MonoperajAnka Backup

Jučer se po čitavoj Austriji moglo za cijenu jedne karte od 12 Eura posjetiti muzeje, i to onoliko koliko uspijete ili sami odredite u vremenu od 18.00 do 1 sat iza ponoći. Budući da sam pred koju godinu već bila na tom noćnom obilasku bečkih muzeja, znala sam otprilike kako to izgleda. Ali postave pojedinih muzeja se mijenjaju, oklonosti su nove, a i za razgledati sve muzeje koje želim razgledati, treba malo više takvih noći... Pa sam tako umjesto u društvu muzeoljupca gospona oca, ovaj put povela prvo svoju djevojčicu, a onda se pridružilo ugodno žensko društvance. Naime, pojedini muzeji nude u ranijim satima program ili obilaske za djecu. Pa je prvo odredište bio MAK (Museum für angewandte Kunst/Gegenwartskunst) iliti Muzej primjenjene/suvremene umjetnosti. Tamo su djeca mogla sa umjetnicima (likovnjacima, kostimografima) oslikavati svoju majicu ili oblačiti lutke na stalcima za koje su sami na platnu ili papiru oslikavali kreacije ili raditi nakit od perlica i sl.
Djevojčica se odmah bacila na oslikavanje haljine za svoju lutku, lijepo je išarala papir, teta i ja smo joj malo pomogle to staviti na lutku, zatim joj je dodala malo tila na glavu, pa neku maramu, pa ukrasne trakice i to je bilo to. Uradak je više sličio bakici sa rozom maramom nego nekoj princezi, ali kažu da se djecu treba poticati u kreativnosti, pa ju je mama pohvalila, izljubila, teta ju je fotografirala kraj njezinog umjetničkog uratka i uzela podatke da može ući u nagradnu igru za glavnu nagradu. Najkreativnije dijete po izboru teta-umjetnica dobiva rođendansku proslavu. Ne nadam se previše, osim ako ne uzmu u obzir da je ona tamo bila najmlađa... Ili ne prepoznaju u tome neki novi pravac u umjetnosti.
Nakon toga smo projurile po Muzeju koji po arhitekturi i oslikanim zidovima nikako ne bi izazvao asocijaciju suvremenog, možda prije modernog, ali nećemo cjepidlačiti. Prostorije su podijeljene na razna razdoblja moderne i suvremene umjetnosti. Ali na žalost nisam uspjela baš detaljnije promotriti ništa osim WC-a, pulta sa kanape-sendvičima i balonima, lift... i sve te nevjerojatne stvari koje u nekom muzeju privlače dječju pažnju. Pokušala sam nadobudno objasniti što je to muzej, dok me moje čudo u čudu gledalo i molilo da odemo maznuti još koji sendvič sa lososom koji doma ispljune sa gnušanjem, ali tamo je valjda bila optimalna atmosfera za takve delicije.
Nakon tog obilaska u društvu djevojčice, otpremila sam ju s tatom domeka, a ja se uputila na jedno već provjereno mjesto sa provjerenim glazbenicima.
Naime, pred koju godinu na sličnom noćnom obilasku u sklopu Lange Nacht der Musik (Duga noć glazbe) Jüdisches Museum (Židovski muzej) je predstavio grupu Desert Wind koja izvodi Hebrew (židovski) Jazz, točnije tradicionalne židovske pjesme upakirane u jazz aranžman. Iako se radilo o noći muzeja, mnogi muzeji organiziraju neki dodatni program, pa se i ovaj koncert uklopio u program. Budući da volim i jednu i drugu vrstu glazbe, za mene je ovaj spoj prava glazbena poslastica. U kojoj sam ponovno uživala. Srcem i dušom... a i očima, jer sam sa svojim ženskim društvancem jednoglasno zaključila kako je bubnjar (kao i obično u bendovima - barem meni) very sweet ili što bi naše zagrebačke dekle rekle... pravi komad.
Izgladnjele nakon tih raznih muzičko-vizualnih delicija, uputile smo se prvo na kolač od maka i voćnu tortu (mljac), a onda u brzi obilazak muzeja. Koji nema toliko starih eksponata jer je za vrijeme rata bio uništen, a izlošci raseljeni ili uništeni, ali zato posjeduje vrlo zanimljivu suvremenu opremu (po tome mi je čak ispred muzeja suvremene umjetnosti). Pa se nekolicina predmeta može vidjeti u obliku holograma, a jedan od njih prikazuje sliku iz svakodnevnog života i to tako da kada hodate pokraj nje, likovi se miču kao na filmu.
