MonoperajAnka Backup

Prije nekoliko godina za vrijeme jednog druženja na moju konstataciju kako se povremeno viđam s jednom mladom mamom, moja sugovornica mi je postavila pitanje: «Pa što ti imaš zajedničko s njom, da biste se mogle družiti?» aludirajući na njezine primitivne stavove, nedostatak intelektualizma i sl. Sjećam se da mi je to bilo jako ružno za čuti. I razmišljala sam tada što je bitnije... da čovjek ima približno potkovanog sugovornika ili da taj sugovornik bude dobronamjerna i otvorena osoba, bez obzira na svoje obrazovanje, informiranje, intelektualni rad na sebi. I zaključila sam da mi je bitnije da imam posla s dobronamjernom osobom, nego li sa zlonamjernim intelektualcem.

I od tada sam se već puno puta zapitala tko su to zapravo intelektualci. Naravno da ima više definicija.

Evo, štrajk učitelja, nastavnika i profesora (da ne kažem prosvjetara, na čiji naziv upozorava blogerica Juliere) u potpunosti je uspio i zaista mi je drago zbog toga. Istina je da su bili znatno potplaćeni, premda su mnogi u domaji potplaćeni, ali to nije tema ovog posta.
Svidjela mi se jedinstvenost prosvjednika, očito pojačana stalnim premijerovim isticanjem Hrvatske kao zemlje znanja. Zgodno je kada političari sami sebi skoče u usta nekim izjavama koje možda i nisu skroz netočne, ali zaobilaze, kao u ovom slučaju ono najtemeljnije, pa tako sami sebe pobijaju. Ali nije niti to moja tema.
Ono što je meni zanimljivo u ovoj priči je činjenica da se sindikalne povjerenike uvjeravalo kako novaca jednostavno nema. I točka. A onda se diglo čitavo školstvo na noge. I novci su se našli. Zanimljiva poanta. Možda malo i opasna za Vladu. Jer nekako kao da poručuje kako se samo treba znati izboriti ili zaprijetiti. No dobro, pretpostavljate vjerujem da je i ovo jedan uvod u jednu istinitu priču,
koju mi je sa uzbuđenjem ispričao moj nećak, učenik sedmog razreda jedne zagrebačke osnovne škole. Kako je dečec još mlad i neiskusan, nije mi znao baš točno podastrijeti sve podatke, onako novinarski. A kako je još k tome zadnja dva dana trajao štrajk, nije imao priliku raspitati se. Ali nije niti važno, jer ne umanjuje autentičnost događaja, a ispričano njegovim riječnikom meni postaje još zanimljivije.
Dakle, on i njegova ekipa iz razreda, nekih četiri-pet dečki (sve točne podatke sam morala izvlačiti-znate kako je razgovarati s adolescentom kojeg preplavljuju emocije i nije mu jasno zašto ga pilite s detaljima) su napravili u sklopu školske filmske grupe jedan dokumentarni film na temu: "Nasilje u školi". Dečki su se podijelili u ulogama scenarista, režisera, glumaca i napravili jedan filmić...koji ako sam dobro razumjela otprilike ide ovako:
Jedan nasilan momak u školi glumi mladog kamatara koji od jednog drugog učenika iznuđuje novce. I to svaki puta sve više i ako žrtva nema novaca, prijeti mu batinama. Dečko - žrtva je u strahu i ne zna što napraviti. Ipak se ohrabri i ode ravnatelju prijaviti mladog nasilnika.
Voditeljica filmske grupe prijavila je film na jedan međunarodni natječaj (ne pitajte tko je organizirao čitav natječaj i kako se točno zove), a u međuvremenu dok se čekao odgovor, film je u užem odabiru bio prikazan u Zadru na Reviji filmskog stvaralaštva Lidrano (ako sam dobro čula naziv).
Uskoro je stigao odgovor s međunarodnog natječaja da je jedan film iz Hrvatske (ne znam je li ih bilo još) prošao kvalifikacije. To je bio baš film na kojem je i moj nećak sudjelovao. I pozivaju ih na tjedan dana sudjelovanja na završnom natjecanju u Grčkoj. I sada postaje zanimljivo.
