onda vam obavezno odgovaraju: "Dobro, dobro, pričekaj da još malo naraste" ... Ili meni još famoznije: "Baš me zanima koliko će to trajati?" I opet vi morate čekati neko buduće vrijeme ne bi li se ispunilo proročanstvo tih roditelja, a vi upali u stereotipna rješenja većine. Jer to tako ide..
Znači dok nemate djecu morate čekati da ih dobijete pa da vidite... a kada ih imate su još uvijek manji, pa ćete opet tek vidjeti ...
Ali onda se jednom dogodio za mene vrlo bitan preokret. Naime u jednom takvom razgovoru s mamama dok je djevojčica još bila manja, jedna mama je izjavila spasonosnu rečenicu koja je glasila: "Gle, naš mali spava s nama i tako je to kod nas, sami smo si krivi, ali to ne znači da i vi morate učiniti istu pogrešku". Aleluja, Amen.
Zar je tako teško priznati da ima stvari kod kojih niste znali, bili dosljedni i sl? I da se drugima takve stvari ne moraju događati.

Ovaj primjer sa spavanjem je samo jedan od mnogih u odgoju djece. Naravno da mi je draže vidjeti sretnu i zadovoljnu djecu koja s druge strane ne teroriziraju okolinu. Ali nije moje suditi kako će netko odgajati svoje dijete, iako to u susretu s vašim djetetom zna biti bitno. Ono što me smeta su te predrasude i opća načela odgoja za koja neki smatraju da moraju i kod vas ili vašeg djeteta vrijediti.

E, pa ne moraju niti ne vrijede. Svatko odgaja djecu kako želi, zna, umije i ostavimo prostora da i novopečeni roditelji ili ljudi bez djece isto imaju pravo reći svoje viđenje, a praksu će ionako sami više ili manje dosljedno provoditi u djelo. Po izboru. Moje viđenje je da je genetika (koja sigurno igra određenu ulogu) idealno područje za izgovore i pribjegavanje liniji manjeg otpora. I da iskazivanje ogromne ljubavi i podrške djetetu ne mora isključivati i određena pravila ponašanja primjerena dobi djeteta.
Ali naravno budem ja već vidjela...

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

06.04.2005. Sretan mi rođendan

Eh da, danas navršavam Isusove godine koje je proživio na Zemlji. Pa se naravno (vrlo originalno, zar ne?) pitam što sam učinila s tim svojim magičnim brojkama? Svijet spasila nisam, a vjerojatno ni neću. Pa ću se spustiti na malo manje zahtjevne misije. Mislim, ima sigurno nekih dobrih i pametnih stvari koje sam napravila, ali se trenutno osim nekih intimnih momenata i nekoliko formalno-društvenih uspjeha ne mogu oteti dojmu da mi je najveći uspjeh to što sam se prihvatila uloge majke. I time naravno ne umanjujem sav svoj život prije ili živote onih koji su se odlučili na život bez djece. To je moj doživljaj svijeta oko mene i njegovog vrijednosnog sustava.
Da sam kojim slučajem gore napisani dio pročitala prije kojih petnasetak godina, vjerojatno bih si gurnula prst u usta i simbolički zrigala. Što je očiti znak da starim-ha-ha.
Pa evo još nekih indikacija starenja koje dijelim s vama ne bi li se i vi zabrinuli ili razveselili tom procesu.
1. Svako malo se čudim ovom svijetu punom nasilja i nepravde i zaključujem kako u doba mojeg djetinjstva nije bilo baš tako (moš misliti).
2. U istom stilu doživljavam promjene na glazbenoj sceni.
3. Sve više volim zvuk tišine (iako se volim odvaliti na dobru glazbu).
4. Sve češće se nađem u razmišljanjima kako bih rado jednoga dana (valjda u nekoj penziji, iako još nisam počela za pravo ni raditi) živjela u mjestu mojih predaka, lovila ribu, ronila, pisala priče ili romane...
5. I NAJINDIKATIVNIJE: Neku večer sam odgledala čitavu emisiju Branke Šeparović, a da nisam okretala očima, već sam prečula složene mozgovno-verbalne dijareje i uživala u slikama i poklonima koje su ljudi u Hrvatskoj izradili za Papin dolazak.
I na kraju, što si želim? (osim kućne pomoćnice)
Vjerovali ili ne, unatoč nekom skupljenom životnom iskustvu, najviše cjenim iskrene ljude. I istinu, kakva god ona bila. Pa si želim što više takvih ljudi oko sebe koji će mi znati reći iskreno što misle i osjećaju prema meni, (sada sam već velika curica, pa znam prihvatiti i to da se nekome ne sviđam) i puno mi je to draže od izvlačenja bontonom i isprikama kako me se ne želi povrijediti...
Pa ako me hoćete razveseliti, napišite mi iskreno prvo što pomislite nakon čitanja ovog posta...

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

01.04.2005. Ivan Pavao II - trag u vremenu

Karol Jozef Wojtyla je čovjek koji je po mnogočemu obilježio prošlo i ovo stoljeće. To da je netko rođen u slavenskoj zemlji, da je kao devetogodišnjak ostao bez majke, a kasnije i bez brata i oca i ostao sam (sestra je umrla još prije njegovog rođenja), da je mladost proveo u ratnom vihoru, učeći, radeći u kamenolomu, glumeći, baveći se sportom, pišući pjesme, osjećajući zaljubljenost... i nije tako neobično i vjerojatno postoje mnogi njegovog doba koji su imali sličan put.
Ono što ga izdvaja iz te neke uobičajene slike mladića i kasnije čovjeka srednjih godina je njegova vjera tj. život življen kroz vjeru koji ga onda uzdiže hirejarhijski u Crkvi, prvo od bogoslova do svećenika, pa doktora teologije, studentskog kapelana, preko zvanja profeora iz moralne i etičke teologije.
Zatim počinje ona manje uobičajena crta uspona u katoličkoj Crkvi. Naime u 38. godini života postaje najmlađi poljski biskup, zatim za vrijeme 2. Vatikanskog koncila (u kojem sudjeluje i donosi svoj doprinos u izradi konstitucije Gaudium et spes) krakowskim nadbiskupom, zatim tri godine kasnije kardinalom. Nakon smrti pape Pavla VI i vrlo kratkog papinskog pontifikata pape Ivana Pavla I, nakon 455 godina prvi puta se izabire ne-Talijan.
Svoj pontifikat papa je definitivno obilježio svojim hodočašćima i time zadobio naziv pape-putnika. Hrvati su bili privilegirani imati ovog papu u svojoj zemlji čak tri puta, uključujući i simboličko stoto putovanje.
Druga velika značajka ovog Pape su njegova ekumenska nastojanja, kao i odlučan stav u rušenju totalitarnih sustava i prava slobode svakog naroda i čovjeka.
Manje poznato je da je Papa posebno bio osjetljiv i otvoren prema pitanjima znanosti i susreta teologije i znanosti. Ono što većina zna je njegova isprika u slučaju Galilei. Isto tako je vrlo otvoren i moderan po pitanju sredstava javnog pripćavanja u Crkvi.
S druge strane, ovog Papu neki smatraju nazadnim i zamjeraju mu oštro suprostavljanje abortusu, ukidanju celibata, uvođenju žena-svećenica, istospolnim brakovima, umjetnoj oplodnji i svim onim temeljnim moralnim postavkama Crkve koje su već stoljećima na snazi. Papa se i tu zauzima za čovjeka i očuvanje temeljnjih vrijednosti u društvu i definitivno u tom pogledu ne zaslužuje epitet modernog Pape kakvim ga se u nekim drugim segmentima zaista može smatrati.
Djeluje pomalo kontradiktorno, ili možda i ne?
Naime, zna se da Ivan Pavao II gaji posebnu ljubav i štovanje prema Mariji, majci Božjoj. Uzme li se u obzir činjenica da je vrlo rano ostao bez svoje zemaljske majke, može se donekle razumijeti ta posebna odanost i potreba za očuvanjem njezine uloge u Crkvi. Ona je zaštitnica, posrednica, uvijek uz Isusa, ali u drugom planu ...
Tako je vjerojatno i slika žene u suvremenom društvu i Crkvi ostala pod dojmom te slike malog djeteta koji očajnički treba majku.
Meni se čini da upravo ta slika Marije i očuvanja njezinih vrijednosti proizlazi čitav moralni kodeks Pape. Pa u skladu time ide i očuvanje obitelji gdje postoje i majka i otac, pa očuvanje života koje bi Marija uvijek odabrala, pa uloga žene u Crkvi koja je opet po uzoru na Mariju pratiteljica, a ne svećenica itd. Ne želim suditi, pokušavam shvatiti.
I zaključujem da zaista u pozitivnim suvremenim doprinosima svijeta treba biti moderan i vizionar, a da u onima iz kojih može izrasti nesigurnost, manipulacija ili zlo treba biti odlučan protivnik, pa makar time zaradili epitet nazadnjaka. Naravno, uvijek je na kraju stvar osobne procjene koja su to područja gdje čovjek treba biti otvoren, a koja gdje treba biti oprezan ili ih odbijati.
Ja bih vjerujem drukčije u nekim područjima odlučila... ali tko sam ja u odnosu na čovjeka koji je svoj život posvetio tome i kroz molitvu sigurno došao do mnogih spoznaja. Iako se ne slažem sa svim njegovim stavovima, vjerujem mu. Možda ću kasnije shvatiti da je bio u pravu. Tko zna, možda dođe neki novi Papa koji će sve pojave modernog društva blagosloviti, pa će sve postati relativno i bez kompasa, a mi ćemo trebati nekog ovakvog Papu...
I zagovornici i protivnici će se vjerojatno složiti da je obilježio jedno vrijeme i da zrači nečim što ima vrlo malo ljudi na ovom svijetu. Kad god da umre, vjerujem da je spreman, a ja se molim za to da ne pati puno.

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

29.03.2005. Sanjala sam Uskrs

pa se javljam nakon buđenja i vidim da je već prošao... A u snu je izgledao ovako:

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

23.03.2005. Vratila sam se...

iako vjerojatno niste ni skužili da me nema...to su čari ovih tehničkih čuda današnjice. Stari monitor krknuo, pa vas sad čitam i gledam peko nekog novog, tankog i navodno puno kvalitetnijeg za oči i ostale buljeće organe (mislim i na jezik koji mi nekad ispadne čitajući neke blogove).
Malo mi je bilo prazno (naročito stol bez monitora-ha-ha), ali nije loše povremeno se malo otkačiti od nekih stvari. Bila sam neobavještena o razmišljanjima blogera koje čitam, ali sam se malo okrenula sebi i shvatila da koliko mi zadovoljstva i veselja pričinja pisanje mojih i čitanje tuđih blogova, toliko me na neki način čini ovisnom o nekom vidu komunikacije koja nije uvijek najpozitivnija, počne čeprkati, sitničariti, pametovati, izdvajati se komentiranjem tuđih ponašanja....i da ne duljim dalje. Možda je samo vrijeme za neki novi oblik pisanja, zapravo bih htjela zabilježiti ono što mi je sada u glavi i što se događa s nama, s djevojčicom, kako napreduje. Da ne padne u zaborav. A onda me zaskoči neka tema i krenem ju komentirati, pa uspoređivati s drugima i tako, sve ljudski i sve O.K. Ali nisam sigurna koliko me to rasterećuje...sigurno na jedan način. Razmjena mišljenja je jako dobra stvar, barem meni. I trudim se biti otvorena. Eto, samo ponekad je dobro malo i zatvoriti se (meni, naravno). U svakom slučaju je dobro da nisam pala u ovisničku krizu spoznajom da ću zbog tehničkih problema biti odsječena neko vrijeme od svih s kojima komuniciram preko kompa.
I da ne dužim, najvažnije novosti su daje djevojčica otkrila jaje i jagode, zabunom i čokoladnog zeku namjenjenog klinčadiji u domaji, tobogan i park kao omiljeno mjesto njezinog svijeta. A ja sam još samo dva dana na dijeti, skinula sam kile i dosta trbuha (iako ima još-ne znam od čega), osjećam se lakše i izgladnjelo, pomalo namčorasto (valjda od nedostatka čokolade). A zubi se polako navikavaju na žembelezo u njima, pa se još jednom potvrđuje da nije bez veze taj fenomen navike koji me fascinira čitavog života.
Možda o tome napišem koji post...toliko za sada. Pozdrav svima.

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

16.03.2005. Proljetna generalka

Eto, dok neki bezuspješno pokušavaju učiniti političko generalno čišćenje pokušavajući stići tempirane zadnje i predzadnje rokove, drugi se svjesno okreću poznatom proljetnom čišćenju stanova, ureda, dvorišta... A mene sirotu što svjesno, što nekom sudbom koja se valjda nadovezala na moj unutrašnji glas da se dovedem fizički u red, ulovilo totalno generalno rihtanje. Osim što gubim kile (i nešto sivih stanica pride), zaskočila me jučer moja zubarka i to nevjerojatno. Došla sam samo uzeti otisak i dogovoriti se da izvadim još jednu osmicu prije nego mi šikne žembelezo na zube, a kad ona uzela otisak i počela lijepiti moj fiksni aparatić za ispravljanje zubića, lijepo jedan po jedan i na kraju žica... Savršeni i djevojčica su to sa strane promatrali i obadvoje (kad čuje da se netko od nas smije, eto i nje, iako nema pojma zašto) su se gromoglasno smijali uz komentare kako izgledam kao Zubo iz James Bonda (pretpostavljam da pogađate čiji to komentar može biti). Ja se nisam ni snašla, a već sam u čeljusti imala neki metal, nisam mogla zatvoriti usta, a pravo veselje je došlo kada sam pokušala pojesti svoju sirotinju od dijete (jučer je bilo povrće, pa nije bilo tako strašno kao dvopek danas) i nakon toga čistila prostor između žica i izvukla još kojih 20 dkg hrane između svog tog metala (naravno da sam pojela, kaj bi trebal to baciti?). Histerija me ulovila kada sam prije spavanja stavila malo nekog posebnog voska koji služi kao tampon-zona (ipak je ovo političko izvješće-samo treba čitati između redaka hi-hi) između žice i usnica, pa se ne osjeća direktno prijanjanje metala. A kada sam shvatila da se to čudo više ne skida koju godinu, oblio me hladan znoj. A kada sam se sjetila da mi isto takvo čudo stiže i na doljnju čeljust... No, dobro, imati ću prekrasne zube koji mi neće za 15-20 godina zbog naguravanja i početka paradontoze ispasti...jeeeee! Dakle, postajem mršavija, s ravnim zubima i jučer su mi stigli novi ulošci za hodanje iz Kinematike, dakle i kičma će mi biti ravnija. Kad još k tome dodam novi friz i posjet kozmetičarki, brijanje svega i svačega, par novih komada odjeće... Jasno vam je da se radi o novoj osobi. Još moram poraditi na profesionalnom obnavljanju, pa onda na bračnom (šaaaaaaaaaaaaallllllaaaa Savršeni šala, diši polako) i gdje će mi biti kraj? I Mr. Perfect se jučer pitao što li će on dobiti nakon svih tih stvari koje sam ja dobila. A ja sam mu odmah mozgom buduće ljepotice odgovorila: "Pa novu ženu, dragi, zar to nije najljepši poklon za tebe?" I nek mi netko kaže da nisam spremna za politički angažman!

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

14.03.2005. Stiglo je proljeće!

Juuupii! Evo svečano vas obavještavam da je u prijestolnicu Austrije stiglo konačno proljeće. Prvi dan da smo djevojčica i ja izašle u proljetnim jaknama i uživale u podnevnom Suncu. Još se mora navući kapa (a to jako nervira malu tvrdoglavku) i malo slojevitije obući, ali već pomalo grije i na moje oduševljenje osjeća se onaj miris tipičan za najdraže mi godišnje doba.
A ja sam sve tanja, trbuh se smanjuje, laganija sam i osjećam se haaaaj, mozak baj, baj... Još samo jedanaest dana do kraja dijete... Ajme kaj to smrdi po zgoretini? Ovi susjedi nisu normalni ... ček' pa to meni gori meso?!!

Evo me natrag, dakle jesam mršavija, ali mi mozak baš ne funkcionira. Evo, sterotipi o zgodnim mršavicama (još mi fali plava boja kose) nisu bez veze. Valjda od nedostatka hrane mozak se malo isključi. Ajme, lončić od djevojčice je totalno pougljenio. Idem izribati to odmah i spasiti malo meseka za nju..
Pozdrav od mršavije glupače.

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

12.03.2005. Dan drugi...

Dakle, jučerašnji prvi dan dijete je prošao prilično dobro, ali zato sam danas imala opaku krizu. Naime, već me pred jutro počela boljeti glava, kasnije je prešla u migrenu, a ja sam što od nje, što od neispavanosti u kombinaciji s dijetom sva nekako treperila. A k tome sam sama s djevojčicom čitav dan...nigdje nikog, frendica se javila i ona i mali bolesni, drugi se ne javljaju, Savršeni pliva iznimno vikendom zbog prvenstva (hvala Bogu da je jednom godišnje). Čak sam s djevojčicom na leđima (nakon što je migrena malo uzela zatišje) uspjela dokoturati se do bazena i tamo smo i navijale, tata je pod tim povicima podrške super plivao...Uz to, najljepši moment mi je bio kada me jedna znanica koja ne zna da sam na dijeti pitala jesam li ja to smršavila? ...Jeeee, znači već se vidi??? NE znam kak je to moguće, možda sam već otprije uspjela nešto skinut...u svakom slučaju, dalo mi je poticaj. Drugi poticaj je došao od Raven koja provodi istu dijetu (ali mi ništa nije htjela govoriti, dok ja nisam javila da sam počela - pažljivica jedna) i koja mi piše da je najgore prvih dana, ali da očito smanjivanje trbuščića i ostalih nakupinica daje snage za nastavak.
Tako da idem sada pojesti ostatak večere, malo je podijelim da duže traje. A sutra je novi dan, pa bumo vidli kak ide...
Pozdrav od monodijetuše.

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

11.03.2005. Igranje sa Suncem, dijeta nakon čevapa i ostalo...

Danas je djevojčica sjedeći na podu spavaće sobe otkrila zrake Sunca koje su dopirale kroz prozor i pokušala ih uhvatiti rukama. Iako joj je Sunce smetalo da normalno gleda, upirala je pogled, smijala se i pružala ruke u pokušaju da dohvati nešto od tih svjetlećih čuda koja dolaze kroz prozor...Ja sam je sa strane gledala i smijala se zajedno s njom. Neki informativno-pedagosški pristup u toj situciji i objašnjavanje da je to Sunce, otkuda dolazi i sl. bio mi je neprimjeren. Samo smo se smijale i obadvije uživale. Ona u to malo Sunca što je uspjelo prodrijeti u ovoj zimi bez kraja, a ja u njoj koja mi je odsjaj tog pravog životnog Sunca i grije me svaki dan kao što ono grije Zemlju...Možda je ovo malo i kičasto, ali je istinito i stvarno tako doživljeno...Ali zato osjećam i druge prizemne zemaljske oblike stvarnosti. Naime, danas sam nakon dugo priprema i premišljanja krenula na dijetu. I da odmah preduhitrim sve one kojima idu na živce ti sindromi dijeta, mršavljenja, nekih žena-vješalica i opće histerije na tu temu i stvaranje osjećaja krivnje i nezadovoljsta kod velikog broja ljudi koji nisu u tim nekim medijsko-zadanim okvirima izgleda i proporcija...apsolutno se slažem. Dakle, ne idem na dijetu ni iz kakve potrebe da izgledam ko vješalica ili zbog toga što drugi misle o meni, nisam opterečena da se moram svima sviđati u bilo kojem pogledu (iako mi je naravno drago kada ljudi misle da sam draga, dobra, skladnog izgleda – kome nije?), već to radim zbog sebe i slike o sebi koju imam od prije i koju želim barem jednim dijelom vratiti...Znam da je teško nakon poroda nekim ženama opet izgledati kao prije i to područje očito genetskog naslijeđa ili hormona koji se polako ili nikad više ne usklade je u biti jedino gdje priznajem snagu genetike, ali to ne znači da se ne mogu pokušati protiv nje boriti. Znam da mi treba puno više truda nego nekim drugim ženam koje nakon par mjeseci uđu u svoje stare hlače bez problema i bilo kakvog truda. Ja sam nakon poroda vrlo brzo počela s vježbanjem, nakon tri mjeseca s plivanjem, pa vožnja biciklom...i ništa od toga na meni ne visi mlohavo i sl. jer se stvarno trudim držati organizam u zdravom kretanju sportom, ali kile nikako da odu, a i sva se osjećam napuhnuta kao balon. Kad sjednem osjećam taj još uvijek prilično veliki trbuh (imam čak i onu crtu još na njemu, iako je prošla godina dana od poroda) i jednostavno se zbog tog fizički ne osjećam dobro. Nisam onako lagana, pa me i kretanje i aktivnosti više umaraju...Možda je to neka vrsta kazne (da, znam gluposti, ali mogu i ja malo s time) zbog toga što sam ranije u mladosti svoju skladnu figuru doživljavala kao normalnu i prilično nesmotreno znala komentirati deblje ljude ili ih nazivati nazivima koji ističu tu debljinu (iako sam i sebi davala i primala slične nazive zbog nekih svojih nesavršenosti i nije me to tako nešto smetalo, ali svejedno..), pa sada i sama vidim kako je to. No, kako bilo, svojom dijetom ne potičem nikakva razmišljanja ni rasprave o toj temi. Obavještavam vas (i nekako formalno i sebe) da sam se odlučila za jednu bolničku dijetu koja je već isprobana i koja bez obzira na priličnu jednoličnost podrazumijeva unos i povrća, voća, mesa...samo je bitno držati se propisanih namirnica i količine. A ko' za peh sam zadnjih dana kada sam odlučila manje jesti da si priviknem organizam na manji unos hrane, bila okružena raznim delicijama...Pa me moja najbolja bečka frendica po dolasku iz Pariza obasula raznim sirevima, guščjim i ostalim paštetama, pa je Savršeni otkrio tzv. domaće čevape iz dijaspore namočivši umjesto somuna talijansku «čabatu» na dotične (sjajno,mljac), pa smo odmrznuli pileću sarmu g. oca, pa neku večer štrukle istog autora, pa je susjeda Turkinja poslala neke šečerne loptice (tako je mali sin rekao da se to zove) i tako redom. Skužila sam da neću tako nikada dočekati povoljan trenutak, pa sam samo skočila u hladnu vodu i što bude...A još je najbolji štos što me trener pokušao navabiti da ovaj vikend plivam na prvenstvu jer im fali četvrta za štafetu...ha-ha-haaaa. Meni je to urnebesno, jer ne samo da nisam ni u kakvoj formi jer plivam slabe treninge jednom tjedno, već sada od ove dijete vjerojatno ne bih imala snage ni za 50 metara sprinta, pa si zamišljam scenu u kojoj ja skčem i kupam se doslovce, dok zbunjeni monoperajaši bulje u tu trbušastu nakupinu koja se utapa i zbog koje ni najjača ženska ekipa ne može ni pomišljati na prva tri mjesta, a kamoli na pobjedu. Ništa zato, navijat ćemo za Savršenog, nadam se da ću za to imati snage...Držite figa da izdržim do kraja (traje dva tjedna) i da me ne opsjedaju slike raznih finih jela, stoga postove s receptima izbjegavam do daljnjeg.
Pozdrav od dijetuše

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

10.03.2005. Čestitka za Mr. Perfect-a

Oni koji čitaju moj blog znaju da imam Savršenog muža. E, pa danas mu je rođendan i izveo je svoje cure u kineski restoran na ručak, a mi smo mu pjevale "Sretan rođendan". Mr. Perfect je bez obzira na moju otvorenost i pisanje i o njemu, ipak obavijen velom tajne. Zašto? Pa zato, jer ne voli da pišem direktno o njemu, samo onako usput... Pa ja neću pisati o njemu, već samo o mojim impresijama, a to što je on danas glavni lik u djelu će mi valjda oprostiti s obzirom da je to ipak njegov dan. Dakle, moj muž je (to sam već negdje napisala) inžinjer, pravi Dilbert po mnogočemu, razmišlja inžinjerski, oblači se inžinjerski... Naravno da nije savršen, ali se zna savršeno snaći i u svakoj nesavršenoj situaciji. O tome kako smo se upoznali sam već napisala jednu priču... pa o tome neću sada. Nego, da... evo par situacija koje govore o tome kakav je Mr. Perfect. Od klasične prosidbe nije bilo ni klečanja, ni cvijeća, prsten smo iskopali neki plastični iz vrećice s nekim čipsem (O.K. malo smo se narugali čitavoj priči sa zaručivanjem), već jedna njegova rečenica u pola zalogaja pizze koja je zvučala u stilu kako bi se mogli mi i konačno vjenčati?!? Za svadbeni poklon sam dobila od muža policu životnog osiguranja. U braku me mužić ne obasipa parfemima i ružama, već mene i djevojčicu osigurava na sve moguće druge načine... Od mogućih strujnih kratkih spojeva, od slika koje su u zid stavljene (da nekog ne ubiju) tako da ćemo ih kod selidbe vjerojatno morati ostaviti na zidu, od mogućeg slučajnog zalupljivanja ulaznih vrata, pa je umjesto prijašnje kvake ugradio onu koja se može otvarati i s vanjske strane, od požara u stanu, pa imamo protupožarni aparat u kuhinji (i autu), od mogućih padanja ormara na nas (u slučaju potresa) pa su svi ormari i police dodatno pričvršćeni s gornje strane u zid, od gubljena mobitela zbunjene majke, pa sam dobila privjesak za oko vrata, od mogućih napadača, pa imam i sprej protiv njih (ali sam ga u Beču prestala nositi)... Broj i vrste svih osiguranja koja imamo ne znam, znam da po djevojčicu, u slučaju nezgode bilo gdje, stiže helikopter iz Austrije... a razgovor o tome na što sve ja imam pravo u slučaju njegove nezgode, mi tek predstoji... I kaj da vam velim? Ruže vam izgube miris i uvenu, ali ljubav iskazana svaki dan brigom i djelima našeg muža i tate Dilberta ostaju s nama i onda kada on nije u blizini... juhica se kuha prije njegovog odlaska na posao, dok mi još spavamo, sve je osigurano od mogućih nezgoda... a mi se osjećamo tako sigurno. I onda neka netko kaže da to nije savršenstvo... Još jednom sretan rođendan. Vole te tvoje cure.
P.S.
Ako mu netko želi kupiti rođendanski poklon u obzir dolaze ljepila (i to ona najbolje kvalitete za ljepljenje gume na monoperaji), noževi i strugači vrhunskih materijala, drobilica za papar (ne sa plastičnom osovinom), svi nosači zvuka uključujući prazne mini discove, DVD-ovi (zadnji dio Gospodara prstenova), sve od Parnog valjka, može i valjak...Ipak je sve s ljepljenjem i ponovnim spajanjem na vrhu liste. Tako je za jedan rođendan poželio stalak za lemilicu. Fascinacija ljepljenjem potječe iz najmlađih dana kada je baki na moru puknuo zub, a četverogodišnji Dilbert se ponudio kako će ga opet zalijepiti i bakutaneru napraviti novi zub. Ja sam ove godine pokupovala pola dućan sa sportskom opremom, pa danas idem vratiti sve što ne zadovoljava kvalitetu...