Nakon ovog muzeja, svjesno smo se uputile u nagužvastiji dio večeri. Naime, u poznatom muzeju Albertina moglo se vidjeti preko dvije stotine Picassovih kasnijih radova. Iako smo očekivale gužvu, ono na što smo tamo naišle bilo je ipak previše. Čak niti horde ljudi nisu bile toliko strašne (jer Esterajheri ne puštaju nekontrolirano posjetitelje, već čekaju da dio posjetitelja izađe) kao nedostatak zraka. Ne znam ima li Albertina klimu ili barem ventilaciju, ali ja sam se nakon par minuta počela osjećati kao riba na suhom. I na žalost prebrzo preletila jedan veliki dio životnog umjetničkog djela. Za bilo kakvu analizu, premalo. Ovako na prvu loptu, sjetim se samo boja i onih njegovih prepoznatljivh poteza... U prizemlju se zato na puno ugodnijem zraku i sa manje gužve mogla vidjeti izložba o pionirima austrijske dagerotipije.
Udahnuvši duboko svježi bečki zrak uputile smo se na jedno mjesto o kojem sam dosta čula, ali uvijek nešto nedorečeno, a posjetila nisam još nikada. Pretpostavljam da i većina onih koji su bili u Beču, makar i na krećem obilasku ne zaobiđu Secession ili bečku zgradu secesije, u svakodnevnom govoru poznate i kao glavica kupusa (zbog kupole koja na nju podsjeća). Pa sam odlučila te razne glasine konačno staviti na svoje mjesto. U brošuri sam pročitala kako će u sklopu manifestacije na raspolaganju biti kustosi koji će osim klasičnih razgledavanja spremno odgovarati i na pojedinačna pitanja posjetitelja. Nešto kao samo-moj-vodič....jupiiii! Nakon mog upita o toj napomeni i zbunjenih pogleda na info-pultu (tko piše te brošure?) pozvali su jednog jako blagoglagoljivog stričeka (O.K. bio je to skroz dobroizgledajući momak mojih godina-ali ovo čita i Savršeni...) koji nas je prvo izveo ponovno van i objasnio zbog čega je od početka izgradnje ovog zaista neobičnog zdanja bilo frke i strke.
Jedno upozorenje za tekst koji slijedi...namjerno se neću služiti podacima iz enciklopedija i sl. a informacije o secesiji ionako možete potražiti na Internetu. Ovo je moj doživljaj i prenosim ono što sam skužila na njemačkom ili sama zaključila...
Sve u svemu, za ono doba bečke ahitekture, bio je to totalni šok i novost a i danas izgleda suvremeno (e moj bečki Muzeju suvremene umjetnosti, ne mogu te opet ne spomenuti). Premda je jugendstil bio tipičan i za druge gradove, bečka secesija je tipična, a ova građevina kao neka vrst manifesta tog pravca. Daklem, dok izvana prevladavaju zlatna boja, ukrasi inspirirani starom grčkom i rimskom arhitekturom (lišće lovora), kornjače koje na leđima nose velike tegle za cvijeće... kada uđete unutra doživite lagani šok. Jer iz predvorja koje još obećava neki kontinuitet, ulazite u potpuno jednostavnu prostoriju bez ikakvih ukrasa, podijeljenu na tri djela.
Taj kontrast je također poruka tadašnje buntovne grupe umjetnika, uglavnom dječice dobrostojećih roditelja (ah, gdje su danas dječica bogataša?). Ali striček nam je objasnio da i taj unutrašnji prostor ima svoju simboliku. Naime arhitektonski oponaša unutrašnjost bazilike. I zaista kada sam pogledala bolje, shvatila sam da je prostorija podijeljena na tri broda i apsidu, s tom razlikom da se strane svijeta nisu poštovale kao u kršćanskoj arhitektonskoj tradiciji. Nakon predstavljanja trenutne postave, striček je rekao kako je specifičnost izlaganja ovdje i ta što se ugotovo uvijek umjetnici upoznaju sa ovim prostorom, a tek onda stvaraju baš za taj prostor. I tako je bilo od početaka, tako je i danas...a ja po liniji preuzete crkvene arhitekture kažem...Amen.
Jer već je prošla ponoć, razgovor ugodni se otegao, donji dio u kojem se nalazi Klimt (posuđen iz Belvedere-a) nisam uspjela vidjeti... Ali sam zato dobila pozivnicu za obiteljski obilazak za iduću nedjelju , a striček se ponudio da će paziti na djevojčicu.
Super neki striček, tak da znate ako naiđete ikada...ispričati će vam hrpu toga, porazgovarati o smislu života i svemira, a ako treba i pripaziti na dječicu... Xiola, kaj veliš...jel to muškarac po tvojoj mjeri?