MonoperajAnka Backup

24.06.2011. Emancipacija na balkanski...

... ili možda ipak na srednjoeuropski (u hrvatskom slučaju naravno katolički) način? Odaberite sami što vam se više sviđa. Kako je Hrvatska od nedavno i formalno u tom toliko željenom društvu ili barem nekoliko koraka nadomak, upravo mi je nevjerojatno da je nedavna izjava gospona političara Jarnjaka izvaljena pred koji tjedan u središnjem Dnevniku prošla kod javnih medija u domaji nezapaženo. Naime, na pitanje novinarke o premaloj zastupljenosti žena u Saboru (naravno po standardima Europske unije – samima nam to nikad ne bi palo na pamet) odgovara pravi hrvatski muž, Domovine sin otprilike: "Pa da, ja ne vidim zakaj žene ne bi doma prije podne skuhale ručak i nakon toga bile aktivne u Saboru."
Sjajna mi je ta slika. Već vidim kako gospođa Kosor, zvana Jaca, javlja gospođi Pusić, zvanoj najomiljenija među pederima i lezbijkama (danas sam naučila da je homoseksualac politički nekorektan izraz), slijedeće: "Čuj stara, daj molim te javi da ću danas kasniti na sjednicu, k vragu ove punjene paprike nikak da se skuhaju, a lijepo sam sve napravila kak si mi rekla... jel to neka tvoja spačka da ja zakasnim, pa ti proguraš zakon onih tvojih... e znaš kaj, više ne uzimam recepte osim od HDZ-ovki, to su ionako jedine prave hrvatice-žene-majke."
A Vesna odgovara: "Čuj stara moja, kak ti misliš u Europu bez kućne pomoćnice? Pa mama i baka-servis ti je zakonom zabranjen u EU, a mi se moramo držati uputa sada više nego ikad."
"Dobro, dobro, nemoj ti meni pametovati, znam ja da si ti u komisiji za ulazak u EU, ali JA sam ta koja ima glavnu kuhaču u ruci, svidjelo se to tebi ili ne-he-he. Uostalom zašto uopće razgovaram s tobom? Idem nazvati neku drugu pouzdaniju kolegicu, nekoga tko se ne gura sa pederima, lezbijkama, Srbima i svim onima koje trebamo zagovarati, a da ni sama ne razumijem zašto... neku dobru Hrvaticu. E, pa da imam ju štoviše u još uvijek aktualnoj koaliciji. Okej, nećemo još dugo zajedno, ali je barem hrabra i zna reći ne kad joj se nešto ne sviđa. Ajde bok i ne petljaj puno dok ja ne zgotovim te paprike."
Zove Jaca gospođicu Petir, poznatiju kao najomraženiju homofobku među političar-kama (voli jasno i glasno reći što misli, čak i po cijenu da bude omražena) i izjada joj se sa paprikama. A Marijana će njoj: "O joj Jaco, pa tak ti treba kad kupuješ te GMO paprike, umjesto da nabaviš od naših seljaka. Istina, trenutno su svi na tečaju za pastire, jer se pokazalo da su totalno nepismeni i ne zadovoljavaju nikakve stručne komunikacijske standarde Europske unije za komuniciranje s ovcama, ali sigurno ima koja bakica koja se ne da u školu i čuva kućno ognjište. Gle, ja ti ne volim ništa preko veze, red je red, ali pitati ću šefa kak je kod njega, ima li nekoga tko bi ti mogao nabaviti koju papriku, naravno sa certifikatom, sve po zakonu, kako već i doliči poštenom seljaku."
Jaca odgovara: "Super, znala sam da se u tebe mogu pouzdati, ajde javi na sjednici da ću kasniti i pazi da ovi liberali i komunjare nešto ne izglasaju dok me nema. Ne volim kad mi kuhaju iza leđa. K vragu i taj ručak, ma ne kuham inače, ali obećala sam Jarnjaku da ću mu pokazati što znači biti uspješna poslovna žena u Hrvatskoj. Nego kad već čavrljamo, čujem da su te pederi izribali. Pa moraš malo naučiti reći stvari u nekim doskočicama, onak da kažeš neku seljačku poslovicu s kojom nisi ništa rekla, a djeluješ jako pametno. Moramo se mi žene dokazivati uvijek više nego muški, znaš kak je. Ako oni mogu reći jednostavno, pa i glupo, mi moramo barem djelovati pametnije – ipak mi upravljamo svijetom, makar i uz štednjak. Nego, ajde idem vidjeti kak stvari stoje s paprikama pa se vidimo kasnije."
Iste večeri mljackajući punjene paprike koje mu je Jaca ponosno dostavila, zbori bivši glavni policajac: "Evo, ako može Jaca, može i svaka druga žena. Kaj hoće sve te grupe zapadno orijentiranih – demokratskih sumnjivaca. Pa lijepo je i sam Papa nedavno rekao kako mi ovdje nismo Balkan, već Europa. Pa mi čuvamo prave temeljne vrijednosti kršćanstva. A zna se da svi imaju jednaka prava u takvom društvu kao što je naše. Žene imaju pravo uz sve ženske poslove raditi i muške, nitko im ne brani. Ak im je prenaporno nek budu kuš ili ostanu doma. Nitko ih ne tjera da se guraju. Tak vrijedi i za sve druge – Homoseksualci imaju pravo vikati o svojim pravima, moraju samo računati da bu ih netko možda zveknul kad tak sami provociraju, pa tko im je onda kriv."
Ovaj zagorski diplomat promovira nepriznatu hrvatsku filozofiju pravica za vse, koja je u korijenima možda čak i iskreno dobronamjerna, ali istovremeno skučena i nerefleksirajuća. Tako je jedan od mnogih hrvatskih političara pokazao kako ih neke teme nadilaze i kako se ljudi koji su u ratu imali važne funkcije i bili u stanju pošteno i odgovorno obnašati funkcije (sasvim osobno ne bum mu zaboravila kako je unatoč Predsjednikovim prijetnjama dopustio da se održi prosvjedni skup za stojedinicu), za neke teme ipak trebaju dodatno obrazovanje ili ih prepustiti onima koji su spremni izaći iz klišea mi Hrvati-katolici i oni neki divlji Balkanci. Po nekoj mojoj logici jedina razlika je u perfidnosti ili zagorskoj profinjenosti komunikacije. Jer ako mi netko kaže da se mogu baviti politikom uz pred-uvjet da sam skuhala ručak (što naravno nije uvjet za muškog kolegu) ili nekog tzv. balkanskog seljačine koji će mi odmah reći: "Ajde gubi se odavde, to nije mjesto za žene", ostaje dojam da je u konačnici razlika vrlo mala.
Ili je to možda onaj mali korak kojim smo bliže Europskoj uniji, barem što se pitanja emancipacije žena u politici tiče – Tko će ga znati. Dosta sam lamentirala, idem podgrijati roštilj kojega je moj kultivirani Balkanac jučer ispekao. Ipak je to muška stvar. Ali sva priprema i naknadno čišćenje i pranje suđa je onaj naučeni i prosvjećeni dio postignut dugogodišnjom školom i radom – naravno zapadnog usmjerenja, zar ste uopće sumnjali? Makar mi uvijek na takvim primjerima padne na pamet jedan stih pjesmice iz pionirskih dana: "To je nama naša borba dala..." Kao što je teško dokučiti gdje geografski prestaje Balkan, a počinje Europa (primjer Splita i Zagreba je još jedan pokušaj takve ne-uspjele podvale), još je teže odrediti granice u unutarnjim svijetovima i glavama ljudske ne-namjerne, naučene prostorne skučenosti. Bez obzira s kojim znakom jednakosti (balkansko=zaostalo, europsko=napredno) se te usporedbe i navodne granice pojavljivale.

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

08.05.2011. Pozivnica...

za druženje s dragim ljudima.
Nema me na blogu, neki nedovršeni poslovi, neki nazavršeni unutarnji krugovi... I počnem pisati konačno jedan mejl, koji već neko vrijeme namjeravam napisati i ispadne ovaj tekst dolje (bez slova č,ž,š), ali nećemo sitničariti. Sretna sam da sam ga uspjela sročiti. Zašto?
Jer nosim jedan nedavno osviješteni potencijalno kontradiktorni ugrađeni mehanizam. Dakle...

"Bas bi bilo lijepo da u proljece, kada bude ljepse vrijeme, dodjete do nas...", recenica je koju je mama izgovarala dok bi se rastajali s gostima koji su nas zvali (bez obzira na godisnje doba) i koja je duboko ukorijenjena u meni, s kojom sam odrastala i koja je imala je neku magicnu caroliju iscekivanja proljeca s obecavajucim druzenjem...
I tako su proljeca dolazila, a ja sam se veselila gostima. Neki su doista dosli, a ja sam pazila da mama pozove bas one kojima je obecala da cemo se opet vidjeti kod nas u proljece. Nije mi bilo jasno kako je mama mogla zaboraviti na goste u proljece....I tako su godine prolazile, mala Anka rasla i shvatila da mama i nije bas za neka veca druzenja, i da odrasli kazu i ono sto mozda ne misle doslovno uvijek, ali treba se znati red...
I tako Anka u jeku puberteta (kako i prilici) odluci kako ce se uvijek rado druziti s dragim ljudima, bez obzira na godisnje doba.
Godine prolaze, a Anka starija i mudrija shvati da je borba protiv roditeljskih ugradjenih modela, nikada do kraja dosegnuti ideal, pa se prepusti i nekim neosvjestenim refleksima komunikacije (a nije za odbacit ni cinjenica da smo kod dragih ljudi bili u zimi, nakon koje dolazi proljece).
I tako Anka nakon druzenja ugodnog zimus kod dragih ljudi izgovori fatalnu recenicu... i sva iskrena zelja da se opet vidimo postane zalogom prijetece nerealizirane stvarnosti...
Gosti i druzenja su se (hvala Bogu) promijenila u 21. stoljecu, pa se dobar humor cijeni vise od sterilnog bontona.
I priupitaju dragi ljudi tako Savrsenog jednog dana: "Je li, sto je ona tvoja bolja polovica spominjala kod nas zimus, neki rostilj i druzenje u proljece kod vas? Mi uredno cekali da cvijece i drvece procvjeta..."
E, pa ljudi dragi - hvala vam najljepse na razbijanju fantoma proslosti i podsjecanju da je proljece stiglo i da bi bilo lijepo da se konacno vidimo. Jako se veselim sto cemo se vidjeti i nadam se da cete uspjeti doci, jer poziv na ljetno druzenje jos nemam u repertoaru, ali mozda mi pomognete da i to svladam...
A mami koja mi je (ne)svjesno u zalog osim blagdanskog ciscenja kuce i jos nekih vrlo korisnih navika, ostavila i fantomska druzenja u proljece s ljudima, zelim sve najbolje za Majcin dan i punu kucu gostiju... u proljece, naravno.

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

05.04.2011. Uoči rođendana

Idemo djevojčica (od prekjučer s gispom na ruci) i ja danas iz škole i kaže ona meni: "Znaš, tata ti je kupio neki poklon za tvoj rođendan sutra."
Ja: "Pa što to ne bi trebalo biti iznenađenje?"
Djevojčica (ko iz topa): "Pa to je iznenađenje za tebe, ali nije za mene... A i nisam ti rekla što ti je kupio, pa ćeš se iznenaditi!"

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

28.03.2011. Austrijski "Ples sa zvijezdama" – uživo

Što sve roditelji ne čine za svoje potomke? I u kojoj mjeri pomičemo svoja uvjerenja ili barem perspektivu zbog vlastite djece? Da mi je netko još nedavno rekao kako ću po kišnom vremenu ići na drugi kraj Beča, čekati u redu gotovo 45 minuta prije ulaska u studio ORF centra, kako bih bila prisutna na generalnoj probi ovosezonskog izdanja televizijskog show-a "Ples sa zvijezdama", rekla bih mu da nema šanse da me vidi na takvom mjestu. Ali kao to već biva, nikad ne reci nikad, posebno kada si u ulozi roditelja koji poštuje ukus i prioritete svoje sedmogodišnje djevojčice.
Naime, ove sezone je najbolja austrijska plivačica, porijeklom Hrvatica, Mirna Jukić jedna od prominentnih, koji sudjeluju u austrijskoj inačici ovog plesnog spektakla. Kako moju djevojčicu veže posebno prijateljstvo s našom dragom Mirnom, koja je njezin plivački, a od nedavno i plesni uzor, pobrinulo se dijete samo da uz pomoć svog plivačkog trenera, (Mirninog brata) dođe do karata i bude prisutna u studiju i bodri svog idola. Kako djeca zbog austrijskog zakona (Jugendschutz) ne smiju biti prisutna na večernjem prijenosu uživo, uspjela je dobiti karte za generalnu probu.
I pitala me svojim najumiljatijim pogledom bi li je htjela pratiti. Moje već ranije isplanirano poslijepodne je otpalo, a još uvijek prisutni bolovi u tijelu zbog kojih sam se nakon zadnjeg opakog lumbaga planirala ponovo vratiti u formu, morali su pričekati. I tako ne baš u najboljoj formi, uputila sam se sa ushićenom djevojčicom po kiši prema ORF Centru, ne znajući što nas očekuje. Točno sat vremena ranije, kako je i bilo rečeno, prošli smo kroz glavni ulazi ušli u glavnu veliku modernu zgradu austrijske televizije. Unutra su nas dočekali ljubazni djelatnici koji su nam brzo predali karte i zaželjeli ugodan provod. Ipak je dobar provod morao još pričekati, jer smo pred ulazom u studio skupa sa priličnim brojem posjetitelja morali čekati gotovo 45 minuta i moram priznati da mi je ta činjenica još dodatno smanjila razinu oduševljenja. Sva sreća da je djevojčica, koja inače vrlo teško podnosi čekanja u gužvi, bila toliko motivirana pa me i sama tješila riječima: "Vidjet ćeš, poslije ćeš sve zaboraviti kako će nam biti lijepo." Morala sam se nasmijati tome, jer je bilo toliko očito da smo zamijenile naše uobičajene uloge, pa sam ja više bila kao neko cendravo dijete, a ona je preuzela riječi ohrabrenja koje obično ja izgovaram u situacijama kada ja nju vodim na neka mjesta za koja mi je stalo da ih posjeti, a ona možda nije baš uvjerena da je to nešto za nju.
Napokon, nakon čekanja, nekih pet minuta prije početka probe, počeli su nas puštati i tamo su nas opet dočekali uglavnom mladi i nasmiješeni ljudi koji su svima strpljivo objašnjavali kako su mjesta u prvim redovima rezervirana za djecu. Mi smo imale karte za parket, kod plesnog podija i smjestile smo se vrlo blizu orkestra, djevojčica u prvi red kraj jednog stola, a ja u drugi. Prvi dojam u pomalo hladnom i nekom blagom dimnom zavjesom ispunjenom studiju, odnosio se na plesni podij, koji mi se uživo učinio strašno mali u odnosu na televizijsku sliku. Na početku nas je sve, a posebno djecu pozdravio neki voditelj koji je pozvao djecu na podij da s njime izvedu neki ples i izvježbaju vrste pljeskanja. Djevojčica je trenutno u fazi sramljenja, pa se nije javila da sudjeluje. Na mjestima predviđenim za uobičajeni ocjenjivački sud, sjedili su isto suci, jedna bivša prima-balerina iz Bečkog baleta, i još neka stručna gospoda kojima nisam zapamtila točne funkcije, ni imena. Oni su kasnije parovima uredno svaki puta udijelili neki verbalni komentar i za razliku od prijenosa uživo, na probi svi dobivaju čiste desetke, odnosno najviše ocjene. Nakon kratkog performansa s djecom na plesnom podiju, izredali su se sa kratkim solo-dionicama pojedini glazbenici u orkestru, pjevači, a na kraju i čitav orkestar koji svira uživo pod ravnanjem nekog veselog dirigenta koji je svoje predstavljanje obogatio hodajući na rukama. Sve u svemu, glazbeno vrhunska ekipa, vesela i očito za generalnu probu posebno predstavljena. Nakon toga se pojavio voditeljski par, ležerno obučen, ali potpuno pripremljen i uigran, unatoč razlici u godinama i načinu vođenja. Za jednog Austrijanca, voditelj je nevjerojatno duhovit s brzim klikerima i po potrebi dobrim improvizacijama, a ona ništa ne prepušta slučaju, decentna i pomalo provokativna u isto vrijeme. Bilo je nevjerojatno gledati kako kamerman trči s ogromnom kamerom u rukama i obilazi ih u krugovima nevjerojatnom brzinom. Ja sam bila uvjerena da su ti prizori snimani kamerom na kranu, a ne iz ruke. Jednako me tako iznenadilo da se svečani lusteri dižu i spuštaju prije dolaska svakog para, što onda stvara osjećaj da se kamera diže i spušta, a što se u stvarnosti uopće ne događa. I konačno su došli i plesni parovi. Na početku su bili predstavljeni muške zvijezde sa svojim ženskim profesionalnim plesačkim partnericama koji su plesali tjedan dana ranije. A na ovoj probi su plesale ženske zvijezde s profesionalnim muškim plesačima, s time da je jedan plesački par u grupi sa damama, po prvi puta bio muško-muški. Radi se o ovdje poznatom voditelju Alfonsu Haideru, koji ne skriva svoju homoseksualnost i ovim potezom je htio ohrabriti i druge svoje kolege iz javnog života na takav (ne samo plesni) korak. Kako baš ne pratim nešto austrijske zvijezde i sama sam doznala malo više tko dolazi iz kojeg područja, ali da ne zamaram hrvatsko čitateljstvo time, jer vjerujem da su i hrvatske zvijezde (od kojih pola više niti ne znam tko su i što su) dovoljni izazov za pratiti. Naša kandidatkinja Mirna je vrlo draga, pristupačna i otvorena djevojka koja se upravo tako i predstavila u snimljenom uvodu. Na probi je odmah spazila djevojčicu i mahala joj, na što se moja mala bečka Hrvatica topila u svom stolcu i ponosno okrenula prema meni. Kod plesanja je Mirna vrlo atraktivna, brzo je svladala sve zadane korake, pomalo kruta od plivanja i s neizbježnim mahanjem i smiješkom (to više sportsko, a manje damsko pojavljivanje su joj kasnije i predbacili), stalno cupkajući i plešući u pauzama. A onda je došla pauza predviđena za glasovanje i Mirna je došla do djevojčice, uzela ju u krilo i njih dvije su si nešto pričale i smijale se, dok su znatiželjni pogledi bili uprti prema toj maloj Pepeljuzi, za koju nitko nije znao tko je. I to je bio taj trenutak koji će djevojčica sigurno pamtiti kao jedan od najljepših u svom dosadašnjem životu - prekrasna dvorana s kristalnim lusterima, glazba, princeze u prekrasnim haljinama, u pratnji rasplesanih prinčeva. I onda njezina omiljena princeza dolazi do nje, uzima ju u krilo i grli. Prava bajka u stvarnosti, u kojoj mojoj maloj ženi nije promaklo i kako je plesni princ njezine kandidatkinje gledao prema njoj: "Jesi vidjela mama kako me i on gledao?"
Pao je i dogovor da ako Mirna prođe dalje, djevojčica opet dođe u tu bajku. Ja sam mislila kako će mi biti dosadno opet gledati sve isto na televiziji istu večer, ali mi je bilo super zabavno uspoređivati probu s izravnim prijenosom.
Sada plesači imaju pauzu od dva tjedna i ovaj tjedan se natjecanje nastavlja. Kako je Mirna prošla dalje, bajka se za moju djevojčicu nastavlja. S time da će idući puta za pratnju morati šarmirati svog princa - još uvijek svog tatu zvanog Mr. Perfect.
Ja se moram čuvati bajki jer sam jako sklona vjerovati u njih, a kako više nisam djevojčica moram paziti na tu tanku granicu sna i jave. I naravno dati prednost svojoj kičmi da podnesem sav teret stvarnosti. Do idućeg plesa... jen - dva - cha - cha - cha...