Za sudjelovanje (valjda put, smještaj i sl) po svakom učeniku treba platiti 300 eura. Škola naravno tih novaca nema, tek su se izborili za plaće podjednake s ostalim potplaćenima, pa je voditeljica poslala zahtjev gradu (pretpostavljam Poglavarstvu grada Zagreba). Nije stigao nikakav odgovor. S time da je zahtjev poslan dosta kasno, ali odmah čim su doznali da su prošli kvalifikacije. A četvrtak i petak su škole bile u štrajku, tako da odgovor zapravo i nije mogao ta dva dana biti dobiven (moja pretpostavka). Dakle, osim neodgovaranja mjerodavnih, uplele su se i neke nesretne okolnosti.
Ne moram vam opisivati razočarenje našeg kreativnog mlađeg naraštaja, na kojem hrvatsko društvo gradi svoje temelje. Jer na mladima svijet ostaje. A Hrvatska je, kao što svi znamo, zemlja znanja.
Pa su momci zaista i dosta toga mogli naučiti. Prvo, da nije dovoljno biti kreativan i uspjeti u nečemu samo znanjem. Potrebna je i novčana podrška.
Drugo, da ne živimo više u socijalizmu (oni nikada ni nisu, ali sistem razmišljanja je ostao isti) i da škole, grad ili država više ne plaćaju sve. U moje vrijeme školovanja takvih dilema nije niti bilo. Mi smo pisali sastavke o Titu i nagrade su bile knjige i zbornici sastavaka koje su napisali pioniri. Nagrada je bila čast da je tvoj sastav objavljen. Ako se putovalo, bilo je to u okviru Jugoslavije. Sa inozemstvom nas nisu niti mamili.
Treće, da se onda treba prilagoditi ne više tako novom predatorskom kapitalizmu u Hrvatskoj (dakle, ne onom s tradicijom i socijalno osvještenom dimenzijom društva, kao primjerice u Austriji) i da treba sam potražiti onda neke sponzore, firme, udruge (u ovom slučaju neke koje se bave temom nasilja u školama), tajkune... Na ovaj moj prijedlog-upit, osim kratkoće vremena za realizacijom nečeg sličnog, moj nećak je izjavio nekoliko zanimljivih odgovora. Koji govore puno.
Prvo je zaključio kako je to nešto ne tako bitno ("Pa taj film nije ništa posebno, koga to zanima?"), a drugo - upitao je (sunce moje pametno-ipak kuži u kakvom svijetu živimo) kakvu korist od toga imaju ti mogući sponzori.
Ja si odmah zamišljam neke austrijske dečke u sličnoj poziciji (ili možda američke) koji smatraju kako je njihov film nešto jako važno i jako dobro (tako ih uče od malena). I kako sigurno ima netko tko bi ih financirao, jer je to nešto od čega svi mogu imati korist. Mladci promiču nacionalnu pamet, sponzori si rade reklamu, svi sretni.
I za kraj, kaže sunce moje netijačko, kako se u ovom gradu ima novaca za razne gluposti, a za takve stvari se nema.
Pa sam ga nakon malo promišljanja ponovno nazvala i pitala koje su to gluposti koje on ne bi financirao da ima priliku odlučivati, a na koje novci odlaze. I spremno odgovori on kako on ne bi ulagao u stadion na Maksimiru (premda jako voli nogomet), pa onda sve one trgovačke lance koji se otvaraju. "Ali dušo, ti lanci su financirani od stranih ulagača, ne od države, ili grada" (valjda je tako?), kažem ja, a on odgovara: "Ma sigurno nešto daje i grad". Iskreno, ne znam. Ali vidim da je pokupio tu retoriku odraslih, taj gunđalački hrvatski mentalitet, koji si ne zna sam stvoriti uvjete za sebe, izboriti se. Još uvijek se očekuje od škole, od grada, od države... u neku ruku i s pravom, jer u pravom kapitalizmu roditelji, nevladine udruge i sl. bi vjerojatno imali viši standard. A ovako roditelji crnče za stranog kapitalistu koji svoje kćeri-firme otvara po Hrvatskoj gdje je radna snaga jeftina (osim ako nisu na vodećoj poziciji) i gdje ima puno nezapolsenih i sretan si da imaš posao. Jer ako nećeš po čitave dane raditi (ili završiti posao do kraja-kako se to popularno kaže), ima tko hoće.