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

08.03.2005. Sretan Dan žena!

Budući da je Riječanka napisala odličan tekst o Međunarodnom danu žena, i ja se pridružujem čestitkama i neću ponavljati ono što je već rečeno. Htjela bih samo istaknuti još nešto vezano uz prava žena i borbu za jednakost. Naime, koliko vidim po sebi i svojim prijateljicama, sve smo više-manje udane za "normalne" i drage muškarce koji nas vole i poštuju. Tako da ne moramo dizati revoluciju za osnovna ljudska prava unutar braka ili zajednice s partnerom. Ali ima nešto kod žena i muškaraca što ih u većini primjera koje znam uvijek razlikuje. Naime, kao što kaže moja prijateljica Raven, mora se odati počast muškoj braći na umijeću stavljanja sebe u prvi plan i poslagivanja stvari tako da prvo njima odgovaraju... Od najbanalnijih stvari vezanih uz kuću i djecu, muškarac će pronaći vremena za sebe i svoj hobi, dok će žena prvo riješiti sve oko djeteta i njega, a tek onda se pobrinuti o sebi. Budući da će sve oko male zajednice biti rješeno (a žena krepana od hvatanja konaca raznih uglova), muški brat će se osvježen od sportske aktivnosti (nakon napornog posla mora se čovjek opustiti) začuditi umoru i nezadovoljstvu žene, zavući ručicu u složeni ormar, izvući čistu pidžamu, pojesti skuhani ručak, sjesti u usisanu sobu (svijest o dovođenju tih stvari u red je naglo zamućena u mozgu mudrog brata, koji se ne može istovremeno baviti s više stvari od jednom) i zaključiti kako se sestra žena ne zna jednostavno opustiti i više misliti na sebe... Radnje koje on učini potaknut vlastitom sviješću ili razgovorom s njom (čitaj muškim rječnikom - grintanjem), biti će jako cijenjene i plod milosti izmučenog brata, koji nakon posla do kasno u noć čisti kuhinju iza gomile. Kod žene se one podrazumijevaju, a i one su nekako spretnije i brže, bolje im to ide. Pa, evo vježbe i za muški rod.
Dakle, kao što rekoh, postoje jadnice (neke su u takvom okruženju, druge su si same dozvolile i unutar "normalnog društva") kojima muževi definitivno nisu partneri, osim u krevetu i u gostima gdje se vole praviti važni u ulozi muža i oca. A mi sretnice udane za naše drage i brižne muževe s kojima sve dijelimo, moramo još samo malo bolje razumijeti da će i najosjetljiviji muškarac stvari drukčije posložiti, da je očito komocija puno više preživjela kod tih dragih bića i da se za potpuno dijeljenje poslova treba i dalje boriti (po mogućnosti ne prigovaranjem, to ih jako demoralizira) ili što bi rekla sestra Riječanka da borba još nije prestala... I očito je da se neke stvari uče i da nisu urođene same po sebi, kao što to nije ni tolerancija kod malog djeteta, tako i suosjećanje ili neke druge vrijednosti treba uvijek nanovo tražiti i ukazivati na njih... A nama ženama također predstoji borba sa nama samima da si život pojednostavimo po uzoru na mušku braću i pomaknemo granice vlastite komocije. To je koliko kužim i želja naših muževa i partnera, da ne kompliciramo i sebe stavimo u prvi plan. Pa, eto ja to i činim i ovim putem obavještavam Mr. Perfect-a da danas nemamo ništa skuhano za ručak, jerbo je Dan žena, a ja sam se okrenula sebi, napisala post i idem se dalje uređivati za tebe dok stigneš danas doma...
Pa ako može, skokni u dućan (meni se ne da, a moram naučiti poštovati svoju komociju), smisli što ćemo jesti, veš za peglanje te isto čeka, a ja ću se igrati s djevojčicom i biti dobre volje dok ti dođeš s posla. A kada počnem i ja "za pravo" raditi (u firmi) možemo smisiliti neku novu strategiju, jer ću onda i ja imati posao pa neće biti da jedan potegne na poslu, a drugi kod kuće.
I još jednom pusa svoj braći i sestrama i pročitajte ponovno naslov...

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

06.03.2005. Čovik je čovik, a pas je pas

Ovih dana su nakon duge i teške bolesti moji dali uspavati psa, foksterijera kojem sam ja prije nekih petnaestak godina dala ime Nil. Bio je drag, jako srčan, miroljubiv prema ljudima i lud kada su u pitanju bile mačke i neki drugi psi na koje je skakao bez obzira na činjenicu što su bili duplo veći od njega. Od te svoje naravi je zaradio epilepsiju, a na žalost život mu ni prije toga nije bio baš posut ružama (bez obzira na ljubav gazde koja nije nikada prestala) pa se ovdje misao o pasjem životu može doslovce shvatiti. U početku je uživao u pažnji svojih gazda, mladog bračnog para koji je imao vremena za svakodnevne šetnje u prirodi oko kuće u kojoj su živjeli. Onda su se morali preseliti u stan s puno ljudi i malo prostora, pa su se počela rađati djeca, vremena je bilo sve manje, posao, djeca... pa je gazdarica umrla i postavilo se pitanje što će samohrani otac s troje djece sada učiniti sa psom. Je li bolje dati ga nekome tko ima uvjete brinuti bolje o njemu. Psihijatrica je tada savjetovala da se ne ide na dva gubitka za djecu, pa je ipak preživio i tu žalosnu situaciju i ostajao sam po čitave dane dok su gazda i djeca bila na poslu i u školi, pa kod bake na ručku, pa tek na večer stizali doma i onda su mogli u šetnju s njime. S vremenom je postao sve manje srčan, predavao se, iscrpljivali su ga napadaji i sve manje je hodao, dok na kraju više nije mogao ni hodati, mučio se i patio...
Odluka se dugo odgađala, ali realnost života i nemogućnost da mu se pomogne su ipak prevagnuli.
Odmah mi je nakon vijesti projurilo kroz glavu: "Gdje je sada Nil? Je li u nekom psećem raju ili za njih nema takvih varijanti, jer po nekima ne posjeduju dušu?" Neću ulaziti u rasprave crkvenih otaca i teologa o tome imaju li životinje dušu ili ne, ili imaju nešto nalik duši, ali različito od nas vrlih umnih i svjesnih bića... sigurno je da su psi odani i dobri ako ih se ne istrenira za neke agresivne i zle namjere. Ne znam, postoje li po rođenju zli psi koji žele nauditi drugima? Mislim da je sa psima kao i sa djecom, problem su obično odgoj tj. roditelji, pa onda imate antipatičnu i razmaženu, nemoguću djecu ili istrenirane agresivne pse. Budući da živim u zemlji gdje se psima i mačkama nerijetko pridaje veća pažnja od djece i gdje barem jednom tjedno zagazim u pseći izmet u metropoli kulture, moja razmišljanja su već neko vrijeme upućena prema četveronožnim bićima. Sjećam se jednog (mislim Knjazovog) intervjua sa Željkom Pervanom gdje je on rekao da mu je posjedovanje pasa prilično licemjerno, jer će te pas uvijek voljeti i biti odan, bez obzira kakva si osoba i nikada ti ne može zapravo reći kakav si stvarno. Čula sam i da direktor zagrebačkog zoološkog vrta nema doma psa (ili životinje?), jer smatra da one trebaju biti u prirodi ili barem u adekvatnim uvjetima po zoološkim vrtovima. Naravno da neki ljudi žele životinjama omogućiti najbolje i kupuju ih kao svoje ljubimce (dijelom i zbog sebe, ali i to je ljudski), samo eto, čovjek nikada ne zna koje će ga situacije snaći u životu i hoće li se moći brinuti o njima. Jer ljudi će se nekako već snaći, stariji će otići u neki dom za umirovljenike, a gdje će neki bolestan stari pas koji je već svima na teret? U tom slučaju je eutanazija ponekad zaista kraćenje muka i nema toliko rasprava o (ne)moralnosti toga čina. I zapravo se uvijek postavlja pitanje stavljanja granica između životinja i ljudi. Naime, neke gospođe u Austriji će svoje psiće uredno dozivati povicima kojima majke dozivaju svoju djecu, a one će i same znati reći:"Dođi mami"... A poneki će vlasnici životinja bez problema usporediti posjedovanje svog ljubimca sa djetetom. Meni su te usporebe smiješne, jer zaista mislim da čovjek i pas ili mačka nisu isto što i dijete, jer čovjek je ljudsko biće, a pas ili mačka su životinje, pa je izjednačavanje barem na razini razuma nelogično. Ili što bi pjesnik rek'o: "Čovik je čovik, a pas je pas"... ima to i nastavak, nešto u stilu da to uvik vridi, ma ne i za nas... Kako bilo, laka zemljica bila dragom Nilu. A umjesto epitafa na grobu, evo i dva istinita događaja vezana uz pokojnika... Budući da su obje vezane uz njegovo ime, osjećam se dijelom zaslužna za njih.

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

02.03.2005. Iskustvo

Evo me natrag opet nakon kraćeg lijepog i burnog boravka u domaji. Naravno puna sam dojmova, neki su uvijek isti, neki novi ili drukčiji. Ali ono što mi je ostalo ovoga puta kao tema kojima se moje sive stanice bave je vječno pitanje iskustva. Naime, moj g. Otac meni zna onako u razgovoru umjesto odgovora ili nekih naših različitih viđenja samo reći: "Slušaj roditelje da ti bude dobro na zemlji", kao parafrazu četvrte Božije zapovijedi koja izvorno glasi POŠTUJ OCA I MAJKU DA DUGO ŽIVIŠ I DOBRO TI BUDE NA ZEMLJI... Ja stvarno poštujem svoje roditelje, cijenim njihov trud i nesebičnost, odricanja koja su napravili zbog svoje djece i mislim da nema požrtvovnijih roditelja od njih. Ali ih ne slušam baš uvijek, točnije, saslušam ih uvijek i ako mi se nešto čini logičnim, mudrim i sl. složim se s time ili prihvatim, ali ako mi nešto nije u skladu s nekim mojim razmišljanjima, nema toga zbog čega bih neki njihov stav prihvatila. Pa čak kada mi spomenu to famozno iskustvo. Naime, ja smatram da iskustvo samo po sebi, proživljeno kao neki splet okolnosti kroz godine, ne znači odmah i neku pouku, tj. ne mora u sebi sadržavati refleksiju nekog novog znanja i ne podrazumijeva univerzalnu poruku za sve ljude. Istina je da stariji ljudi imaju više iskustva, ali to ne mora nužno značiti da su zbog toga pametniji, mudriji i da svoj život obogaćuju tim novim saznanjima koristeći ih u daljnjem životu. Evo i nekoliko primjera koja imam baš iz domaje i mog zadnjeg posjeta zavičaju. Jedna moja bivša susjeda, koju sam tih desetak dana sretala, ima troje djece. Zadnji dečko je par mjeseci stariji od moje djevojčice. I razgovaramo mi tako o djeci i načinu prehrane, navikama i sl. I ona se ne može načuditi kako djevojčica s godinu dana još pije umjetno mlijeko, kad je ona svom malom dala pravo mlijeko sa šest mjeseci, s osam je jeo grah i rebarca (jest da joj se par puta skoro udavio, ali to je sve normalno) i tako sve u tom stilu. A najveći argument je, naravno, to što je ona jedna iskusna majka, pa onda to pretpostavljam znači da ako imaš iskustva ne možeš raditi istu grešku tri puta, već ti to iskustvo daje za pravo da sve radiš najbolje, jer su starija djeca živa i zdrava i ništa im ne fali. Drugi primjer je moja bivša učiteljica hrvatskog jezika iz osnovne škole. Žena koja mi je posebno draga, ne samo zato jer mi je hrvatski bio uvijek najdraži predmet, već zato jer je od kada ju ja pamtim zračila optimizmom, uvijek zgodna i otvorena. I sretnemo se mi i pitam ja nju kako je, a žena otvorila srce i kaže kako je bolesna, popucala po svim šavovima, kako ima dobrog muža koji ju voli i ona njega, ali već preko dvadeset godina žive sa njegovim roditeljima, sve su s njima zajedno stvarali, oni su dobri ljudi, pomagali u podizanju djece, ali majka je glava obitelji, glavna u svemu, a ona je uvijek sve gutala da bi nakon svih tih godina shvatila da se udala za maminog sina koji majci nije nikada ništa rekao, a kamoli se posvadio s njom. Izvukla sam iz oba primjera samo ono što me zanima, ne ulazeći u vječne teme načina odgoja djece, savjeta roditelja (vrlo je malo onih koji će vam priznati da su napravili pogrešku i reći da ju vi ne morate ponoviti ako se potrudite – najčešća varijanta je kako su to geni, narav i sl. i ništa se tu ne može učiniti) ili još valjda vječnijeg pitanja života sa roditeljima supružnika. U oba slučaja žene imaju iskustvo... pa se pitam bih li trebala i ja činiti kao one, jer su to ipak iskusne žene? Naravno da ne bi, i to je svakom jasno, s time da prvi primjer nije tako drastičan i zapravo ostavlja prostora za dobar ishod, jer dijete koje jede grah s osam mjeseci stvarno može biti zdravo i sretno dijete (što mu od srca želim). Ali tko će me uvjeriti da je to dobro zato što tako radi jedna iskusna majka s troje djece? A što je s mojom učiteljicom koja ima svoje kćeri odrasle u opisanoj situaciji. Pretpostavljam da će ih poučena svojim iskustvom upozoriti da u svojim brakovima ne pristaju na zajednički život sa svekrom i svekrvom (ili samim roditeljima), bez obzira radi li se o najdivnijim ljudima na svijetu. Nadam se da će barem njezino bolno iskustvo biti dovoljno za slijedeću generaciju. Pa se pitam koliko još ima takvih situacija ili stavova u kojima bi ona opet išla protiv sebe ili donijela krivu odluku? A možda je baš ta svoja uvjerenja prenijela na svoju djecu, koja su slušala iskusnu i stariju majku. Naravno da nisam pobornik toga da se ni u čemu ne sluša roditelje, naročito do punoljetnosti i života pod istim krovom, samo me smeta što se to famozno iskustvo nameće kao nešto samo po sebi jako pametno i dobro, neko mjerilo kojim se frustrira mlađi sugovornik koji još nije imao vremena steći to isto iskustvo. I jasno mi je da se želi zaštiti svoje dijete, pa mu se navedu i pozitivna i negativna iskustva i to je u redu ... samo mislim da to nabijanje iskustva na nos može biti često kontraproduktivno. I za kraj, dragi gospodin otac, hvala na svim savjetima potkrijepljenima životnim iskustvom i jedan ispravak od tvoje tvrdoglave kćeri. Četvrta Božija zapovijed ne kaže "slušaj roditelje", već "poštuj roditelje", a vjerujem da ćeš se složiti sa mnom kako je Biblija knjiga života puna raznih iskustava, pa ne vjerujem da bi ta razlika bila slučajna. Nadam se samo da ću se i ja jednako dobro nositi sa svojom djevojčicom kao što se ti i gospođa majka nosite sa mnom. Voli vas ona koja vas poštuje, ali ne posluša uvijek.

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

16.02.2005. Ajd' baš da probam...

Naime već se neko vrijeme pitam jesam li u stanju napisati post koji bi izgledao kao kod nekih blogera. O čemu se radi? Imam dojam da što kraći tekst, to duži komentari. Pa evo mene malo u haiku stilu, baš da vidim hoće li mi se teorija potvrditi:

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

10.02.2005. Čega ćete se odreći u Korizmi?

...pa razni prijedlozi, savjeti, vodiči...i neprestano ponavljanje na vrlim esterajherskim radio postajama na temu pitanja iz naslova, obilježile su jučerašnji početak Korizme. Kakva je danas situacija, ne znam, jer sam se odrekla slušanja svih radio postaja, osim Ö1 (Östereich 1) iliti prvog programa austrijskog radija. Dakle, moje odricanje nema nikakvog smisla, jer su mi sve ostale radio postaje više-manje neslušljive (stalno se vrte isti pjesmuljci, totalno neinventivno i jadno), ali se tako barem integriram, a to je priznat ćete pozitivno, zar ne? Naime, Austrijanci su u globalu prilično negativno raspoloženi prema Crkvi, blagdani su uglavnom potrošačka prigoda, ali ta Korizma zbunjuje ....jer se tu nema kaj prodati, čovjek bi se dapače trebao odreći, a ne udovoljavati kupovinom i drugim zamjensko-duhovnim ispunjenjima. I kaj se onda radi? Prodaje se pamet, joooj a to dragim mi zemljacima baš i ne ide. Jer o molitvi ili bilo kakvom drugom duhovnom segmentu nema ni riječi. A samo odricanje po sebi nema fakat nikakav smisao, osim skidanja viška kilograma ili prosperiranja u bilo kojem segmentu zdravlja što je naravno pohvalno, ali nema veze sa odricanjem u Korizmi. Zadnji puta sam prije dvije godine zaista ispunila vrijeme Korizme molitvom i promišljanjem u zajednici koju sam odabrala za prakticiranje i produbljivanje svoje vjere. Moram priznati da se ne sjećam jesam li se nečega odrekla ili ne, ali poznavajući sebe vjerojatno nisam, jer obično smatram da trebam biti duhovno pripremljenija za takve korake da bi oni u meni osobno dobili pravi smisao. Što naravno isto nije baš dobro, jer onda nikada ne dosegnem tu puninu, jer se uvijek osjećam nedovoljno dobra...ah ti katolici s osjećajem krivnje...No, dobro..htjedoh reći da me nerviraju ta bombardiranja i ankete koje zapravo po sebi ne moraju biti totalno negativne, ali ne vidim ni ne čujem baš da netko ispituje hoćete li se posvetiti molitvi ili razmišljanjima, na što ćete staviti naglasak u svojem ponašanju u ovoj Korizmi...i ne znam, ima još puno pitanja. Smeta me kao i obično, ta površnost i formalizam bez sadržaja...znam, ponavljam se, ali ne mogu si pomoći....
I čega ćete se odreći? Možda pisanja bloga i stvaranja vremena za posvećivanje svojem unutarnjem životu? Ili ne? Ja se kao prava integrirana esterajherica držim površnosti i odričem se nečega što mi ionako ide na živce...vidim da se to fura u Korizmi, a što se moje vjere tiče, očito ju hranim grižnjom savjesti, umjesto da krenem u akciju .Možda da se stvarno odreknem bloga do Uskrsa...hm,hm..to je već prava kušnja....

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

06.02.2005. Sportski vikend ... pobjede i porazi

O rukometu neću, jer nisam pratila utakmicu s punom pozornošću, iako su oko mene bili sami sportaši koji su komentirali... Meni je srebro super rezultat, pa čestitam, bez obzira na kritike i mogućnost postizanja zlata.
A Janica je danas na ORF-u bila pravi strah i trepet. Pa samo par riječi o izvještavanju austrijskih televizijskih novinara.Već sam pisala o njhovim nevjarojatnim pitanjima i komentarima. Ali jedno im se mora priznati... znaju čestitati boljem i zadovoljiti se rezultatima svojih sportaša. A najfantastičniji mi je njihov zanos kada se pokaže i najmanja prilika za pobjedom njihovih sportaša, pa onda ta gradacija reportažno-emotivnih usklika i bodrenja od sreće i već proglašenja Gečelice do momenta kada su skužili da nema šanse da bude bolja od Janice... to je presmješno za slušati... ono u stilu..."evo je vodi 50 stotinki, tako je! Bravo, hajde!" Do laganog pada oduševljenja kada su skužili da je u zaostatku i na kraju samo muk koji se može opisati kao nacionalna katastrofa zemlje koja ima skijašica da ih ne možeš izbrojati na startu, ulažu ogromnu lovu u to, prvi nacionalni teve program postoji zapravo samo za izvještavanje o skijanju (ali zato već šestu sezonu zaredom gledamo jedne te iste filmove i serije) ... I onda ih pređe jedna jedna skijašica iz neke male zemlje, i to ne u svojoj, već njihovoj disciplini... samo tišina. Na kraju se priberu, ipak su oni samo novinari... pa počinju analize o Janici, čestitke, respekt i na kraju nešto što se prije čuje na ORF-u, negoli u domaji... Komentiraju Antu Kostelića kao trenera kojem treba "skinuti kapu" i koji zna uz sve probleme i ozljede izbalansirati treninge, odabrati što će se i kako učiniti s obzirom na mogućnosti i ostvariti zapravo nevjerojatno... ni riječi o njemu kao ocu koji naganja svoju kćer, "dreseru" (navodno je tim riječima Ante Vrdoljak nekada prije ocjenio njegove trenerske sposobnosti) i ostalim epitetima kojima ga vole obasipati mnogi, naročito kada ne ide sve najbolje. No dobro, htjela sam reći da je to za mene kao dijasporAnku pravi užitak slušati i pomalo zločesto uživati u tim nadanjima Esterajhera i njihovim komičnim usponima i padovima tzv. novinarskog izvještavanja.
Najljepši dio dana bio je kada je naša gomilica s transparentima pred ekranom navijala za Janu, djevojčica je zdušno pljeskala i bodrila ju, ali se po podne ipak odlučila za svoje plivačke idole... Dinka i Mirnu... pa je nakon tog uspješnog i veselog sportskog dana odlučila još malo trenirati živce roditeljima i odugovlačiti sa spavanjem...
Nadam se da je i vama bilo sportski-veselo.

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

04.02.2005. Što sve žene rade za dva jaja

Mjesto radnje:Beč
Vrijeme radnje: sunčani zimski dan u veljači, oko dva po podne
Likovi: Frendica i ja
Frendica: E, bok kaj ima?
Ja: Ništ, lijepo je , idem se naći s B. pa smo u gradu...dođeš i ti?
Frendica. Joj, ne znam, bum ti još javila, idemo na cijepljenje..
Ja: O.K. kak hoćeš, spakirala sam ti paketić od moje bake sa sela..ima malo domaćeg vrhnja i prokulica, ovaj put nije imala baš nešto posebno, pa tak samo malo okus zdrave domaje
Frendica: Aha, pa dobro, mogli bi navratiti kada se vraćamo od doktora, ali nemam pojma kada bu to bilo, ma ako ti je to komplicirano furati u grad s kolicima, nema veze...
Ja: Dobro, kak hoćeš, meni nije problem, to je sitno i biti ću vani na hladnom pa se nebu zdošlo
Frendica: Aha...
Ja: E, da sjetila sam se mogu ti dati i koje jaje, nema ih puno, ali za maloga da si pojede pravo domaće jajce...
Frendica: Vidiš, vidiš..
Ja: Znaš kaj, dam ti dva jajca...
Frendica: E, onda dolazim...
Ja: Viš ti kaj smo mi žene u stanju napraviti za dva jajca...