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

13.03.2011. Damir Stojić kod Stankovića ...

... ili o primjeru dobre komunikacije vjernika i ateiste.

Često vrlo opterećena tema – (ne)dijalog vjernika i ateista je, barem što se gostovanja don Damira Stojića u emisiji Nedjeljom u dva Aleksanda Stankovića tiče, po mom sudu jako dobro protekla. Naravno za one kojima je potpuno nezanimljivo područje komunikacije i zanima ih lobotomija uvjerenja, ovo će se vjerujem učiniti potpuno irelevantnim. Ali mene je stvarno ugodno iznenadilo i ohrabrilo, jer mislim da je dobra i iskrena komunikacija jedini put prema svim oblicima suživota, pa tako i raznih vjerskih uvjerenja. Razmišljala sam da napišem post i prije emisije, jer je i do mene stigao e-mail kojega je voditelj odmah na početku pročitao i u dobroj atmosferi s humorom razjasnio. Za one koji nisu pratili, ukratko, bila je to izvanredna molitvena akcija pokrenuta povodom gostovanja ovog salezijanskog kapelana za mlade u kojoj se poziva na trodnevnu molitvu kako bi Duh Sveti ojačao svećenika i proslavio Boga. Kao jedan od mnogih vjerskih načina da se na ovakvo gostovanje reagira ili podrži svog istomišljenika, a kako sam i sama vjernica, u molitvi ne vidim ništa sporno. Ali drugi dio poruke u kojoj se govori o želji da se rasturi voditelja i onaj najstrašniji o tome kako Crni (misli se na Vraga) nikada ne spava, mi se učinio vrlo lošim, kontraproduktivnim i nekako ne baš jako u duhu Isusovog pristupanja ljudima, kojega katolička Crkva pokušava slijediti. Ipak, nisam htjela ništa pisati (osim svog komentara pošiljatelju mejla) na blogu dok ne prođe emisija i ne uvjerim se sama da li i kakav je dijalog moguć između voditelja za kojega pretpostavljam da nije vjernik i jednog katoličkog svećenika.
Na početku su se odmah dotakli nedavnih prosvjeda (kako su u zadnje vrijeme popularni u domaji, moram biti konkretnija, jel tak?) protiv kršćanofobije, a vezano uz optužbu jedne homoseksualne udruge protiv jedne vjeroučiteljice, koja je navodno rekla kako je homoseksualnost bolest. I sve mi je postalo jasnije kada je gost objasnio kako je odrastao u Kanadi i s prosvjedima, jer me činjenica da katolici u Hrvatskoj prosvjeduju stvarno iznenadila. S jedne strane mi je drago da se probudila neka živa svijest i potreba da se svoje uvjerenje javno iskaže (to je moj stav prema svim vrstama kultiviranih prosvjeda). S druge strane zabrinula me činjenica da vjernici na optužbe odgovaraju optužbama. Doista mislim da su vjernici u takvim nesporazumima ti koji prvi trebaju potaknuti (osnaženi molitvom Duha Svetoga, ako to žele) dijalog i pokazati primjerom da su spremni na njega. Jer nekako si uvijek mislim kako mi imamo konkretan Isusov primjer i snagu molitve i sukladno tome i veću odgovornost u takvim raspravama. I zato me rastužuju napadalački i huškački tonovi, premda time ne želim umanjiti žar borbe za svoja vlastita uvjerenja. Samo mi se čini da nam sredstva ne bi trebala biti ista, jer mi se pozivamo na Boga, a ne ponašamo se baš božanski uvijek. Pomoglo bi kada bi to barem priznali u komunikaciji s ljudima drugih uvjerenja, ako već nismo u stanju provesti u punini sve ono za čime težimo kao vjernici.
Baš kao što je urednik i voditelj emisije primijetio, ovaj iskreni i otvoreni, simpatični član katoličke crkve u Hrvata je bio u stanju reći kako to nije bolest i kao takav pojam se ne bi smio uopće koristiti, ali ne označava ni puninu kršćanskog poimanja ljudske seksualnosti. I za mene je to doista veliki pomak, jer da je isto tako jasno svoje mišljenje iznijela i vjeroučiteljica djeci, ne vjerujem da bi do ikakve tužbe došlo. Naravno da je ovaj slučaj samo povod da se potegne vječna tema o vjeronauku u školi, ili još šire o odvojenosti vjere i školstva ili ako baš hoćete o vječnoj temi vjere i znanosti i komunikaciji vjernika i znanstvenika, prije svega onih koji su ateisti, jer ima i znanstvenika koji žive svoju vjeru.
Ali da se vratim na emisiju... Bilo je tu puno zanimljivih podtema unutar one glavne: "Jesu li unatoč svim razlikama ateisti i agnostici u stanju komunicirati s vjernicima?" I naravno da nema univerzalnog odgovora, jer neki ateisti i neki agnostici su to u stanju s nekim vjernicima. Takav jedan netipičan razgovor sam doživjela kroz dijalog u emisiji Nedjeljom u dva i jako sam zadovoljna zbog toga. Naravno da bih mogla imati neke prigovore i na jednog i drugog. Moram priznati da me Stankovićeva definicija seksa (šteta da nije koristio pojam ljudske seksualnosti i da ga don Stojić nije ponudio) ostavila nekako razočaranom, a čini se i njega, kad je od svećenika dobio potvrdu svog pitanja o seksu kao čistom mehaničkom činu, bez osjećaja. S druge strane, don Stojić je pred kraj izjavio kako se joga ne može odvojiti od hinduističke vjere, premda je ipak spomenuo neku zapadnu verziju. Slažem se da treba biti jasan u pitanjima raznih sinkretizama, ali doista mislim da određene vrste joga kao čisto fizičkih vježbi ne ugrožavaju misao o Isusu kao jedinoj istini i spasitelju za stabilnog pripadnika katoličke vjere. Hm, nešto u stilu Stankovićevog seksa bez duše...he,he. Ma baš bi voljela i s jednim i s drugim popričati još o koječemu. Jednako tako bih voljela porazgovarati s pošiljateljem jednog SMS-a, koji je napisao kako je homoseksualac i vjernik i pita se nije li upravo Isus pristupao takvima nepodobnima u njegovo vrijeme? To pitanje si i sama postavljam i voljela bih ga postaviti i nekom crkvenom velikodostojniku, odgovornom za primicanje dogmatskog nauka. Jer što i kako misle oni koji su u svakodnevnom kontaktu s ljudima se ipak razlikuje, i tu je Stanković velikim dijelom u pravu kad radi usporedbu s političarima. Po meni se čini najveći problem kada kritika nije dobronamjerna ili konstruktivna, a njezina dobronamjernost uvelike ovisi i o stavu ljudi izvan Crkve. Jer dok se političarima može predbaciti da su odgovorni za sve nas, ateisti-agnostici uvijek mogu reći kako o njima u tim pitanjima odlučuju neposredno i oni s kojima ne žele imati nikakve veze. Možda, ali dok god živimo u tzv. parlamentarnoj demokraciji (kako nas je neki dan podsjetila hrvatska premijerka), morati ćemo uzeti u obzir svjetonazor velike većine. Zato se ja zalažem za to da se u Hrvatskoj konačno počne razmišljati u kategorijama Hrvat-ne nužno katolik i da se tim imenom nazivaju doista oni nesavršeni pozemljari koji se ne samo nominalno, već i svojim životom trude autentično živjeti tu vjeru. Svaki dan, u svakoj situaciji. A ateiste i agnostike molim da ne smatraju jedinom mogućom komunikacijom s onima koji su u stanju odreći se svoje vjere, kao što ni vjernici ne bi smjeli očekivati to od onih koji to nisu. Misionarenje na bilo kojoj strani podrazumijeva po meni slobodnu volju, a ako nam je Bog kao taj izbor ostavio Adama i Evu, moramo ga i mi poštovati. I naravno, biti u stanju snositi posljedice. Stanković nije vjerojatno promijenio mišljenje ili postao vjernik, ali je bio u stanju slušati i razgovarati – iz potpuno drukčijeg ugla. Isto vrijedi i za Damira Stojića.
Daj Bože više takvih ljudi i situacija – bila bi moja poruka ovog posta za kojeg se nadam da će doći do što više dobronamjernika. Jer iz osobnog znanstvenog bavljenja o ovoj temi, konkretnije o najpoznatijem primjeru Galilea i Crkve, mogu sa sigurnošću ustvrditi da se ponajviše (osim nestručnog uplitanja u različita područja znanosti) radilo o vrlo lošoj i nes(p)retnoj komunikaciji. Na nama je odluka hoćemo li konačno naučiti slušati jedni druge i kako ćemo to raditi. Bez obzira na to u što i kako vjerujemo – to je ujedno i recept za navodno tako željeni mir, a vjerujem i veliki dio odgovora na pitanje zla u svijetu.