Pa dečki uče kako niti pošteno raditi nije baš jako isplativo. A izbora (navodno) nema, ili se ljudi boje išta pokušavati u strahu od gubitka posla.
Žao mi je za dečke, jer znam da im roditelji ne mogu platiti toliku svotu iz vlastitog džepa.
Kada bi bilo više vremena moj zadnji prijedlog bio bi da dečki odu zagrebačkom svemogućem gradonačelniku kojega mnogi kritiziraju zbog ego-tripa i velikodušne raspodjele tuđeg novca, ovisno o tome gdje se populistički mogu skupiti bodovi. Istina je sve to, ali moje mišljenje je da iz toga treba izvući najbolje za sebe. Ako se netko voli promovirati kraj običnog puka i na taj način si osigurati spomenik ili barem mjesto u gradskoj povijesti, zašto ne? Pa mnogi to žele, bez ikakvog rada. Ovdje se samo radi da se to usmjeri na neke pozitivne akcije. Pa bi dečki tako mogli otići do njega, pokucati na vrata, ispričati svoju nesretnu priču, a gospon se može slikati za novine u još jednoj njegovoj plemenitoj akciji, ovoga puta podupiranju naših mladih purgera, kaj ne?
Ja bih ga još podsjetila na jednu (od mnogih) njegovih legendarnih rečenica u Knjazovoj Svlačionici kada je izjavio da će svojoj kćeri kupiti auto za punoljetnost jer je ona odlična učenica. Dakle, najbolje treba nagraditi. Ima još puno odličnih učenika u Zagrebu (a i po čitavoj Hrvatskoj) koji ne moraju dobiti novi auto. Ali barem da im se omogući sudjelovanje na nekim natjecanjima na kojima su prošli kvalifikacije i bili jednako tako odlični.
Ako se pak radi o kapitalizmu u školstvu ili društvu, molim da se kaže onda: "Svojoj djevojčici ću kupiti auto zato jer to želim i imam novaca za to".
Premda u zemljama dugogodišnjeg kapitalizma roditelji to uglavnom ne rade, prije će im plaiti put oko svijeta ili neko školovanje.
Ali to su ipak geni - geni kameni.
Znam da će dečki ovo pročitati, pa lijepo pitam sada: "Jeste što naučili - za drugi put?
Da čujem..."
UPDATE: (27.11.) - ponedjeljak
Stiže mi sms poruka da je dečkima odobreno financiranje puta u Grčku! Pokušavam saznati malo kasnije tko je odobrio, od kuda su stigli novci, ali moj uzbuđeni nećak nema pojma. Presretan je. Muči ga još jedino to što mu je putovnica nedavno istekla, pa sada voditeljica piše poseban dopis MUP-u da mu ubrzaju proces izdavanja, jer se putuje već iduće subote. Vjerujem da će se i to rješiti.
I mogu samo napisati da mi je iznimno drago, ne samo zbog dečki, već zbog sluha mjerodavnih, zbog pozitivnih promjena koje se izgleda ipak događaju u domaji...Ma stvarno sam presretna zbog takvih stvari, daju mi nadu da unatoč nedostatku novaca, ima ljudi koji smatraju da je ulaganje u znanje vrijedno. Znam da je ovo tek jedan primjer, ali zajedno sa uspjelim štrajkom u čitavom školstvu, možda Hrvatska stvarno prepoznaje znanje kao svoju veliku šansu...
Sretan put dečkima i ne zaboravite se zahvaliti onima koji su vam odlučili platiti ovo vrijedno iskustvo.

das Gute tun wir gerne. Seht den lieben Martin an, er zeigt uns wie man helfen kann." Tako mi pjevuši bezbroj puta u danu djevojčica na uho. U slobodnom prijevodu: "Svjetlo u laterni, rado činimo dobro (u originalu postoji rima koju ne mislim tražiti). Gledajte dragog Martina, on nam pokazuje kako čovjek može pomoći.".
Prošli tjedan se u njezinom vrtiću održao Laternenfest. Prije koju godinu sam čula za taj običaj povezan sa dječijim vrtićima. Ali kada sam pokušala doznati od poznatih o čemu se zapravo radi, nisam baš puno doznala, osim vanjskih znakova. Dobro, nisam se baš nešto posebno informirala, znala sam da će to i nas dočekati, pa ću doznati o čemu se radi.