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

01.02.2005. Mali vodič kroz Beč

Obično u turističkim vodičima kroz gradove možete naći sve o muzejima, povijesti grada i građevina, poznate restorane, plan ulica... Ali što ako vas stisne nužda u tom vrlom centru prepunom skupih dućana za opelješiti turiste, ili vam se jede dobar kebab (ili kebap?), ili biste si priuštili neku krpicu, ali ne biste kupovali u glavnoj ulici u centru?
Dakle, krenimo obrnutim redom, od najprizemnijih fizioloških potreba do umjetnosti. Jer, ak vam je sila na WC ili ste gladni, teško da će vas moći obuzeti bilo koja ljepota ljudskog stvaralaštva, osim onih vezanih uz izgradnju spasonosnih objekata u nuždi i kulinarstvo.
Pa pretpostavimo da se nalazite na famoznom Stephansplatz-u ili u još poznatijoj Kärtnerstrasse (ili hrvatski prozvanoj Kertnerici) koja se odmah nadovezuje na trg gdje se nalazi i Stephansdom (katedrala sv. Stjepana). Što se tiče WC-a, postoje oni u podzemnim U-Bahn stanicama, ali ja ih ne bih preporučila, a znaju ponekad biti i zatvoreni. Odšećite vrlo malo po Kertnerici prema Operi i sa desne strane se nalazi jedan dućan dječje opreme na kojem piše Dohnal – Haus des Kindes. Uđite unutra, ako hoćete glumiti zainteresiranog kupca i ako još možete izdržati pritisak u mjehuru malo bacite pogled i uputite se po stepenicama ili liftom (ako ste s kolicima) na prvi kat gdje se nalazi vrlo uredan WC. Nitko ne ispituje posjetitelje ništa, slobodno se poslužite, ja garantiram za diskreciju. U tom dućanu smo ostavili toliko novaca da ja barem jednom tjedno odem bez imalo grižnje savjesti tamo obaviti fiziološke potrebe, napiti se vode iz automata koji stoji pokraj toaleta ....
A ako ste sa bebom, u podrumu (u liftu je to oznaka K=Keller) se nalazi dio za prematanje beba (Wickleraum) i dojenje. Možete navući zavjesu, oprati ruke, uvaliti se u udoban stolac za dojenje (ljuljati se lagano u njemu), staviti noge na stolčić za odmoriti noge (koji se također ljulja zajedno sa stolcem) dok dojite i uživati u miru s vašom bebom dok se ne nahrani, a onda ju premotati na predviđenom stalku za prematanje... Kad ste to sve obavili, ako vas je ulovila glad nakon što vas je sisavac izsisao... razmislite želite li se prošetati do jednog od boljih kebaba u Beču na Schwedenplatzu (stajaća varijanta) ili biste ostali u blizini u nekoj malo finijoj austrijskoj varijanti i sjeli negdje na toplo. Ako ste za kebab, možete pješke do Schwedenplatza i to tako da se vratite na Stephansplatz i krenete suprotno od Kertnerice (nemam pojma koja je to strana svijeta i ne znam se snalaziti tako, pa mogu ovako opisno, ili pitajte), samo ravno, prođete pokraj konjića i kočija koji stoje s desne strane pokraj katedrale, pa pređete cestu, prođete pokraj Mannerovog dućana (rozi, ne možete ga fulati - preporučam napolitanke), idete samo ravno, s desne strane je poznato sastajalište brze hrane s natprisom Bizzi Pizzeria. Ako vam se ipak ne da još pet minuta šetati, preporučam i razne pizze u ovom frekventnom restoranu (komad je 2,30 Eura) i vrlo su ukusne, možete ih ponijeti van zapakirane u karton ili sjesti i pojesti tamo. Ja jedem obično od špinata i sira... mljac. Pića su iz automata i čini mi se oko 1,50 Eura, pa si možete kupiti neki sok u jednoj Billi malo dalje po toj istoj ulici s lijeve strane. Ako ste ipak odlučili mrknuti kebab, produžite samo dalje ravno, dok ne stignete do Schwedenplatza, onda tamo skrenite dsesno i prođete pokraj slastičarnice (dobar sladoled) i vidjeti ćete metalne štandove, malo natkrivene sa nekoliko stolova vani... i naravno Turke koji skidaju pureće mesto s onog rotacijskog čuda gdje je naslagano meso. Kebab je odličan, neka vas ne brinu higijenski uvjeti, mi smo ga već nebrojeno puta jeli, uvijek je sve svježe i puno ljudi prolazi, a i sanitetske kontrole ne bi dozvolile prodaju da uvjeti nisu zadovoljavajući... To što nije baš uređeno ko neko šminkersko mjesto, već više onak ulično... još uvijek možete skoknuti do obližnjeg McDonaldsa gdje možete pojesti nešto provjereno, ali ni upola dobro i kvalitetno kao kebab. Samo razmislite hoćete li onaj šarf začin, pa ako niste za jaču varijantu samo recite (nicht scharf) ili ako biste probali, ali ne previše (mittel scharf - srednje začinjeno). Uz to vam preporučam tursku varijantu tekućeg jogurta Ayran ili pivaru koju ste mogli usput kupiti u dućanu, jer sa tim pićima na štandovima previše deru. Kebab košta 2,80 i vrijedi svaki cent, najesti ćete se ko vukovi.
Ako ste još uvijek u Kertnerici i ne biste ovu uličnu varijantu, svakako odšećite još malo po Kertnerici prema Operi i skrenite u jednu od malih uličica na desno do jednog malog trgića gdje se nalazi poznata slastičarnica Oberlaa. Tamo za malo više love (oko 5 Eura) možete pojesti bezobrazno dobre knedle od sira u nekoj varijanti pekmeza (ali nije pekmez, već slatko s komadima šljiva), sa šlagom. Porcija je velika i možete naručiti pola, naziv je Topfenknödel mit Zwetchkenröster (po Vuku = topfenknedl mit zvečkenroster). Ambijent je ugodan, pravi bečki, a slastičarnica nudi poznate bečke specijalitete, a knedle su njihov specijalitet.
A, ako ste se našli u Mariahilferstrasse ili po naški Hilferici, tamo isto ima nekoliko mjesta gdje se može besplatno obaviti zov prirode, kako za vas, tako i za potomstvo. Dakle, odmah kada izađete iz podzemne (U3, stanica Neubaugasse) vidjeti ćete veliku robnu kuću Gerngross. Na drugom katu, između odjela s dječjim igračkama i papirnice se nalazi WC i prostorija za presvlačenje beba. Iako, u svakoj robnoj kući (Leiner se nalazi također u Hilferici) ili McDonaldsu, kafićima itd. možete pronaći ove prostorije, ali eto, ja sam vam opisala put do ovih nekih, ako se nađete baš u blizini i nemate vremena lunjati po ulici tražeći....
Što se tiče šopinga, Hilferica je možda prihvatljivija od Kertnerice koja ima dosta dućana tipičnih za turiste, sa sitnicama koje su prilično skupe i možda nešto manji izbor robnih kuća i većih dućana. Ali ako više volite te manje, malo skuplje, onda je Kertnerica prava ulica. U svakom slučaju, ne biste trebali zaobići niti jednu od ove dvije. Ako pak imate malo više vremena, moja preporuka je otići u neki manje poznati bezirk (moji provjereni su 3. i 11.) i tamo u šoping centrima možete uvijek naići neki lanac dućana (H&M, C&A, Salamander...) u čijim prodavaonicama cijene znaju biti niže tj. proizvodi su na sniženjima, što je rjeđe u centru (osim u siječnju kada su sniženja svugdje). Još nešto. Ako imate neku narudžbu od nekoga ili trebate neki provjereni proizvod koji koristite, obavezno ponesite ambalažu sa sobom i pokažite ju prodavaču-ici. To će vam znatno olakšati muke, čak i ako jako dobro govorite njemački. I općenito, komunicirajte što manje sa trgovcima, ne opisujte što želite... jednostavno pronjuškajte dućan sami jer vas neasocijativnost, neinformiranost i ostali nekreativni (da ne kažem ograničeni) odgovori mogu samo koštati živaca i vremena.
I na kraju, ako ste još raspoloženi za kulturu, pretpostavljam da ste se već unaprijed raspitali za neki određenu izložbu ili muzej. Ako niste, moja preporuka je obnovljena Albertina (može se doći iz Kertnerice, prema Operi, a graniči sa Hofburgom) gdje osim jako lijepog stalnog postava u obnovljenim salonima, do 28. 03. možete uživati u, meni prekrasnoj, izložbi Mitovi Biblije, Marc Chagalla. Osim toga za cijenu iste ulaznice (9 Eura za redovne posjetitelje, ali obavezno ponesite studentsku ili umirovljeničku iskaznicu - makar i ne bila vaša, to je čista formalnost, a cijena za njih je 6 Eura) možete odgledati manju, ali vrlo zanimljivu izložbu Alexa Katza (prvi puta prikazan njegov veći opus crteža u Beču) i u podrumu je duhovita izložba suvremenih austrijskih ženskih slikarica na temu ženskoga tijela i emancipacije žena. Dakle, sve se to, uz stalni postav i šetnju po salonima može vidjeti u cijeni jedne karte. Za to vam treba barem dva sata, i to onako ni prebrzo ni presporo. Ako ste pak totalno dekintirani, a ipak bi u neki muzej, nedjeljom je besplatan ulaz u Povijesni muzej (Historisches Museum) na Kalsplatzu. Tamo je i barokna crkva Karlskirche. Isto je tako simbolična cijena ulaznica u Prirodoslovni (Naturhistorisches) i Povijesnoumjetnički muzej (Kunsthistorisches Museum) na Maria Theresien Platzu. O Museums Quartieru (MQ – isto tako nedavno obnovljene bivše kraljevske konjušnice pretovrene u sklop muzeja i plesnog centra na čijoj obnovi su se godinama lomila koplja oko prenamjene i spoja modernog u tradicionalnoj kulturnoj jezgri) koji drugi put. Ali svakako se barem prošećite kroz taj kompleks. Na povratku iz šopinga po Hilferici i na putu prema Hofburgu (kraljevkoj rezidenciji) skrenite u MQ.
Evo, za sada toliko, ako ima nekih pitanja, samo pucajte... a ako vam je ovo dosadno, dajte do znanja, pa neću trošiti svoje dragocjeno vrijeme...
Servus

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

18.01.2005. Teletubbiesi

"Tinky Winky, Dipsy, Laa Laa, Po … Teletubbiesi, Teletubbiesi kaaaaaažu bok …"
To mi je u posljednje vrijeme muzika koju najčešće slušam. Sjećam se vremena kada sam s još nekima dijelila čuđenje u vezi popularnosti ove lutkarske serije kako je bila (a možda je još uvijek) najavljivana u domaji na teveju. Nakon par godina na tečaju njemačkoga u Beču sam naišla na jedan tekst neke britanske psihologinje u kojem je ona objašnjavala zašto je taj crtić dobar za najmanju djecu, odnosno i za onaj uzrast koji se još naziva dojenčem, dakle do godine dana starosti. I sjećam se da sam zaključila kako vjerojatno ima istine u tome da nema puno (ima li uopće osim Tabisa?) crtića za tako male bebe i da je ovaj zaista prilagođen njima. Isto tako se sjećam okorjelih mrzitelja šarene škvadre koji su s takvim gnjevom i nerazumjevanjem okretali teve program ugledavši te debilne Teletubbiese, a poneki su se i kleli kako to njihova djece neće gledati. Obično se radilo o muškom rodu … Ja ih nisam nikada obožavala i bili su mi u početku kada su se pojavili totalno bez veze, ali sam eto potpuno promijenila mišljenje o njima. Toliko o (ne)razumijevanju svijeta oko sebe…
Naime, sve je to bila teorija, dok nismo djevojčici prije koji tjedan pustili jednu kazetu… Ljudi moji, to oduševljenje, pljeskanje i opčinjenost njima uz nevjerojatno dugu usredotočenost na ono što gleda su mene i Savršenog totalno iznenadili. Jer do sada nije pokazivala baš neki interes za bilo koji drugi crtić, ako se i zagledala u koji, to je trajalo nekoliko sekundi. Ali ovo… ma prekrasno ju je za gledati dok se priljepi za ekran u koji je u početku htjela ući i pridružiti se svojim ljubimcima.
Budući da sve o Tabisima možete naći na Internetu, ja ću vam dati samo neke svoje osvrte koje sam primjetila promatrajući djevojčicu dok ih gleda.
Početak je napravljen tako da se u lijepoj zelenoj dolini sa cvijećem i zečekima iz zemlje pojavi neka slušalica koja najavljuje da je vrijeme za Teletubbiese. I tu već počinje veselje, a onda iz rupe u toj livadi počinju iskakati jedan po jedan Tabi uz obaveznu pjesmicu. Oni su svi dosta veliki, šareni, lako ih je uočiti na ekranu. Osim njih stalni lik je i mala beba-sunce koja ih iz visine promatra i veseli se s njima. Na tu malu kompanjonku po zubićima, djevojčica totalno otkine. Ona je kao neki povrat informacija. Uz njih se pojavljuje i neka vjetrenjača koja označava početak nekog događanja tj. priče. A Tabisi ne rade ništa posebno i zapravo sve ono posebno što rade i bića koja se razvijaju. Oni se igraju, skaču, plješću, grle se, daju si pa-pa, uče o stvarima oko sebe i povremeno emitiraju preko svojih antena na glavi i ekrana na sebi, neke edukativne dokumentarne filmove s djecom. Na taj dio se djevojčica počne buniti i vikati, jer joj je to dosadno. A kažu mi neke mame da kasnije bude obrnuto, Tabisi postanu manje atraktvini, a filmići zanimljiviji. Dakle, dijete to može bez problema gledati nekoliko godina, nije opet samo za one najmanje, još bebe.
Iako je moja generacija odrasla na Tom i Jerryju, Pink Pantheru, Eustahiju Brziću, obitelji Kremenko, kasnije Gusztavu, pa A je to… ne sjećam se da sam kao skroz mala razumjela sve te brze slike, jurnjavu i ostale karakteristike već priučenog gledatelja. Kad se pokušam sjetiti najranijeg djetinjstva i onog što sam tada voljela gledati, sjetim se one neke Maše (I žirafe?), pa naravno Ivice ("djeco Ivica se zovem… kog nacrtam bude živ"), Krteka (joj, taj mi je bio super) i tih nekih malo mirnijih crtića. Danas uživam u jazz glazbi kojom su popraćeni oni stari Tom i Jerry, obožavam sve nove Pixarove i Disneyeve crtiće. Pa ipak su svi oni već jako opterećeni svijetom odraslih. Karakteristika današnjih dugometražnih animiranih filmova su uglavnom socijalizirana ponašanja ljudi, samo u obličju životinja, a ne obične životinje kao glavni likovi. Oni se međusobno vole, mrze, spletkare, svira neka cool glazba, uvijek je u pitanju neka tema koja se obradi, pa dva glavna lika od kojih jedan dosadan i brbljav obično ide na živce onome glavnom koji je u nekom problemu, ali se s vremenom njih dvoje zavole, na kraju je uvijek neka pouka… Sve je to super, ali za shvatiti to sve, dijete već treba biti staro barem dvije-tri godine, a za potpuno razumijevanje i više. A ono što mu treba u vremenu prije toga su svakodnevne stvari koje prepoznaje, veselje, ljubav, obično trčkaranje po livadi… a Telettubiesi su zaista pravi svijet za ta mala bića još neopterećena tim jako pametnim svijetom veće djece u kojem prevladavaju sila, agresija, moć jačeg… I fakat mi je uvijek prije bila nejasna misao kako od djece treba učiti… jer nisam shvaćala što bi to mi trebali konkretno od njih učiti. I onda opterećena nekim svojim mislima vidim djevojčicu koja se veseli samom mojem postojanju, tome što sam joj se nasmijala, bacila loptu, okrenula je naglavačke… i shvatim točno čemu me ona uči. Jednostavnim stvarima kojima sam se zaboravila veseliti. Baš kao Tabisi koji skakuću po livadi sa zečekima, grle se, loptaju, maloj dvozuboj bebi koja ih veselo promatra… svijetu kakav bi trebao biti i kasnije kada se nakupe znanja i vještine, pa ih se uglavnom počne zloupotrebljavati. Očito je to nešto što kao odrasli ne razumijemo. Pa se onda rugamo tim Teletubbiesima, a sami smo si jako pametni i cool…
"Vrijeme za tabi pa-pa… Polako se spušta noć i Teletubbiesi moraju poć"… Lijepo sanjajte...

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

11.01.2005. Prosvijetlite me...

Eto u kategoriji sam, po mišljenu nekih, duplo zatucanoj... u dijaspori, pa ne uspjedoh odgledati jučerašnje sučeljavanje predsjedničkih kandidata na RTL-u, a i katolkinja sam, pa ako može, pomozite ...
Dakle, ja se isto tako ne slažem sa zabranom pobačaja i vjerovali ili ne, ima još mojih istomišljenika unutar katoličke Crkve u Hrvatskoj (kada već govorimo o domaji). Postoji liberalna struja u Crkvi koja na te stvari gleda fleksibilnije, kompleksnije ili ih uvjetno prihvaća kao manje zlo. Na žalost u medijima se u vezi tog pitanja uglavnom pojavljuju neki svećenici koji svojim načinom razmišljanja i govora samo raspiruju već uzavrelu ispolariziranu situaciju dva tabora. Ne znam zašto nitko ne pozove teologinju Anna Mariu Grünfelder ili nekog drugog liberalnijeg teologa. Ovako mi se čini kao da i urednicima takvih emisija zapravo dobro dođe malo fajta između feministica i zatucanih svećenika.
To je po meni potpuno nerealna podloga za rješenje problema i udaljavanje od njegove srži. A to je da se pokuša sve učiniti da bude što manje abortusa, jer on nikome ne donosi sreću. Pokretačka snaga promjena bi trebali biti ne bijesni i puni mržnje ljudi, jer mi se onda zatucanost katoličke Crkve po tom pitanju ne čini ništa manje strašnom od mržnje i nerazumijevanja druge strane da tu istu instituciju po svim mogućim pitanjima satre sa zemljom. Već sam pisala o tome u jednom svom tekstu. Dakle, dobiva se dojam da je velika većina ljudi jako negativno nabijena u pogledu Crkve, ali će se svejedno velika većina tih istih mrzitelja potruditi da se vjenča u njoj, krsti djecu, čestitati će si svi međusobno Božić (za informaciju, to je jedan vrlo Crkveni blagdan), pa ne kužim zašto se u tim svim stvarima ljudi koji ju ne vole i ne podržavaju isto tako ne distanciraju. Pljuje se na sve strane, običan putopis po Rimu ne može proći bez zgražanja i računanja koliko Vatikan naplaćuje ulaznice i slično ... Pa ljudi tko je onda među tih 80% deklariranih katolika u Hrvatskoj, ili se malo zbunimo kada dođe popis stanovništva, pa ne znamo je li ono rimokatoličke vjere znači nešto onako iz običaja ili označuje pripadnost nekoj vjeri? Nemam stvarno ništa protiv kritike i mislim da je ona Crkvi stvarno potrebna i sama sam često puta bila u toj ulozi kritičara, ali smatram da nije isto ako se kreće iz nekih pozicija potpunijeg poznavanja nauka katoličke Crkve i pokušavanja da se neke stvari razumiju ili čisto napadačkog i punog mržnje jedva dočekavši priliku da se udari po već ionako omraženoj instituciji.
I što je onda sa nama koji nismo niti u jednom taboru? Jer očito danas prolaze samo crno-bijela rješenja, pa se čudimo što je puno toga naopačke, što ljudi ne znaju komunicirati, koja kultura dijaloga - samo pljuvačina i krutost ... Sjeća li se netko o čemu sam počela pisati? O pobačaju i njegovom mogućem zakonskom ukidanju, ali eto, odvelo i mene opet s teme i odvesti će nas svaki puta dok ne shvatimo da se moramo bolje upoznati i naći neku poziciju gdje se pravo osobe na odabir neće smatrati ubojstvom, ili ako već neki žele to tako gledati, da se barem omogući da to zlo bude učinjeno sa što manje boli i patnje. A dobar teolog i dobronamjeran slušač mogu pronaći takvu zajednički poziciju. Samo još treba pronaći i takve dvije strane. Do tada ostaju samo površne i nedosljedne fraze ... i da, slažem se da na kraju država treba donositi zakone takve vrste. Samo se pitam zašto smo si odabrali vlast koja se po tom pitanju ne želi distancirati od mišljena Crkve? Možda zato što je većina glasačkog tijela u kategoriji tzv. zatucanih katolika? Ili većinu čine zatucani kvazivjernici, inovjernici, ateisti ... ? Dajte me molim vas prosvijetlite!

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

08.01.2005. SPP - još nije gotovo

Da se razumijemo odmah. Ne želim komentirati politička opredjeljenja, stavove i sl. Htjela bih samo ukazati na neke (po meni) paradokse koji se događaju u toj sferi života, a nisam ih uspjela još iskomunicirati s ljudima oko sebe. Zapravo, nemam baš puno slobodnog vremena, pa idem odmah u sridu.
Prvi paradoks mi se nameće kada me netko (I sama to ponekad radim) pita kome ću povjeriti svoj glas na bilo kojim izborima. Naime, to davanje glasova je TAJNO i valjda ima i neki razlog zašto je to tako. Pretpostaljavm da se tako poštuje svačije pravo na slobodan izbor bez prislile i neka vrsta političke intime. Ipak se čini kao da u domaji svi znaju politička opredjeljenja i kandidate svojih prijatelja, susjeda, kolega, znanaca, a nekada i potpuno osobno nepoznatih tzv. javnih osoba. Nedavno sam bez previše razmišljanja, nekom automatikom upitala jednu ženu iz Njemačke za koga je ona glasala na izborima tamo, na što mi je ona pomalo zbunjena i kroz smijeh odgovorila da je to tajno…Bilo mi je neugodno i naravno odmah sam se ispričala, jer je to tako, bez obzira što žena pripada nekom drugom političkom miljeu, pa ta neka daljina nije izgovor za moju znatiželju. Na stranu što sam kasnije iz razgovora skužila da zapravo ni sama ne poznaje političku situaciju zemlje u kojoj živi, pa je možda svojim odgovorom htjela prikriti svoju političku apstinenciju ili nešto drugo. Nije ni važno. Žena je potpuno bila u pravu s konstatacijom da je to TAJNI podatak i da zapravo onda nije niti pristojno o tome ispitivati, osim ako netko ne želi to dati javno na znanje i diskutirati o tome.
Na to mi se nekako odmah nadovezuje ta famozna predizborna šutnja, koja je sve osim šutnje. Dobro, nema nikakvih javnih političkih sučeljavanja kandidata, ali svi bruje naravno samo o izborima, mogućim rezultatima, tko će odnijeti najviše glasova i hoće li biti slijedećeg kruga biranja. Što je naravno ljudski i za očekivati, ali se već više puta pokazalo prilično razočaravajuće. Ne toliko na razini privatnih raspredanja koliko u onom javnom dijelu gdje se kroz medije izlažu trenutni-privremeni podaci različitih anketa, prebrojavanja i sl. Pa mi se samo čini da bi se mogao promijeniti naziv tog vremena u kojem nema više izravnih duela i kada se već očekuju rezultati. Ništa više.
I kod kandidata se može jako često naići na različite paradokse, proturječja ili nelogičnosti. Tako mi je famozna činjenica da je konzervativniji dio glasača u domaji (a izgleda i dijaspori) izabrao ženu kao predsjedničku kandidatkinju tj. Budućeg predsjednika-icu. Pretpostavljam da se radi o naglo probuđenom feminizmu kod birača u zemlji koja je globalno gledajući prilično patrijahalna i zatvorena u pogledu ravnopravnosti spolova.
Još urnebesnija mi je fora da je jednom od kandidata zabranjen ulaz u EU zbog prikrivanja podataka o odbjeglom generalu čije izručenje traži Haški sud.
Pa kako se već pokazalo da su iznenađenja moguća kod manje mogućih kandidata, zamislite scenu u kojoj dobivamo predsjednika koji ne smije izaći iz domaje. A i što će njemu/nama taj svijet uopće? Ako ga/nas netko treba, neka lijepo dođe u domaju ili neka ne dolazi.
Pa onda ta famozna dijspora (u koju i ja valjda spadam) čiji glasovi su presudili o drugom krugu i koja je bez obzira na tu činjenicu (ili baš zbog nje) očito nepoželjna u domaji… a koja je opet paradoksalno iznjedrila skoro novog nam predsjednika ili barem realnije gledano, jednog od kandidata u drugom krugu.
Zagreb nam je fakat skoro postao kao u pjesmi Amerika u malom. Kad su već svi domaći snovi presušili, valja isprobati neki drugi, pa makar i američki...
Inače, i meni je upitno to glas(ov)anje dijaspore. Čemu sudjelovanje u bilo kojem segmentu, naročito političkom, u zemlji u kojoj se ne živi. Drugo je neki privremeni boravak u inozemstvu i sl… Ja koristim još tu zakonsku mogućnost da dajem svoj glas, jer nemam pravo još glasati u Austriji, pa mi je blesavo da baš nemam pravo nigdje sudjelovati u tom segmentu. Iako, iskreno, stvarno ne znam što bi moj ili neki tuđi glas iz neke druge zemlje trebao značiti ostalim ljudima u domaji koji se bore sa svakodnevnim životom i najbolje znaju što žele za sebe. A koliko sam skužila, većinu škvadre u dijaspori ulovi neka neracionalna nostalgija obojena uglavnom zaboravljanjem zavičajne stvarnosti i uljepšavanjem situacije za vrijeme kratkih i intenzivno-nostalgičnih posjeta. Ovaj paradoks bih nazvala gastičko-nostalgičnim sindromom sudjelovanja u političkom životu u zemlji iz koje si na neki način pobjegao.
I naravno sva ta prava i dobrobiti demokracije plaća opet raja iz proračuna. Pa mi nikako nisu jasni oni koji ne žele izaći na izbore ili svoj glas daju nekome za koga smatraju da nema šanse ući u uži izbor, ali ipak… jer to sve znači drugi krug i još novaca… Nema se love za hrpu stvari u zemlji, ali za predizborne kampanje i drugi krug izbora… da, da znam, to je odluka većine, samo mi to ne umanjuje osjećaj bespotrebnog, dapače totalno bezveze bačenog novca.
Ali to je paradoks globalnih razmjera. Slučajno znam nekoga tko je živio na području pogođenom tsunamijem i tko još tamo ima dio svoje obitelji. Iz tog izvora ispada da su najviše nastradali siromašni ljudi (uz turiste koji ne spadaju naravno u domaće stanovništvo) koji se nisu imali gdje skloniti. I sada stiže pomoć od raznih zemalja, pomaže se stanovništvo, uglavnom nastradala sirotinja. I pronalaze se odnekuda sredstva (naravno da teorija paradoksa bude dosljedna, oni koji slove kao najbogatiji i vodeća svjetska sila ne odrješuju kesu previše) koja su se mogla već prije utrošiti na bolje uvjete života te iste nastradale sirotinje. Što naravno ne znači da bi ih to spasilo od prirodne katastrofe, ali bi im se možda omogućio pristojniji život, a možda bi i razmjeri katastrofe bili manji…
Hoću reći da na svijetu vjerojatno ima sredstva za pristojniji život većine čovječanstva, ali oni koji imaju ne žele pokloniti onima koji nemaju, dok ne dođe do neke katastrofe svjetskih razmjera. Onda su svi solidarni.
Pa da ne zaglibim u daljinu, htjela sam reći da su se novci koji će se potrošiti na drugi krug predsjedničkih izbora u domaji, isto tako mogli utrošiti za stradale žrtve, tsunamija, ili bilo koji manje oku vidljiv domaći tsunami u obličju nastradalih i obespravljenih u domaji… ili možda za one koji su nam omogućili da (čak i nama iz dijaspore) možemo birati svoga predsjednika. Iako se za te i slične skupine verbalno bore naši mogući predsjednici(e). Tako da nema zime… Politički tsunami verbalnih prepucavanja će nas sigurno poharati, jer izbori još nisu gotovi. A vi razmislite hoćete li izaći na njih ili ne. Samo ne zaboravite, sve se to plaća i to vrlo visokom cijenom, s obzirom na ponudu. Pa se pitam, je li to sve tako važno i vrijedno? I ne potvrđuje li se time još jedan paradoks stvaranja lažnih vrijednosti tamo gdje ih uopće nema?
I ne plaća li jedna mala i siromašna zemlja skupu cijenu za svu tu predstavu?
Ako ne znate kome bi dali svoj glas, pridružite se stvaranju popisa SPP-a ili svih paradoksa politike... možda vas potakne da barem izađete na izbore i tako ipak nešto zaokružite, ako ništa drugo, kraj još jednog cirkusa. Neka je i pun paradoksa, ali je naš!