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

06.03.2011 Domovinski čušpajz

Pokojni Boris Maruna je nakon iseljeničkog života i konačnog povratka u domaju s gorčinom u duši zaključio kako je taj teško opisiv i emocijama nabijen pojam domovina bilo lakše voljeti iz daljine. Nije neko senzacionalno otkriće, ali pjesnici su se očito oduvijek voljeli čuditi ovom svijetu, sve do krajnosti kada i sami ne bi postali čuđenje u njemu.
Kako ja nisam pjesnikinja, već više neka vrsta kroničarke (ovo se ne odnosi na alkohol, već ne neprestano preispitivanje) svijeta u kojem živim i kojeg se sjećam, ne mogu se oteti dojmu da se u domaji ovih dana kuha čušpajz.
Kao što to s nekim pojmovima biva, ova riječ njemačkoga porijekla se u nekim krajevima Hrvatske udomaćila i do današnjih dana, dok ju sami Austrijanci sve manje koriste, a i s drukčijim značenjem.
Za mene je čušpajz u kulinarskom značenju nešto što se jede sa žlicom, ima u sebi puno sastojaka, obično kombinaciju povrća i mesa. U prenesenom značenju, bila bi to neka nedefinirana mješavina svega i svačega. I u tom smislu mi se čini iz pozicije tzv. novih gastarbajtera, koji domaju ne vide samo kao idealnu zemlju iz koje su bili protjerani, jednako kao što ni novi zavičaj ne vide kao prisilnu stvaraonicu novca ali ni kao idealizirani raj na zemlji, da se kuha neki čušpajz sa puno sastojaka i od više kuhara. Može biti da je moja perspektiva zbog kilometarske udaljenosti (ona virtualna je ionako više nemjerljiva) malo drukčija, a možda i nije...
Ono što je meni zanimljivo kod nedavno započetih prosvjeda protiv hrvatske Vlade je činjenica da se u domaji bilo koja građanska inicijativa teško može odvijati bez politike i naravno neizbježne podjele na lijeve i desne. S druge strane, političari koje se u takvim situacijama priključuju kao podrška, su mi isto tako sumnjivi (osim naivnosti nas Hrvate krasi i vječna sumnjičavost) jer se pitam koliko su oni u tome iskreni (evo opet gena naivnosti) i zašto onda to sve nisu sami započeli pod imenom svoje stranke.
Jedini prosvjed na kojem sam ikada u našoj staroj-mladoj državi sudjelovala je onaj za povratak frekvencije Radiju 101, poznatijem kao Stojedinica. I ponosna sam na to. Bez obzira na činjenicu da su se i tada na balkonu s kojega su govornici slali poruke, izredali neki političari kojima tamo možda nije bilo mjesto. I naravno kad ovih dana slušam što se događa s tom radio-postajom, mogla bih nekom sličnom i u razmjerima puno blažom analogijom zaključiti "Za koga smo mi to tamo prosvjedovali?" Ili postaviti još puno bolnije pitanje nekih branitelja: "Za koga ili kakvu državu smo se mi to borili?"Ali bojim se da su takva pitanja s vremenskim odmakom uvijek nekako gorka i bez zadovoljavajućeg odgovora. Malobrojni su ti (idu u red mudraca-dakle ne madraca u Saboru) koji mogu unaprijed znati kako će se procesi odvijati. Premda se sa podjelom glumaca već može nazrijeti i režija scenarija. A najgore je kada se uloge dijele podobnima ili članovima familije, a ne moralnim i stručnima.
I zato smatram da je prosvjed, kao izraz bunta u (pre)zasićenim situacijama nepravde i nepotizma, dobar i poželjan. Drugo je pitanje tko ga i kako vodi...ali čak i nemušti vođe bez jasne koncepcije, osim rušilačke, mogu nešto pokrenuti. Ako ništa drugo, osjećaj da se za vodstvo zemlje treba dokazivati i neprestano preispitivati, da nitko (osim Boga) nije bogom dan i da snose odgovornost, a ne samo zasluge, što bi u punoljetnoj demokraciji već trebalo biti jasno.
Naravno, odgovornost snose i sami građani, a među njima posebno prosvjednici. Jer kako objasniti da sada gotovo 70% građana podržava prosvjednike protiv Vlade koju je nekakva većina ipak izabrala?
Kada treba govoriti i ispuniti građansku dužnost davanja svog glasa za ili protiv nekoga, mnogi šute ili ignoriraju tu mogućnost. Drugi ju pak (pre)revno doživljavaju, pa su spremni putovati iz dijaspore ne bi li dali svoj glas u zemlji u kojoj trenutno ne borave. A domaći ljudi s terena se onda ljute, jer što ovi koji tu ne plaćaju porez i ne dijele svoju svakodnevicu s njima, imaju određivati tko će biti na čelu zemlje u kojoj ne žive? Nelogično im je to. I imaju donekle pravo. Ali pravo ima tu manju ulogu...tu igraju emocije. Jer kako objasniti činjenicu da Hrvati ne vole kada im ovi iz dijaspore dolaze davati glas na političkim izborima (slanje novca u ratu je ionako uprljano raznim profiterima), ali vole kada im iz dijaspore dolaze pjevati potomci gastarbajtera koji ne znaju kako se zove hrvatska himna? Teško je to shvatiti, ali je na tragu hrvatske istovremene zatvorenosti prema drukčijima i otvorenosti prema "našima". Ja sam se već u stilu spomenutog pjesnika koji se i sam borio za hrvatsku samostalnost, a onda priklonio tim nesretnim hrvatskim crvenima, čudila i na zadnjim predsjedničkim izborima što su sve u stanju neki Hrvati progutati za tzv. naše predstavnike.
Meni se kad o tim stvarima počnem razmišljati obavezno počne u glavi kuhati čušpajz. I nije čudo da je iz glava konačno dospio na ulicu. Ali ne na sve ulice...
Evo, čujem da se u Rijeci skupio rekordan broj ljudi na karnevalu, a na prosvjedu u subotu tek nekoliko stotina prosvjednika. Možda su Riječani oni mudriji koji već znaju da se prave promjene ne mogu dogoditi i da je najviše što se može promijeniti, kostim i maska...A možda i vrijedi stara priča o netrpeljivosti prema zagrepčanima, pa ih u tom smislu nisu poželjeli slijediti. Zato su me zagorci ugodno iznenadili, pa su u nekadašnjem glavnom gradu domaje skupio veći broj organiziranih ogorčenih građana.
Zaboravila sam gdje su protjerali Pernara, a i moram priznati da mi je i to bio simptomatičan potez hrvatskih prosvjednika."Neka te, ajde, pokrenuo si nešto, ali za nešto više i dalje nisi, ajmo, briši!" Ima tu one dobre stare hrvatske oštre pragmatičnosti koja zajedno sa naivnošću, šutnjom i prosvjedima čini pravi pravcati Zuspeis iliti dodatak glavnom jelu, kojega su Hrvati s vremenom pomiješali do te mjere da se više ne zna što je glavno jelo. Sve se pomiješalo – ogorčeni branitelji, ogorčeni građani, ogorčeni političari, huligani (oni su uvijek ogorčeni. Ili?). A onda nam oni iz Europe za koje smo se isto nekada borili, poručuju kako to nije dobro. Taj čušpajz pristojnih prosvjednika s manje pristojnima, koji i zastave pale. Moramo prvo postati dio uljuđenog(?) svijeta, gdje se točno zna što je i tko je skuhao glavno jelo, a što i tko je zadužen za priloge. Odnosno tko si smije dopustiti da prosvjeduje, a tko ne. Tako su nedavne agresivne huliganske demonstracije u Francuskoj dio duge demokratske prosvjedničke kulture, dok se u Hrvatskoj više priča o nekolicini huligana, nego o velikoj većini nezadovoljnih građana. Nije samo Milanović zbunjen. Vjerujem da su i pravi domoljubi zbunjeni kada čuju Thompsona, kada podržava nezadovoljne branitelje. Možda bi bilo zgodno spojiti zbunjene Hrvate zajedno, vođene ni-krivim-ni dužnim braniteljem Purdom, koji je impresioniran i zahvalan hrvatskoj Vladi, koja mu je omogućila nezaboravan izlet avionom. Teško je poloviti te sve misli i razmišljanja, pa preporučam ne samo gastičima da više ne pokušavaju, već ni onima koji se jako trude, a ne potječu iz ovog starog eurospkog naroda, kao primjerice gospođa Doris Pack, koja je neumorna u pokušajima da shvati hrvatski bitak, a o gospodi u Haagu da ne govorim. Samozvani sud u Srbiji je jedna druga nacionalno dosljedna priča, tu nema puno filozofije kao kod Hrvata.
Ali što je tek jedan bosanski lonac u odnosu hrvatsku inačicu austro-ugarskog čušpajza? To gospoda u Europi ne mogu ni naslutiti. Zato im je manje važno predstavljaju li nas na sajmu pjevačkog europskog kiča (kojeg obavezno pratim) tri Bosanke, jedan korpulentni Hrvat francuskog imena ili Njemica hrvatskih korijena. Hrvati ih sve jednako vole, a najviše vole Srbe, kojima obavezno daju najviše glasova, ali se jako ljute kada ih ovaj bahato-duhovit narod na putu od geografskog Balkana prema navodno ujedinjenoj Europi upita: "Pa tko nas bre zavadi?"
Dok ne shvatim puno toga, ostajem zbunjena Hrvatica u dijaspori koja svoju djevojčicu marljivo uči hrvatski kao materinji jezik, a već sam ju obavijestila i kako se zove hrvatska himna. Mala rado pjeva i glumi, pa zlu ne trebalo...

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

21.01.2011. "Stare kosti...

...Bog da prosti" sjećam se uzrečice moje mame. Nisam do danas dokučila što bi to trebao Bog oprostiti... jamranje što se bunimo pod teretom starenja, ili nešto drugo?
Starenje i starost me profesionalno okružuje, pa me razgovori sa Savršenim o tome znaju potpuno neprofesionalno, ali ljudski nasmijati do suza. Još jedan dokaz kako se profesionalno znanje često izgubi kada je u pitanju familija. Tješim se da sam barem svjesna toga.

Živjela takva starost kojoj se možemo smijati i potrajala nam ona što duže!

I oprosti nam Bože stare kosti... mislim da sam dokučila uzrečicu - Jupi!

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

23.12.2010. "Zajedničko slavlje mira"

bio je naziv ovogodišnjeg slavlja povodom Božića u jednoj bečkoj državnoj školi koju polazi djevojčica. Koordinator događaja mi je ispričao kako je bilo puno otpora i problema od političke stranke narodnjaka u ostvarivanju ideje da na slavlje budu pozvana sva djeca, bez obzira na vjersku i(li?) nacionalnu pripadnost. Odnosilo se to ponajprije na male muslimane. Zbog toga je proslava pripremana kao prikaz različitih vjerskih slavlja najzastupljenijih svjetskih religija, s prevladavajućim elementima katoličkog Božića.
Prije toga je bila održana sv. Misa u najbližoj župnoj crkvi za onu djecu koja su željela ići i na bogoslužje.
Kako sam malo zakasnila na pozdravnu govoranciju, stigla sam na dio kada su djeca uz pomoć fotografija na platnu ,uz nekoliko popratnih rečenica predstavljala najvažnija slavlja pojedinih religija. Bilo je tu kršćanskih, muslimanskih, židovskih, budističkih, hinduističkih običaja, uglavnom povezanih uz poruku mira i dobrote.
Nakon toga su pojedini razredi otpjevali, odigrali ili izrecitirali prigodne pjesme, recitacije i igrokaze, a na samom kraju su djeca ne-austrijskih korijena poželjela Sretan Božić i(li) – ovisno o tome poznaje li pojedini jezik to slavlje i slave li ga ta djeca, i Novu godinu za sve prisutne.
Na samom kraju se djeci, učitelji(ca)ma, roditeljima i predstavnicima vjerskih zajednica, obratila gospođa čije ime ne znam, ali sam zaključila da je iz nekog magistrata zadužena za školstvo. Jako je lijepo naglasila kako je unatoč otporima jedne stranke, do slavlja u ovakvom obliku ipak došlo. Podsjetila je na jedan prošli režim koji je isključivao ljude po pojedinim rasnim i nacionalnim obilježjima i kako to nije u duhu ove škole i društva. Jer djeca već žive zajedno i druže se, pitanje je samo kako ćemo ih naučiti da se međusobno odnose. S poštovanjem prema domicilnoj kulturi i prihvaćanjem drugih...ili ne. Na mene su te riječi jako pozitivno i umirujuće djelovale, a ponos kada je djevojčica sa još dvije školske kolegice poželjela na hrvatskom Sretan Božić i Novu Godinu, je upotpunio atmosferu ne(s)pretnih tehničkih nedostataka i srama pojedine djece, koju se na žalost nije najbolje čulo, pa su neki jezici ostali ne samo nerazumljivi, već i potpuno akustički nečujni. Zato su malobrojne, ali glasne Hrvatice dobile poseban pljesak.
A evo što je moja mala bečka Hrvatica poželjela, napisala i ostavila na prozoru kao svoju božićnu želju: "Dragi Isusek, molim te da ne izgubim mamu i tatu i da ne bude rata. "
Vjerujem da ne moram opisivati koje su me emocije obuzele dok sam to čitala. Objasnila mi je da nije poželjela nikakvu stvar ili igračku, jer da se može i ovako nešto poželjeti. Ali je zato u maniri svog istovremeno empatičnog i prefriganog velikog srca spomenula, pronicavo me promatrajući, kako bi bilo zgodno dobiti i blej blej (Beyblade), ako je moguće. Poznavajući svoju djevojčicu, mislim da je odavno skužila tko je zadužen za koje želje, pa ih je samo usmjerila na prave adrese.
Ja se trenutno još oporavljam od opake crijevne viroze i ovaj Božić će mi, barem što se hrane tiče, biti posniji nego inače. Velike riječi, priče, propovijedi o milosrđu, pomaganju, ljubavi prema bližnjem, izgledaju mi na nekoj globalnoj sceni nestvarno u svijetu u kojem živimo. Naši mali uski svjetovi povremeno se otvore toj zajedničkoj želji za mirom, prihvaćanjem drukčijih i suživotu. Ali kao što vidimo, zapnu na prvoj kvartovskoj političkoj instanci. Ipak i te male zajednice kao što je naša župna ovdje u Beču, u kojoj sam i sama angažirana, gdje susrećem ljude koji konkretno rade na odgoju novih generacija, ne samo kao boljih vjernika, već prvenstveno boljih ljudi... daje mi nadu da su mali uspjesi u nadvladavanju odvajanja, a kasnije i mržnje i ratova, ipak mogući. Teško, s puno truda, ali i puno veselja na kraju.
I premda ovo nije kraj, već samo još jedan Božić u nizu mnogih koji neće proći svima sretno i blagoslovljeno, želim vama i sebi od srca da naučimo primati i ne-ispunjene želje i da radimo na tome da ih sami svojim snagama što više ispunjavamo. Zato nam naravno trebaju i dobronamjerni, skromni i otvoreni ljudi oko nas. Rado bih vam poželjela i što više takvih osoba, samo ne znam na koju adresu da uputim tu želju... možda samoj sebi, pa onda i svakome od nas... O konsenzusu pojmova dobronamjernosti, skromnosti i otvorenosti, možda kojom drugom zgodom... Za sada uputimo pogled prema novorođenom djetetu i nadajmo se da će nam dati odgovor u svojoj potpunoj neiskvarenosti. Kad ostavimo sav kič i sladunjavost ovog prizora, ostaje istinska tajna i misterij Božje ljubavi prema čovjeku, kojega uvijek nanovo otkrivamo, čudimo mu se, ljutimo, odbacujemo ili prihvaćamo. Ali tajna ostaje i dalje prisutna. Da nije tako, ne bi ponavljali taj put prema jaslicama već toliko dugo. Zajedno s onima koji ne vjeruju u priču o malom Isusu kao Sinu Božjem. I što se mene tiče, ne moraju, mene to uopće ne vrijeđa Njihov put je drukčiji, cilj im je možda nazvan nekim drugim imenom. Ne želim nikoga uvjeravati, obraćati, dokazivati. Neka svatko stoji tamo gdje je, toliko dugo koliko želi, kao čovjek koji drugome želi dobro. I to je poruka Božića za mene, koja onda može biti upućena svim ljudima, uz naravno uvijek postojeću pretpostavku kada se radi o dobroti, a to je postojanje dobre volje. Dakle, otvorenog srca - Baš kao i zajedničko slavlje mira u jednoj bečkoj školi u koju zajedno polaze djeca različitih kultura, vjera, nacionalnosti. To naravno ne znači da se odričem svoga u korist neke sve-vjere, i da ću početi slaviti hinduističke blagdane. Ili da ću zagovarati odlazak na polnoćku kao čuvanje nacionalnog obilježja. Ali jednako rado primam poruku mira i blagoslova od neke druge vjerske zajednice za njihov blagdan.
Trebamo li još nešto više za Božić? Kada govorimo o domeni za koju smo zaduženi mi sami...
Onu nebesku prepuštam Njemu, nisam ni ja baš za sve odgovorna.
Sretan vam Božić!