I stvarno je bilo napisano na oglasnoj ploči u vrtiću pred koji mjesec (Austrijanci vole definirati termine jaaaako unaprijed) gdje i kada se ove godine održava. Dobili smo i službenu pozivnicu na kojoj je teta Štefica (još jedan slobodan prijevod-iako tete mole da ih se ne oslovljava tetama, već samo imenom) napisala koje su pjesme odabrane za ovu godinu. Osim toga smo dobili i jedan papir sa kratkim opsiom značenja i porijekla ovog običaja. Pa ja samo prenosim što je Štefica napisala, a ako netko ima još koju dodatnu ili možda drukčiju informaciju, slobodno nadopunite ili ispravite.
Daklem, piše Štefa, ova mandala(?) treba podsjetiti roditelje i dijete na to da je dijeljenje i pomaganje jako važno u našem svijetu. I sami smo nekada jako zahvalni na pomoći i rado pomažemo drugima, zar ne? Čitav običaj koji simblizira svijetlo u mraku kao pomoć i činjenje dobra vezan je uz život svetog Martina. Nije mi samo jasan taj Štefičin sinonim za ukrašeni papir spojen kružno u stalak u kojem gori svjećica, jer koliko znam mandala je vezana uz budizam i hinduizam. A sveti Martin je katolički svetac. No dobro, možda se taj pojam koristi i u kršćanstvu, barem u tom nekom opisnom smislu, jer se i kod laterne i kod mandale radi o krugu, a i djeca hodaju u krugu...Kako bilo, piše dalje Štefica, da tu mandalu roditelji mogu zajedno sa djetetom ukrasiti i za uspomenu objesiti. Što smo mi i učinili, iako više ne znamo gdje da stavljamo te sve vrtićke uratke u obliku cvjetića i krila od papira, raznih oblika životinja od plastičnih čašica i još svakakvih umjetničkih uradaka.
Prije samog odlaska u vrtić, ofarbale smo sliku sv. Martina i pročitali tekst. Daklem, Martin je rođen jaaaako davno (316/317), tamo gdje smo ovo ljeto bili na bazenu. Njegov tata ga je poslao da ubija druge ljude (u vojsku) dok je još bio dečko (sa petnaest godina.) Nije htio ubijati druge ljude, bio je jako dobar (taj život mu nije odgovarao). Jednom je nekom jako siromašnom stričeku (prosjaku) dao polovicu svog ogrtača i kruha i tako ga spasio od smrti. Mačem je prerezao kaput na pola. (Tako je mač predviđen za ubijanje posato simbol dijeljenja). I dalje je bio jako dobar (poslije nakon puno godina činjenja dobrih dijela) i drugi stričeki i tete su ga htjeli imati za svog velikog tatu (narod ga je htio za svog biskupa). Drugi veliki tate (biskupi) nisu ga htjeli da bude glavni (da postane biskup), ali stričeki i tete nisu htjeli nikog drugog. Onda se Martin igrao skrivača sa guskama i stričekima i tetama. (Kada je čuo da se svade oko njega, sakrio se među guske). Guske su prve došle na pik i počele vikati, pa su ga i drugi stričeki i tete brzo pronašli. I tako je Martin postao glavni junak (biskup) u toj priči. I bio je jako dobar do kraja života.
Danas se sjećamo svetog Martina tako da održavamo procesiju laterna i papamo guske. Evo, čisto da se zna da se za Martinje osim ispijanja vina i njegovog krštenja, može i drukčije obilježiti sjećanje na ovog sveca.