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

01.01.2005. ... i Nova godina

Vjerujem da ste se kao i ja nadavali i nadobivali čestitaka, pa se neću ponavljati.
Ja sam ovu našu Novu i(li) novu dočekala u najljepšem društvu, plešući sa djevojčicom i Savršenim, gledajući vatromete iznad Zagreba i paleći prskalice, naravno uz šampanjac i finu klopu.
Datumi su mi sve manje bitni kao sami datumi, pa ih pokušavam iskoristiti kao trenutke opuštanja i što bolje provedenog vremena u sadašnjosti. Obično se ne mogu sjetiti događaja po nekim kronološkim praćenjima. Nekada ne znam točno od prve i bez razmišljanja niti koliko točno godina imam, niti koliko sam u braku (iako je Savršeni odabrao savršen datum za pamćenje), niti kada sam završila neki formalni stupanj obrazovanja...Ali zato preciznošću Proustovog Swana pamtim okuse i mirise koji me mogu vratiti u neki već zaboravljeni prostor ili vrijeme. A da ne bude samo vezano uz prošlost brine se naša mala sadašnjost i budućnost u obliku djevojčice. Naravno da oduvijek imam i te dvije dimenzije vremena, samo su mi nekako od njezinog rođenja opipljivije, a možda i nemam toliko vremena baviti se prošlošću, pa tako sada dolaze više do izražaja.
Svejedno će me uvijek, posebno mirisi, vratiti u neki prošlo razdoblje života. Tako sam neposredno prije završetka ove naše već prošle, stare 2004. gurnula ruku malo dublje u toaletni ormarić i izvukla jedan miris koji me vratio u jedno prekrasno vrijeme. I otkad sam ga počela stavljati ponovno na sebe počelo se odmotavati to, raznim mirisima u međuvremeno zamotano, klupko sjećanja. Ali ne samo sjećanja, već pomiješano raznim podražajima sadašnjosti, neko novo vrijeme satkano novom slikom prošlosti.
Rado bih još detaljnije raspredala o tome, ali eto, glas sadašnjosti me prekida i zove na ručak, pa se moram trgnuti i kao Scarlet O'Hara odlučiti kako ću o tome razmišljati sutra. Zapravo jedan odličan recept, ako volite živjeti uvijek u sadašnjosti s pogledom u budućnost.
Ja ću se ipak na kraju okrenuti prema prošloj nam godini i sjetiti se svih žrtava raznih ratova i katastrofa, djece koja gladuju i starih i bolesnih koji svoju sadašnjost i budućnost dočekuju sami. Sjetno, nostalgično ili kako god hoćete, barem kod starih ljudi, vidim da prošlost igra veliku ulogu. Sjećanja su sve što imaju.
Znam da sam napisala kako se neću ponavljati s čestitkama...Želim svima nama da nam jednog dana budućnost bude puna lijepih sjećanja.
Pa zato uživajte u sadašnjosti.

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

23.12.2004. Sretan Božić

Jutro prije puta, hrpa stvari još za zapakirati, složiti, staviti na mjesto, ne smijem ništa (bitno) zaboraviti. A dobro i što je to bitno? Ako ne uzmem neku dragu igračku ili komad odjeće, vitamine... zapravo vrlo važno. Koliko energije utrošeno na razne stvari bez kojih se zapravo može. Svejedno vrtim u glavi film o poklonu za svakoga, je li to sve dobro pogođeno, dovoljno, hoće li se svidjeti... A sinoć sam zaspala razmišljajući o svoj onoj djeci koja dnevno umiru od gladi i kojima Božić ne nosi ništa lijepo. I tako sam razapeta između dva tipična Božićna stereotipa krajnosti koji valjda zahvaćaju ljude u ovo vrijeme. S jedne strane potrošačka ludnica, s druge se sjetimo (možda da se napravi ravnoteža savjesti) onih najjadnijih.
I zapravo me već koji tjedan proganja jedna misao koju želim podijeliti s blogovcima.
Dijete. I Božić. Znam oduvijek da su te dvije stvarnosti povezane. Ali tek ove godine sam uspjela osjetiti realnost tih stvarnosti. Gledam o čemu se sve priča i piše u vezi Božića. I ima prigodnih tekstova o tome što se nekada u Rimsko doba slavilo na taj dan, zašto se baš preuzeo blagdan Sunca (Krist-novo Sunce), pa o običajima, pa o duhovnoj strani, oprostu (lijep tekst Kulerice)... A ima i nekih totalno nevezanih za Božić, ali ljudi pretpostavljam koriste ovo vrijeme (možda misle više zajedno s Novom godinom), pa žele razne promjene u politici do toga da netko nekoga i poševi. Ne znam kakve veze ima Božić s takvim željama, pretpostavljam da je i to odraz vremena gdje poruka Božića ostaje uglavnom u okviru ispunjenja raznih želja i željica ili je netko doslovno shvatio Papinu poruku da za ovaj Božić darujemo više sebe...
Kako bilo, dijete ostaje u drugom planu barem do otkrića da su takve Božićne želje urodile plodom.
A zašto baš dijete?
Naravno, Isus nam se rodio, pa imamo sliku bebe u jaslicama, okolo su kravice, majka Marija i najljepša slika ovozemaljskog očinstva kao prihvaćanja – Josip. Dakle, ne ide drukčije nego rođenje, dijete, odrasla osoba.
Ali ta slika djeteta nije slučajna. Što nam poručuje dijete? "Ja sam malo, bespomoćno biće, voli me i izrasti ću u dobrog čovjeka." To u očima djeteta može vidjeti svaki roditelj ili osoba koja odgaja dijete.
Nedavno se na jednom blogu povela raprava o djeci, pa su se neki našli uvrijeđeni što se djeca (i brak) nameću kao neke norme bez kojih čovjek nije potpun. Pa su pale i teške riječi i konstatacija jedne osobe da je ta sva patnja, porod i odgoj djeteta najveći užas. Naravno da život uvijek može biti potpun i ispunjen ukoliko je osoba zadovoljna sa sobom i pomirena sa svijetom oko sebe. To ne mora imati nikakve veze sa bračnim stanjem ili djecom. Ali kada netko s mržnjom i odbijanjem konstatira bilo koju stvarnost (posebno onu koju nije iskusio, osim kao pasivni promatrač) to je očito znak da nije sretna i smirena osoba. I ono najstrašnije, to znači da više u sebi nema dimenziju djeteta. Naime, svi odrasli ljudi su nekada bili djeca. Iskrena, spontana, stalno u učenju. Sa (ne)odgojem i socijalizacijom puno toga saznamo i dobijemo, ali puno toga vrijednoga sakrijemo ili nepovratno izgubimo.
Zamislimo na trenutak da svi u drugom odraslom čovjeku s kojim komuniciramo, vidimo dijete. Malo, iskreno, neiskvareno raznim preživljavačkim metodama. S nekim ljudima je to stvarno opako težak zadatak (ali zato i veći izazov), jer već imaju na licu neki podmukli izraz ili vam se stalno pojavljuju u glavi slike ružnih stvari koje je to malo-veliko biće napravilo... Teško da bi nam to riješilo probleme međusobnih nesuglasica. Ali osvijestiti sebi da je i taj takav bezveznjaković ili grozota od čovjeka isto bio dijete daje barem meni neki signal. Govori mi da možda nije naišao na ljubav koju svako dijete treba jednako kao zrak, ili da je u želji za uspjehom, karijerom ili bilo čime, negdje usput zaboravio svoju dječju prirodu. I ono najvažnije, ako ja prva počnem njega gledati tim očima, prisjećam se sebe kao djeteta, svijeta gdje nisam ljude gledala tim očima koje imam danas, i taj drugi postaje automatski gledan (barem na trenutak) nekim, ako ne potpuno dječjim, barem drukčijim pogledom.
Ono što želim sebi i svima vama je da pokušam(o) ljude povremeno gledati tim očima djeteta. To znači, brzo rezati sve one razne primisli i kalkulacije koje stvaramo u glavi dok nam se netko obraća i otvorenog srca ga slušati i prihvaćati.
Baš kao djeca. Baš kao malo dijete Isus. Baš kao moja djevojčica koja me gleda najljepšim pogledom na svijetu. Uz koji moja patnja proroda, sve muke podizanja bića postaju ne samo nevažne, već dobivaju puni smisao. Jer me podsjećaju da svi u sebi nosimo malo dijete.
Želim vam od srca sretnog malog Boga – Božića.

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

17.12.2004. Čola je zakon

Prvi muškarac u kojeg sam bila zaljubljena bio je ... Zdravko Čolić. A ja kad volim, volim svim srcem. Ljubav se zabetonirala na koncertu u Domu sportova '78. ili '79 (ne pamtim godine, a tada sam imala pet-šest). Pa me godine, odrastanje, glazbeno i svako drugo sazrijevanje nisu omeli u mojoj zaljubljenosti.
Kak sam se sjetila njega? Danas sam među raznim CD-ovima piknula njegov i pustila sebi i djevojčici jedan Čola-tulum. Na moje veselje, urlanje, plesanje i divljanje djevojčica je uzvratila svojoj dobi primjerenijim pljeskanjem ručicama uz povike: "Baaaavo" (nisam skužila tko, mama ili Čola, ali nije ni važno), skakanjem u skakalici i vrištanjem. Oni koji me znaju malo duže i bolje znaju za tu moju iracionalnu slabost. Naime, nisam slušateljica kuruze (iako se u nekom polusvijesnom stanju mogu i tome prilagodit), nisam niti ona koja sluša sve što je na radiju, nisam niti jugonostalgičar (onaj prijašnji post o Branku Kockici se eto poklopio). Prije sam djetinjstvo-nostalgičar, naročito pred Božićno vrijeme.
Dapače odrasla sam, zahvaljujući starijoj braći, uz Stonese, Police, Pink Floyd, Fleetwood Mac, Lou Reeda, a kasnije sam izlazeći u Lapidarij i Jabuku stvorila i svoj neki krug pjevača i grupa koje sam slušala. Pa Savršenom nikak nije jasno kako sam mogla nekada slušati ružionu Red Hot Chilli Peppers, Pearl Jam, Violent Femmes, Babes in Toyland, ići u Ljubljanu na koncert Sonic Youth, biti na prvim većim koncertima Majki u Jabuci, a povremeno se ipak odvaljivati na bivšeg kralja Jugo pop scene. Dobro, kasnije mi je ukus malo smanjio doživljaj, a imala sam i fazu kada sam znala s curama otići u disko i urlati na Grašu, Danijelu i ostale naše tzv. pop pjevače. I to mi je baš bilo super i ne sramim se toga. Nisam nikada doma sama to slušala, ali u takvim prigodama i jednom razdoblju mladosti mi se povremeno znalo dogoditi. Danas volim neke jazz izvođače, slušam povremeno i klasiku na prvom programu austrijskog radija, ali i dalje povremeno pustim Čolu. Bila sam i na njegovom prvom koncertu u Zagrebu nakon Domovinskog rata i tako sam divljala da mi je pozlilo, pa sam jedan dio koncerta provela u hvatanju zraka oko dvorane. Stare stvari su mu i dalje mrak, i dalje super pjeva, i izgled mu je unatoč godinama neloš (kako bi rekla moja jedna Imoćanka), jedino me malo razočarao s neki novim narodnjacima koje nisam nikad čula. O ranijem koncertu u Ljubljani čitala sam neke komentare Branka Vukšića koji je (parafraziram) zaključio da je on ipak ikona jednog vremena i kvalitetan pjevač. Na koncertu u Zagrebu sam vidjela hrpu kvalitetnih glazbenika i kritičara (meni dragog Darka Glavana) koji su pretpostavljam osim iz profesionalnih razloga došli iz sličnih razloga kao i Vukšić. Jedino je (pre)pametna Vanna izjavila da ne kuži neke (valjda primitivce za razliku od nje svjetske žene - koja se usput srami svojeg porijekla) koji odlaze na koncert Zdravka Čolića. Jer za nju bi bilo puno prihvatljivije da ode na koncert Whitney Houston, a ne nekog ... bla,bla. Time je za mene pokopala sve ono kvalitetno što je otpjevala kao prateći vokal u grupi Boa i kasnije u E.T-u. A o njenim pjesmuljcima danas (ti njezini tekstovi mi nadmašuju Huljičkine) neću ništa komentirati. No, dobro, nije to tema i obično se ne obazirem na takve komentare provincijalki (ne po mjestu rođenja, već po isfuravanju i kompleksima), ali dirnula je u moju slabu točku. Mislim, nemreš mi dirati Čolu!
No, što htjedoh još reći? Dosadna mi je škvadru koja je sva ono ispravna i sa savršenim ukusom. Pa je u stanu sve s mjerom i ukusom, jedu se samo neka finjak jela, sluša se samo neka profinjena i probrana glazba, sve je hoh. Dakle, Čola je uz poviješane medalje po stanu, (to mi je uvijek bio žasu) moja doza kiča i slabosti.
"Glaaaaavoooo ludaaaa, sve se mijenja, što će nama izmirenja, ako nije srce vruće sve je nemogućeeee... ".
Mislim da mu je za koji dan koncert u Zagrebu sa hrpom glazbenika i gostiju, a ja ću to propustiti. Šmrc. Ako netko ide, molim detaljan izvještaj. Po mogućnosti ne kritičko-analitički promatran iz ugla lagano cupkajući. Već neki divlji, proživljeni, kako to i dolikuje na Čolinim koncertima.
Onaj prvi je započeo stihom: "Dobra vam noć prijatelji..." i to je bilo fakat mrak. Ajmo komentari. Jesam li seljača? Ili vas ima još sa više ili manje skrivenim Čolama?

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

10.12.2004. Na svijetu postoji jedno carstvo

u njemu caruje drugarstvo, u njemu svatko radi ono što hoće, u njemu raste svako voće....". Ne znam budi li i u vama uspomene na djetinjstvo ova pjesma. Ali nije tema mog mozganja zadnjih dana Branko Kockica i djetinjstvo provedeno uz Obrazovni program bivše Juge, već mi se ta pjesmica počela vrtjeti po glavi iz nekih sasvim drugih razloga. Pa evo jedne priče (može i za laku noć).
Dakle(m), bilo jednom jedno carstvo, mlado, tek osnovano od nove generacije careva i puka željnog druženja. Početak je, kao i svaki, bio pun zanosa i otkrivanja novih mogućnosti. Car(evi) su poticali puk na kretaivnost, puk se odazivao i gradili su zajedno jedan novi i malo drukčiji svijet. Jer pokraj njih su u drugom (starom) carstvu živjeli ljudi sa drugim (starijim) načinima življenja. Tamo su vladale institucije, administracija, prave vijesti su se teško i sporo dobivale... Zato je novo carstvo preuzelo ulogu pojedinačnih otvorenih iznošenja osobnih istina. I povremeno su se tresla brda, nije se rodio miš, već se otkrilo puno toga, potaknulo, promijenilo. Neki su iz starog carstva gledali sa zanimanjem prema novom, mnogi nisu znali uopće da postoji novo carstvo. A neki su s vremenom, polako i ljudski počeli koristiti novo carstvo za razne stvari. Jedni za druženje i izmjenjivanje mišljenja i informacija, drugi da bi tako rekli nešto (nekome) što nisu uspjeli u živo, treći da bi prosipali svoju pamet, neki su se ubacili da bi promatrali puk u znanstvene svrhe, ... i tako je carstvo s vremenim počelo sličiti svakoj ljudskoj zajednici. Sa svojim dobrim i lošim stranama. Ali sve je više-manje još uvijek imalo okus nekog drukčijeg mjesta. Gdje je istina ono što svaki pojedinac želi reći. A onda je došla jedna djevojka iz starog carstva i to iz najmračnijeg njegovog kruga. Počela je pričati svoju istinu. Strašnu, bolnu, mračnu. Novo carstvo se diglo na noge, počele su optužbe i obrane kakve do tada niti jedna istina nije izazvala. Priče puka su pale u drugi plan, glavnu ulogu su preuzeli komentari. Više se nije moglo samo čitati, raspravljatri, družiti. Počelo se procijenjivati je li njezina istina dovoljno autentična, vuče li se čitače za nos, retorika starog carstva je postala jača... I tako je preko noći djevojka nestala, ne zna se da li zbog opasnih istina koje je ispričala ili zbog nespremnosti novog carstva da ju sasluša, ili zbog nečeg trećeg. Carstvo se uskoro ujedinilo sa starim i osnovalo ured za odnose s javnošću. Prodalo neke pučke uratke zanimljive starom carstvu. Sve je počalo nalikovati stvarnom životu. U kojem se rado sjećamo djetinjstva i (više-manje) bezbrižnih dana. Onih jutara kad smo upalili televizor i slušali pjesmicu o carstvu gdje su kuće od čokolade i prozori od marmelade i gdje svatko radi ono što hoće ... Trataratira drugari!

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

07.12.2004. Pa kaj vi ljudi nemate pametnijeg posla?

To pitanje mi je nedavno postavila jedna (inače draga) osoba, nakon što je doznala da pišem blog. Zatim se nadovezala kako ona nije niti znala što je blog dok se u medijima (opet zaslugom bloga) nije pročulo za slučaj Vibbice. Očito nam zlato mamino nije baš napravilo neku reputaciju, pa su izgleda blogovski manje obaviješteni ljudi očito dobili negativnu sliku bloga kao mjesta gdje se gubi vrijeme čitajući razne tuđe bljezgarije i na kojem se pišu isto tako svakakve gluposti, umjesto da se radi nešto pametnije i konstruktivno. E, pa kao što bi rekao Vlatko Stefanovski u pjesmi, pravih se riječi uvijek kasno sjetim, tako sam se i ja našla prilično nespremna na brzopotezne odgovore. Tim više što ih druga strana nije baš bila raspoložena saslušati, jer je već stvorila svoje mišljenje o nečem o čemu očito nije iscrpno informirana niti upoznata, ali si je tako nekak zaključila na prvu loptu. A budući da ja eto imam blog, koristim priliku da joj dam malo zakašnjeli, ali isto tako i promišljeniji odgovor. I to da mogu reći nešto do kraja onome koji nije imao vremena ili volje saslušati me, navodim ujedno i kao prvu dobru stranu bloga.
Već sam u jednom postu napisala kratko što je meni blog i svako malo naletim na neki tekst (bila je i zgodna radijska emisija emisija o blogu) s osvrtima o višestrukoj korisnosti pisanja bloga. Osim toga upućujem i na dragog gospona Kemoterapiju koji je o tome napisao zanimljiv post i dobio velik broj isto tako zanimljivih komentara. Dakle, osim toga što razni stručnjaci (psiholozi, antropolozi, sociolozi i dr.) vide jako dobrim činjenicu da ljudi svoje misli (u obliku dnevnika-da ili ne još je otvoreno pitanje) izbacuju iz sebe što sigurnoi djeluje i terapeutski na razne frustracije, postoji sigurno i bezbroj drugih individualnih razloga svakog blogera o pisanju. Moji su isto tako višestruki. Budući da živim u inozemstvu i s mnogim ljudima iz domaje se ne uspijem kao prije vidjeti i čuti, uputim ih na blog da vide što mi se događa u glavi i oko nje, a da ne moram svakome posebno uvijek pisati mejlove i prepričavati iste dogodovštine. Dakle, imam neku vrsta dnevnika iz dijaspore. Osim toga se pokazalo da je blog definitivno novo sredstvo širenja vijesti i informacija, često puta puno zanimljivijih, bržih i neopterećenih uredničkom politikom ili nekim sličnim interesima etabliranih medija. Zatim me održava pismenom jer stjecajem okolnosti neko vrijeme ništa nisam pisala, iako sam ranije radila kao novinar.
Isto tako me povremeno potakne na provjeravanje nekih podataka i znanja koja sam zaboravila ili propustila naučiti. I da ne bi bilo sve tako pametno i ozbiljno, povremeno me nasmije do suza nekim duhovitim tekstovima brankov blog. Odlična mi je varijanta trenutno dok nemam puno vremena jer mogu paralelno pisati,čitati i međusobno komentirati stvari s drugima, pa mi djeluje odmah interaktivno. Budući da nemam bogate, a ni darežljive pretke nisam nasljedila (za sada) nikakvo nasljedstvo i nisam uspjela proputovati svijetom koliko bih željela. Zato povremeno čitam zanimljive putopisne blogove ili blogove drugih blogera iz čitavog svijeta gdje kroz zanimljive osvrte mogu doznati puno o kulturi, politici ili nekim svakodnevnim zanimljivostima o životu nekog grada (Juliere, Afrika, Xiola...) puno puta sa prekrasnim fotografijama i to pisano kao netipičan putopis, jer je začinjen osobnim komentarima, potpuno aktualan i jedinstven. Zatim u raznim raspravama o nekim temama mogu isto tako naučiti pretresti svoje stavove mišljenjem nekoga koga ne poznam i tko možda ima sasvim drukčiju sliku od mene ili ljudi s kojima se družim.
Mogla bih još pisati danima, ali djevojčica se probudila, pa moram prestati. Imam dakle i još nekog pametnog posla.
Pa samo da zaključim. Sigurno blog nije slučajno odabran za riječ godine. To je nova i važna riječ koja puno toga pokriva. Sigurno da ima i hrpa nezanimljivih, nepristojnih i negativnih blogova. Kao i u svemu što dotakne ljudska ruka. Ali ja smatram da je pozitivno izražavati se, a svaki čovjek ionako radi uvijek selekciju u onome što smatra dobrim i učinkovitim od nepotrebnog.
Ono što mi je zanimljivo je činjenica da inače obrazovani i informirani ljudi često slabo stoje u ovom području. Ni meni se ne sviđa puno toga oko rada na kompjutoru i što se tiče nekih stvari isto sam tako elektronski slabo pismena. To se odnosi na tehničku stranu primjene. Ali se volim o ovakvim globalnim novostima i sadržajima uvijek informirati jer su oni očito novi oblici ljudskog izražavanja i pismenosti. Na žalost ne stignem previše otkrivati nove blogere, pa mi je super kad mi netko ostavi svoj komentar, a ja ga onda tako mogu odmah uočiti. Sigurno ima još puno više zanimljivih i kvalitetnih nego što ih ja povremeno pročitam. I vjerujem da većina nas daje do znanja da radimo nešto pametno, pa makar se to tako ne činilo nekima sa strane.
Blogerski pozdrav svima i dalje lijepo pišite.