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

21.11.2010. Ne-zaustavljeni glas

U ugodnosti svog bečkog stana, gotovo dvadeset godina nakon pada Vukovara, malo kasneći na početak filma, udobno se smještam na sofu i gledam dokumentarac Višnje Starešine o padu Vukovara kroz lik radijskog novinara i ratnog izvjestitelja Siniše Glavaševića. Selektivno gledanje ili izbjegavanje mučnih i uznemirujućih filmova je prešutno pravilo, koje nas navodno štiti od svega onoga što nam ovu dolinu suza čini još bolnijom i tužnijom. Dosljednost je dobra, a može postati i opasna. Jednako kao i nekritička ideološka dosljednost u obliku demagogije, o kojoj je s toliko mirnoće i suverenosti govorio sin pokojnog Siniše Glavaševića. Film je toliko snažno, a opet vrlo profesionalno napravljen, da ga uopće, osim pohvala kao odličan dokumentarac, u tom pogledu neću puno komentirati. Nadam se da će biti preveden na što više stranih jezika. Konačno je prevladala profesionalnost nad patetikom i na mene to djeluje snažnije od bilo kakvog nacionalističkog propagandnog uratka. Vjerujem da će neki i ovome što ja ističem kao prednost, naći kao zamjerku. Ali tu silazimo onda s polja ljudskosti i profesionalnosti i ulazimo u zadani demagoški nacionalistički govor. Kojim Glavašević nije govorio i to se može jasno čuti. Opaska jedne njegove kolegice kako se grozio kovanica tipa srbočetnički okupator samo jasno pokazuje koliko je visoko moralan i profesionalan bio kao novinar i čovjek. Zato me hvata muka kada u Dnevniku Hrvatske televizije na dan pada Vukovara, čujem kako novinarka govori upravo tim demagoškim rječnikom protiv kojega se Glavašević borio.
Ja ću se zadržati na detaljima iz filma i oko njega, koji su mi zaplijenili pažnju. Prvi je odbojnost sučeljavanja s temom rata i ratnih stradanja. Što naravno i nije tako neobično, ako se uzme u obzir da se svaki emocionalno razvijen čovjek uznemiri, tim više što se često ide baš na tu razinu, a argumentirane činjenice se ostavljaju po strani. Iznerviran već takvim, na žalost čestim pristupom ovoj temi, Savršeni mi je dobacio slušalice da ne čuje mračne dijelove o pogubljivanju na Ovčari, na koje je baš slučajno naišao. Takve slušalice se koriste i na radiju, mjestu gdje smo se nas dvoje kao novinarka i tehničar upoznali. Šteta da nije izdržao taj mračni dio priče... jer bi onda čuo i onaj puno dublji i svjetliji, onaj koji ima puno više smisla. Ovo je prvi film o Domovinskom ratu koji mi je dijelom odgovorio na pitanje što ljude s obiteljima tjera da ostaju usred ruševina do zadnjega trena u svom gradu... koji je bio ostavljen na nemilost JNA, unatoč vrijednim naporima da se barem bolnica stavi pod nadzor svjetskog Crvenog križa. Da je Savršeni izdržao do kraja, čuo bi i priču o još jednom svom sjajnom kolegi, radijskom tehničaru Branimiru Polovini, koji je unatoč opsadi i odsječenosti grada, pronalazio stručna rješenja da izvješća svakodnevno stižu do Zagreba i čitave Hrvatske, pa i dalje... koji je omogućio da glas ne bude zaustavljen. Čuo bi i sjajne pametne ljude, koji govore o temi potrebe da se o ratnim stradavanjima govori, ali ne bilo kako, jer se bez kvalitetnog i (samo)kritičnog čišćenja prošlosti, ne može graditi iskrena budućnost i suživot. Usporedba Njemačke i Jugoslavije nakon Drugog svjetskog rata, pravi je primjer kako se mogu odabrati dva različita puta. Put sučeljavanja s vlastitom prošlošću i katarze i put demagoškog pristupa gdje se prošlost ignorira ili nerealno prepravlja po političkim potrebama. Neki će možda reći kako to čišćenje nedostaje Srbima puno više nego Hrvatima i mnoge u tom smislu nervira taj zahtjev preispitivanja u ulozi žrtve. Ali čak i ako ste napadnuti ili ste u poziciji onoga koji se brani, prošlost je dobro kritički sagledati. Ako se do kraja iskreno u to krene, otkrivaju se bolne istine na svim stranama i dok god ih, svatko sa svoje strane nije u stanju preispitati, nema mirne budućnosti. Ne govorim o zajedničkoj budućnosti, jer iskreno sumnjam u nju, već o budućnosti svakog pojedinog naroda, za sebe, a onda možda i o nekom mogućem korektnom odnosu. U tom kontekstu mi je paradoksalna činjenica o prazno ostavljenom prostoru u identifikacijskom listu ekshumiranog radijskog djelatnika Polovine, jer njegova supruga nije znala što je točno po nacionalnosti, a kasnije je ustanovila da je porijeklom bio Srbin. Još jedan dokaz kako daleko može ići ludost nacionalističke demagogije u kojoj su, kao i u svim ideologijama, kolateralne žrtve (čak i vlastito shvaćenih pripadnika po nacionalnoj osnovi) nebitne. I kada ja kažem da svoju nacionalnost prihvaćam uvjetno, jer smatram da sam (premda vjerujem u Boga) nekim slučajem ili ako hoćete slobodnim Božjim odabirom rođena baš u Hrvatskoj, a mogla sam jednako tako biti rođena bilo gdje na svijetu, moje domoljublje se nerijetko stavlja pod sumnju. Ali ono što me čini uvjetno rečeno dobrom Hrvaticom nije činjenica gdje sam rođena ili gdje živim – nedavno sam pročitala jedan generalizirajući negativni post o svoj dijaspori – već ono, možda ne uvijek uspjelo nastojanje, da budem čovječica s hrvatskim korijenima. I to čovjekoljublje treba po meni nadilaziti svaku pripadnost, jer se onda odvajanje po skupinama, prvo verbalno, a zatim i vrlo konkretno u konačnici završava na Ovčari, u Auschwitzu i drugim mračnim mjestima ljudske povijesti, kako je to lijepo kazao pametan mladi momak, Glavaševićev sin. To nikako ne bi smjelo umanjivati ljubav prema vlastitim korijenima, zemlji, gradu... dapače, po meni to čovjekoljublje još više produbljuje ljubav prema domovini i ne mora biti put relativizacije nacionalnoj pripadnosti ili nekakvoj ponovnoj jugo-slavenizaciji. Ta ljubav prema čovjeku kao glavni postulat je ono dobro kojem teže ljudi kao što je Siniša Glavašević. I koje ima bezbroj varijanti, imena, načina... Ali postoji i zlo. I to treba naučiti razlikovati. U vrlo bahatom i odriješitom majoru Šljivančaninu ne vidim to zlo dok nekulturno komunicira ili priglupo i ograničeno odgovara. Vidim ljusku glupost i bahatost. Ali u momentu kada ga neki novinar u razgovoru pita da li je u noći pogubljenja, kada su svjedoci čuli pucnjavu na Ovčari, došlo do nekih vojnih aktivnosti... tu se njegovo lice mijenja u jedan jedva primjetni cinični podsmijeh poluskriven ispod ozbiljnog izraza, koji otkriva kako on očito svjesno laže kada govori kako ponekad dolazi do slučajnih paljbi i to onda potkrepljuje hrpom besmislenih argumenata. Taj izraz lica koji indirektno govori kako su nadmudrili čitav onaj mali humanitarni svijet, koji je bio spreman pomoći i kako su uspjeli u naumu da poubijaju te ustaše... to je izraz koji treba zapamtiti – Zašto? Jer taj izraz lica govori više od svake izgovorene riječi. I ako već treba trpati ljude u neke podjele i grupe, ovo je jedna koju treba dobro zapamtiti. I čak i ako je pregeneralizirana, možda bi se zlo moglo strpati u istu kategoriju svenacionalne pripadnosti, s time da se razlikuje iz koje je točno ideologije poteklo zlo djelovanje. Kada bilo koji čovjek digne ruku, palicu, nož... na drugog čovjeka i mlati ga do smrti, kakvu ulogu igra za obitelj ubijenog primjerice, koja ideološka demagogija je pokrenula taj domino-efekt mržnje? U tom trenu svaka je neljudska ruka ista... ona ubija. Naravno da se treba boriti protiv svakog pojedinačnog zla, ali ono što želim reći je da se možemo zauvijek boriti protiv raznih ideologija, pa i one velikosrpske, koja stoji kao činjenica i ne umanjuje ju postojanje ustaša i četnika, ali dok god ljudima ne bude usađeno čovljekoljublje kao osnovni životni princip, svaka ideološka demagogija će povremeno nadvladati ideju koju je još Isus živio. Rat je uvijek gubitak čovjekoljublja. U izravnoj borbi i obrani vlastitog života, nema mjesta za promišljanje o čovjekoljublju. Tvoj ili nečiji tuđi život. Čovjek po logici života, bira uglavnom svoj. I Crkve pokazuju ovdje svoju slabost. Ne šalju svoje dušobrižnike da zajedno s vojnicima borave i podsjećaju ih na granicu, granicu domoljublja i čovjekoljublja u trenutku kada ideja o masovnom pogubljenju prešutno postaje stvarnost. I vjera postaje platforma za falsificiranje pojma čovjekoljublja. Pravo na obranu se slobodno tumači, pa će neki dosljedniji vjernici shvatiti taj poziv da se istrijebi neprijatelja, kako bi se zauvijek ispunilo pravo na obranu... jer i jedna i druga strana brani svoje. To će onda podrazumijevati i akcije masovnih pogubljenja, a interpretacija pojmova će opet pokazati svoju strašnu stranu.
Zato me se govor čovjekoljublja i važnost tog govora kojega je i znanstveno odlučio proučavati Bojan Glavašević, gotovo jednako dojmio kao govor njegovog oca. A možda i više, jer je on mogao naći milijun razloga za mržnju i osvetu. A upravo je svojim govorom nastavio tamo gdje je njegov otac stao... nastavio je govoriti o čovjekoljublju koje doista nadilazi svaku drugu pripadnost. Možda je nekima teško prihvatiti da su Vukovar glasom i životom branili ljudi kojima je pripadnost gradu i ljudima bila važnija od one nacionalne. I to je mjesto na kojem se rađaju i rađat će se i u budućnosti nesporazumi. S jedne strane povijesna opečenost i oprez, a s druge želja da ih se nadvlada, često okarekterizirana kao vječna hrvatska naivnost. I dok mi Hrvati tražimo balans između tih krajnosti, ljudi koji vole svoje ljude i svoj grad, brane ga – ne osjećajući se kao veliki hrvatski heroji, katolici ili Hrvati – sve ono čime ih nakon rata častimo, riječima više nego djelima. Jer grad na Dunavu ne stoji baš najbolje u miru. Vode se u njemu još razni ratovi svakodnevnog života. Herojska vremena su prošla i svakodnevica nam je medijski (pre)puna raznih manje herojskih prepucavanja gdje se svatko s mrvicom morala može zapitati jesu li glasovi i životi pali i za te likove. Ali čovjekoljublje je veće i ne pita za smisao koji mu daju oni koji ostaju nakon njih. Izjava Bojana Glavaševića o njegovom ocu iz jednog intervjua, poklapa se s informacijom iz filma o tome kako se Siniša Glavašević borio sam sa sobom i dilemom ostati ili otići iz opkoljenog grada i pokazuje istovremeno njegovu ljudsku nesigurnost, ali i svu jednostavnost i dubinu čovjekoljublja koje nadilazi svaku pripadnost: "Moj otac nije bio član nijedne političke stranke, nije bio nikakav veliki Hrvat ni katolik, bio je naprosto čovjek i činio je samo ono što je smatrao da mu je građanska dužnost. Mnogo toga što se oko pada Vukovara i neposredno nakon toga događalo podsjeća me na onu Balaševićevu pjesmu Blues mutne vode " Na kraju je kod Siniše Glavaševića, ali i mnogih manje poznatih, pobijedila odanost prema gradu kao simbolu obrane svojih obitelji, a tek onda i čitave domovine, a ja bih rekla i čitavog svijeta. Onog koji je voljan čuti taj glas koji kaže: "Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam još jučer smatrao nužnim za nekakav dobar početak, ili dobar kraj. Vjerojatno bih odustao i od sebe sama, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad? Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude, dok se budem tražio po smetlištima ljudskih duša, dok budem onako sam bez sebe glavinjao, ranjiv i umoran, u vrućici, dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom? Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko će Vukovar iznijeti iz mraka? Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite se. Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali, i primili prvi poljubac – netko je jednostavno sve ukrao jer, kako objasniti da ni Sjene nema? Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa. Morate iznova graditi. Prvo, svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim, svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti. A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad – to ste vi."
Teško je predvidjeti reakcije u nekim neljudskim okolnostima, ali koliko poznajem sebe, ne vjerujem da bih ja u današnjoj situaciji i godinama odlučila odabrati ostanak u okupiranom rodnom gradu... a opet tko zna? Ali ono što sigurno znam je da se ne želim skrivati u vlastitoj komociji od slušanja ovog glasa, glasa koji poziva na ostanak. Svaki ostanak i izdržavanje do kraja, ne samo onaj u Vukovaru prije devetnaest godina. Za početak i ostanak pred ekranom gledajući pretešku priču o bliskoj nam povijesti, a kao što vidimo i bolnoj sadašnjosti i budućnosti, koja ovisi o vlastitom umijeću kako ćemo se nositi s njome. Ili ostanak pred podužim postom, koji zahtjeva malo više vremena ili angažmana – zato komentare o dužini u ovom slučaju doista smatram neprimjerenima i tko želi instant-poruke i tekstove o ovoj temi, neka ih potraži negdje drugdje.
Zbog boljeg razumijevana i davanja smisla žrtvama u ratu, pitam sebe i vas: "Tko će ostati i pričati ovu toliko ljudski univerzalno vrijednu i poučnu priču o gradu, ako se svi sakrijemo u vlastiti strah za svoje navodno zdravlje i mir... Ima li nas dovoljno ako stavimo slušalice na uši kako ne bi uznemirili svoje bližnje? Kome ćemo ostaviti da priča našu vlastitu povijest? Povijest o gradu i ljudima. Hoćemo li doista zaustaviti ovaj univerzalni autentični glas i prepustiti ga raznim strujama da ga iskorištavaju kao propagandno sredstvo za uskogrudno domoljublje i navodno čovjekoljublje?" Siniša Glavašević nam je svima poslao poruku – rekao je jasno da smo Grad – mi sami. I neka se Vukovarci stoga ne ljute ako o njihovom gradu govore i oni koji nisu tamo živjeli. Jer je jedna univerzalna poruka dobrote o novom Gradu poslana upravo iz njihovog grada, Vukovara. Izgradimo novi Grad u kojem ćemo prije svega sami sebe razumjeti. Čak i mi koji smo u dijaspori možemo biti njegov dio ako naučimo međusobno razgovarati. Grad u kojem će glas ljudskosti biti glasniji od razlika. Koliko god naivno i idealistički to zvučalo. Jer neki su svoj glas imali snage žrtvovati. Naravno da možemo slično kao što neki kažu i za Isusovu žrtvu reći: "Ja nisam tražio/la tu žrtvu i ne želim preuzimati odgovornost za nešto što nisam napravio/la." I ne moramo ju prihvatiti. Pitanje je kako živimo onda s takvom odlukom, ili još dublje, imamo li uopće nekada izbora, osim prihvatiti jedini put. Jer koliko ja razumijem, Glavašević nije uopće bio tip čovjeka, koji bi odabrao rat ili neku stranu u njemu. Rat mu je bio nametnut i borio se kao čovjek u njemu – za čovjeka. A njegov odabir je na neki način nametnut i svima nama. Ili barem ja tako to osjećam... Nekada me kao vjernicu guši i priča o novom Nebu i novoj Zemlji, ali ju pokušavam prevladati molitvom povjerenja. Ako nas i priča o novom Gradu guši, očito je da nam je ponestalo vjere, što i nije čudno s obzirom na okolnosti i ratne posljedice. Ono što mi daje nadu su ljudi poput Bojana Glavaševića – koji govore i trude se razumjeti i upozoriti da se takve situacije ne ponove, ili barem u što manjem broju. I ne zaboravite, da svako sustavno ubijanje i oduzimanje ljudskog dostojanstva kroz najniže nagone, počinje upravo riječju. Onom pisanom i izgovorenom. Zbog toga se pridružujem tom glasu za čovjeka i nadam se da on nije i neće biti zaustavljen, kako možda i namjerno negativno ili potpuno dokumentaristički sugerira naziv filma. A konačan odgovor na moje, puno puta sebi i drugima postavljeno pitanje o odabiru ostanka u ratu, uz svijest o ulogu vlastitog života, stigao mi je upravo kroz ono što najbolje razumijem – pisanu riječ i radijski glas.
Glas i poruka sama za sebe bez osobne žrtve nije do kraja vjerodostojna. Premda vjerujem da bi izvještaji predstavljali vrijedno svjedočanstvo i da se Glavašević izvukao iz grada, svojim odabirom da ostane, on je svoje riječi konkretizirao i to u potpunosti svojim životom i još dalje, mučeničkom smrću. Ta vjerodostojnost izgovorene riječi i pod cijenu vlastitog života je onaj najdublji plemeniti izraz čovjekoljublja. Premda se nije deklarirao kao vjernik, njegov život mi je primjer kako se vjera treba živjeti. A onda mi se čini puno manje važnim pitanje deklaracije i pripadnosti nekoj vjerskoj zajednici. Dok god ta vjera ne proradi u glavama i srcima, mogu se Hrvati kao odani katoličanstvu i vrijednostima katoličke Crkve, ponositi svojim naslijeđem od stoljeća kojeg god hoće. Mene ovakva vjera jednog Hrvata čini još ponosnijom, ovdje u kolijevci naših nekadašnjih povijesnih gazdi, za čije ideje velike Monarhije su mnogi naši preci dali svoje živote.

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

10.11.2010. Natjecanja i nagrade

Na moj posljednji mejl o nagradi koju sam primila za jedan stručni inovativni projekt, odgovara mi moja prijateljica kako mi je ovo plodna jesen. Doista je tako, jer sam nedavno svečano primljena i u svoj stručni ceh, da to tako nazovem, budući da ne želim blog opterećivati s previše informacija. Što zbog toga da prividno zaštitim svoju privatnost (iako mi je potpuno jasno da nenavođenje imena za nekoga tko želi nešto više doznati o meni nije nikakva prepreka), ali još više zbog toga što mi se važnijim čini baviti temama koje proizlaze iz mog života, a ne toliko imenima, vrstom posla i sl, jer i ja volim stvarati sliku o blogerima o kojima ne znam čime se točno bave. Neka to ostane neka imaginarna prednost ovog našeg virtualnog druženja. Ali nisam samo ja ovu jesen zakoračila u svijet stručnog prepoznavanja i primanja, natjecanja i nagrada. Kao prava nasljednica Savršenog, koji je svoja natjecanja i medalje već dobrim dijelom odradio i djevojčica je nedavno imala svoje prvo pravo plivačko natjecanje.