Ova naša procesija laterna je meni bila i po još nečem značajna. Naime, nakon dolaska pred vrtić djeca odlaze sama u vrtić i tamo ih tete pripremaju na izlazak sa laternama u rukama. Roditelji vani čekau oboružani svim audio-vizialnim medijima i čekaju da izađu njihovi nasljednici. Tako smo i mi čekali vani, Štefica je bila na čelu i sa gitarom u ruci počela pjevati, a djeca su se polako uključivala, popikavala, vrtila u krugu...Naša djevojčica je bila vrlo ozbiljna i koncentrirala se na koreografiju. Nije nas primjećivala i ja sam odjednom, postala svjesna da ju gledam sa strane, iz prikrajka, dok se ona snalazi bez mene... i počela sam tiho jecati. Neki tata zabavljen kamerom okrenuo se i u čudu me gledao, a ja se nisam mogla kontrolirati. Nije to bilo ništa tako senzacionalno...već sam ju vidjela u nekim situacijama sa strane, kao promatrač, ali ovo je bila prva takva priredba gdje je ona bila na nekoj pozornici a mi u gledalištu. Ma ne znam uopće ima li smisla to objašnjavati, nisam uspjela ni Savršenom objasniti zašto sam tako reagirala. Možda su to neki majčinski osjećaji koje samo žene razumiju...U svakom slučaju, puklo me...Znam da su to klišei kada roditelji sa suzama u očima gledaju svoju djecu kako glume ili plešu na pozornici ili dosežu neke sportske rezultate...I vjerujem da je to nekima totalno bez veze. I ja zaista nisam osoba koja želi vezati svoje dijete samo za seebe. I zapravo od samog njezinog rođenja pokušavam raditi istovremeno i odvajanje. Jer ona će jednoga dana biti svoja, imati svoj život, a ja ću ga gledati i promatrati. Iz prvog reda, uvijek spremna da joj dodam maramicu ili izgubljeni rekvizit. Ako će ona to htjeti. Jer taj njezin pogled kao da mi govori...mogu ja bez tebe...I dobro je da može.
Iako mi je za vrijeme pisanja ovog posta čitavo vrijeme sjedila za vratom, jer za sada još ne može bez mene. Ili ne želi....

Sve je počelo sasvim bezazleno kada je prije koji tjedan Savršeni ubacio u video kazetu s Tom i Jerry crtićima, snimljenu za vrijeme novogodišnjeg maratona još prije rođenja djevojčice (točnije, za vrijeme njezinog boravka u mom trbuhu). Već tada se budući tata pokazao kao pravi strateg koji ništa ne prepušta slučaju, hrusteći se kako će djevojčica sigurno za koju godinu uživati u tim crtićima koje smo mi u djetinjstvu dobivali na kapaljku. Sjećate se? Prije Dnevnika u 7 i 15. Videorekordera još u kućanstvima uglavnom nije bilo, pa smo se morali zadovoljiti onime što imamo na televizisjkom programu.
Mnogi su u to vrijeme našeg djetinjstva u Jugoslaviji, Titovu smrt prepoznali kao prijelomni događaj koji je označio kraj jednog vremena i početak novih strujanja i promjena. I mnogi su tada plakali, htjeli to danas priznati ili ne. A plakala su na taj dan i mnoga djeca. Ali ne zato jer je Tito umro, nego zato što taj dan nije bilo crtića, što se nije dogodilo zapravo nikada prije. Ali tu važnu povijesnu činjenicu nećete naći zabilježenu gotovo nigdje, osim možda u televizisjkom arhivu... i naravno u sjećanju tadašnjeg podmlatka.
Dakle, bio je to dan za pamćenje, svakoj generaciji iz nekog drugog razloga. Ja ostajem kod ovog dječjeg. Danas je teško klincima shvatiti da se može u danu pogledati samo jedan kratkometražni crtić, da se može dobiti samo jedna kockica čokolade za čitav dan (ili duže) ili da svaki odlazak u dućan ne mora značiti ujedno i kupovinu slatkiša ili igračaka.
Naravno da je danas teže utoliko što je ponuda veća i agresivnija, a društvo iz komunističkog prešlo u predatorski kapitalizam. Roditelji više ne rade od 7 do 15 sati (kao moj tata nekada) već uglavnom do 17, 18...pa i duže. Nema se više toliko vremena, pa se treba iskoristiti ili naći neki trenutak kada se može nešto u miru napraviti. Pa se dječicu posjedne pred teve i udri brigu na veselje (ili točnije, razbacaj se od poslova po stanu dok imaš mira).
Sasvim spontano i ne sa tom namjerom da imamo mira, već u želji da se svi zajedno odmorimo i uživamo u crtićima, stavili smo i mi (kad bolje razmislim bio je to On) u video kazetu s crtićima... I od tada nam se život svodi na čupanje MonoperajAnke Junior (zašto su uvijek juniori pod tatinim nazivom?) od magične kutije, pregovore, nagovore, brojanje vremenskih dijelova dana uz pomoć crtića, ucjene s istima... itd.