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

02.12.2004. Advent u Beču

Baš sam jučer išla malo s našom gošćom i djevojčicom prošetati po najpoznatijem bečkom Božićnom sajmu (Christkindlmarkt) pred Gradskom vijećnicom (Rathaus). I što smo vidjele?
Svake godine više-manje isti prizor. Puno drvenih kućica-štandova s božićnim ukrasima, poznatim bečkim slasticama, punktova za okrijepu sa kuhanim vinom i punčem i raznim varijantama pečenih krumpira punjenim šunkom i umacima, dječjih igračaka, keramike, kristala, pčelarskih proizvoda...I sjetim se kako sam neki dan slušala na radiju da se zahvaljujući tom sajmu u prosincu u Beču zarade neke jako visoke cifre (brojke, datume i sl. ne pamtim), negdje otprilike kao pola godišnje zarade od turizma. Jer sajam je samo ono što se vidi. A iza njega stoji duplo povećana ugostiteljska usluga, daklem restorani, kafići, pa hoteli, dućani, i naravno opet sajmovi na kojima se zaposle ljudi i gdje se prodaju stvari. Sve je to neki čarobni krug čarobnog (pred)Božićnog ugođaja i stvarno je sve lto lijepo ušminkano, a cijene opako visoke, neke i bezobrazno. Tako ćete za šalicu kuhanog vina ili punča s likom obožavane Sissi platiti četiri ili pet Eura. A ako ne želite uzeti šalicu, možete ju (samo neoštećenu) vratiti i dobiti dva ojrića nazad.
Prženi bademi, orasi, čokoladirano voće na "ražnjićima", šaumrolne (postoji li hrvatska riječ?) su isto skupe ko' da ih jedete na nekom nevjerojatno luksuznom mjestu na kojem u pozadini svira pijanist. Kao što je slučaj u hotelu Sacher gdje sam jela najgoru Sacher tortu, ali sam prošetala po originalnom škripavom podu, striček je lijepo svirio, u WC-u su bili posebni platneni ručnici za svaku gošću...
I sad se nas dvije (djevojčica je uredno prespaval taj doživlja) pitamo što je to tu toliko drukčije na tim štandovima, od recimo onih u Zagrebu. Gdje vjerojatno zbog njih ne cvijeta turizam. Daklem, sami štandovi su možda malo bolji i kvaliteniji, čitavi su od drveta, pa izgledaju kao male tople kućice, ali takvih sam vidjela i u Zg. Onda, roba je raznolika i postoje oni pravi lijepo štandovi s prekrasnim rukom oslikanim kuglicama za bor i tipičnim medekima, ali osim takvih ima i onih svaštarkskih koji stanu pod zajednički nazivnik "điđe". I dobro, okolna drveća su po parku ukrašena svijetlećim lampijonima i drugim svijetlećim ukrasima, vozi neki mali vlakić, stavili su nekakva kao mala kazališta gdje djecamogu s gumbićima pokrenuti likove (MAčak u čizmama) pa onda neki mali vrtuljak...Sve je to daklem lijepo i slatko, ali što je to tu tako posebno magično? Takvih ukrasa i uređenih prostora vjerojatno čovjek može vidjeti i negdje drugdje, možda ne baš u toj mjeri u Zagrebu, ali u nekom drugom europskom gradu vjerojatno da. I opet se radi o marketinški osmišljenom i organiziranom pothvatu. Da se i inače uspješnom turističkom gradu kulture doda malo ukrasa, štandova, paprenih cijena....zapravo samo šlag na onu postojećiu tortu ponuđenih izložbi, koncerata i ostale kulturne ponude kroz godinu. Tko zna, zna...A zapravo ništa tako posebno samo po sebi. Ali sve skupa dobiva neki magičan prizvuk. Pa tako i advent u Beču postaje nešto što se mora vidjeti, pomirišati, osjetiti... Požurite ako ste sanjar i želite biti dio te atmosfere... ili pričekajte onaj ogoljeni dio godine kada sve maske padnu, ali zato i cijene, pa se u siječnju i veljači, ako ste praktičar" možete obući od glave do pete po duplo nižim cijenama.
Ja uživam i u jednom i u drugom.

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

27.11.2004. Najbolje hrenofke i Hašekov Švejk

Jadna i boležljiva ovih dana vucara se tako naša gomilica po kući. A ideje za prehranit nam se smanjuju s količinom snage koju treba potrošiti na pripremu. I odem se ja inhalirati, pa mi se mozak malo pročisti i sjetim se da imamo doma još jedne neotvorene debreciner-hrenovke, one kak ti zdrava pureća verzija. Inače se ne hranimo baš tim stvarima,j ednom mi je jedan striček koji je radio u preradi mesa ispričao kaj sve ima u hrenovkama i od čega se rade, pa me ta priča nekak još proganja. Ali glad je glad, a nekad treba dati oduška tim mislima i napapat se i nezdravih stvari. I velim ja tako Mr.Perfectu nek on lijepo skuha nama te hrenofkice, dok ja objesim veš i nađemo se za stolom. I ode svatko svojim poslom. Za petnaestak minuta se mi fakat sretnemo na dogovorenom mjestu, mirisi se počeli širiti stanom i to ne neki oni koma kak već hrenofke neke znaju šnjofkati, već neki fini miris. Skužim ja da je to još miris od mog inhaliranja, pa je malo neutralizirao prirodni vonjić tek skuhanih, vrućih i lagano raspucanih hrenofčica. I izvadio Savršeni ... ne kobase (već su bile na stolu) nego tri vrste ... senfa. I crni kruh. I vrući punč. I bacimo se mi u gurmansko žvakanje fantastično ukusnih hrenofčica, nekak oplemenjenih i fakat nevjerojatno profinjenog okusa. I ubijemo se onak šmrkavi, i otvorili nam se od tih hrenofki svi dišni kanali, sve super, konačno dišemo! Čovječe, koje mrak hrenofke. Drugi put kod doktora umjesto recepta za razne kapi, sirupe, inhalatore, tražim da mi zdravtsveno pokrije pet paketa hrenofki, i svi zdravi. I odemo mi svi opet svak svojim poslom i za par sati kužim da se opet moram inhalirati, jer hrenofki više nema, dućan ne radi. I odem po svoju pripremljenu vodu koja stoji na šparhetu i skužim da nema vode u njoj i nekak čudno masnjikav prazni lončić. I pitam Savršenog da kaj je napravil s mojom tekućinom za inhaliranje ... Čim sam vidla blagotelećipogled, bilo mi je jasno da smo pojeli hrenovke skuhane u tekućini za inhaliranje. Eto, tak mali gurmansko-zdravstveni savjet otkriven kao i mnoga velika otkrića, sasvim slučajno. Ili bolje rečeno, zahvaljujući poznatoj muškoj navadi za komunikacijom. Ali uvjerila sam se da ima tak i čitavih obitelji gdje nitko nikad ne zna da li je neki član doma ili ne, gdje ak ostavite poruku jednom članu, možete biti sigurni da ju neće prenijeti nikome i tak ... ko da ne žive pod istim krovom. No, dobro. Ono što me trenutno osim prehlada i alternativnih načina liječenja muči je i borba s knjigom. Naime, konačno sam počela čitati neku knjigu nakon rođenja djevojčice koja nema veze s dojenjem, spavanjem, hranjenjem djeteta, motoričkim razvojem i sl.I odabrala sam jednu od knjiga koje mi je gospođa majka nakupovala na onim akcijama Večernjaka i Jutarnjeg. I odabrala sam si Doživljaje dobrog vojnika Švejka. I počnem čitati, okrenem prvi list i ostane mi u ruci. OK, mislim, nisam imala sreće, možda sam s vremenom zaboravila baratati sa starom prijateljicom knjigom. Ali onda završim treću i četvrtu stranicu i okrenem list i opet mi ostane u ruci. I skužim da svi ispadaju kad ih pokušam okrenuti. A listovi oni žućkasti ko za brisanje... svega i svačega. Sad mi je jeano kak ih je tiskanje tak malo koštalo (navodno 10 kn komad) i kak su ih onda mogli tak "povoljno" prodavat. Savršeni se kida od smjeha i konstatira kak je to vjerojatno napravljeno smišljeno jer su znali da raja neće čitati nego odmah šiknuti u regale, pa kaj će se truditi s kvalitetom, bitne su korice. Pa molim ljude koji su čitali te knjige, valjda ima takvih, da mi jave jel se to i nekom drugom dogodilo,ili knjigice stoje poredane tamo gdje su nekad stajale one opće enciklopedije uz koju je obično stajala i legendarna Bilo je časno živjeti s Titom kao obavezan dio obiteljskih regal-biblioteka. I ako je, da mi jave tehniku skupljanja ispalih stranica, jer Hašekovo djelo je pozamašno, pa će uskoro to postati jedna šalatica. Ili da ih dam Savršenom da poljepi stranice.Njegovom preciznošću i brzinom, to bi trajalo koji tjedan, ali tko zna, možda bi se uskoro potpuno oslobodila u svakom pogledu. Jer bi Savršeni u kombinaciji svog omiljenog ljepila, kuhanja i knjige, mogao iskemijati neki novi ludi recept krušaka, jabuka, brojki, slova i snifa kao začin. Dobar tek i ostajte mi zdravi.

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

24.11.2004. Hrvatska je jedna vrlo katolička zemlja, zar ne?

To pitanje mi svako malo postavljaju esterajheri i ostali stranci u Beču. A ja nekak ne znam baš uvijek kako bih to u par rečenica opisala. Obično kažem da je tako, pa ako razgovaram s nekim malo religiozno informiranijim, objasnim mu neke stvari u vezi tog vjerskog i nacionalnog identiteta koji je u vrijeme komunizma bio izražen kao nerazdvojiv, a nakon osamostaljenja se nekako nastavio zajedno furati, ali više ne na isti način... i obično dođem do toga da priznam kako ima veliki broj ljudi koji se deklariraju kao vjernici više po inerciji, tradiciji i nekim drugim faktorima, a manje po nekoj prakticiranoj vjeri.
Ne znam bi li se to moglo opisati kao neki vjerski formalizam ili dio nacionalnog identiteta, ali definitvno stoji da veliki broj ljudi (ja znam masu takvih primjera) nema veze s katoličkom vjerom, ali im je neobično važno da se vjenčaju u crkvi, krste djecu, pošalju ih na ostale sakramente i sl. I to nije baš tako neko senzacionalno otkriće, a nije baš ni neka najsvježija vijest. Zapravo me takva pitanja navedu na razmišljanje, a jučer sam opet vodila jedan razgovor tog tipa. A onda naravno i približavanje Božića, Advent, čitava ta strka i ludnica potrošačkog karaktera u kojem je smisao Božića dobio neku drukčiju dimenziju, od one izvorne. Moji bližnji znaju da me svake godine u to vrijeme (svake godine sve ranije, jer me trgovci na to navedu) uhvate ista razmišljanja o hrpi vanjskih znakova Božića, dok je duhovni smisao po meni nekak svake godine sve blijeđi, odnosno ima sve manje odjeka u svakodnevnom životu. Pa sam ja prije neku godinu pokušala dogovoriti da se u familiji ne poklanjaju kupljeni pokloni, već da svatko napravi nešto za nekog drugog člana. Ili neki dar ili neku radnju i sl. Tu sam najviše mislila na djecu koja bi tako naučila nešto o smislu Božića. I to konkretno. Više se ne sjećam točno, ali plan mi je propao. Kao i svake godine svi smo si ispoklanjali hrpe poklona, poželjeli Sretan Božić, otišli na misu, pomolili prije jela i uz ugodno druženje za stolom zaokružili još jednu epizodu zvanu Božić. I to je još nekak i sa nekim smislom, jer se ipak ode na sv.Misu i pomoli, tim više što moji idu čitavu godinu na nedjeljne mise i nisu Uskrs-Božić vjernici. Pa se može govoriti o nekoj vrtsi dosljednosti u vjerskim obredima. Iako meni tu uvijek nedostaje još neka duhovna dimenzija međusobnog druženja, ali dobro. Ono što mi nikako nije jasno su oni koji "slave" Božić samo kulinarski i poklanjalački. Tj. ne kužim zašto se oni koji se ne smatraju i ne deklariraju kao vjernici katoličke vjere, nekak ne distanciraju od tog Božića. Jer mi se čini da se u nekim drugim stvarima, kad se potegne pitanje vjeronauka u školama, sprege vjere i politike i općenito nekim istupima i akcijama Crkve, jako brzo svi dignu na noge, počnu se pozivati na pravo svakog čovjeka da živi u državi koja neće biti uređena samo za vjernike i sl. I ja se uglavnom sa mnogim tim stvarima slažem, mislim da sam u tom pogledu tolerantna, a kao dokaz mogu navesti svoje bližnje koji su nevjernici i s kojima se po tom pitanju sasvim dobro mogu razumjeti. Jednostavno ne kužim čemu to inzistiranje na formalnostima, ako to nekim ljudima ništa u duhovnom smislu ne znači. I da se razumijemo, sebe ne smatram nekom uzornom vjernicom i nisam jako ponosna na sve svoje postupke koje sam učinila, iako se deklariram kao vjernica. Ali se trudim i pokušavam (otkako se djevojčica rodila sve slabije) nekako opravdati to svoje vjersko opredjeljenje. Nisam a priori protiv vjerskih stavova i istupa Katoličke crkve u Hrvatskoj, ne dočekujem ih na nož, a onda slavim ili se barem povedem za masom koja slavi vjerske blagdane. I naravno da kužim kako tu ljude nerviraju razne stvari. Ali Crkva je ljudska zajednica i griješi. Ne kužim isto tako zašto barem dio odanosti i praštanja koju ljudi pokazuju raznim drugim zajednicama, svojim firmama za koje rade, svojim bližnjima, ne mogu isto tako pokazati prema toj zajednici u kojoj su pod svaku cijenu htjeli provesti svoje najljepše životne trenutke. A vrli argumenti tipa vjerujem ja u nešto i imam ja svoju vjeru, ne treba mi Crkva za to, očiti su pokazatelji nepoznavanja katoličke vjere, pa na kužim zašto se opet takvi furaju na crkvene blagdane, ako im inače takva zajednica ne treba... Naravno ima vjerojatno i onih koji nisu vjernici, ne deklariraju se tako i ignoriraju sve te vjerske običaje. I to je dosljedno. Ali odgajati djecu u nekom nevjerskom okruženju ili potpuno ignorirajući bilo koju vjeru, osim kulturološki, a onda ispoklanjati djeci hrpe poklona za Božić... ne znam kakvog to smisla ima. Neće li jednog dana dijete samo postaviti pitanje kaj se to slavi i zašto si međusobno poklanjamo? I mogu samo zamisliti kakav je odgovor roditelja: "Drugi slave Božić, rođenje Isusa, mi ti ne vjerujemo u njega niti u te sve priče, ali smo ti ipak kupili poklon(e)." Ne znam, meni je to čudno. I ne znam koja vrsta mi je čudnija. Oni koji se deklariraju kao vjernici, ali im to ništa ne znači i odu (ako) dva puta godišnje u Crkvu reda radi, i naravno slave Božić i poklanjaju poklone ili ovi drugi... Ali Hrvatska je slobodna zemlja i svatko može raditi što želi. Ovo su samo neka moja razmišljanja o domaji u kojoj se na svakom popisu stanovništva velika većina izjasni kao rimokatolici. Pa je onda valjda Hrvatska i jako katolička zemlja, zar ne?
Pozdrav od zbunjene i ne baš uzorne vjernice.

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

17.11.2004. U zdravom tijelu zdrav duh!

Prilično izlizana uzrečica, zar ne? Ali tako istinita. Prije par dana sam počela vježbati na sobnom biciklu dok djevojčica spava, jer mi je to jedina varijanta kontinuiranog sporta za sada. Plivanje jednom tjedno definitivno nije dosta, ali će super doći u varijanti s biciklom. I što sam primjetila? Osim fizičkih prednosti (ne boli me svaki dio tijela na kraju dana), bolje spavam, osjećam se nekak laganije i bolje sam raspoložena. A ono najvažnije što sam već i prije zaključila dok sam aktivnije trenirala plivanje monoperajom, vezano je uz duh. I to ne onaj buuu, već naš ljudski duh. Ne poistovjećujem to sa dušom, ona je nekako kompleksnija, ali duh bi mi bio onaj neki životni polet... Koji definitivno raste (barem kod mene) sa većom količinom sporta. Pa kak volim zabrijati do kraja nekad u mozganju, mislim si mogu li ljudi koje se stalno kreću ili se kontinuirano bave nekim sportom, biti onak nabrijani, malodušni i na kraju i zločesti kao neke ljenguze ili sjedilački tipovi koji si nikad glavu ne razbistre kretanjem tijela (ne mislim tu na sex, iako je i to odlično). I onda mi na pamet dođu slike nekih vrhunskih sportaša, pa zaključim da mi oni nekak nisu primjer za to, jer su oni obično u toj drugoj krajnosti, uvjetno rečeno pretjeranom kretanju. A mnogi od njih na žalost baš zbog tog stalnog i samo treniranja se ne uspiju izgraditi u cjelovitu osobu, već im je naglašen jedan dio osobnosti, a ostali obično pate. Što mi onda objašnjava moju neku tezu zašto među vrhunskim sportašima nema puno interesantnih likova. Ali oni koji su uspjeli spojiti taj fizički i ne zanemariti duhovni rast, su mi odlični ljudi. I definitivno pozitivni. U smislu dobrote. Ili barem neke dobronamjernosti.
Nisam još vidjela svakodnevno-isfrustriranog sportaša (pa čak i onog tzv. amaterskog). OK, Njihove frustracije su drukčije. Vezane uz što bolje rezultate i sl. Ali nekak mi se čini da čovjek ne može biti toliko zaokupljen drugima, ako je zdravo fizički izmožden. Jednostavno ko da mozak nema snage za kuhanje raznih varijanti i sl. Ne kažem da to stoji, to je moj neki dojam. A još jedan mi se nekako sad pojavljuje u sivim stanicama. Vezan je uz sportski duh i njegov izričaj kod muškog i ženskog spola. Budući da imam doma sportaša, a i da sam sama (prilično kasno) zaplivala u te neke vode, primjetila sam razliku u doživljavanju pobjeda, izgubljenih trka, rivalstva i općenito natjecateljskog duha. Muški si uglavnom prije trke daju do znanja da će rasturiti jedan drugoga, straše se ko mali pijetlići i kočopere, u trci su si pravi rivali-protivnici, a na kraju trke si mogu ko braća iz istog čopora čestitati na pobjedi i priznati poraz. Žene će si za razliku od njih (najčešće) prije trke poželjeti sve najbolje, ili će se barem ponašati kao da su si neke frendice, nakon trke su si u stanju izgrliti i čestitati, ali to vam ljudi dragi nekak nije iskreno i one su si tek sad zabetonirale rivalstvo. Nema tog osjećaja zajedništva, bratstva. Zato se valjda ni ne kaže da smo si sestrinski dobri-jer tu je često neki dvostruki smisao u igri.
I tak, kaj sam ja htjela reći? A,da. Mogu li ljudi koje se bave optimalno sobom u smislu održavanja tijela i duše, biti zločesti? Vjerojatno mogu. I vjerojatno neki to jesu. Ali su barem zdravi i manje isfrustrirani zbog manjka snage za bavljenje nekim sitničarijama.
I na kraju, nedavno sam čula zanimljivu izjavu nekog na teveju da u umjetnosti ljepota više nije uopće upitna. Podrazumijeva se sama po sebi. Ali da je to danas svakako dobrota. I to mi se jako sviđa. Nije to ništa novo. Već je Sokrat filozofirao da pravi umjetnik, filozof i političar podrazumijeva dobrotu u sebi.
Vremena su se promijenila. Političari u sebi sažimaju sve, samo najmanje dobrotu. Možda je vrijeme na sportašima i naravno na umjetnicima, da pokažu dobrotu duha. Onog zdravog. A možda je najbolji spoj umjetnosti i sporta?
Nemam snage za daljne mozganje, sutra me opet čeka naporan dan uz trening, mozak sam ispraznila i idem u krpe. To je to. Zdravo sam umorna. Lijepo spavajte i još bolje trenirajte ...

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

14.11.2004. Take the money and run

Dok se ja skoro ko prava šopingholičarka snalazim s kupovinom robe po raznim sniženjima, s uslugama je ovdje u Austriji malo teže. Zapravo puno teže, jer ne postoje takva sniženja, a ljudski rad se u nekim uslugama jaaaaako cijeni. Tako ako želite otići ovdje frizeru, maseru, automehaničaru i sl. morate pljunuti finu lovu za te usluge. Jer nema tu Štefova (a nakon iskustva s jednim u dijspori - ne, hvala) koji će vam za pivu promijeniti auspuh ili susjede koja će vas ošišati ili izmasirati za kavu i bombone... Sve funkcionira tako da se donesu neki zakoni za sigurnost ovoga i onoga, pa se zaposle ljudi koji će sve to provjeravati i servisirati, jer tak se to mora i nema sistema na crnjaka, pa bumo podijelili dio love.
Tako nama već par godina stižu nekakve obavijesti od nekog gospona koji si ima firmicu za održavanje plinskih bojlera, kojima nas uredno upozorava kak se to mora jednom godišnje provjeriti i bla, bla. I ignorirali mi stričeka, ali pisamca postala sve češća i sve ozbiljnija, pa pitali mi naše najmodavce jel se to mora, a oni ko pravi esterajheri kažu kak se mora i kak to zakon tak nalaže. E, ako zakon tak kaže, tu nema diskusije. Jer ak se nekaj dogodi (eksplodira i sl.) možemo uredno (ako smo preživjeli) pokupiti prnje i natrag u domaju podvijenog repa. Budući da nam slika povratka ne izgleda tak, nego ono međka, kuća na tri kata (najgornji nedovršen za sušenje veša), brod i ostale gastičke preseračine, odlučili mi ipak pozvati nekoga iz te firme, nek ona nama pogleda naš bojler. I došel neki dečec, otvoril prednju ploču, skinul još jedan dio, uzel svoj alat (DVA OBIČNA KISTA - veći i manji) i počistil malo prašinu sa cijevi, uz komentar kak je to sve lepe i čiste... I čistil on to kojih petnaestak minuta, ipak nekaj treba i napraviti kad je već došel. I na kraju ide onaj dio gdje Štefeki u Hrvatskoj odgovaraju ma dajte za kavicu i to je to. Ali ovaj ovdje vam kaže kak bu vam stigla uplatnica u iznosu od 100 (slovima - sto ojra). Samo činjenica da se Savršeni već prije raspital o cijeni ga je zadržala na nogama. I tak dečec je otišel. Obrisal nam je malo prašine za sto eurića. Eto što ti je država i zakoni.
Najgore od svega mi je dati novce za takve precijenjene poslove, kao što mi je je još besmislenije davati lovu za neke navodno jako kvalitetne stvari, koje su to vrlo često samo po nekoj fami. I zapravo se uvijek radi o nečijoj velikoj samosvijesti ili čistoj bahatosti kojom se precjenjuje neka optimalna vrijednost proizvoda.
Evo i primjera. Ako želite kupiti npr. vjenčani buket kod cvjećara, na upit o tome za kakvu je prigodu automatski vam se priljepi dodatna cijena. Ali ak si odete kod tog istog cvjećara i opišete kakav vam buket treba i točno kažete što želite, ali ne spomenete vjenčanje, doći će vas jeftinije. Sto posto i provjereno. Pa onda one fore kada na cvjećarnama napišu "cvjećarski salon", šiknu par jako otkačenih hoh buketića i cijene da te zaboli glava. A unutra možda sve skupa košta tri puta manje... ali to je salon i nije to obična cvječarna. A frizeraj je studio ... i tak dalje.
Pa onda odjeća. Eto bila i ja pogledati kaj je to gospon Lagerfeld napravio za nas običnu raju koja kupuje u H&M-u. Naravno većina kolekcije je planula za dva sata, ali su ostali primjerci na lutkama i neki komadi čudnih odjevnih predmeta koji nisu uspjeli otići bez obzira na ime slavnog kreatora.
I kaj da vam velim? Nisam stručnjak za modu, ali su mi ljudi znali kazati da se znam dobro obući i imam neki svoj stil. Ili sam ga barem imala dok se djevojčica nije rodila, pa izjurim van u bilo čemu ili onome u što se mogu ugurati s viškom kila. S obzirom da ne patim na marke i da kupujem s motom da nema tog dućana gdje se ne može nešto dobro naći za iskombinirati, to mi je fakat kompliment.
Daklem, kolekcija je gotovo sva crno-bijela. To mi je već za riknut, jer kolko kužim većina tih kratora je jako cool i uglavnom su u crnom s nekim bijelim detaljem. Na one svoje vješalice-manekenke pomeću svašta, ali oni su si ziher u crno-bijelom. Tak je i gospon kreator sebe obukao u par komada iz te kolekcije. Ima par lijepih stvari, jedna bijela košulja s jako visokom kragnom i dugim mandžetama (nemrem se sjetit hrvatske riječi), pa onda jedna isto lijepa crna košuljica s kratkim rukavima, sa naborima i još jedna bez rukava s malom bijelom kao ruskom kragnicom... i to je to. Ostalo su neke haljinice izrezane nepravilno, pa padaju nešto na sve strane, pa neka crna mala haljinica tipa Coco Chanel i fakat ništa više posebno. Materijali su naravno vrlo kvalitetni, prevladava svila. Cijene su recimo tako prilagođene raji (košulja 40 Eura). Ali sve u svemu, nije to ništa tako nevjerojatno posebno i drukčije. A ak je mogao to napraviti po tim cijenama, znači da mu te stvari i inače mogu toliko koštati. Onu pravu cijenu koju on stavlja ne bih fakat nikad platila.
A budući da se nedaleko Beča, u selu Parndorf (Burgenland) nalazi Designer's Outlet gdje ima raznih šminkerskih i markica dućana s robom po tvorničkim cijenama, jasno je da sve to može puno manje koštati nego što se uglavnom cijeni po dućanima.
A što sve tek tamo čovjek može kupiti u vrijednosti jednog servisa brisanja prašine s bojlera. A ako se potrudi, evo, čak i dvije krpice od Lagerfelda.
Meni je sve u svemu tamo danas ulov bio jako dobar. Pa sam za otprilike iste novce gospona servisera piknula jedan sportski kaput u Nike-u (dvoumila sam se jer sam vidjela da je iz neke zemlje gdje možda ganjaju i djecu da to rade, ali sam shvatila da je obraditi Savršenog da ju kupim vrijedno nemirne savjesti)i čitavu kolekciju donjeg veša. Na kraju je doma stigao i preko Internata kupljen jedan rabljeni sobni bicikl za skidanje kila. Nakon kraćeg dvoumljenja stavili smo ga u kuhinju kraj frižidera... tek tako da bude pri ruci i nozi kad se ode nešto mrknuti. Kaže naš jedan frend da ih svi ljudi koje zna da to imaju doma, počnu prije ili kasnije koristiti kao vješalice. Bumo vidli.
Ono što sigurno znam je da novci često nisu mjerilo vrijednosti robe i da čovjek preplaćuje puno toga. Sva sreća da postoje sniženja i sajmovi... jer bih inače život bio puno skuplji. Zašto plaćati više za istu stvar koju možeš kupiti jeftinije? Samo zato što nam netko prodaje maglu zvučnim imenima. Uzima novce i bježi ...