Kako je bilo? Svaki puta kad se sjetim tog natjecanja i djevojčice na njemu, pomiješaju mi se osjećaji veselja, nelagode, ponosa i suosjećanja... a najviše osjećaja da učimo skupa s njom i kroz nju. Prvo što smo još prije natjecanja Savršeni i ja naučili (ja sam u svojoj nesavršenosti to prije shvatila od Savršenog) je da unatoč neslaganju s načinom treniranja, želimo li da djevojčica dalje pliva i napreduje, trenutno nemamo drugog izbora nego je prepusiti trenerici s kojom će krenuti na natjecanja.
Djevojčica i ja smo naučile (Savršeni je u svojoj savršenosti to znanje već posjedovao) i da se kroz natjecanja uči jako puno i da je s time vrlo usko povezano i napredovanje. Treninzi i pripreme su jedno, ali na natjecanjima se u posebnim okvirima i okruženju postižu (barem kod djece) najbolji rezultati i zaokružuje napredak.

Dakle, puna elana i (samo)pouzdanja krenula je i naša djevojčica u svoju prvu natjecateljsku bitku. U pratnji su bili osim Savršenog i mene i jedni baka i deda. Organizaciju takvih natjecanja za djecu i juniore u Beču vode uglavnom sportski političari s neizbježnim trbusima, koji već vizualno ne odražavaju sportski način života. Ne opterećuju se sitnicama kao što su potrebe malih natjecatelja. Tako su na zagrijavanje pustili najmlađu grupu, u kojoj je bila i djevojčica da, za prvi puta uvedenu disciplinu kraul-noge, koriste svoje daske za plivanje, a onda su neposredno prije utrke izvadili službene daske, koje su potpuno drukčije oblikom i s kojima djeca nisu nikad plivala i nisu uopće znala kako ih treba držati. Ako se pravilno ne drže, rade otpor i usporavaju plivanje. To je bio prvi šok i nevjerica. Nakon toga je uslijedio drugi. Naime, jedan junior je demonstrirao kako treba startati tj. skočiti u vodu, te koji zvižduk je za pripremu, a koji zvižduk je za start, te je i preplivao dužinu bazena nogama kraul. Kako je djevojčica bila u prvoj grupi i nikada prije nije doživjela start, a majstor za davanje starta je zazviždao, djevojčica je na taj prvi zvižduk (za pripremu) odmah skočila u vodu i počela jedina plivati ko sumanuta. Kako smo i Savršeni i ja kao treneri kluba imali pristup bazenu, on je oboružan fotoaparatom i neophodnim naočalama na nosu spremno čekao da ju snimi, a ja sam joj s ostalima vikala da stane. Budući da ju nitko nije mogao povicima zaustaviti, Savršeni je skinuo naočale, odložio fotoaparat i skočio u bazen zaustaviti ju, kako ne bi došla do cilja i tako, vjerojatno, bila diskvalificirana. Nastao je urnebes na bazenu, roditelji i publika na tribinama je pljeskala, djevojčica je zbunjeno gledala i nije joj bilo jasno što se događa... Scena za pamćenje.

Nakon ponovljenog starta, djevojčica je već bila i zbunjena i izmorena, držala je službenu dasku u položaju koji ju je usporavao i stigla je četvrta. Izašla je iz bazena totalno obeshrabrena i na moju neprimjerenu reakciju, pomiješanu smijehom i pitanjem o startu, počela je plakati... Nisu pomogli niti svi zagrljaji, ohrabrenja i pohvale sa strane. Vlastito iskustvo se kovalo u momentu i to je nezamjenjivi trenutak kojeg i kao roditelj očito treba izdržati. Nismo ju mogli zaštiti od blesave organizacije i ignorancije organizatora. I dobro je da nismo. Jer će ih u životu doživjeti još pregršt. Ovo je bio jedan početak, barem što se plivanja tiče i mi smo bili kraj nje.

I što sada? Već na bazenu su se iskristalizirala dva različita pristupa situaciji. Prva reakcija djevojčice je bila kako ne želi poslije plivati u štafeti, za koju ju je trenerica već predvidjela. Ja sam joj kao prava brižna majka, kojoj je osjećaj djeteta najvažniji, rekla kako naravno ne mora plivati ako ne želi, a baka je zaključila kako joj je ovo dosta iskustva za jedan dan. Pustili smo ju da se smiri i poigra se s drugom djecom, koja su čekala proglašenje pobjednika. Savršeni i trenerica su još jednom razgovarali s djevojčicom, koja je nakon primitka diplome već bila puno bolje volje, jer je shvatila da je unatoč problemu sa startom ostvarila nešto vrijedno. Ja nisam prisustvovala razgovorima o (ne)sudjelovanju u štafeti, jer mi se učinilo da ja kao mama ne spadam nužno u taj svijet njezinih trenera. Odluka djevojčice je, nakon razgovora s trenericom i tatom, bila da će ipak plivati u štafeti, ali pod jednim uvjetom. A taj je bio da ne mora prva startati, već da pliva kao druga članica štafete - ona starta tek nakon što prva članica štafete ispliva svoju dionicu i dotakne rub bazena. Uvjet je prihvaćen i dogovor je zapečačen. Ja sam nakon posla i umora od vrućine i uzbuđenja s bakom i dedom otišla kući, a Savršeni je ostao do kraja natjecanja s djevojčicom. Njezina je štafeta pobijedila i djevojčica se vratila vrlo ponosna i zadovoljna, sretna što je ostala do kraja i tako isprala onaj prvi gorak dio natjecanja. A evo što je djevojčica naučila iz ove priče.

• Unatoč najboljoj pripremi i slijeđenju zadanih pravila, shit happens.
• Dobro je biti koncentriran na sebe, ali treba povremeno pogledati i što radi većina.
• Premda su djevojčice prije natjecanja prijateljice, u trci se natječu i odmjeravaju snage.
• To ne znači da su i inače protivnice i nakon trke treba znati iskreno primiti čestitke i iskreno čestitati drugome. Ne zato što je bolji kao osoba, nego jer je ostvario brži rezultat. I to ne treba miješati.
• Jedan neostvareni cilj ne mora ostati neuspjeh, ako se izdrži do kraja i prevlada razočarenje. Od tog iskustva se može odustati ili ga se prevladati i ugraditi u slijedeći cilj kao uspjeh, a možda i nagradu.

Tema natjecanja je očito u životu nas odraslih područje na kojem se puno da učiti, često je zbunjujuća i nedefinirana, pa je sasvim logično da i mlađi naraštaji imaju o njoj pomiješane misli i osjećaje. Tako se i ja primjerice sama nađem u neobranom grožđu kao plivačka trenerica kada čujem od roditelja kako bi oni rado da im djeca imaju taj natjecateljski duh u sportu, a u svim ostalim oblicima društvenog života ih zaštićuju od odmjeravanja i uče upravo suprotno - kako život nije natjecanje i važan je samo trud i ono što oni sami misle o sebi. Pa se pitam kako će djeca znati u potpunosti izdvojiti taj jedan segment života kao natjecateljski, a sve ostale ne - možda plemenita, ali prilično zahtjevna zadaća. S druge strane ima roditelja koji uče svoju djecu kako je sve u životu odmjeravanje i natjecanje. Čak i ako to u nekoj ogoljenoj konačnici i stoji za nekoga, pitanje je može li se to u različitim oblicima komunikacije naučiti prepoznati i dati neko primjerereno mjesto i intenzitet u životnoj natjecateljskoj ljestvici, da ne kažem kultivirati tu moguću potrebu. Unatoč odgoju natjecateljskog ili ovog drugog tipa, može se opet dogoditi da neki oblici razumijevanja svijeta po nekoj, nama možda nerazumljivoj iskonskoj intuiciji ipak prevladaju kod djece. Možete djecu učiti kako život nije natjecanje s drugima, ali dijete će svejedno imati možda potrebu za natjecanjem i dokazati se kao najbrži i osjećati će se loše, ne samo što nije ostvarilo svoj cilj, već možda i upravo zato što se osjeća loše unatoč tome što se ne bi trebalo tako osjećati jer ga mama i tata uče da natjecanje nije neki uzvišeni princip u ophođenju s drugima. I sama sam sada možda napisala par kontradiktornih rečenica, što mi samo pokazuje koliko je tema natjecanja i za mene, koja se bavim i promišljam o tome i dalje izazovna. Ono što sam ja do sada uspjela reflektirati od Savršenog, djevojčice i kroz moje sportsko i profesionalno natjecanje i primanje nagrada je slijedeće...

Osim individualnih osjećaja duhovne samospoznaje u odnosu na samoga sebe, čovjek je i društveno biće koje se svjesno ili manje osviješteno uspoređuje s drugima. Ta usporedba ne mora nužno izazivati zavist, ako se radi o ovom osvještenijem tipu pozemljara, već u tom slučaju može biti iskreno veselje za drugoga i poticaj za svoja vlastita nastojanja. Natjecanje kao glavni i jedini princip života je nešto što ne želim prihvatiti, pa ga i svodim na područja i okvire koja mi se za to čine primjerena i razumijevam u tom smislu kao dio života. Ja pokušavam biti ta koja određuje smisao i utjecaj natjecanja na moj život, a na drugima je kako će to prihvatiti. Jednako tako mi se iskristaliziralo da unatoč uvjerenju kako su neka djeca sklonija nekom obliku ponašanja, jednaki a možda i veći utjecaj imaju reakcije i stavovi roditelja u oblikovanju svjetonazora. Čak i onda ako odaberu s vremenom i potpuno suprotan stav od vrlo izraženog roditeljskog, kao znak pobune - jer je i to na neki način priznanje da su vas iskopirali, barem što se intenziteta antagonizma tiče. Negativna konotacija koju pojam natjecanja ponekad nosi pokušavam prevladati jednom zdravom konkurencijom, koja ne isključuje dobrohotnost prema drugima i iskreno veselje nad tuđim nagradama (namjerno nisam napisala uspjehom, jer je on u odnosu na nagradu više u području subjektivnog doživljaja - što naravno ne znači da i nagrade ne podliježu u konačnici subjektivizmu onih koji ih dodjeljuju). Odgoj potpune predanosti ili potpunog odbijanja natjecateljskog elementa u životu mi se čine jednako opasni za razvoj zdravih, osvještenih i sretnih ljudi. (Ne)reakcije okoline na vijest o nagradi su jasan pokazatelj da su veselje zbog drugoga, (ne)natjecateljski duh i zavist sastavni dio ljudskog izričaja, ovisno o tome radi li osoba više na jeziku natjecateljske ljubavi ili suparničkog odmjeravanja. Izbor ostaje na nama...

Nakon ovog mojeg virtualno-verbalnog odmjeravanja snaga, nagrada ovog promišljanja su vaši komentari.