Fascinacija je potpuna, premda su se isto tako tijekom godina psiholozi raspisali o tim groznim agresivnim crtićima koji ne djeluju uvijek pozitivno na dječju psihu. Ja sam pak uočila razne faze po crtežima i pristupu, od skroz pozitivnih i nježnih do potpuno agresivnih i ružno nacrtanih. Ne puštamo joj naravno onoliko koliko bi ona htjela, idemo van u park kad god to vrijeme dopušta, slušamo i klasiku za malu djecu sa asocijacijama na razne životinje (Karneval životinja), čitamo knjigice, razgovaramo, kuhamo... Ali ništa nije tako slatko kao uvaliti se na sofu i buljiti u ta dva bića koja se stalno naganjaju. Sva sreća da je prva polovica dana u vrtiću rezervirana za druženje s drugom djecom i razne druge aktivnosti. Iako sam nedavno čula kako su djeca u jednom vrtiću u Zagrebu donijela od doma kazete da ih gledaju svi zajedno. Vjerujem da je to tetama pun pogodak i da klinci uživaju, ali uzevši u obzir da djeca i doma gledaju teve, ne vidim baš neku prednost u tome. Osim ako se zaista kontrolira i svede na neko minimalno vrijeme. Ali opet... nema mi to nekog smisla, osim ubijanja vremena, jer mnoga djeca provode zapravo većinu dana u vrtiću.
I na kraju se pitam jedno, po meni, ključno pitanje. Trebamo li u bilo kojem segmentu života priuštiti djeci sve što je danas moguće, ili im je bolje dozirati stvari da se ne zasite prebrzo i tako postanu od najranije dobi mali primjerci konzumerizma?
One fore: "Ako budeš dobar dobiti ćeš ...." - (popunite prazninu, a odnosi se na nešto jako skupo, što nema smisla po nikakvoj logici osim ono dječjoj da i ono mora imati to čudo koje je vidjelo u parku) - nisu baš nešto. Jer znam vrlo malo roditelja koji će kod toga ostati dosljedni i reći kako neće nešto kupiti jer se dijete tada i tada ružno ponašalo. Mislim da je onda bolje kupiti, bez nekih takvih pokušaja, jer kao što kažu danas psiholozi... djeca su uvijek dobra, samo se nekada ružno ponašaju. Pa ako su dobra, onda ćemo ih i nagraditi, zar ne? A dobra su u svakom slučaju, jer su naša i jer smo uglavnom nedosljedni u tim stvarima.
Ipak, mislim da je dobro nekada zaista svjesno ne kupiti nešto i reći da nešto ne može imati. Bez obzira na činjenicu je li dijete bilo dobro ili nije, imamo li mi za to novaca i sl. Ona druga vrsta izgovora... ma to je samo faza, proći će kada se izguštira... mi isto nije baš nešto, jer ne mislim da se treba baš u svemu do kraja izguštati... Dakle, za mene ostaje varijanta doziranja i borba koja traje i dalje.
Borba protiv Tom i Jerryja. Tko zna koje li nas još sve očekuju u budućnosti.
UPDATE:
Sjetila sam se još nečeg, po meni bitnog. Zašto mislim da je potrebno da dijete na vlastitoj koži osjeti i nauči živjeti sa time da nešto nema ili ne može dobiti? Sjećam se svojih roditelja koji su mi pričali o gladnoj djeci u Africi.To mi je bilo totalno nepojmljivo. Odnosno, bilo mi je užanso, ali nisam shvaćala što ja mogu učiniti da to tako ne bude. Sada vidim da je poanta bila nešto sasvim drugo. A i sama vidim da kada objašnjavam djevojčici nešto u sličnom stilu, ona samo kima glavom i kaže: "Da, da , dobro, a sad mi daj to i to...". Mislim da se djeci može pričati i etično i moralno objašnjavati o stvarima u svijetu, ali jedino vlastiti osjećaj ne-posjedovanja je sigurno nešto puno jače iz čega će shvatiti o čemu se zapravo radi. Ipak su to mali egoisti koji prvenstveno uče iz svoje pozicije.