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

11.11.2004. Sretan rođendan!

Imam prijateljicu koja je išla sa mnom u razred, zaboravila sam jesmo li bili a-kači, b-kači ili c-kači. Ono što nisam zaboravila su njezine poruke koje mi je pisala, njezini sitni znakovi pažnje, potvrđivanje svih mojih pubertetskih gluposti, tješenje i zagrljaji...
Puno vremena je otada prošlo, svaka u svom svijetu, razdvojili nas kilometri, granica, drukčiji pogledi i stavovi.Kažu da papir sve podnosi, a što su tek podnijeli naši kompjutori u prepiskama kojima smo pokušale odgonetnuti zašto smo postale toliko različite i kako dalje s time.
Kad malo bolje razmislim, možda se i nismo toliko promjenile.... jednostavno smo postale žene.Ona koja je uvijek puno pričala, pričala je i dalje, druga više nije htjela samo slušati i kimati glavom, došli su muškarci, obaveze, djeca. A mi smo zaboravile sjesti, pustiti Smithse i lamentirati o smislu života dopisujući se ceduljicama s našim tajnim imenima.
A Raven vam je nešto posebno.Borac za pravdu, uvijek u obrani slabijih, s neiscrpnom energijom, uvijek spremna pomoći svima, djeca (velika i mala) joj se vesele ko Djedu Mrazu jer nikada ne zaboravlja ničiji rođendan ili bilo koju drugu prigodu i unatoč svim našim prijekorima i molbama ne odustaje od pretjerivanja u poklanjanju.
Osjetljiva i ponekad oštra, savršeni pronalazač skrivenih poklona za rođendane (nadam se da ovaj nije nanjušila), promatrač iza objektiva, u drugom planu, željna zadržavanja posebnih momenata fotoaparatom...zapravo uvijek u potrazi za odgovorom o prolaznosti.
Za rođendane je obično u bedu jer preispituje svoje ciljeve i misli da je mogla možda još nešto ostvariti, a to prokleto vrijeme kao vječni neprijatelj njezinih zaustavljenih trenutaka ju uvijek podsjeti na iluziju o neprolaznosti.
I kada opet malo promislim, pronalazim tu vezu slike i riječi. Svaka na svoj način pokušava zaustaviti vrijeme ili barem ostaviti trag iza sebe, nešto dublje od svakodnevnog života.
A početak tog traženja nam je bio zajednički.
Pa ju ja za rođendan podsjećam na tu visoku djevojčicu iz sedmog (a, be ili ce) koja je bila preplašena i nesigurna, puna pitanja i koja se pretvorila u nekoga tko je uspio fotografijama zaustaviti vječnost.A sa svojom drugom dragom polovicom stvoriti nova bića koja će zaustavljati vrijeme na neki drugi način i prenijeti to opet na svoje potomke...
I na kraju, sretan ti rođendan draga Raven.
Tvoja Sara

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

08.11.2004. Dragi i drage moje...

Potaknuta nekim raspravama o muško-ženskim odnosima evo par zapažanja.
Uglavnom se sve teme o razlikama muškog i ženskog (mozga) obično svode ne dva globalna zaključka:
1. Žene su užasno komplicirane i ne znaju zapravo što žele
2. Muškarci su jako jednostavni i zna se da žele sex
Budući da nisam muško (iako ih dosta dobro poznajem) evo što ja kao žena želim. Generalizacije ovog tipa su mi inače prilično blesave, ali u ovo je u svrhu prilagodbe i boljeg shvaćanja teksta od strane braće po jednostavnosti.Pa u tu svrhu i par tehničkih uputstava za upotrebu
1. Želim da me se VOLI. Budući da vidim upitnike nad glavom muške braće ... (usput, zbog tog čuđenja i nerazumijevanja JEDNOSTAVNIH rečenica i dolazi do objašnjenja i kompliciranja), evo što to znači.
Voljeti = biti ustrajan u ljubavi i kada nema sexa
Voljeti = Podržavati ženu i kada ne misliš isto kao ona (naročito pred svekrvom)
Voljeti = POKUŠATI razumjeti (ne treba biti idealist) da postoje i drukčija ljudska bića kojima su neke bezvezne i nebitne stvari baš jako bitne.Pozadinu toga ne pokušati racionalno shvatiti.
Voljeti = Dati NA GLAS do znanja,čitaj IZGOVORITI tu svoju silnu podršku i ljubav, jer bez obzira na svu silu mađioničarskih znanja i otkrivanja misli, lijepo je čuti to što brat po jednostavnosti osjeća.
2. Vidi prvo i pokušaj pooolako pročitati i shvatiti....

Jel to teško?Tko tu komplicira?

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

05.11.2004. Informiraj me o svemu

Već neko vrijeme kužim tu razliku u informativnim emisijama u domaji i utočištu Austriji, ali jučer je dosegla vrhunac, pa eto par riječi. Naime, svaku večer oko pola osam uključim teve i titlove koje imaju na ORF-u, ugasim zvuk i čitam njihov pregled dnevnih događanja. Istovremeno uključim stream na kompjutoru i slušam Dnevnik HTV-a. I dok esterajheri uredno izvrte priloge od minutu-dvije iz čitavog svijeta i domaće, na HTVeju se obično neki intersantan lik bori s uglavnom domaćim aferama iz raznih kutaka i zakutaka Lijepe naše. Ne kužim, kaj više ne postoje one neke regionalne emisije, panorame, pa da ne moramo u središnjoj informativnoj emisiji slušati i gledati o tome kak su nekoj sirotoj obitelji u Pušći isključili vodu, pa onda se takve scene protegnu na obavezno ponavljanje novinarskog izvještaja, ali ovaj puta sa originalnim glasom i govorom glavnog pogođenog nedaćom? Jer u domajskom novinarstu je autentičnost najvažnija, pa sve ono što je stalo u (obično predugačku) novinarsku vijest, mora se valjda zbog te vjerodostojnosti još jednom čuti u originalu. Gosti Dnevnika su posebna priča. Jučer je razgovor sa Žužulom, kakvih ima i ovdje ali su obično u posebnim emisijama, uspio trajati jednako kao i sve austrijske vijesti iz svijeta. Ali moramo doznati taj tren sve detalje o aferi, radi li se o sukobu interesa, je li firma njegove žene ... ne znam što, je li neki ugovor bio konzumiran, tko je tu koga, žena njega, on nju, onaj treći njih dvoje ... mislim stvarno.
I već znam da se na ORF-u vrte reklame između bloka o vremenu i sportu, a Dnevnik nam još pili o nekim detaljnim izvješćima nekih marginalnih i nebitnih vijesti ... ili se tako raji mažu oči i daje neka zanimacija da se popuni svakidašnja jadikovka.
Jedno se mora priznati. Hrvati su vjerojatno najbolje informirani narod (mislim na unutarnju politiku). Vijesti iz svijeta su obično na kraju, pa tko je taj svijet nama? Neka mi doznamo svaki detalj iz naše lijepe i zapravo velike zemlje, pa ćemo manje razbijati glavu (ne)bitnim stvarima.

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

03.11.2004. Tražili ste, gledajte!

Uvijek se iznova nakon gotovo svakih političkih izbora odnekud izvuče ona rečenica kako svaki narod ima predsjednika i vladu kakvu zaslužuje. A pod narodom se uglavnom misli na većinu, jer je to princip demokratskog društva po kojem se bira nekoga za vođu. Tako da ako niste u toj većini, morate (ne morate, možete i dignuti sidro) trpiti neku očitu budalu i lažljivca. I recimo da ste neki protivnik te većine ili oporbenjak nakon izbora? Što vam je činiti? Možda su vaši ukućani dali glas onome koga ne možete smisliti? Ili netko od vaše rodbine? Ili prijatelja. Jeste li mogli utjecati na promjenu njihove odluke? Jeste li mogli bolje lobirati za svog kandidata? Čini se da će politički angažman opet morati postati popularniji, naročito među mladim ljudima. Jer očito nije svejedno tko vodi državu, a naročito ako se radi o najmoćnijoj državi koja utječe na globalnu politiku. Moram priznati da mi demokracija katkad stvarno teško pada. Jer većina je uglavnom neobrazovana, neinformirana, zatupljena i povodljiva. Naravno, totalitarizmi su još gori, jer svaka budala može terorizirati ostatak društva.
Slobodna volja je navodno nešto što čovjeku daje pravo da živi kako želi. Je li baš tako? Kršćanski gledano, nije. Slobodna volja nam ne daje pravo radimo što god poželimo, već da se izgrađujemo po njoj u slobodna bića u smislu ljubavi i neovisnosti od nekih zlih utjecaja.
Pa ako je tako, onda nije ni čudo da je svijet pojednostavljeno rečeno (a možda i vrlo precizno) otišao k vragu. Jer razne gluposti se već odavno toleriraju opravdavajući ih nedodorljivom individualnošću. A o raznim ciljevima koja opravdavaju sredstva i sličnim principima da ne govorim. Postali su zapravo mjerilo nečije snalažljivosti i visokog kotiranja u društvu. Pogledajte ljude oko sebe (nesposobni šefovi - mali bogovi), pa onda gospodarske i političke opcije. Sve je dozvoljeno i sve se može. A tako se odgajaju i djeca. Tak da ono, ne znam, nekak me ne čude ovi rezultati izbora u Americi, pa to je odraz današnjeg svijeta, točnije većine u tom svijetu. Dovoljno je biti glup i uporan, a sve ostalo će vam se posložiti, kaj nije tak?

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

31.10.2004. Sjećanje na Irenu

Probijam se s Raven i njenim sinom prema Krematoriju i mislim na Irenu. Pažnju mi odvlači gomila ljudi s cvijećem i svjećama. Svake godine ista slika. Ipak, ove ne pada kiša i zahvalna sam na tome. Slično je i s mojim mislima. Već su sjele na svoja predviđena mjesta i ukalupila se, pojavljujući se u nepravilnim razmacima, i već sam ih stoput pretresla i odlučila prestati tražiti neki odgovor. A i suze, ta kiša misli, znaju iznenaditi svojim nedolaskom. Ipak me povremeno zaskoči ona glavna misao, ona koja stoji iznad svih ostalih. Bi li me toliko bolilo da Irena nije bila iznimno duhovita?
Ljudi mi počinju izgledati smiješno, kao neki mravi koji po navici s cvijećem odlaze na svoje punktove. Ta veza groblja i smijeha, a pogotovo sprovoda i smijeha je kažu psiholozi, normalna. U tuzi popuste kočnice i čovjek se počne luđački smijati. Sjećam se da su se najbolje obiteljske fore izprovaljivale kada je deda umro i kada smo se svi pod bakinim vodstvom valjali od smjeha.
Humor je nešto sto mi treba svakodnevno, ne samo da preživim, već da uživam u životu. Moj najdraži profesor je jednom prilikom rekao kako je spekulativnost danas vrlo rjedak dar među ljudima i kako ju treba njegovati kod onih koji ga posjeduju. Smisao za istančan humor koji ne puca kod svih i ide na drugu loptu je nešto slično. Puno ljudi voli prepričavati viceve, pričati smješne priče ili dobaciti povremenno koju vlastitu umotvorinu, pa ju ostaviti na milost i(li) nemilost slušača. Ima jedna vrsta humora, koju ja zovem socijaliziranom varijantom. Svodi se otprilike na već postojeće kalupe raznih šaljivih doskočica. Čula sam ih bezbroj puta i svaki puta bi me iznenadilo njihovo siromaštvo. Jedna od njih se odnosi na novopečenog vozača koji proslavlja svoj uspješno položeni vozački ispit, a netko od prisutnih mu obavezno dobaci kako će od sada pažljivije hodati gradom...Ili primjer s odjećom. Svatko tko je makar i jednom odjenuo par brojeva veću vestu dobio je vjerojatno komentar tipa: "Malo ti je premala ta vesta, ha-ha." Ovaj primjer vrijedi i u obrnutom pravcu.
Naravno, tko sam ja da sudim o kvaliteti nečijeg humora? Uvijek se u takve rasprave može dovući pitanje ukusa, a o tome me već davno tata izvjestio da nema smisla raspravljati. Zapravo to i ne želim.
Samo se uvijek, kad pomislim na Irenu, sjetim nekoga čiji mi je humor bio strašno duhovit i blizak, kao neka vrsta savezništva. Klikeri su joj radili brže od bilo koga meni poznatog .
Ajme meni, gužva postaje sve veća i čini mi se da vidim neke rođake kako se približavaju Ireninom grobu. Molim Raven da se još prošećemo dok oni ne odu, jer nemam volje komentirati ljepotu cvijeća, odgovarati na pitanja o Ireninoj djeci ili neku drugu varijantu uobičajene komunikacije na grobu prerano umrle žene. Sva sreća da Ravenin nasljednik – taj mali pratitelj naših zamisli - obožava bagere i da su stričeki iz Čistoće odlučili počistiti kontejnere.
Sjetila sam se Ireninih doskočica u vezi rođakinje koja joj je trenutno na grobu. Nikada to nije radila zločesto, već više kao suosjećanje za nečiju nemoć da stvari izbaci kroz smijeh, pa to čini nekim neprestanim kukanjem koje na kraju postane stvarno jadno. Osim, ako mu se ne da smisao povežući ga s nekim likom iz crtića...ili iskonstruirajući potpuno novu priču sa svim elementima dobre komedije. Baš me zanima što bi se dogodilo da sada dođem do te žene i ispričam joj kako nas je Irena znala nasmijavati s njom kao glavnim likom. Kako bi se to uklopilo u njezinu sliku nekoga tko je bio mlad, razbolio se i umro, pa se sada na tom mjestu skupljaju i oni koji su je poznavali, kao i oni koji trebaju dozu tragičnosti u životu i komentiranja kako je strašno to što se dogodilo, a oni se uvijek sjete te drage mlade žene i posjećuju njezin grob. Možda ne razgovaraju ni sa svojom živom sestrom, komeniraju tuđe veze i brakove, ali to je drugo...O mrtvima sve najbolje, makar ih i ne poznavali.
I Irena je imala potrebu komentirati. Komentirala je stalno. Ženu na cesti s prenatapiranom frizurom, policajca s pogledom gledam Zadar, vidim Skadar, nekoga tko se opremio na sebi svim mogućim bojama (micica), sebe-na ručku u studentskoj menzi okićenu svim zlatom koje je imala, podstanarski stan s jednom sobom i njih petero u njemu koji je zvala Arena u gostima. Činila je to uvijek na sav glas, bez obzira na to čuje li ju netko ili ne, pa je njezinom mužu znalo često biti i neugodno zbog tih neukrotivh komentara. Novce je svojoj djeci ili mužu djelila riječima: “Evo, da te pes ne popiša”. Utorak je zvala ukorak (to je preuzela od Ane), četvrtak je bio čeprkaš. Umrla je jedan ukorak.
Konačno smo dočekali da grob ostane bez posjetitelja i stigli do Irene. Zapalile smo svjeće, Ravenin sin je pio bočicu s mlijekom zagledan prema bagerima u daljini. Prošlo je više godina i svi smo bili najviše usmjereni na djecu (neki su konkretno pomagali oko njih, neki nisu). Matija je naslijedio Irenin smisao za humor i brze klikere, Ana njezinu istinoljubivost i osjećaj za druge, a Marija – ta mala mudrica je pokupila onu dozu prefriganosti i snalažljivosti koju je Irena koristila samo verbalno, i naravno u svrhu humora.
Nisam uspjela dokučiti je li se Irena kroz smijeh branila od nečega što je duboko u sebi nosila kao teret, a nosila je puno toga. Pričale smo nekada i bez doze humora i tada mi se otkrivala potpuno drukčija osoba, ozbiljna i mudra. Spojene s tim dijelom, shvaćala sam da su njezine svakodnevne fore prave male životne priče ispričane kao koncentrat, bez jeftine patetike (kojoj se isto tako znala rugati).
Neki dan mi je Savršeni rekao: "Evo ti nešto novaca, (i sa smješkom dodao), da te pes ne popiša." A ja njemu uredno govorim da se stalno nečemu čudi ko ptica (ili pica) glisti. Nisam svjesno preuzela te Irenine izričaje i prenijela ih na druge. To je dio mene koji mi je Irena ostavila i koji tako i dalje držim na ovom životu...Nisu to samo riječi, to su vesele doskočice...I život je takav. Malo je onih koji ga znaju tako živjeti...Irena je znala. Do smrti, a i nakon nje.
Ubi me ova patetika. Idem se popišati. Rekla bi Irena: “Ajde, ajde i mi ćemo te”.

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

29.10.2004. Rubens iz dječjih kolica

Odlučila sam da ću ovu zimu one najhladnije dane kada baš neće biti za duže šetnje u prirodi, provesti s djevojčicom po muzejima i bazenima. I tako smo se jučer nas dvije nakon šetnje po gradu, onako za probu i u ugodnom društvu uputile u Albertinu na Rubensovu izložbu. Bilo je baš lijepo, iako smo došle sat vremena prije zatvaranja i nisam uspjela pročitati sva objašnjenja uz slike. No, dobro. Taj gospon je imao stvarno nevjerojatan smisao za crtanje ljudskog tijela na kojem se može vidjeti i najmanji detalj. Gospođe su sve sa špekićima, trbuščićiima i širokih bokova (jedino su grudi nekak male), pa se žena s kojim viškom kilograma može osjećati sasvim ženstveno u društvu tih punašnih baroknih dama i anđelčića. I najljepše od svega je da su ti likovi iz autorovog stvarnog života poslužili kao predlošci za likove malog Isusa, djevice Marije i svetaca. Sve u svemu, nije to neki stil koji me obara s nogu i po mom uskusu, ali zanimljivo za proučavanje u smislu slikarske vještine i uranjanja u prošlost isprepletenu starogrčkim i kršćanskim motivima i kao dokument seoskog i plemičkog života u doba baroka.
Sve sam to uspjela doživjeti zahvaljujući svojoj djevojčici koja je iz kolica, izgledajući baš kao neki barokni Rubensov anđelčić, tiho gugutala, smješila se i zabavljala sama sa sobom, ostajući totalno nezainteresirana za djela velikog umjetnika. Ja sam je prije toga dobro izmorila šetnjom na svježem zraku u nosiljci, nahranila i pripremila za spavanje. Od spavanca nije bilo ništa, ali je bila dobra. Za razliku od nje, jedna koji mjesec starija curica je vrištala, glasno plakala=urlala i smirila bi se jedino kada bi ju mama i baka pustile da puže po podu, što je ona obilato koristila. I to tako da su je neki posjetitelji udubljeni u gledanje slika, skoro pregazili jer je mala jurila sto na sat. Osim toga je prelazila i preko onih označenih konopaca ispred slika, pa su pune ruke posal imali i čuvari. Naravno, mami i baki je to bilo strašno smješno i zabavno, kako to već biva kod nekih ljudi bez osjećaja za okolinu. Naime, što? Ljudi su došli u miru i tišini gledati slike u muzej i ne mora im biti zabavno preskakanje malog puzajučeg stvora koje vrišti na sav glas. Meni je normalno da ako ne možeš smiriti dijete u takvim prostorima koje koriste više ljudi i pretpostavljaju neki red i mir, izađeš s djetetom van. Uostalom ne moraju svi tolerirati dječje nepodopštine, kao ni pseće ili nekih drugih ljubimaca, čiji gazde su često neobazrivi na okolinu. Na kraju je malena došla do djevojčice i sa crnim rukama od poda koji je prebrisala počela prebirati po djevojčicinim stvarima, pa ju je mama odvukla, iako je čini mi se bila spremna taman za jedan razgovor ugodni o dječici. Onak, k'o da smo na cesti. Na kraju su je uz dreku odvukli i već je skoro bilo zatvaranje.
Komentar moje djevojčice na tu svu umjetnost je bila puna guza....ali ne kukuruza. Pa sam ja odlučila upitati stričeka koji trga karte gdje je prostorija za prematanje beba. A ovako je otprilike (nisam sve polovila zbog austrijskog naglaska) tekao razgovor:
Molim vas, gdje je prostorija za prematanje beba?
Hm, joj, na prvom katu, ali tamo se sada ne može, jer se uređuje za novu izložbu
Dobro, hvala
Ali znate što? Postoji vam mogućnost da dođete do tamo.
Dobro, kako?
Prvo uđite u lift, onda stisnite -1, pa ćete stići u podrum. Onda tamo stisnite za drugi kat, pa izađite van. Tamo ćete vidjeti jedan dio koji se spušta, pa prijeđite preko (ne znam čega), dođite paralelno (ne znam čega), spustite se do prvog kata i tamo potražite portira. On će vam pokazati gdje je WC, ali onda od tamo ne možete direktno izaći na glavni izlaz, već se morate vratiti preko (ne znam čega), uči opet u neki hodnik i pitati portira gdje je sporedni izlaz koji vas po nagibu vodi do ulice, ali sa stražnje strane muzeja
U redu hvala, možda koji drugi put.
U usporedbi s realizacijom stričekovih dobronamjernih uputstava (zamišljam što bi mi rekli u nekom hrvatskom muzeju) puna guza i nije bila tako strašna stvar.
Pa samo da znate, prvi kat će se uskoro otvoriti jer stiže Chagallova izložba (mljac), pa ako vi ili vaše dijete morate obaviti fiziološke potrebe, nema problema. A ako nešto i zapne, ljubazan striček će vam sve objasniti.

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

27.10.2004. Gdje je mladost nestala?

Eto, o koncertu Parnog valjka ste već mogli čitati, pa samo par zapažanja iz mog nekog ugla. I to ne samo o koncertu, već i o kratkom boravku u domaji.
Svaki puta se ne mogu oteti dojmu kako ima hrpa novih dućana sa svime, kako je sve prilično skupo i kako su Zagrepčanke sređene i ukusno obučene. Baš se moja trenutna gošća u Beču i ja ne možemo načuditi koliko je tu odjeća jeftinija, a Bečlije hodaju puno neukusnije obućeni i tak to...
Opet su me malo gazili na zebri, odlazak s djevočicom u tramvaj je bio ravan avanturi probijanja kroz prašumu i osvajanja mjesta na prvom drvetu, opet bahatost pridošlica u moj rodni grad... Ali i neke pozitivne stvari sam primjetila. Gradi se puno novih zgrada, uređuje se malo grad (ploče s planom naselja, spušteni kolnici za kolica, biciklističke staze i klupice za sjedenje) i to mi je stvarno lijepo vidjeti. Nisam bila, ali kaže Mr. Perfect (skoro je ostao bez titule savršenog, ali ajde dajem mu šansu) da je i bazen u Novom Zagrebu jako dobar. Još kad bi se nekako moglo utjecati na opću nekulturu vozača i zbog toga manji protok u prometu, bilo bi to stvarno puno manje stresno iskustvo. Ali i ovako je bilo lijepo vidjeti naše drage i naš rodni grad, promijeniti ambijent i vratiti se opet doma.
A, da, koncert je bio stvarno dobar, izdivljali smo se k'o mladi majmuni i to mi je super. Nisam bila baš u poziciji nekog kritičara, jer kad dođem na koncert volim biti dio atmosfere, opustiti se i plesati. Budući da sam u posljednjih petnaestak godina pohodila većinu koncerata u Domu sportova (hvala mojoj frendici koja mi je to omogućila) mogu dati i neki mali osvrt na kronologiju Parnog valjka. Naime, njihov koncert mi je bio sa nekih dvanaestak godina, drugi u životu u toj dvorani (prvi je bio moj vječni idol Čola) na koji me sestra povela i nikad ga neću zaboraviti. Bila sam u transu. Kanije sam ih još puno puta uživo gledala i slušala i ne sjećam se niti jednog lošeg gdje nisu zapalili publiku (zagrebačka je inače vrlo zahvalna). Možda mi je bolji bio sam onaj koncert prije par godina kada su slavili dvadeset i peti rođendan. Nadam se da će iduće godine proslaviti trideseti i da ćemo opet potrefiti dolazak u domaju. I sad misao iz naslova posta. Nekako sve teže uspijevamo (zapravo nikako) nagovoriti naše prijatelje iz djetinjstva i mladosti da odu s nama na neki koncert. A mi potegnemo iz Beča (nismo jedini, svaka čast još jednom roditeljskom paru), organiziramo čuvanje djevojčice s bakom i dedom koje jedva pozna u novom ambijentu, krepani od trčkaranja po gradu i obilaženja familije i frendova i uspijemo otići...pa se ja pitam dragi moji...Gdje je mladost nestala?