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

08.10.2010. Političari - zabranjeni ljudi

Prije svega želim svima u domaji i izvan nje, koji ju nose sa sobom u pinklecu poput mene, sretan Dan neovisnosti. Neću puno o razlozima za ili protiv slavlja. Kažu da je lako biti kapetan poslije bitke. A ja ne vjerujem u lake stvari u životu. I bez obzira na ishod bitke ili situaciju nakon nje, mislim da su sve žrtve, odnosno njihove obitelji, zaslužile naše poštovanje i zahvalu. Taj dio bih jasno odvojila od onoga koji je uslijedio nakon spremnog odlaska velikog broja ljudi u rat za Hrvatsku. Premda vjerujem da su nažalost i prije samog rata postojale kalkulacije ili barem odsutnost realnog promišljanja ili upozorenja kako su u svakom ratu neizbježni ratni profiteri, a zatim desetljeća gospodarskog i moralnog oporavka.Ali nakon stoljeća neodsanjanog sna o neovisnosti (o značenju tog pojma dalo bi se razglabati), emocije preuzimaju vodstvo. K tome kažu još neki da su Hrvati kao narod naivni. Ako to kao takva genaralna teza može stajati, onda nikako da postanemo svjesni toga, pa se svaki puta nanovo nađemo prevareni, pokradeni ili toliko opečeni da su nam svi isti i potencijalni neprijatelji, kako je to povijest od stoljeća sedmog već više puta zorno pokazala.
U takvim okolnostima s jedne strane i agresije s druge, nije stvarno lako biti pametan.Možda doista drukčije nije moglo biti. Slušajući iste ljude nakon rata kojim rječnikom i stavovima nam se obraćaju, ne mogu se oteti tom dojmu skepse i postavljanju pitanja o neizbježnosti rata. Ali prošlost ne možemo mijenjati, za razliku od povijesti, ne kao znanstvene discipline već kao platforme koju svaki režim prekraja po vlasitim mjerilima. U prošlosti ostaju brojke žrtava palih za domovinu, ideju slobode i neovisnosti. U povijesti ostaju imena političara koji su tu neovisnost proglasili.
Jučer sam gledala početak svečane sjednicu Sabora uoči današnjeg Dana. Mislim da sam već negdje na blogu hr. pročitala da je nekome to izgledalo više kao komemoracija nego proslava. Meni se čini da da radi o različitim perspektivama, doživljajima, pa otuda i njihova tragikomičnost. Naravno da državni, politički, sudski, crkveni vrh u takvim prigodama vidi proslavu, čak i uz spominjanje svih postojećih problema. I uopće ne želim povlačiti paralelu sa socijalizmom, već samo sa jednim segmentom proslave, iz moje doživljajne persepktive. Naime, obilježavanje proslava sa istim pjesmama iz ratnog razdoblja, u nekim drukčijim izvedbama i okolnostima, zna zvučati stvarno umjetno. Sjetim se svojih pionirskih dana i pjesama o borcima i antifašizmu koje mi unatoč trudu tadašnjeg okruženja nisu nikad ušle pod kožu i bile su kao strano tkivo u meni, čak i uz Balaševićev pokušaj osvješćivanja tog problema neproživljenosti rata i zakletve o tome kako se ipak može računati na nas.
Onda se sjetim Domovinskog rata i pjesme Moja domovina koja nam je bila pred-upozorenje za početak zračne opasnosti i uzbunu. Trnci su me tada prolazili kad bih ju slušala, slike razaranja hrvatskih gradova odmah bi mi bile pred očima, praćene osjećajima tuge i ponosa. Imam osjećaj da nas je ta pjesma stvarno u tom trenu zbližila, nas inače navodno razjedinjene Hrvate. Pretpostavljam da je malo onih koji su tada imali potrebu komentirati izvedbu ili aranžman, bila je to pjesma iz srca u ratnom vihoru.
I onda gledam nakon dvadeset godina više-manje istu ostarjelu ekipu, a zbor HRT-a izvodi tu pjesmu koja u meni ne izaziva nikakve emocije osim osjećaja neprimjerene iritantne izvedbe u visokim tonovima i tragikomičnosti pri preletu kamere i spontanom polu-pjevušenju jednog ministra.
I ja sam očito ostarila i nisam više mladenački naivna. Ali ako su si tada, u vrijeme rata, dozvolili to i mnogo stariji i iskusniji, smirujem se djelomično mišlju o prolaznosti. Sve će to proći, izaći će se jednom iz malodušja i raznih kriza, samo će neki platiti veću, a neki manju cijenu. I to je život.
Pomalo naivna i u sebi kontradiktorna politička izjava o nekom pravednom kapitalizmu kojem bismo trebali težiti, izaziva u meni slične emocije kao i spominjaju socijalizma s ljudskim licem, u kojem smo živjeli. Jer i to ljudsko lice imalo je naličje koje je mnoge stajalo glave. Opet jedan drugi hrvatski intelektualac u katastrofičnoj emisiji katstrofalnog voditelja kaže kako je kod nas uništen pojam općeg dobra i svatko gleda samo svoj mali svijet, obitelj i dalje od toga se ne ide u izgradnji civilnog društva. Sjajno mi je kako već životno iskusni i veliki umovi u svojoj dobronamjernosti ne vide čitavu sliku. Ako je netko prije dvadeset godina otišao braniti zemlju, bez obzira na različitost motiva (mlađi dijelom iz avanturizma, neki jer su tako opet branili svoj vlasiti prag,a neki iz osjećaja za opće dobro) i nakon povratka naišao na sliku grabeži, pa jasno je da mu je puna kapa općeg dobra jer se ono ne cijeni i s godinama koje prolaze se cijene sve manje.
I opet se vraćam onima koji nas vode, koji govore u naše ime i trebali bi biti primjer i uzor.
Neki su u sudskim procesima, neki su i osuđeni. Pravna država radi konačno svoj posao. Jasno je da ne mogu ni među primjerima biti samo najbolji primjerci. Sve je to ljudski, zar ne? Ali je meni strašno da je Sabor legitimno utočište za osobnu egzistenciju, a ne prvenstveno mjesto s kojega se radi za dobrobit naroda, pa neka se onda primjereno i bude plaćen, premda se sintagma dobrobiti i dobrih namjera može opet dovući i do pakla. Ali neka barem te namjere budu neko polazište.
Tako slušam neki dan kako je jedan visokopozicionirani čovjek, bivši blagajnik većinske stranke u Saboru, trenutno u pritvoru, ponovno aktivirao svoj saborski mandat, jer je egzistencijalno na to prisiljen. Pa nakon svih visokih pozicija i dobrih primanja, Sabor ostaje kao joker u rukavu. Nekako uz svu hrvatsku naivnost koju svjesno nosim u sebi, teško mi je vjerovati da će ta motivacija za povratak u saborske klupe donijeti nešto od općega dobra za društvo. Ali zakoni su jasni, izglasali su ih oni koji sjede tamo i čovjek smije to napraviti, sve je po zakonu. Dobro je da konačno imamo svoju domovinu u kojoj se barem u Saboru poštuju zakoni. I nemojmo biti nezahvalni i ne trpajmo sve političare u isti koš, to ih jako ljuti. Ako i jesu svi u istim klupama, razlikuju se oni jako, toliko da su spremni ne razgovarati i vrijeđati se nemilice. Dok ne dođe vrijeme za koaliranje, onda razlike popuste. Ipak ideja općeg dobra prevlada.
Ali sada nakon nacionalnih specifičnosti, idemo malo na usporednu razinu kod malo daljih susjeda Esterajhera koji su ne-pravedni kapitalizam dijelom zamijenili socijalnom politikom iliti na hrvatski prevedeno politikom većinskih socijalista (govorim za Beč) ili da budemo još domoljubno precizniji, crvenim komunjarama kojima stalno prijete tzv. narodnjaci i još takozvaniji slobodnjaci. I da se odmah prisjetimo, te dvije spomenute stranke su, unatoč velikim razlikama, prije nekoliko mandata koalirale, naravno za opće dobro. Neka dobra su stvarno opća tj. univerzalna.
Onak gastički pojednostavljeno, slobodnjaci su oni od pokojnog Haidera, koje sada vodi Strache i svoju kampanju bazira na sloganima: "Previše stranoga nikome ne donosi dobro"," Mi smo za slobodne žene" što se odnosi na muslimanke i stav stranke o zabrani nošenja prekrivala za glave na javnim mjestima, "Mi vjerujemo u našu mladež" (s time da je njemačka riječ Jugend povijesno opterećena zbog hekadašnje hitlerove mladeži, slično kao i potpuno legitimna riječ rasa koju sam ja preuzela u jednom stručnom tekstu, pa su me u korekturi zamolili da ju zamijenim nekom manje problematičnom riječi istog značenja) ili onaj meni najbolji: "Jer je nama stalo do Bečana". Pa se pitam kao i Mirna Jukić u jednom već poodavnom radijskom razgovoru, odnosi li se to i na nju i tko su Bečani za Strache-a? Moja djevojčica je rođena u Beču i čitav svoj mladi život je provela ovdje, a mama i tata su zagrepčani. Ona za sebe kaže da je Bečanka, ali ne i Austrijanka.
Najveći paradoks je tajna veza Strache-a i srpske zajednice (trenutno zbog veličine zajednice traže priznavanje svoje manjine u Austriji) pa se Strache i slika na plakatima s pravoslavnom plavom brojanicom, koju nosi na ruci u pozi zasukanih rukava. Populistički nastrojeni Srbi navodno glasaju mahom za njega, a neki nepisani pakt se razvio valjda na temeljima međusobne bliskosti u stavovima, ili neke računice koja može na prvi pogled biti nespojiva, ali kako nas je već i naša povijest valjda poučila, ekstremi se znaju jako dobro razumjeti. Pa se pretpostavljam neki Srbi ne osjećaju više kao stranci i pragmatično se vežu uz jednog ekstremnog političara koji ih prihvaća kako bi pokazao kako je otvoren za dijalog sa svima koji igraju (može i srpsko kolo) po njegovim pravilima. A ni brojčanost glasova nije zanemariva, onako usput.
Moje mišljenje je da se takvim kampanjama poigrava najnižim osjećajima čiji odjeci otežavaju javnu raspravu o bitnim temama, a stranci su sigurno jedna od njih. Rekla bih da su razlike ovdje više vezane uz socijalni status nego uz nacionalnu pripadnost. Jer određeni sloj Austrijanaca (ovdje ih neszlužbeno zovu prolis) jednako tako podržava političare koji u strancima vide samo opasnost.
Postoji ovdje teza o poželjnim i manje poželjnim strancima koji se ovisno o oku promatrača regrutiraju po nacionalnoj ili socijalnoj pripadnosti. Tako smo mi ovdje više poželjni jer smo visoko obrazovani, premda dolazimo iz bivše Juge, što nam baš i nije neka preporuka. Naravno, takve stavove nećete nikad čuti javno izrečene jer Austrijanci za razliku od hrvatskih političara uglavnom više paze na svoj politički govor i kako pakiraju svoje poruke. Kako su i šezdeset godina nakon Drugog svjetskog rata još uvijek opterećeni temom nacizma, Strache i slični izazivaju buru i smatraju se autsajderima, osim ako nisu potrebni za koaliciju, pa se onda govor malo prekraja.
Na nekim plakatima drugih stranaka je Strache prekrižen, pa je dijete naše prijateljice komentiralo:"Mama, vidi, zabranjen striček".
Ja nemam pravo dati svoj glas na izborima u Austriji, a u Hrvatskoj mi to pravo još nisu oduzeli. Ali si utvaram da imam pravo komentirati svijet u kojem živim i radim, kao i onaj iz kojega sam potekla i u kojem sam se školovala i odrasla.
Na svoj bečki prozor neću danas izvjesiti hrvatsku zastavu, jednako kao što ni za nadolazećći austrijski nacionalni praznik neću izvjesiti austrijsku zastavu. To uopće ne znači da sam apolitična ili neutralna u svojim stavovima. Samo mislim da ima različitih situacija i okonosti i bezbroj drugih načina izraziti svoje domoljublje.
Kako je Beč primjer gdje bivša Jugoslavija u malom i dalje zajedno živi, trudim se u okruženju brojnijih Srba u Beču dostojno živjeti svoju hrvatsku pripadnost uz naučeni oprez i nacionalno-genetsku ali osvještenu naivnost, izgrađujući ljudske odnose i sa njima, našim poopćenim neprijateljima bez imena i prezimena, pitajući se što bi bilo da dođe do situacije rata opet, bi li ljudskost prevladala nacionalnost. Odgovor možda neću nikada doznati, ali do tada mogu promatrati neke meni zanimljive pojave..Kao primjerice činjenicu da je odmah nakon izložbe u katedralnom Dommuseum-u nakon izložbe o Hrvatskoj kao kolijevci europske kulture uslijedila odmah izložba o Srbiji kao mostu između istoka i zapada.
Kako se mi vidimo i kako nas drugi vide, ovisi ne samo o političarima. Oni su kao što je opet tragikomično nedavno ustvrdio splitski gradonačelnik, jeftina roba (moram priznati da mi se uz sav užas te izjave sviđa doza vjerojatno nehotične samokritičnosti, budući je i on jedan od njih).
A koliko smo mi, ostali, takozvani mali ljudi jeftini? Svi više-manje težimo višem standardu i tzv, boljem životu. Ne morate otići u inozemstvo da biste se, kao ja primjerice, negdje drugdje bolje prodali. Može se to i u vlastitoj zemlji, odustajanjem od profesionalnih kriterija i pristajanjem na sve i svašta, zbog straha od nemogućnosti plačanja računa. To je nekako više opravdano, jer ste ipak ostali i borite se, ako ništa drugo s plačanjem računa. Ljutog pogleda uz poznati hrvatski jal, dobacujemo opaske političarima....a gdje smo mi u toj priči? Hoćemo li i sami sebe povremeno preispitati i možda u nekim postupcima prekrižiti kao zabranjene ljude, kao što to lako radimo s političarima, tim dežurnim krivcima? Manipulirati se može samo s onima koji se daju izmanipulirati koji daju glas manipulatorima. Dobro je provjeravati, kritizirati, pozivati na transparentnost i mijenjati ako ne rade dobro. Koga to točno? Naše vlastite savjesti. Svaki dan.
Pa i na ovaj dan, Dan hrvatske neovisnosti.

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

22.09.2010. Desetljeće bračne sreće

Te obljetnice su vražja stvar... Sve se lijepo pripremi, zapakiraju se pokloni, sudionici su nekako uzbuđeni i slavljenička atmosfera je poželjna. Može se i popesti na neku virtualnu pozornicu i primati čestitke za uspjeh izdržljivosti, može se dobiti i neko priznanje u obliku zlatnika ili plakete...
Forma je izvanjski znak, a što je sadržaj? Pa i to se može zadovoljiti nekom rečenicom zahvale ili izjavom kako se osjećate nakon tih zajedno provedenih godina. Samo ima jedna sitnica. Ne priliči jamrati i kvariti slavljeničku atmosferu. Reći nešto tipa: "Razočarana sam s nekim meni bitnim stvarima, ali ipak sam još s tobom, jer mislim da je vrijedno ostati i boriti se.", ne zvuči baš jako slavljenički. To izgovaraju ti nezgodni tipovi poput doktora House-a, koje nitko ne ljubi, ali im ipak odlaze, jer slute da su u svojoj nezgodnoj ogoljenoj iskrenosti predani do kraja svojoj istinskoj opsesiji.
Ja sam u tom smislu nezgodna i priznajem to. Savršeni je vrlo zgodan i ispravan u raznim smislovima i ne priznaje nezgodna priznanja.
Zajedno smo jedan vrlo zgodan par koji ima jednu vrlo (ne)zgodnu djevojčicu.
Prije deset godina smo se zakleli pred Bogom da ćemo se voljeti, podupirati, biti zajedno u dobru i zlu... I održali smo riječ.
Biti zajedno i podupirati se, jako se razlikuje u našim rječnicima, ali ih svako malo konzultiramo i prevodimo.
Naporno je to. Sva sreća da se znamo i smijati našim razlikama.
Jesu li u braku gdje su osobe slične, vrijednosti uopće na kušnji?
Naše su prošle najjače potrese i poplave i svaki puta smo graditeljskom upornošću jednog ovna i plivačkim sposobnostima jedne ribe isplivali i izgradili stari-obnovljeni dom.
Jučer mi je jedna dobrodržeća devedesetogodišnjakinja o svom braku rekla: "Bilo je jako lijepo, svadili smo se i voljeli divlje. Oboje smo bili egoisti koji su znali s time izaći na kraj."
Ni riječi o ljubavi, koja ne pita za nagradu, koja se potpuno predaje za drugoga, koja se ne hvali...
Iskrena, egoistična, dijelom proračunata (ja-tebi, ti-meni, tko je dao više ili manje)... takva je ova naša zemaljska bračna ljubav.
Sva sreća da smo se zakleli pred Bogom, pa se nadam da koji puta dok se molim za nju, svrne pogled na nas i obdari nas tračkom one prave istinske i nesebične ljubavi koja je onda u stanju i trpiti, a da vam osvještene i emancipirane žene ne spočitnu, kako se podlažete muškarcu, jer je ta žrtva bez rodnog ili nacionalnog obilježja.
Osvještena, ojačana i dijelom egoistična, dijelom prepuštena pravoj istinskoj ljubavi, slavim danas našu desetogodšnju braćnu (ne)sreću i kažem jedno prigodno: "Hvala, bilo mi je zadovoljstvo dijeliti zajedničke godine".
A što je za tebe bračna sreća, jedan, dva, tri, to mi sada reci ti...