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

24.10.2004. Zmazanoća je in

Ima tako raznih ljudi i raznih čudi, zar ne? Ono što je jednima premalo, drugima je previše i slično. Pa da ne dužim,(jer mi je već lagano dosta razmišljanja o tome),moj problem je čistunske prirode.
Naime, jedna sam od onih koji vole red i čistoću. Ne znam tko tu postavlja standarde što je to čisto, ali po meni je bitno da je čovjek zdrav i sretan. A ja sam i jedno i drugo, kao i naša djevojčica. I u čemu je onda problem? Po meni, ni u čem, ali mi se neki (uglavnom iz domaje) svako malo nađu djeliti savjete ili komentirati kako pretjerujem i kako ću zeznuti djetetov imunitet i slično. Pa sam ja potaknuta tim izjavama pokušala dokučiti o čemu se radi. I evo do kojih zaključaka sam došla. U početku sam bila zabrinuta radim li nešto krivo. Onda sam malo razgovarala sa nekim svojim frendicama koje isto razmišljaju kao ja, i zaključila da nisam jedina i da ima još ljudi koji smatraju da treba paziti na te stvari, naročito kod djece. I da je sve stvar kako se postaviš, jer ako si sklon ispričavanju i neugodi, okolina to nanjuši i napada punom snagom. I vole vas proglasiti malo puknutim, pa čak i kandidatom za patologiju.
Pa da malo pojasnim o kakvoj patologiji se radi. Kad se rodila djevojčica, nisam dala da ju diraju ljudi (veliki i mali) sa neopranim rukama. Provjerila bih ako je netko bio prehlađen ili bolestan prije nego bi došao, iskuhavala sam njezine bočice nakon korištenja i trudila se stan držati što čišćim. Kako je ona rasla, prestala sam to sve raditi u tolikoj mjeri, pa stan usisavam svaki drugi tjedan, bočice samo prelijem s vrelom vodom i sl. Ja smatram da ne pretjerujem ako djetetu ne dam da prožvače nešto s poda, dira neku napuštenu životinju... Daklem, ne mislim da sam bolesna, samo možda imam malo više standarde od većine ljudi. I sad ono što mene fascinira u čitavoj priči je to kako ljudi vole određivati drugima što je normalno i gdje su granice toga. I druga stvar je činjenica da u nama čistuncima neki ljudi očito vide potencijalnu opansnost i to vrlo visokog rizika. Jer ako imate u okolini nekog zmazanca koji se ne pere i za kojeg će se opet većina složiti da mu manjka higijene, na njega će se gledati prije s nekim humorističnim komentarima, a nitko mu se neće usuditi reći kako mu je to loše ili ne daj Bože na putu za patologiju. Ali ako ste uredni i volite red, sumnjivi ste, sigurno neki bolesnik ... opasan za okolinu. Ja još nisam čula da su uredni ljudi izvor zaraze, ali svejedno su na listi nepoželjnih prije od onih rasadnika raznih virusa i bakterija. I naravno da i ja znam da pretjerivanja s antibakterijskim sredstvima mogu uzrokovati alergije i slične stvari kod djece, ali ja ta sredstva uopće ne koristim kad je u pitanju djevojčica, sve joj brišem s običnom vodom ili maramicama za guzu ... međutim to je teško objasniti okolini koja vas već unaprijed stavlja u kategoriju puknutih. I tako sam se ja neko vrijeme osjećala fakat posrano, a onda sam malo porazgovarala i s nekim ljudima u svojoj drugoj domaji, Austriji. Pa mi jedna starija gospođa kaže kako su to gluposti i kako je ona uvijek pazila na čistoću kod svog djeteta koje nije bilo bolesno, a da sterilno ionako ništa ne može biti koliko god se trudili. Pa mi jedna druga mlada mama kaže kako je prava rjetkost vidjeti tako dobro organiziranu mamu koja sve ima sa sobom i ne prepušta puno toga slučaju. Pa mi moja susjeda Turkinja kaže kako bi i ona rado tako sve držala u redu, ali da je to dar koji nemaju svi i nisu ga u stanju održavati. A što se tiče argumenta da se sa pretjeranom čistoćom smanjuje djetetov imunitet, vrlo mi je to diskutabilno, jer su mi takve izjave dolazile uglavnom od ljudi čija djeca su vrlo često bolesna ili svako malo prehlađena, šmrkava, s herpesima, čirevima i sl. Ne znam je li to slučajnost, ali djeca mojih prijateljica čistunki su puno manje bolesna. Valjda je fora da budete cool, pustite djecu da prčkaju po svačem, ona se svako malo razbole, pa se tako ojačava djetetov imunitet. A ovi što su manje bolesni, su onda valjda zakinuti za to jačanje... ili tako nekako. Inače ljudi imaju raznih problema s djecom, od ponašanja, boležljivosti, do problema sa spavanjem i jedenjem. Mi za sada nemamo nikakvih, ali očito nešto nije tu po volji nekima. A najbolji su komentari na ljude čistunce (kojih ima svuda i čitav život su takvi, bez gradacije u patološko) tipa: "Viš’ za njega (nju) ne bih to nikada rekao, djeluje tako normalno". Ne znam kako se zvao taj film s Tom Hanksom, gdje je on objasnio nekome iz okoline da nije lud, već da voli red… Pa evo novosti za sve normalne zmazance. Mi čistunci smo isto ljudi, možemo biti jako duhoviti, zabavni i opušteni. Samo volimo nešto što možda vama nije bitno kao vaši prioriteti, bilo da su to pretjerivanja prema tehnici, čitanju, jedenju, spavanju, poklanjanju, kritiziranju, ogovaranju i drugim ljudskim područjima životarenja. A ono što mi je najfascinantnije je kako se ljudi pozivaju odgovornima u zaštiti i pravu vašeg djeteta na zmazanoću kao da se radi o vrlo bitnoj i ustavom zagarantiranoj činjenici, pa ona ide dotle da se nađu (ne)pozvanima uplitati u PRIVATNI odnos vas i vašeg djeteta ili vašeg stava prema jednom segmentu života. I to tako samouvjereno i žestoko da su skoro i mene uvjerili da sam luda. Sva sreća da postoji snaga i uvjerenje pojedinaca koje većina smatra luđacima i da je jedan takav isto uspio profurati svoje uvjerenje već stoljećima, iako su ga za života smatrali opasnim i razapeli, jer je bio drukčiji od tadašnje većine.
Pa možda i svijest o važnosti higijene opet dođe u modu (sad se furaju te retro-ideje) i postane in, a do tada pozdrav braći zmazancima s parolom: "Može, ali ne u mojoj kući".

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

17.10.2004. Smeće

Sjećam se scene na početku filma Seks, laži i video gdje Andie MacDowell priča (koliko se sjećam psihijatru-ipak je to Amerika i svatko tko drži do sebe posjećuje ga barem jednom u životu) o smeću i o tome kako ju opterećuje pomisao o nevjerojatnim količinama smeća koje proizvodi ljudski rod.
Kod nje je to očito potencirano dekadencijom i neispunjenošću bračnim životom. Kod mene to nisu razlozi, jer vremena za letargično promišljanje baš previše nemam, a brak mi je mraaak. Ali se moj Savršeni i ja svakih par dana ne možemo načuditi koliko to smeća naša mala tročlana gomilica proizvede. Koliko bačenih staklenih, plastičnih, aluminijskih ambalaža. A o pelenama da ne govorim, s time da mi koristimo i još neke moderne-pamučne koje su i ekološki prihvatljivije. Pa onda bio-otpad, od kuhanja, pa papir i kartonske ambalaže od mlijeka i sokova. To je doslovce svaki drugi dan pola kuhinje zatrpano raznim otpadima koje uredno slažemo i razdvajamo, jer se većina toga u Austriji reciklira. I sad, to smo samo mi, a pretpostavljam da i ostatak čovječanstva, naročito u razvijenijim zemljama, stvara zapravo stravične količine smeća. Povremeno me obuzmu razmišljanja o tom našem svijetu i tome koliko ga iskorištavamo, kako smo već prilično uništili prirodnu ravnotežu zbog tehnološkog napretka. I obavezno me obuzme jaka nelagoda i neka vrsta panike. A ne znam što da učinim konkretno, osim tog razdvajanja otpada. Smeće je samo jedan segment i to onaj koji je svakodnevno vidljiv, kao neki podsjetnik. Pa ona povremene vijesti i upozorenja znanstvenika o globalnom zatopljavanju, pomoru riba, onečišćenju mora naftom i sl... budu više kao neki povremeni podsjetnici koji se izgube u ostalim "bitnijim" vijestima i jurnjavi za ispunjenjem ugode u svom mikrokozmosu. I sad sam recimo i ja pročitala ovaj gore napisani dio svog teksta i isto si mislim kak je to grozno, ali kaj se može i misli mi odmah lutaju na jednu drugu psihološku razinu, pa ako vas zanima, slijedite me...
Naime, isto kao i to naše materijalno smeće, postoji i emocionalno koje se također preporuča redovito izbacivati, inače se napunite... znate već čime. I to je živa istina, barem što se mene tiče.
E, sad postoje i tu razne reciklažne kutije, kante i sl. Naime treba znati izbaciti to smeće u pravu kutiju i u pravom trenutku. Inače dobijete zagađeni okoliš i puno toga zatrpate, naročito ako odjednom istovarite svu tu silu neraspoređenog otpada. I to ne daj Bože na možda najbližu osobu koja vam se u tom trenutku našla kraj vas. Znači, to bi bilo kao neka umjetnost izbacivanja smeća iz sebe, da ono bude maksimalno produktivno i što bezbolnije za okoliš, daklem da zadovoljava i te "ekološke" standarde.
Ono što meni zna predstavljati problem u komunikaciji s drugima, su različiti standardi tolerancije, iskrenosti, osjetljivosti i dr.
Tako da ono što je meni normalno prokomentirati, može nekog drugog osobno povrijediti. Pa se postavlja pitanje može li se svima baš sve reći? I naravno, odgovor mog Savršenog je i ovdje u skladu s nadimkom, pa glasi da nije uputno svima reći baš sve kaj misliš. Dobro, s time se slažem. Ali što je sa ljudima koji su vam dragi i kojima bi trebali moći sve reći, a ne možete jer su možda preosjetljivog želuca, ili su stariji i iz drugog svijeta, ili su uvredljivi... Onda su vam usta zatvorena, a smeće vam se kupi i gomilica raste. Pa se ja pitam postoji li način da se takvim ljudima kažu neke stvari, a da ih se ne povrijedi? Može li netko takav shvatiti da ga možete istodobno podupirati u njegovim željama i njihovim ostvarenjima, iako se osobno ne slažete s njegovim stavom i razmišljanjima? I tu zapravo mislim na iznošenje svojih stavova, a nikako ne na osuđivanje tuđih radnji ili komentiranja u stilu: "to ti nije dobro, trebao bi ti to drukčije..." i sl. Ne vidim ništa loše u tome da se kaže:"ja to ne vidim ili ne bih napravio tako." Međutim, vidim da ljudi često imaju potrebu razapeti (što u ogovaranjima, što u zamjeranjima i povrijeđenosti) druge koji ne misle kao oni. Pa vam se komunikacija svede na to da nešto općenito prokomentirate, drugi se nađe osobno uvrijeđen, ali vam ništa ne govori, smeće se kod njega skuplja i skuplja, u glavi ono dobiva nove dimenzije, razvija se neki nastavak priče, pa ako se epizoda ponovi, eto novog smeća i razočaranja u tog našeg inače dragog, koji se eto drznuo i dalje komentirati i to tako ide dok vreća ne pukne, smeće se rasipa i odjednom shvatite da ste glavni krivac u priči, jer ste jako puno puta rekli što mislite i time povrijedili onoga koji ne misli isto. Pa počnete paziti što ćete reći, više ne znate smijete li reći svoje mišljenje ili ne, kako će se to shvatiti i sl. I onda se nađete u situaciji da se pitate je li problem u vama i tome što slobodno iznosite svoje stavove (ne osuđujući tuđe) ili u drugome koji se vrijeđa na sve što nije istovjetno sa njegovim stavovima?
I što raditi sa smećem u tome slučaju koje se nakuplja s obje strane? Ne komentirati stvari znači (barem ja tako mislim) skupljati smeće. A komentiranjem se očito stvara smeće kod okoline, pa vam se ono kad-tad vrati u vašu kuću. Na žalost ne reciklirano i iskorišteno u dobre svrhe, već začinjeno novim otpatcima skupljenim po tom putu do vas, natrag. I to je neki čarobni začarani krug ... Kako izaći iz njega? Ne znam točno, ali znam da ću i dalje pisati ono što mislim i osjećam. Pa tko voli...a ja idem počistiti stan da se ne zatrpam u vlastitom smeću ...

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

13.10.2004. Lange Nacht der Museen

Iliti Duga noć muzeja održala se po peti puta prošlu subotu u Austriji. Prve godine bilo je 50000 posjetitelja, ove 280000. Ideja je potekla iz Njemačke (siroti Austrijanci, nedavno je premijer nakon bezbrojnih rasprava o pravopisu i odluke velikog brata da se vrati na neke stare modele pisanja, zaključio da ne mora Austrija baš u svemu slijediti Njemačku) koliko god se to nekome ovdje (ne)svidjelo. Daklem, jednom godišnje austrijska tv nacionalna mreža ORF u suradnji sa muzejima većih gradova, organizira noć (od 18.00 do 01.00) kada se za cijenu jedne ulaznice od 12 Eura (10 Eura za seniore i učenike) mogu obići svi muzeji koji sudjeluju u akciji, točnije onoliko koliko ste u stanju pogledati tj. prehodati. U tu cijenu karte je uključen i poseban prijevoz autobusima koji svakih 10, 15 minuta od središta događanja (u Beču je to Heldenplatz) voze do svih muzeja i koji su po njihovom smještaju organizirani u posebne linije. Karte se mogu kupiti po istoj cijeni neposredno prije početka na centralnom sastajalištu i polazištu autobusa. Uz to dobijete knjižicu sa popisom svih muzeja otvorenih tu noć, kratkom opisu, kartu linija i oznaka muzeja pod brojevima na tim linijama, tako da si možete unaprijed napraviti plan da u što kraćem vremenu vidite što više.
Ja sam ove godine bila pratnja gospodina oca koji već duže vrijeme želi obići neke bečke muzeje. Budući da ja ionako živim ovdje i mogu ih obići kada poželim, prepustila sam odabir njemu. Pa je gospon otac odabrao muzej Arsenal (oružje i ostale pripadajuće điđe iz doba Monarhije), Tehnički muzej, Muzej globusa, ja sam htjela vidjeti Kuću leptira (Schmetterlinghaus), a na kraju smo još na brzinu obišli dio (stare) Nacionalne biblioteke, arhiv Filmskog muzeja i prizemlje kraljevskog apartmana...
E, pa redom...
Arsenal nam je bio prva stanica i stvarno je impozantan (čak i za nekoga koga oružje ne oduševljava previše). U svakom od muzeja je tu noć organiziran i popratni program, pa smo u ovome doživjeli vrijeme viteških borbi u jednom igrokazu s dva mačevaoca i jednom gospom, kratki koncert na starim originalnim instrumentima iz 18 i 19. stoljeća koje su izvodili glazbenici obučeni u kostime iz tog doba. Bilo je tu (naravno) i nešto za gricnuti, kak ti hrana koju su jeli naši stari, a nakon jednog hljepčića i neke kaše gospon otac i ja smo zaključili da je i hrana vjerojatno "originalna" tj. stara koje stoljeće. Zato smo se utješili jednom fotkom za uspomenu sa dva statista u kostimima i nas dvoje s nekom starom puškom ... i to u prostoriji gdje je na stropu bio veliki hrvatski grb...
Na odlasku, u velikom predvorju, gospon otac je za potrebe fotografskog zabilježivanja posjeta i hvaljenja pred ekipom s posla i gospođom majkom, u maniri stare bečke škole pardonirao (progovorio je i njemački za te potrebe) vatrenu Carmen iz viteške borbe i očito ju šarmirao jer se frau postavila i bila spremna i za jedan duži casting, pa su se nakon fotkanja, buđenja nacionalnog i ostalih ponosa tata i kći uputili dalje u noć.
Autobus je stvarno došao za par minuta i gospon otac je zaključio da je to sve super organizirano, pa smo se nakon kraćih konzultacija s hostesom u busu, odlučili produžiti do naše slijedeće muzejske postaje.
Tehnički muzej je udaljeniji od centra (pokraj njega je Imax kino i preporučam svima da ga posjete) i dosta treba do njega, ali se isplati. Naročito ako vodite dijete sa sobom pa mu lijepo (iskustvo govori da godine djeteta ne igraju neku ulogu) na spravama i zornim primjerima možete objasniti kretanje Zemlje oko Sunca i svoje osi i slične stvari. Muzej je moderno opremljen i puno toga je popraćeno interaktivnim sadržajima. Dok se gospon otac oduševljavao nekim visokim pećima i brodskim turbinama, stpljivo objašnjavajući svojoj anti-tehničkoj djevojčici principe rada, ja sam uživala u primjercima klavičembala, klavira, starih bicikala...
I tamo je bio neki popratni program, a najsmješnija scena su bili muškarci okupljeni u odjelu modernih audio-vizualnih medija koji su na nekom ogromnom televizoru gledali nogometnu utakmicu Austrije i Poljske. I gospon otac je zavapio da nije znao da je danas tekma, onda se sjetio da i Hrvatska igra, pa sam ga nakon prijetnje da ću ga fotkati kako gleda telku u muzeju, uspjela odvući od istospolnog čopora.
Slijedeća na našem popisu je bila Kuća leptira za koju sam na Internetu pročitala da je posebno dojmljiva pod noćnim reflektorima i to je bio moj odabir...pokazao se jako lošim. Prvo nisam bila sigurna gdje se točno nalazi (za one koji će ipak otići, odmah pokraj muzeja Albertina, a može se doći i kroz Burggarten), odnosno znala sam da se ide kroz park, ali je park bio zatvoren...I nakon kraćeg lutanja, uputa domorodaca i priličnog hodanja (sorry tata), zivkanja sa javne govornice jer sam u žurbi kod kuće zaboravila mobitel i ključeve od stana (nije bitno za priču, ali tak to izgleda kad rijetko izlazite i žurite), stignemo mi tamo, na mjesto mojih snova i uđemo...a ono sauna, sve onak vlažno i kao neke biljke u tropima (većina njih umjetna), pa se sudarate s drugima u uskom prolazu dok vam pod nogama nešto pucketa, pa izgubim gospona oca koji stoji na mjestu i drži zamagljene naočale u rukama. No, dobro, krenemo mi i gledam ja gdje su ti predivni leptiri i vidim neke po stropu i sa strane, ali ne znam kakvi su jer ih ne vidim od visine, ali zato ugledam nešto prestrašno: na svakih nekoliko koraka skupljena škvadra žohara oko nekih tanjurića s bananama i narančama, onak ko neki party, samo im fale naočele i čaša u ruci (nozi, što već imaju) i pogledam malo bolje oko sebe, a ono sve puno žohara, po podu, biljkama, na party stolićima...leglo žohara valjda za hranu leptirima (svaki drugi razlog bio bi mi bolestan). O.K. vidjeli smo tri prekrasna leptira, jednog sam i ufotkala (vidi gornju fotku), ali sve u svemu zgiljala sam glavom bez obzira dok se g.o. čudio mojoj netrpeljivosti prema prirodi...
Budući da je već bilo prilično kasno, na brzinu smo obišli još Muzej globusa gdje je g.o kao vječni apsolvent geografije, opet došao na svoje...Nisam znala da postoje i nebeski globusi, pa ako netko brije na to tamo ih fakat ima svakakvih.
Nacionalna biblioteka je djelo nekog poznatog arhitekta (tetu na ulazu sam slušala već u polutransu od umora) i stvarno se isplati pogledati, djeluje nevjerojatno impozantno...
I to je bilo to za ovu godinu. Sve u svemu toplo preporučam svima, uz naravno obilazak muzeja po izboru (a ima ih stvarno svakakvih od čokolada, starih lutaka, satova…).
A ako vam se ne da čekati godinu dana i glazboljubac ste, postoji i Lange Nacht der Musik. Obično je sredinom lipnja i možete doživjeti doslovce svaku vrstu glazbe u najrazličitijim prostorima. Moje otkriće prije neku godinu je bila tradicionalna židovska glazba u jazz izdanju, pa tko voli nek izvoli ...a Beč i nije tako daleko, barem što se tiče kilometraže, Graz je još bliže i ne mora biti samo odredište hrvatskih šopingholičara. A ako u pratnji kao ja imate svaki puta savršenog muškarca za glazbu (Mr. Perfect) i muzeje (gospodina oca), vašoj sreći neće biti kraja.

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

11.10.2004. Barbarella

Eto i nas malo u kazalištu, prvi puta nakon rođenja djevojčice. Budući da je kultura važan segment austrijskog turizma i da je Beč grad kulture (izuzev psećih izmeta u koje ugazim barem jednom tjedno) u njemu se stvarno može doživjeti bogatstvo kulturne ponude. Ali taj sport prilično košta, iako uvijek postoje mogućnosti nabavke jeftinijih karata sa lošijim sjedaćim ili stajaćim mjestima i sl.
Tako smo mi spletom okolnosti dobili pozivnicu za vrlo popularan sexy-rock musical zvučnog naziva Barbarella, koji se u bečkom Raimund teatru može vidjeti još samo do početka iduće godine.
Pa ako netko odluči slučajno potegnuti do Beča da bi vidio taj audio-vizualni spektakl čiji autor glazbe je Dave Stewart (iliti muški član proslavljenog Eurythmics-a), neka to ne čini, a evo i zašto.
Prvi razlog je prevedeni tekst na njemački u čiju izvedbu se uklopio jedino lik robota Victora, dok je sve ostalo zvučalo jednostavno ... prevedeno i sumnjam da je to bila izvorna ideja starog Dave-a. Ne znam jesmo li mi navikli na previše engleskog u modernoj glazbi, ili je stvarno problem izvornog teksta koji je uvijek prilagođen jeziku, a prijevod u glazbi zna stvarno osiromašiti tu često neprilagođenu kombinaciju izvorne melodije sa novim dodanim zvukom drugog jezika... Austrijancima to možda nije toliko upalo u oči, jer su navikli na ta prevođenja, ali nas je smetalo.
Drugi razlog je očajna izvedba glavne atraktivne glumice-pjevačice, rođene Bečanke Nine Proll koja se s vremenom glasovno malo uštimala, ali čije kretanje na pozornici je bilo toliko loše, da se u jednom (za nju očito prezahtjevnom) običnom okretu s malim koracima sama spetljala preko svojih nogu...
Što se ostalih članova tiče, nije bilo tako loše, osim što je sve skupa djelovalo kao neka bolja amaterska trupa iza koje stoji jako dobra logistika s odličnim zvukom, impozantnim kostimima, dobrom rasvjetom i vizualnim efektima, bogatom scenom i prilagođenom koreografijom...sve u svemu puno novaca poklonjeno osrednjim izvođačima.
Pa, ako ste možda u jeku puberteta (doslovce ili emocionalno) što se tiče primamljivih ženskih i muških savršenih tijela koji obučeni u sexy futurističke kostime slave kult ljepote (navodno ljubavi, -moš' misliti), i želite čuti nevjerojatno dobar zvuk u klasičnom kazalištu (nešto kao naš HNK-a), ispjevan u već poznatoj maniri fabule o spašavanju svijeta (ovaj puta virtualnog iz videoigre serije Galactic Encounters) sa dobrom (plavušom) Barbarellom i zlom (naravno, crnkom) Crnom Kraljicom...ne smeta vas pjevanje na njemačkom...onda je to ipak nešto za vas.
Ja se nisam mogla oteti dojmu kako me sav taj raskoš i glasnoća ostavljaju emocionalno hladnom, bez obzira na pokušaj davanja poante u zajedničkoj završnoj pjesmi s porukom da ljubav sve može izgraditi i sve uništiti...nakon što je slijepi Anđeo spasio i dobru Barbarellu i zlu Kraljicu i time dao do znanja da ne odlučuje o vrijednosti koga treba spašavati i da svakome treba dati šansu.
Pa se svako malo pitam, bi li me jače dirnula neka klasična predstava sa jednim ili dva snažna glumca, koja je po Aristotelovim mjerilima kazališne vrijednosti imala ulogu da gledalac doživi katarzu iliti pročišćenje. Gdje su samo glumci bez puno pomagala sa strane mogli doprijeti do srca gledatelja... Ali to nije cool, a Barbarella je već unaprijed nešto drukčije, pa izvedba čini se kod takvih komada može biti i manjkava, a bitne postaju neke druge stvari...
Što se publike tiče... prilično mlako, plješće se nakon svake scene iz formalnosti kao po domaćoj zadaći, a na kraju se nikoga posebno ne izdvaja, pa se vidi da je većina neupućena u smislu ocjene i nekog vlastitog suda.
Zanimljivo bi bilo čuti kako su komad doživjele bečke bakice s natapiranim frizurama u prvim redovima...što god pomislili ovaj tekst nije napisala jedna od njih.

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

05.10.2004. Pasija-1.dio

Budući da me slijedećih par dana vjerojatno neće biti na blogu...
Baš sam u nedjelju počela gledati film Pasiju i to ne do kraja, budući da si kad imam djevojčicu ne uspijem priuštiti taj luksuz, pa mi fali još nekih sat vremena filma. Znam da je to već vjerojatno prokomentiran film na blogu i zapravo se ne bih upuštala u neke rasprave o njemu, tim više što ga ne odgledah u cijelosti. No, budući da mi je priča dobro poznata i da znam kako završava, evo što mi je ovaj puta gledajući,ne znam koji po redu film o Isusu, nekako izašlo na površinu.
Pokušala sam se staviti u poziciju nekoga tko nije katoličke vjere i nekoga tko možda uopće nije vjernik ili bolje rečeno u neku ulogu neobojenu bilo vjerom ili rasom. Što bi neki svemirac (njih se voli prikazivati kao nekoga tko je skroz drukčiji od nas) pomislio da vidi taj povijesni događaj. I skužim da mi nekak u prvi plan ne pada poruka o spasenju, otkupljenju grijeha, praštanju i svemu drugom čemu nas (pokušavaju) učiti stoljećima nakon tog događaja, već jedna prilično očita činjenica, ali nisam sigurna je li ona ikada stavljena u prvi plan i znači li ona sama za sebe izvan konteksta poruke nešto bitno ?
Naime, onako pojednostavljeno gledajući, Isus je propatio stravične muke zato jer nije mogao ne reći ono što misli, ili bolje rečeno što vjeruje. A sad afirmativna rečenica, možda zvuči drukčije? Morao je reći ono što misli, pa čak i pod cijenu (ovog zemaljskog) života. I dobro, znamo da taj život nije katolicima najglavnija stvar na svijetu (hm,hm-je li baš uvijek tako?),ali kad počnu stvarne muke teško je ostati dosljedan. Ipak je on do kraja inzistirao na Istini i na tome da ju izgovori. Da je samo malo drukčije rekao neke stvari (svaki današnji provincijalni političar znao bi to) mogao se poštediti. Da se malo raspravljao, prilagodio i sve drugo što se zapravo danas jako fura kao pozitivne karakteristike mogao je...tko zna. Naravno da nije to učinio i da je znao da tako sve mora biti i da je sve unaprijed bilo tako pripremljeno. Ali mene fascinira ta potreba da čovjek (bilo koji, ne samo Isus Čovjek) verbalno potvrdi ono što zapravo pokazuje već svojim djelima i životom. Mogao je samo šutiti, ništa ne odgovarati i opet bi bio vjerojatno osuđen, ali pitanje bi li ljudima bilo jasno što je On htio i tko je On...
Što hoću reći? Mislim da je jako bitno da čovjek uvijek izgovori ono što misli onome koji ga nešto pita. A što ako ga se ništa ne pita? Treba li šutjeti o svijetu oko sebe? Mislim da ne treba, dapače. Čini mi se da tako čovjek daje do znanja što misli, a da istovremeno ne osuđuje onoga koji misli ili živi drukčije. Danas u doba kada razni fanatici ubijaju zbog svojih vjera ili osobnih istina, možda bi trebalo poticati izgovaranje svojih uvjerenja, pa bi se neki našli i u čudu kako zapravo ne znaju reći što žele ili što misle da vjeruju i kako prazno zvuče (baš sam se sjetila nedavnog razgovora sa jednim skinheads-om u Milićevoj emisiji). Možda bi bilo i manje ubijanja...ili barem manje frustracija.

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

03.10.2004. Tim bildingi i ostala menađerska(amerikanjska?) s__a

Zapravo nisam namjeravala pisati o ovoj temi, al me frendica s kojom dnevno pretresam naše događaje nazove i zavapi u slušalicu da kaj ne bum ništ napisala o našem problemu... pa ajde njoj za ljubav, a i u svrhu izbacivanja frustracija kad već postoji mjesto gdje možeš nešto javno napisati, a ne mreš uvijek sve skresati u facu onome koga se tiče.
Daklem, mi smo tu žene-majke-rvatice u Beču došle sa svojim muževima trbuhom za kruhom (O.K. pogačom) i dok oni rade, mi čuvamo dječicu, brinemo o kući i glumimo domaćice. Što je O.K dok imaš malo dijete i još nemaš pravo raditi i imaš priliku biti s djetetom duže od godine dana (neki dan mi je jedna baka objašnjavala kako je to strašno ostaviti dijete od dvije godine u vrtiću dok mama radi: ”Alo bako, u Americi to rade nakon par mjeseci, u domaji nakon godine dana” ...no dobro), jer nije frka za život...i tako to. Pa muž od frendice još ganja karijeru, a moj sport, tako da osim vremena kad su na poslu, mi još bauljamo s djecom par puta tjedno do kasnih večernjih sati. Naravno, solo, bez ičije pomoći, jer je familija parsto kilometara dalje...No, dobro, sami smo si to odabrali i izorganizirali smo se, nanašamo to naše malo mače svuda sa sobom, nije uvijek lako, ali ima i svojih prednosti. NE petljaju nam se u odgoj (osim povremenih telefonskih pametovanja) bake i dede, ne stignu ih razmaziti, djeca imaju svoj red i mir...I sve pet.
Ali,(uvijek neki ali) tu nije kraj. Esterajheri u pravilu baš nemaju nešto djece, ima dosta solo-brijača ili parova koji se ne vole baš vezati formalno brakom ili ako da, onda su u braku bez djece i briju na posao, firmu i sl. E, pa jednog takvog za šefa ima Mr.Perfect. Tip je (osim za svoju ženu) oženjen za firmu, nema djece (a i kad bi?) brije sto na sat i ne ferma ako netko nije k'o on.
I tak on barem jednom godišnje organizira te famozne tim-bildinge (naravno da znam kak se piše,al baš neću) koji traju tri dana i budu i preko vikenda. I zove mene Savršeni neki dan da on mora reći koji mu vikend paše. Njemu? U slobodno vrijeme? Nakon posla?
Ja ne vjerujem. Vikende jedva dočekam da ne moram od 0-24 biti s djevojčicom. Obožavam je, al' što kaže moja frendica: "da sam s Brad Pittom cijele dane, dosta mi je..."
I nisam samohrana majka niti sam se udala za moreplovca, glazbenika, trgovačkog putnika, već za Dilberta. Odeš na pos'o odradiš svoje i do na večer si doma (za spavanje barem).
No, dobro, kažem ja njemu da MENI ne paše ni jedan vikend i nek slobodno to prenese šefu. I napiše on to fakat njemu, da se vikednom brine o djetetu (sunce moje-pus-pus), a ovaj njemu odgovara da otkad je on to samohrani roditelj i da kaj ne mogu ja brinuti o djetetu???
Meni neki šef određuje kak bi se ja i Savršeni trebali organizirat u u slobodno vrijeme, izvan posla, po noći i u dane vikenda...I ja poludim totalno i kažem sirotom Savršenom da mu napiše da sam ja prek tjedna samohrani roditelj, a on prek vikenda (zapravo to sam se kasnije sjetila) i neka mu sam napiše da je ne želim ostati sama s djetetom. Ak on ode, želim nekog na ispomoć, pa nek firma plati kartu da dođe baka. NA ovo zadnje je tip midle-menađer naravno riknuo. Ono, firma ima para za razne tim-bildinge (koštaju ko suho zlato) i sl., al za jednu kartu kaj god....
I tak se mi nekak dogovorimo da on ipak ode, a ja bum si dovela nekog (se javlja netko dobrovoljno?moš mislit, majka s djetetom...) -he-he.
E, a sad o tim raznim bildinzima, ...ono sve nešto, moraš otići s hrpom ljudi s kojima se gledaš svaki dan negdje 500 km daleko ne bi li se vi bolje upoznali, zbližili, postali dobar tim, rekli si sve (šatro iskreno) u facu i sl...i to u slobodno vrijeme što je vjerojatno kul nekom bez obitelji. Pa malo na aftr vrk parti (to ne moraš obavezno neg ako hoćeš). Apropo tih novotarija, sjećam se dok sam ja radila da mi nikad nije bio problem reći što mislim i da nisam morala ići na neko posebno mjesto da bi si otvorila dušu. Dapače lijepo sam jednom našem glavnom kompjutorašu (bio je glavni jer je skrivečki na početku spajao žice, pa nitko osim njega nije znao kak su spojene) nakon neke njegove zabrane da se ne koristi tehnika dok se ne prijavi krivac koji je skršio neki uređaj, rekla sve što mislim o njemu i njegovim metodama. A aftr vrk parti mi i danas traje jer sam se nakon jedne zajedničke šihte odšetala na jedan i za par godina udala za kolegu, poznatijeg kao Mr.Perfect. Daklem, ak si hoćeš nekaj reći ili družiti s kolegama, uvijek možeš i uvijek se to radilo. Nemam ništa protiv toga, ali ne kužim zašto se od toga moraju raditi posbne institucije s nekim nazivima i sve nešto jako važno stavljati u neke okvire i sisteme pod nekim turbo imenima?
Pa onda razni tečajevi koji se vidim i u Hrvatskoj jako furaju i svi su jako važni s tim engleskim nazivima tečajeva i O.K. vjerujem da ima tu i dobrih i zanimljivih stvari (naročito nekom do 40-te kod mame i tate na stanu i hrani, ono radim si, imam auto i brijem sa škvadrom po moru i po kavicama-tipičan primjer u Hrvata).
A kaj je s oženjenim samohranim roditeljima kako se izgleda nazivaju papučari koji žive daleko od familije i sa ženom dijele dobro i zlo? Možda jedan poseban tim bilding samo za takvu specifičnu vrstu? Naravno s djetetom na leđima. Kad bih znala kome da pišem, odmah bi to prijavila nekom menađeru Ameru koji bi beštimt rekao: "Vaaau, o tome nisam nikad razmišljao, daj mi to stavi na papir (kaj da ti točno stavim? -svoju facu nakon čitavog dana sama sa djetetom , sliku djetetovih govana izbačenih u jednom danu ili svojih deset kila previše koje nemrem skinuti jer sam samohrana majka dok Dilbert crnči za tebe i u slobodne dane?), pa ću ja to predložiti svom upravnom odboru."
No, dobro, brijem malo da si olakšam dušu. I da ne bi ispalo da mrzim bilo koga, Amere ili neku drugu rasu. Samo me smetaju ta sva preuzimanja iz nekog drugog svijeta. I ja to svjesno i nesvjesno radim, pročitala sam hrpu knjiga američkih autora i sviđa mi se što jako jednostavno i sistematično znaju reći ono bitno, o čemu smo mi u stanju trkeljati satima, bez poante. Ali mi i ide na živce pretjerivanje u tome, nismo svi pod istom kapom rođeni i nisu svi recepti za sva podneblja.
Ali da se vratim našem problemu s zadrtim kapitalističkim šefom menađerom (evo, ovakve digresije teško da bi se dogodile nekom psihologu Ameru, on bi napisao još jednu knjigu samo o tome).
Daklem, znam ja da ljudi žive puno gore i teže nego mi, mnogi u domaji nemaju posla, ne dobivaju plaće i sretni su da rade, makar i za crkavicu. Ne želim biti nezahvalna. Ali mi smo imali snage i hrabrosti otići od svega toga da nam tako ne bude, sami, s dignutim kreditom (preko staraca-nama nisu dali) za dolazak, s posuđenim autom, jednim stolom i četiri stolice ...prvu noć smo čistili stan do jutra, spavali na podu, stavili plahtu na prozor da nas susjedi ne vide...itd. Da ne davim sad s time. Sve je to imalo i ima svoju cijenu,evo nabrojat ću samo neke stvari...Nismo sa svojom familijom i frendovima iz djetinjstva, onda ... život danas u Hrvatskoj?Neee ... Dječji vrtići,škola i druge ustanove za djecu?Ne ... Zdravstveni sustav i usluge? Nee.... Sigurnost života? Ne ... Standard? Ne ... Socijalna država? Neee ... Dobro, ne mogu se sad više nečeg s te naše liste sjetiti, ali onaj prvi razlog za familiju i prijatelje ostaje...e, da, humor i hrana.
No, dobro, plaćamo cijenu toga što smo sami i onda molim barem malo razumijevanja (ili to ne postoji u poslovnom svijetu?) za organizaciju našeg SLOBODNOG vremena.
Ferštandn Her Flik?

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

30.09.2004. Nemam kaj za dodati...

možda nije rječnik koji bih ja koristila, ali poruka je vrlo jasna i realna s obzirom na situaciju, pa najbolje da sami pročitate Gdje je savjest nestala?.
A što se tiče Nacionala, poznato je da g. Pukanić koristi razne događaje kako bi povećao tiražu svog lista, što u biti i nije (na žalost) nešto izvan okvira novinarstva. Smeta me posebno kad se takvi potezi žele prikazati u duhu moralnog ozračja i u službi obaviještenosti nacije, pravo na informaciju itd ...

Evo dolje i jedne moje prepiske s g. Pukanićem koja čini mi se to i dokazuje :

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

28.09.2004. Esterajhersko (ne)znanje

Daklem, stvarno se ne mogu načuditi tome kako Esterajheri nemaju pojma o svome jeziku (i rodu) i općoj kulturi (hm, ne znam gdje bi se to još moglo naučiti u vrijeme specijaliziranih znanja, ali dobro).
Jučer je njihov bivši skijaš i nacionalna zvijezda Armin Assinger postavio u Milijunašu kvalifikacijsko pitanje za dolazak na stolicu. Stvarno se ne mogu točno sjetiti pitanja, ali dobro znam da se radilo o razmještenim vrstama riječi koje je trebalo posložiti po redoslijedu označenom sa subjekt, predikat, objekt u akuzativu i zamjenica ... a rečenica je otprilike glasila: "Mi smo vama donijeli ribu". I ja to poslažem za 5-6 sekundi pred telkom u bolovima od nekog prokletog prirodnog soka od cikle iz DM-a, hraneći djevojčicu i čekam...
Pojavi se ploča s rezultatima i mislim si, ajde da vidim jesam li brža ili sporija od geborene šprehera ... a kad ono ... ne da sam brža nego NITKO nije niti pokušao odgovoriti, nitko nije znao od deset kandidata ... Svi se ponosno smješkaju, kao ono, eto nitko ne zna, pa je onda to fora, Arminu lagano neugodnjak, pa promrmlja nešto u stilu da vjerojatno to ipak ljudi znaju samo ne pod tim nazivima (???) i pod pritiskom (???).
Eto, samo još jedan detalj općeg obrazovanja bivših nam vladara...očito takvo znanje nije presudno za "bolji život" nacije. Ali to nije ništa novo. Obično su nam Ameri tu na piku, ali eto, ima još takvih primjera. Najsmješnije mi je bilo kad je Michael Moore (na stranu što inače mislim o njemu) za svog posjeta Beču opisivao svoje sunarodnjake kao hrpu neobrazovanih bedaka koji pojma nemaju gdje je Austrija. Rekla bi moja frendica (Imoćanka): " A jesi našo crkvu di ćeš Boga molit"). I stvarno koliki broj esterajhera zna gdje su im bliži i dalji susjedi? To je očito neka fama bivše Monarhije i europske kulture i nasljeđa, ali malo toga oni znaju o tome. Samo ono što im služi da bi dobro tržili pod kapom kulture. Naravno, krug intelektualaca je tu izuzet i Beč je definitivno ko što oni vole reći nešto drugo (Wien ist anders). Ali ono što nazivamo prosječnim građaninom ovdje je osoba definitivno manjkavog obrazovanja, polupismena i prilično neinformirana.
Možda su neasocijativnot i germanska ograničenost i dovele do poznatog reda i preciznosti kao prepoznatljive karakteristike tog podneblja. Daklem, narode, manje pametnjakovića koji uvijek sve najbolje znaju, pa nek svatko radi samo onaj mali dio koji donekle zna, ne petlja se u sve i svašta i eto recepta za red i funkcioniranje u državi...
Teško, teško, naročito u zemlji gdje se u većini krajeva već rađaju s "malom maturom".

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

26.09.2004. Sir i vrhnje... u ulici jorgovana

Nedjelja, radio Sljeme i emisija o tradiciji kupovine svježeg kravljeg sira u domaji. E, to je nešto što mi stvarno fali ovdje u alpskoj zemlji gdje bi čovjek očekivao da tog ima na bacanje. A u dućanima možete naći samo nešto što se zove "svježi sir za kuhanje" i nema veze sa gore spomenutim. Na placu se ponekad može naletiti na nešto slično. Nije da se ne može organizirati, pa je frendica nakon posjete Alpama ovo ljeto uzela br. tel jednog seljaka koji bi za nekolio obitelji dofuravao (valjda na skijama) namirnice sa sela u esterajhersku metropolu.
Ali do realizacije na popisu namirnica iz domaje (Cedevita, Čokolino, Bajadera, Jamnička, Gavrilovička - nije reklama za firme, al nek se zna- jaja i povrća sa sela) nalazi se i svježi kravlji sir. Čak mi je i onaj industrijski iz dućana mraaak.
Eh, hrana je nešto što mi nedostaje ovdje. I nije to samo hrana, to su mirisi djetinjstva, moji doma okupljeni oko stola i sve ostalo što to nosi.
Ma, nisam već neko vrijeme bila u zavičaju, pa mi to nedostaje. Znam dobro da mi je popis prednosti života ovdje puno duži nego što je bio u domaji, ali i takav mršav me povremeno nostalgično zaskoči. I u pravilu mi nakon par dana u domaji, susreta sa mojim najdražima, kaosa i ludnice posvuda, bude sasvim dosta da skužim kako se više ne mogu prilagoditi tom opako nezdravom ambijentu.
Možda je kad se čovjek malo udalji i slika prošlosti nekako idealizirana, pa kad dođeš u sadašnjost skužiš da to više nije onaj tvoj grad...pa to sve bude malo pojačano, nemam pojma.
A kad mi puste još na radiju pjesmu iz mog djetinjstva "Ulica Jorgovana" pukne me totalno...
Ali danas je nedjelja, pa je dozvoljeno malo nostalgije...Savršeni je pripremio pravi domajski ručak, gomilica se uskoro pridiže , skupljamo se oko stola, a ja pjevušim..

Plaaavi veo
zlatna žiiiica
nježan vjetaaaar
mnogo ptiiiica.
Raspukla se svaka granaa
nad ulicom jorgovanaaa.

Odsjaj jutra
rosa bliiiista
cvijeeeet do cvijetaaaa
list do listaaaaa.
Pčela sanja bijeli vijenac
dubok kao gorski zdenac.

Jednaaa klupaaa tiha lukaaa
tvoje usne moja rukaaaa
opet bukti ona vatra
zgasla davno ispod hrastaaaaaaaa.

Goooori zemlja goooori kamen
suuuunce ugljen neeebo plamen.
To u sjenci lome krila
zaljuuubljeeena dva leptira....

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

24.09.2004. Dolje monopolisti!

Bravo Dalmatinci, ova akcija o bojkotiranju HTeja (ili kako se već zove) je odlicna i podržavam ju. Rijetko viđen bezobrazluk s tim zaokruživanjem impulsa na jednu minutu i s pretplatom od 60 kuna zbog "naknade za spremnost telekomunikacijskog sustava", kako ovu stavku definiraju u HT-u .
Moram samo mami objasniti da pozivi u nuždi ne obuhvaćaju davanje recepata, razglabanje o političkim događajima i sl. preko telefonske žice.
Ne mrem duže razglabati tu temu, pa samo naprijed, nadam se da će se i ostale udruge pridružiti.

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

20.09.2004. Meteoropatija

je nešto za što sam ne tako davno prvi puta čula. Daklem, navodno postoje ljudi koji pate ovisno o vremenskim (ne)prilikama a koje utječu na njihov, tlak, srce, kosti i sl...
I onda nakon prognoze vremena na nekim tv i radio postajama možete čuti kako ćete se osjećati sutra, hoćete li biti dobro ili loše raspoloženi.
Pa se onda fino možete već dan prije ufurati u film bedare ili euforije, a ako vam to ne uspije imate vremena još drugi dan svoje raspoloženje pripisati cikloni ili nekom drugom meteorološkom čudu.
Nije da ne vjerujem kako i vrijeme utječe na ljude, ali ne kužim zašto ljude treba filati tim informacijama i sugestijama, poznato je da je naša vrsta sklona tome da se pronalaze razni razlozi, a manje se bavi otklanjanjem istih.
I još mogu skužit ona neka upozorenja kada su velike vrućine, pa ona za alergičere (iako su i alergije u svom korijenu vjerojatno psihosomatska pojava - no dobro, kad su tu treba se čuvati), ali ono tipa: "Većina ljudi će se osjećati umorno, bla, bla..." mislim stvarno, daj mi još malo informacija o tome kak ću se, ili bi se trebala osjećati.
A to je postalo jako in u posljednje vrijeme, pa si mislim kak je to vjerojatno još jedan od mnogih pokazatelja da se svijet mijenja...
S jedne strane se ljudi iscrpljuju u poslu, daju sve od sebe, neki žive za svoje firme, jedu samo gotovu hranu, ne rekreiraju se i uopće ne razmišljaju koliko ih to sve košta zdravlja, ali se prate razne mijene, teorije o tome zašto ste takvi kakvi jeste i naravno kako vremenske prilike utječu na vas...
Nedavno mi je jedan bračni par objašnjavao kako je to baš dobro za starije ljude, jer onda oni znaju zašto se osjećaju loše. Daaaaa, dobro, I? Sigurno će im takva informacija dobro leći na tu gerijatrijsku listu, pa će poduzetno promijeniti stare navike, početi živjeti zdravije i baciti tablete...mislim stvarno, ne vidim ni jednu grupu ljudi kojima to treba ili im pomaže u nošenju sa svakodnevicom.
U Austriji se već deset godina fura kampanja "Rote Nasen Tag" iliti dan crvenih nosova (viš dobra ideja za naziv kampanje koja se fura u domaji pod nazivom za kapljicu više :) kada se doktori,umjetnici i drugi oblače u klaunove i zabavljaju djecu, (mislim da i odrasle?) pacijente po bolnicama. Poanta je u puno smijeha jer smijeh pomaže u izliječenju (humor esterajherima nije jača strana, pa se mogu smijati svačemu). I nekak mi se to čini puno bolja ideja za zdravlje nacije od (još jednih) ozbiljnih vijesti gdje ćete dobiti još malo znanstvenih podataka za razglabanje o vašem općem stanju i raznim utjecajima.
Meni zna biti isto totalni bad, sve me boli, budem pospana, pa pogledam djevojčicu i nasmijem joj se, makar mi se možda ne smije...i ona se automatski odvali smijati (dijete uči ono što vidi), pa se ja još više smijem i počnemo se tako međusobno zabavljati smjehom...ne prestane me boljeti to što me boli, ali se osjećam bolje i lakše sve podnesem...
Danas me vjerojatno puca neka meteoropatija, pa se pobirem u carstvo smijeha i blizinu svoje smjehuljice...
Ako još niste, nađite neku veselu i sretnu misao...jerbo će vas inače južina ubit...

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

16.09.2004. Umtausch, bitte!

To mi je jedna od češćih rečenica ovdje u Beču i znači otprilike "molim zamjenu". Naravno odnosi se na neku kupljenu stvar za koju ste skužili da vam ne odgovara, nakon upotrebe ste zaključili da vam ne stoji, zaletili ste se s kupovinom, a u biti vam ne treba, ili naravno ne funkcionira (što nije nikakav uvjet za zamjenu). Bitno je samo imati račun, a ja imam sve račune barem koji mjesec nakon kupovine, a čak i ako nemate račun može se zamjeniti, ali ne možete dobiti povrat novca, što je inače moguće ako pokažete računčić.
Daklem, prava divota, ne moraš više kupovati po sistemu, sad ak' kupim, moram to gledati pa čak ako skužim da mi i ne valja...
Moja mama se tome nemre načuditi kad dođe ovdje, jer je navikla da ju trgovci obavezno pređu, a ona se ne usudi ništa zamjeniti ili pobuniti u strahu da ju još ne spljuju i zašpotaju za takvu bahatost.
Zato ja uživam u trulom kapitalističkom svijetu gdje je kupac uvijek u pravu, može izraziti svoje želje, sve je moguće, rezervirati robu (čak i do mjesec dana), nazvati druge trgovine da se pronađe još koji preostali komad i td...prava uživancija za šopingholičare.
Tak se ja neki dan pojavim iz svog dnevnog obilaska s nekim jastučić-srčekom za naslonit glavu dok se kupaš, ono mekano s udubinom, ma mrak...i skužim da to nije za našu kadu, nema nagib, pa ti je glava u položaju dodirni mi kolena i naravno uredno vratim. A sa onim dječjim jastučićem za vožnju autom se djevojčica igrala koji mjesec dok nismo pročitali obavijest na dućanu da se iz sigurnosnih razloga ne preporuča koristiti u autu, već samo za igru, pa se uprava ispričava i ako ga želimo vratiti i novci će nam biti vraćeni. Pa smo i to zamjenili (povrat novca je uvreda za jednu šopingholičarku) za jednu patkicu na kotačiće...
Još veča uživancija su sniženja, a ovdje snjiženja budu opaka i za super robu, samo treba malo biti strpljiv...ali o tome kojojm drugom zgodom.
Gibam u apoteku zamjenit toplomjer kojeg je Mr. Perfect testirao i skužio da pokazuje stupanj i pol previše ...jedini problemčić bi mogao nastati ako krenem objašnjavati esterajherima kako smo mi to skužili, jer oni se nikada ne mogu načuditi našoj dosjetljivosti, pa najbolje da kažem da mi ne šmeka bez puno priče...e, da i ključ od blagajne uvijek ima samo jedan "povjerenik" pa bi i to moglo potrajati...eh, ništa nije idealno. Ali, to je ovdje sve kein Problem...a strpljivost mi je postalo drugo ime (nervoza u redovima se ovdje ne fura, svak može zadržavati do beskonačnosti i svi uredno šute i čekaju)...joj dobro, moram krenuti sad stvarno.
A, da, imam i dijete...pa da i nju pokupim sa sobom...

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

15.09.2004. Kaj su to neke feministice na blogu?

pita mene ustrašeno Savršeni pročitavši neke moje blog kompanjonke i moj jučerašnji blog. Uglavnom sve mlade mame, duhovite i sa svojim stavom (opasno, opasno), pa je odmah tu nešto sumnjivo.Umjesto da se u potpunosti posvete svom mužu, djeci i kući, one škrabaju, razmjenjuju mišljenja, "peru" sve od reda (što je O.K i zgodno dok muški nisu u pitanju).
Meni to presmješno s tim feministicama i djeljenjem etiketa svakoj ženi koja misli svojom glavom. I one ženice o kojima sam jučer pisala dobivaju packe od svojih muževa ako se druže s tako nekom, jer ta je odmah opasnost da ne naruši njihov "savršen" svijet u kojem vladaju pravila koja je on uspio prodati njoj kao Bibliju. Za muške, bez obzira kojoj skupini pripadali (mamlazi, normalni i nor