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

09.09.2010. Krenuli smo u školu iliti "Od kolijevke pa do groba, najljepše je đačko doba"

Nakon dva mjeseca ljetnih praznika, provedenih u domaji, prvo s nama, a onda s familijom, vratila nam se djevojčica. Velika, još pametnija, brbljavija, samostalnija i pomalo pubertetski bahata (druženje sa starijim sestričnama ima višestruku korist). Ako se kojim slučajem netko zapitao zašto me nema na blogu, jedan dio odgovora skriva se u potpunom posvećivanju mojoj školarki. Drugi dio moje blogovske šutnje postane možda jasniji do kraja posta.
Tjedan prije početka škole uzela sam slobodno i obilazila s mojom malom povratnicom bečki zoološki vrt s novim slonovskim nasljednikom, dugouhim Tulubom i tek nekoliko dana starom koalom, parkove, igraonice, bazene... da bi tjedan završile karipskom noći na brodu koji nas je vozio po Dunavu. Tamo je djevojčica definitivno potvrdila svoju odluku da kad naraste postane cirkusantica, plesačica i pjevačica na posebno veselje tate zvanog Savršeni, koji još uvijek ne zna kako reagirati na takve izjave svoje princeze.
Prvi dan po povratku odmah je palo i druženje sa bivšim vrtićkim prijateljima, gdje je započelo i učenje djevojčice vožnje biciklom. Kasnije je vožnja usavršena u kvartu (u pratnji tate zvanog Savršeni - ovaj put na romobilu). To je otprilike izgledalo ovako - ja u kuhinji kuham i ispod prozora svakih desetak minuta čujem vesele urlike djevojčice koja se dere: "Maaaammaaa vidi me, tata me ne može stići kako jurim." i glas Savršenog na izmaku snaga: "Gledaj ispred sebe dok voziš i ne zuji okolo...", a onda bi nestali, dok se prizor opet ne bi ponovio, sa još bržim prolaskom djevojčice i sve umornijim i sporijim tatom. Po povratku bi se sjurili za stol i izjeli sve što bih pred njih stavila, pa bi pao red crtića, pa red plivanja... a sve začinjeno pitanjima, komentarima, tvrdoglavostima.
Nakon mjesec dana posla i tišine, ovo je bio pravi šok i uvid kako je roditeljstvo intenzivna pojavnost koja, kao i ljubav i sve ostalo čemu čovjek daje vrijednost, zna biti prekrasna i prestrašna u isto vrijeme.
Vjerojatno se radi o intenzitetu emocija koji zna biti iscrpljujući. Jer uz sve ono lijepo i veselo, druženju u gradu punom ponuda za djecu i roditelje, postoji i druga strana... Pripremanje, planiranje, oblačenje koje je kod djevojčice prava noćna mora nakon koje se osjećam potpuno gotova, negodovanje, raspravljanje i tako redom.
Još kad pomislim na pubertet koji nas tek čeka, pitam se jesmo li uopće svjesni koliko energije nam pojedu ti naši nasljednici? Naravno, ako se bavimo njima i ne prepustimo ih...
Rado bih zastala koji trenutak na ovoj misli i ne bih ju olako zaobišla standardnim roditeljskim odmahivanjem, kako je to sve normalno, kako su to svi prošli, kako su djeca najveće bogatstsvo života, a roditeljska žrtva nešto što se podrazumijeva, jer to sve znam i prihvaćam. Pitam se samo kako i koliko si unatoč svim tim saznanjima, osvješćujemo i ovu drugu mračniju stranu roditeljstva, koja onda naravno utječe i na sve druge odnose i nas same kao osobe.
Olako odmahivanje ili sram priznati gdje su nam granice, dugoročno može izazvati puno veću štetu. Zdravlje koje nam nastrada sigurno ne može služiti na našu, pa onda i dobrobit naše djece. Koliko osvješćujemo i učimo našu djecu da smo samo ljudi koji moraju isto misliti na sebe i svoje potrebe?
Roditelji koji imaju djecu s posebnim potrebama, pretpostavljam, osjećaju tu potrebu možda kao neku konstantu. Premda vidim da i takve situacije obiluju optimizmom i nevjerojatnom životnom snagom, jer im djeca vraćaju svojim prihvaćanjem, ljubavlju, osmjesima i pogledima. I onda se obično kaže kako se sve te žrtve zaboravljaju...
S obzirom da djevojčica ne spada u tu, pomalo nezgodno nazvanu, skupinu djece posebnim potrebama jedinu paralelu koju mogu povući s drugim roditeljima ili točnije majkama, je porod djevojčice. Taj zaborav o kojem pričaju majke meni je uvijek bio enigma. Imam li ja slonovsko pamćenje, ili raščlanjujem stvari nekako drukčije?
Ne znam, možda oboje... U svakom slučaju, mislim da se ne radi o tome da svu tu bol i patnju treba zaboraviti, već da joj treba dati smisao. Čak i ona kada je vrlo teško pronaći poveznicu velike patnje i velike radosti, što nam već dvije tisuće godina više ili manje uspijeva prihvatiti u nošenju Isusovog križa i Uskrsnuća kao odgovor patnji.
Ali da se sa neba spustim opet na zemlju. Točnije u đačku klupu. Zvono koje zvoni obično nas trgne svojim zvukom. To ne mora biti pravo školsko zvono koje do sada zapravo nisam niti čula da zvoni u školi moje djevojčice. Moje unutarnje zvonce zvoni sada svaki dan nekoliko minuta prije sedam sati. Vrijeme odlaska na spavanje smo pomaknuli ranije i za sada se kao poznata gomila spavalica dobro držimo.
Strategije priprema bile se kod svakog od nas različite. Djevojčica je na stalne upite da li se veseli školi, prvo uredno odgovarala kako se jako veseli, da bi mi jednom prilikom priznala: "Znaš, svima govorim kako se veselim školi, a to uopće nije istina". Nakon kraćeg razgovora i moje opaske kako ne mora govoriti ono što misli da se od nje očekuje, počela je odgovarati ono što je osjećala... neizvjesnost, strah od novog, nesigurnost. Tako su se odgovori o veselju pred školom polako pretvorili u kratko: "Ne, ne veselim se.", da bi mi na kraju priznala kako je to njezina taktika da prvo kaže za sve novo jedno veliko NE kojim se onda osigura da će zapravo sve biti u redu.
Ja sam imala pristup pouzdanja i poznavanja svoje djevojčice koja se voli dokazivati i pokazivati i slijedila intuiciju koja mi je govorila kako će u školi uživati.
Savršeni je hodao danima s popisom stvari za školu u rukama i pokušao odgonetnuti sve te njemačke nazive potrepština za školu, noć pred školu nije mogao spavati (za razliku od ženskog, navodno temperamentnijeg dijela) i sve je snimao i fotografirao.
Kako smo torbu dobili od djevojčicine krsne kume, osim svih stvari s popisa, imali smo za ove krajeve uobičajeni školski tuljac sa slatkišima i koferčić sa priborom za crtanje.
Jučer je na roditeljskom Savršeni platio knjige točno 5,80 Eura, jer se zapravo radi o par tankih knjiga i nekakvim radnim listovima, koje učitelj kopira za djecu.
Da, djevojčica ima vrlo mladog učitelja, nasmijanog, smirenog, ali upornog u zahtjevima.
Priča Savršeni kako je jučer još jednom zamolio da djeca ne nose za užinu slatkiše, i slatke gazirane sokove ili ledene čajeve, na što je jedna majka zavapila, kako njezin sin ne pije ništa osim ledenog čaja, a učitelj mirno odgovorio kako su dovoljno veliki da otkriju i druga pića bez toliko šećera.
Djevojčica je oduševljena školom i posebno učiteljem (rekla je da će ga pitati je li oženjen?), kao što sam prije i pretpostavila. Sva je važna i velika, otkriva novi svijet...
U popodnevnoj nastavi, ili za sada prikladnijeg naziva igraonici, ima tetu jarko crvene boje kose s hrpom piercinga na sebi, pa se nadam da će joj to biti toliko normalno da neće imati potrebu i sama slijediti taj uzor.
Upis u muzičku školu, koja nam je blizu osnovne, je bio isto prepun mlađih glazbenih pedagoga, koji očito vole raditi s djecom. Za koji tjedan kreće tako i dječje muzičko kazalište, a ako dobijemo povoljne termine na preustrojavanom bečkom plivačko-bazenskom nebu, počinje i naša plivačka škola, koju vodimo Savršeni i ja. Sve je krenulo nakon saznanja kako u sjajnom kapitalističkom sustavu, nivo plivačkih škola nije ni do koljena puno siromašnijih istočnih susjeda, pa smo Savršeni, kao dugogodišni aktivni plivač u želji da djevojčicu nauči dobro svim plivačkim tehnikama, i ja kao pedagoško-trenerska potpora organizirali najprije plivačku školu u sklopu jednog kluba, a trenutno samo nebo zna kuda će nas to odvesti.
Kad već spominjem nebo, pročitala sam nedavno knjigu svog prijatelja Seada Muhamedagića pod nazivom Miris neba i preporučam ju dalje svima koji vole razmišljati o suvremenoj hrvatskoj esejistici i naravno Nebu u njoj.
Kako me djetinjstvo prati čitav život, prvo vlastito, a sada i djevojčicino, posegnula sam i za knjigom pod nazivom (moj prijevod s njemačkog) Nikada nije kasno za sretno djetinjstvo u kojoj autor Ben Furman podastire teoriju osnaženih i sretnih ljudi upravo iz problematičnih obitelji, za razliku od čestih predrasuda kako su djeca iz disfunkcionalnih obitelji s problemom alkohola, agresije i zlostavljanja i sami zarobljeni u tom krugu.
Ne znam tko i kada je zajamčio sreću ljudima, ali očito je da smo u potrazi za njome, što kroz povratak u djetinjstvo (sretno ili nesretno, uvijek je izvor potrage), što kroz potragu za izgubljenim vremenima, a najmanje kroz budućnost, jer je ona još najneizvjesnija.
Moja potraga je trenutno u fazi rezignacije, iz koje me svako malo trgne zarazni smijeh djevojčice.
Njezina velika želja za otkrivanjem svijeta i potreba da pokaže koliko je pametna i kako sve razumije, ne ostavljaju puno prostora za moja promišljanja.
Nakon što sam joj neki dan objasnila kako je u koštici od jabuke pektin koji nam hrani mozak, pojela je oprezno jednu i objasnila mi kako osjeća da je već pametnija i to odmah potkrijepila primjerom. Na nebu su bili oblaci i ona je nakon pojedene koštice odmah prepoznala razne oblike. Na njezin upit da li ja to vidim i razumijem njezinu promjenu, i moj odgovor kako ne mogu to odrediti, k'o iz topa je odgovorila: "Pa naravno, kad ti nisi pojela tu košticu i nisi sada dovoljno pametna da bi to primijetila." Ja sam se samo smijala i pomislila kako se moja potraga za srećom, barem na tren, u potpunosti smjestila u jednoj maloj koštici od jabuke.

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

13.07.2010. Tko je naš bližnji na godišnjem odmoru?

Ima tako nekih dana, točnije rečeno večeri, u našoj ljetnoj oazi koje su prepune raznih događaja i nakon kojih se vratim mrtva-umorna i prepuna doživljaja. A sve se to događa pod nazivnikom godišnjeg odmora.
Tako smo se za jučerašnji izlazak raspodijelili svatko prema svojim afinitetima. Moja austrijska prijateljica i ja smo odabrale odlazak na nedjeljnu misu, Savršeni se uputio s ostatkom ekipe iz oaze na kazališnu predstavu, a djevojčica je s ostatkom muškog dijela austrijske ekipe gledala najvažniju sporednu stvar na svijetu u jednom od prepunih novaljskih kafića, nadajući se da će naići na svoju sestričnu.
Budući da je moja austrijska prijateljica tzv. praktična vjernica i da dobro poznaje dijelove sv. Mise, nije ju omelo to što ju sluša na stranom jeziku koji ne razumije, osim par riječi. Pravi izazov za mene predstavljao je prijevod nekih dijelova propovijedi. Naime jučerašnje Lukino Evanđelje s pitanjima: "Što moram činiti da baštinim život vječni i tko je moj bližnji?", bila su svećeniku inspiracija za jednu parabolu o ženi koja je u svojoj molitvi zamolila Isusa da ju posjeti i čula glas koji joj je odgovorio kako će ju sutra posjetiti, bacila se na spremanje kuće i čekala čitav dan. Tog dana su sedam puta na njezina vrata pokucali razni prosjaci, a ona im je svima zalupila vrata i otjerala ih s objašnjenjem kako čeka važnog gosta. Kada je razočarano predbacila Isusu kako ju je prevario, on joj je odgovorio kako je sedam puta toga dana bio kod nje. Taj dio pričice mi je još išao, ali kad je svećenik bez neke povezanosti počeo priču o tome kako se u životu Bogu i majci ne možemo nikada dovoljno odužiti, imala sam problem kako da mojoj prijateljici čiji muž i u praksi jednako žrtvuje za svoju djecu kao i ona, objasnim kako je majka u nekim dijelovima Lijepe naše nešto posebno, i kako se time još jače potiče slika neravnopravnosti s muškarcima, od kojih je veliki broj bio na toj istoj misi u crkvi sa svojom djecom (a ne pred televizorom gledajući finale SP u nogometu). Zato sam joj rekla kako ću joj taj dio pokušati naknadno objasniti.Nakon toga smo otišle u obližnju galeriju i pogledale Senečićevu izložbu crteža. Tada sam ugledala SMS od Savršenog koji je bio na Vukmiričinoj predstavi sa jazz sastavom i napisao kako su odlični da došećemo do ljetnog kina. Naš ženski dio se brzo uputio tamo i tada je tek slijedio pravi kulturno-prevodilački šok. Željko Vukmirica je odlučio Krležu prepjevati u jazz, rap i izdanje srpskih narodnjaka sa primjesom nacionalističkih i globalističkih aluzija i komentara. To prevesti jednoj Austrijanki, bilo je samo dijelom moguće, i tu se pokazuje više nego inače kako je jezik samo jedan dio prevođenja, a kulturna baština i način razmišljanja, aluzije i mentalitet onaj drugi, gotovo nemoguće prevodiv dio. Sva sreća da dobra glazba govori sve jezike... Vukmirica je gledatelje stalno uključivao u predstavu, a jedan od aktivnih su-glumaca bio je i Savršeni. Nisam to vidjela, a li po pričanju ekipe ispalo je da je taj njegov premijerni odlazak na pozornicu s još jednim našim susjedom iz Oaze, bio neponovljiv. Dečki su predstavljali lijevu i desnu političku opciju, Savršeni je bio ljevičar, a susjed desničar, Vukmirica je bio Tito i njih dvojica su ga trebali držati za one viseće stvarčice kod muškog spolovila, a kako su to točno izveli mogu samo pretpostaviti. Sve u svemu, Vukmiričin zaključak kako su Nijemci sve ono što nisu uspjeli oružjem, osvojili kroz gospodarstvo, moja austrijska prijateljica razumjela je jako dobro. Jer Austrijanci imaju potpuno jednak osjećaj inferiornosti u odnosu na Nijemce u tom pogledu i smatraju se prodanima jednako kao i Hrvati. Eto malo univerzalne katarze kazališta i relativizacije osjećaja sluganstva od kojega navodno Hrvati jako pate.
Nego, ono što je slijedilo nakon toga je pravi primjer spoja propovijedi o tome tko je naš bližnji i hrvatskog načina kako se nosimo s pomaganjem bližnjima, odnosno s nekim službama organizirane pomoći.
Dakle, vozimo se mi od Novalje prema našoj Oazi i skužim ja kako na toj prilično brzoj i opasnoj cesti po kojoj se jurca prema hrvatskoj Ibizi, na pločniku sa strane leži na leđima neki dečko, sa raširenim rukama i nogama. I kažem ja Savršenom kako je netko na pločniku razvaljen i nikoga kraj njega i neka stane. Već smo prošli taj dio i kaže mi Savršeni da nema gdje stati na toj cesti i kako je to sad i opasno, i neka nazovem 112. I okrenem ja 112 i kažem tamo ženi što smo vidjeli, a ona mi kaže kako će me prespojiti sa službom u Gospiću (Novaljci se po staroj hrvatskoj navadi ne mogu živi vidjeti sa Pažanima i Zadranima, pa spadaju u Ličko-senjsku županiju). I javi se neki ženski glas i ja ponovo ispričam što sam vidjela i žena se počne na mene derati, da je naša dužnost bila stati i provjeriti treba li pomoć i je li to sad znači da čovjek leži, svi prolaze i nitko ne pomaže? Baš sjajno, jaki smo mi ljudi kad samo tako prolazimo kraj nevolje drugoga. Nakon ove moralističke prodike jače od bilo kojeg svećenika u crkvi, i mojeg neuspješnog pokušaja objašnjenja kako nismo uspjeli stati, jer je to na tom mjestu s autom bilo preopasno i kako zato i zovemo da se čovjeku pomogne ili provjeri je li mu pomoć potrebna od službe koja je za to zadužena, žena me umjesto pozdrava ispitala s kojeg broja zovem i moje podatke i obavijestila kako će me možda policija kontaktirati, ako će biti potrebno. Zaklopila mi je slušalicu, a ja sam se osjećala kao posrano derle koje je učinilo krivo što je mami reklo istinu. Savršeni se na takve situacije obavezno šeretski nasmije uz zaključak kako je osjećaj za druge i pomaganje nekada bolnije od gledanja svog posla...
Znam da nisam učinila neku veliku stvar kao Ankica Lepej ili još neki osviješteni građani koji su svojom hrabrošću ukazali na neke nepravilnosti ili pozvali pomoć, ali ne razumijem zašto se već i dobra volja da se ukaže na nekoga tko možda treba pomoć mora tako iskritizirati. Prihvatila bih u potpunosti uputu kako ipak u takvim situacijama djelovati, ali način na koji je ta žena sa mnom razgovarala je sramotan. Ne samo za turističku zemlju, već za bilo koju zemlju i bilo koje okruženje, bez obzira na vjersku pripadnost, nacionalnost i ne znam ja koja sva još obilježja kojima se ljudi vole ponositi i isticati ih.
Dakle, ako se pitate kao vjernik, razočarani vjernik, rezignirani ne-vjernik, agnostik, nacionalist, ljevičar... tko je to moj bližnji, nazovite gospićki 112 i žena ugodnog glasa dati će beskompromisan odgovor na vaše pitanje: "To je, debilu ignorantski, svatko ko leži na cesti za hrvatsku Ribizu, bez obzira radi li se o pijanom mladiću ili slučajnom promatraču zvjezdanog neba koji se ispružio.
I imaš stati, čak i po cijenu sigurnosti sebe i svoga djeteta", koje je, usput, zaključilo kako postoji samo četiri varijante zašto neki striček leži na cesti...
Nije da mi je žao što sam nazvala, voljela bih znati je li sve u redu s čovjekom, pa ako je netko nakon mene tamo prošao ili možda zna nešto, molim neka mi se javi... ili nazove ugodnu gospođu i provjeri, jer ja se bojim još jednog takvog razgovora.
Mirno vam more i što manje potrebite braće na cestama vam želim... Mah-mah!

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

8.07.2010. Ribarenje i ribarsko prigovaranje 2010.

Ništa od moje najavljene teme u prošlom postu. Barem ne za sada. Djevojčica paradira u Star Wars majici po moru i proživljava ovu fazu u novom-starom okruženju.

Evo me opet u našoj ljetnoj oazi u domaji koja mi nakon prvih par dana raspremanja, borbe s posljedicama bure i vlage nakon godine dana u kući i dvorištu, nudi konačno priliku i da mi odmor krene u pravcu te riječi. Kako smo došli polubolesni, a nismo se htjeli odreći odmah kupanja i druženja, malo je potrajalo dok sve nije došlo na svoje uobičajeno mjesto. Pa tako i naša ljetna noćna druženja i razgovori o svijetu i Bogu kojima si uz neki zalogaj i čašu vina ili pive (ipak smo se sastali pod izlikom zajedničkog gledanja nogometa) dajemo oduška u promišljanju i polemiziranju raznih tema kojima je zajednička želja da se protresu pod okriljem ljetne noći, laganog žamora iz drugih oaza i povremenog prekidanja polupospane, ali još uvijek zaigrane dječice. Kako smo mi neka vrsta polutipičnih gastića, a trenutno smo okruženi našim, već starodjedilačkim hrvatskim, i prirode i kampiranja željnim austrijskim prijateljima, povoda za razgovore ne nedostaje. Ipak ima nekih tema kojima se gotovo svake godine, s možda drugim povodima, uvijek nanovo vraćamo. U već gotovo uhodanoj tradiciji i ovogodišnje prvo ugodno zajedničko druženje započeli smo predstavom Novaljskog trijatra. Ove godine je novaljsko kazališno ljeto bilo otvoreno predstavom Art teatra o odnosima, promjenama životnih okolnosti i njihovom utjecaju na ljude i njihovo međusobno prijateljstvo i prije svega o (ne)iskrenosti u prijateljskoj komunikaciji. Očito smo i sami zaplovili tim morem iz kojega se svatko želi vratiti s nekim ulovom.

Povod je ovog puta bila izjava kako je muž moje austrijske prijateljice, koja ljetuje u blizini, preuzeo njezino prezime. Sad kada to pišem, sjećam se da je tome slijedila neka priča i više nisam niti sigurna je li to tako ispalo, ili se umiješala ljuta gospođa majka prijateljičinog supruga, koja je protestirala i tako priči dala pravi životni zaplet. Ako se ne varam, postignut je dogovor da muž zadrži prezime, a za uzvrat krene na razgovore ugodne kod stručnjaka za iste, ne bi li osvijestio svoju poziciju u odnosu na gospođu majku i tako napravio mjesta za svoju buduću ženu. U svakom slučaju, priču ću sada provjeriti, jer su oboje sada u blizini, a izazvala je onu drugu vrstu bure u našem malom mistu. Dakle, sama spremnost jednog Austrijanca da preuzme suprugino prezime, zahuktala je borbene redove hrvatskih muževa uz poklič Nikole Šubića Zrinjskog: "U boj, u boj, mač iz toka braćo." Jučer Turci, pred dvadesetak godina pobunjeni Srbi, a danas se brani dostojanstvo hrvatskih tradicijskih obiteljskih vrijednosti, a jedan od posljednjih bastiona te borbe je prenošenje očevog prezimena. Jer kako sam nakon malo nezgodnog kopanja uspjela dokučiti, sve smo im (mi, žene) već uzeli, oni nama ne mogu majčinstvo (čitaj rađanje-dala bih ga sutra s užitkom da mogu) pre-uzeti, pa ostavimo barem tu dobru staru navadu da se dijete zove kao ja. Ne zaboravljajući pri tom spomenuti da je očinstvo ionako uvijek upitno, pa prenošenje očevog prezimena daje neki osjećaj sigurnosti ili čak i zadovoljštine za moguću ne-sigurnost. Ja sam u čitavoj priči uz još jednu dragu i pametnu tišu sestru-travarku (brat umjetnik ju je odmah prozvao vješticom), predstavljala bahate emancipirane žene koje se stalno nešto bune, a imaju već sve. Uključujući i muževo prezime koje nosi i djevojčica. Svoje djevojačko sam svela u Austriji na jedno početno slovo s točkom, dakle nitko ga i ne izgovara. Ali tog jednog slova se neću odreći. Sad se u meni zahuktava Mulan (prva asocijacija žene-ratnice zbog crtića koje gledam s djevojčicom), oštre se verbalni mačevi i borba se nastavlja. Na primjedbu zašto onda nisam zadržala majčino prezime (koje je opet od njezinog oca) nisam u potpunosti odgovorila, jer imam svoje privatne razloge koje ne želim iznositi. Ali čak i uz očevo prezime koje nosim, osjećam da mi to prezime puno više pripada, jer me otac odgojio (uz majku, naravno) i s njime sam odrasla, preuzela neke stavove i mislim da me u svakom slučaju određuje više od prezimena kojega nosi Savršeni i od kojega se po mnogo čemu razlikujem. Ali vratimo se mi daljnjem prigovaranju. Kažu muška braća, oni sve jednako rade kao i mi, i ne rade od toga toliku buku, ne bune se, ne jadaju jedan drugome kako im žena nema, već strpljivo podnose (nisu rekli kako i koliko) sudbinu ravnopravnih roditelja. Savršeni ovdje zauzima svoju dobro odnjegovanu poziciju UN-promatrača, koji nisu nikada intervenirali kad je trebalo, ali je izvukla svu korist za sebe, kimajući glavom na govor brata-umjetnika. Neutralnost zajamčena. Kažem ja da to nije istina, jer bi to značilo da smo potpuno isti i da nema razlike u muškom i ženskom načinu. A znamo iz iskustva da te razlike postoje i da stvari rješavamo različito, i hvala Bogu na tome. Mala digresija, sjetila sam se svoje rasprave s jednom blog-feministicom od prije par godina i kako sam tada zaključila da mi način agresivnog argumentiranja ne odgovara. Pitam se pretvaram li se u određenim situacijama u drukčije oblike ili sam to sve ja jedna te ista? Makar ovo još ne smatram agresivnim, već argumentiranim razgovorom. Premda braća to očito drukčije vide. Ali vratimo se razgovoru, još uvijek ugodnom. Kažu braća dakle, oni sve rade kao i mi i u jednakom obimu kad su kod kuće naravno, jer netko mora i zarađivati za kruh, jel tak? Poslovi njihovih jednako ili i više obrazovanih žena znamo ne donose jednaku zaradu, pa se mora radit, sve je to u dobroj tradiciji koju u tom kontekstu ne spominje nitko. Ali su ljuti, jer žene primjećuju da ih ima manje kod kuće - bezobrazna primjedba. Kao i hrpa drugih. Nego, ova tema nas ionako nije nikada dovela dalje od kreveta na kraju priče, jer tamo ne-ravnopravnost nije toliko bitna, dapače gubi se u više ili manje ravnopravnim različitim položajima i pozama. Nekim meni još teško rekonstruiranim slijedom, se obično nakon ove teme zakačimo udicom za homoseksualce. A da, raspad obiteljskih tradicijskih vrijednosti. Samo je jedan korak od odbacivanja muževog prezimena do sklapanja brakova među homoseksualcima. Jer kako kaže moj brat-umjetnik (stvarno mi je drag kad se tako uzbudi): "Onda ajmo igrati nogomet rukama, promijenimo sva pravila." Opasno je to mijenjanje, krene se mic po mic, daš ruku, a ode šaka , a možda i neki drugi organ. Popapala maca. I onda je uslijedila njegova rečenica na koju sam ja reagirala. Razgovor je postao manje ugodan. Nisam imala osjećaj da sam bila nepristojna, ali sam povrijedila svog muškog brata, a kasnije kada sam pokušala shvatiti kako i zašto, jer mi je žao kad se netko zbog mojih izjava osjeća loše, skužila sam pa ću pokušati objasniti i nadam se da će brat-umjetnik pročitati ovo. Dakle, reče on nešto u stilu (citiram možda nepotpuno). "Mi svi želimo promjene i napredak u našim životima." I ja ga na to prekinem, jer mi se taj tip političkog govora kada netko govori nešto u ime svih, a nije potpuno jasno što se misli, aktiviraju senzori za pojašnjenje. I prekinem ja njega bezobrazno i bahato kako mi svi možda ne želimo uvijek napredak i promjenu. On se zbuni i nije mu jasno što ova kvazi-feministički-polu-emancipirana-ne-do-mozgana sestra opet hoće. Sad se bori za ravnopravnost, a kad on spomene napredak i promjene, onda se opet buni. U prijevodu jednostavnijeg muškog izričaja: "Koji ti je ????" E, pa evo koji mi je. Mislim da prvo trebamo osvijestiti činjenicu da svaka promjena nije nužno napredak, i da čak i ako to dvoje ostavimo kao sinonim, za svakoga od nas to nešto drugo. Ne zaboravimo da smo se izborili kroz povijest za to individualno pravo svakoga da svijet doživljava kako želi i da su opće norme promijenile sadržaj, ili ga izgubile, kako vole ponavljati neki moralni autoriteti. A ako malo promotrimo teme našeg razgovora od malo prije (nisam sve niti spomenula), meni se čini da nam nek promjene jako teško padaju. Pa se mi, pozemljari suvremenog svijeta, danas, nakon hrpe promjena i(li) napretka pokušavamo sve više vratiti nekim starim, prijašnjim modelima. Ili barem u nekim područjima, i to svatko u nečem drugom.Tako sam se ja u razgovoru sa svojom tišom sestrom, dok su braća još gledala utakmicu, razgovarala o promjenama i napretku naše male oaze, koje se ja kao unuka starosjedioca, jako dobro sjećam još od prije tridesetak i nešto godina. I zaključile smo kako su te promjene narušile dijelom onu ljepotu i mir koji je na nekim mjestima vladao. Doznala sam i kako je Plava Laguna (tako ju za sada zovemo) totalno izmijenjena i zasipana šoderom da ima više mjesta za vlasnike apartmanskog naselja. Ja sam zavapila za mjestom svojih mladenačkih uspomena. Promijenjeno je. Uslijed napretka. I to je normalno, kažu. Sve se mijenja. Ali dokle. Gdje je granica? Tko će odrediti? Jednakom prijetnjom kojom braća osjećaju opasnost od preuzimanja prezimena po ženskoj liniji, osjećam ja i nelagodu promjena u laguni mojih sjećanja i uspomena. Nakon završetka polu-odgledane utakmice vratio se jedan drugi stariji brat koji se oduvijek borio za pravicu i komentirali smo zajedno s dragom tišom sestrom kako nam se suvremena psihologija odgoja djece ne sviđa u nekim stvarima i ne želimo neke promjene u tom području. Kao nezagovornici odgoja bez doze straha i po sistemu neka sve otkriju sami i bezgraničnog povjerenja svrstali smo se jednako tako u krug tradicionalista. Dakle, ni tu nam se promjene u nekoj tzv. općoj svijesti društva ne sviđaju, niti ih prihvaćamo. Ako tome dodam temu svog brata-umjetnika o laganom gubljenju svih granica unutar obitelji i njegovom neprihvaćanju posvajanja djece unutar homoseksualnih parova, očito je da svatko od nas ima neko područje, koje ne želi mijenjati i podvrgnuti navodnom civilizacijskom napretku. I zato sam reagirala na tu rečenicu. Možda u nekim stvarima želimo promjenu i napredak, ali protiv nekih će se opet svatko od nas kad-tad pobuniti. Mi svi rado ljetujemo u našoj oazi, izmjenjenoj, izbetoniranoj, izapartmaniziranoj i da nije velike kuće s apartmanima, gdje smo u jednoj od njih i mi vodili naš noćni razgovor, ne bi se mi vjerojatno niti sreli i sprijateljili i djeca se ne bi zajedno igrala. I naravno upecamo se mi neizgovoreno, ali sigurno na udicu konformizma, dvoličnosti, nedosljednosti, neautentičnosti. A tko je tu bolji protagonist od Crkve? Rimokatoličke, naravno, pa ipak smo mi svi braća i sestre - Hrvati. A kod Hrvata je običaj da se i ono malo ateista i agnostika jednim dijelom priključi toj omraženoj instituciji, kad-tad zbog tradicije i očuvanja nacionalnog identiteta. Teško je biti izvan struje, pogotovo u Hrvatskoj. Teško je biti dosljedan vjernik i član vjerske zajednice. A koliko je tek teže biti dosljedan ne-vjernik. U Hrvatskoj, mislim. Možda je Hitler u svojoj namjeri da diskreditira katoličku Crkvu uvođenjem crkvenog poreza, doista na kraju izokrenuo priču o zlim i dobrim namjerama. Tako je filtrirao ljude koji pristajući i na taj porez u ime svoje vjere, smanjio broj prijavljenih vjernika, ali odbacio i neke koji su izašli formalno, ali u sebi se nisu odrekli vjere. U Hrvatskoj svi plaćaju (manje, ali opet) neki iznos iz proračuna za Crkvu htjeli to ili ne. Jer žive u demokraciji. A velika većina se izjašnjava kao vjernici. To je cijena nevjernika. Koja je cijena Crkve i vjernika? Tko se uopće usuđuje odrediti nečiju vjeru? Na to nema nitko pravo. Pripadnost jednoj određenoj organizaciji je druga stvar. Ako vam je početna pozicija takva da kažete: "Ja ne pripadam srcem toj zajednici i ne odlazim na vjerske rituale, jer nemam dojam da pomažu i rade ono što bi trebali.", a formalno ste njezin član, događa se klasična hrvatska priča o najomraženijoj i kažu najbogatijoj instituciji, koja ima velik broj članova koji nisu spremni boriti se za nju. Niti ju zapravo poznaju iznutre, govore po dojmu i osjećaju. Koji možda i nije skroz pogrešan, ali nije pošten, jer ne postoji niti želja da se upozna institucija. Oni koji su ju, unatoč svim problemima, spremni izgrađivati imaju tada dupli posao, jer se moraju boriti sa nepravilnostima zajednice, ali i s velikim brojem navodnih članova koji ju vide samo izvana i ne dijele obnoviteljsku snagu, koja joj definitivno treba. Ali ne iz te pozicije. Kada bi nekom domoljubnom Hrvatu napravili paradigmu sa zemljom koja se trebala osloboditi pobunjenih Srba i ušla u rat za obranu i suverenitet, kako i Crkva u Hrvata treba branitelje, a ne komformiste koji će reći: "To nije naša borba, dobro je nama i ovako, ne diramo se, oni pričaju svoje, nisu autentični, a nismo niti mi, odemo povremeno kada nam treba neki obred.", ne znam kako bi reagirali. Možda bi rekli kako im ne treba institucija ili neko vanjsko obilježje za svoju intimnu vjeru. Ako bih ja na to dodala kako je onda jednako tako moguće živjeti i svoj nacionalni identitet bez isticanja nekih formalnih vanjskih obilježja, pretpostavljam da bi to bilo shvaćeno kao bogohuljenje ili narodohuljenje. I nadoveže se brat-pravdenik kako je crkva u Hrvata odredila da je jedino vjenčana zajednica vrijedna i prihvaćena u društvu, pa su i oni pristali na tu društvenu normu kada su već imali dijete. A ja se pitam je li to odredila Crkva za svaku osobu ili se tu podrazumijevaju članovi te zajednice. Tko je dozvolio da Crkva, koja ima pravo i obavezu govoriti i upozoravati na djelovanje u društvu, postane opće mjerilo i za ateiste i agnostike? Sjetite se samo zadnjih predsjedničkih izbora u domaji - kandidat koji je propagirao vjeru (bez obzira na sadržaj i način na koji je komunicirao) je bio označen kao pro-hrvatski i čak i od nekih ljudi u Crkvi podržavan (očiti dokaz da Crkva treba obnovu), dok je današnji predsjednik bio zbog ne-vjerskog uvjerenja, koje očito pokušava dosljedno živjeti, bio od mnogih odmah diskvalificiran. Po meni su to omogućili sami ateisti i agnostici, koji se nisu pobunili u svom konformizmu, a tu posebnu odgovornost stavljam na političare, koji sami nisu vjernici, ali propagiraju katoličanstvo kao nacionalno obilježje i čuvanje dobre stare tradicije. Tradicija je po meni dobra ako je autentična i življena. A ako postoji samo kao vanjska forma bez sadržaja, neka se mijenja. Ali tko sam ja da sudim? Čak ni ne živim više ovdje. Ali volim doći, pecati, prigovarati i družiti se, nadam se da mi ne zamjeraju moji sunarodnjaci što iznosim svoje mišljenje, ne (nužno) kako bih pametovala, već kako bih u ugodnom razgovoru objasnila svoje stavove. A to radim samo sa ljudima do kojih mi je stalo. Zato sam se i raspisala. A kako nemam interneta u oazi, objavit ću tekst putem nekog modernog internet cafe-a i tako potvrditi svoju dvoličnost u vezi napretka koji mi se u tom području dopisivanja i objavljivanja jako sviđa, ali Lagunu im neću zaboraviti. Tim više što je njezin izvorni naziv Babe - što sjajno paše opčinjenosti najmanje dviju baba njome.

Doći ću za par dana provjeriti jeste li i vi upecali štogod sličnoga u zadnje vrijeme.

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

21.06.2010. Winxice protiv Starwarsa

Prije nego se rodila djevojčica, veselila sam se vremenu koje mi tek predstoji, posebno čitanju priča, gledanju crtića, izmišljanju novih priča... jer i ja (nadam se) nosim još uvijek djevojčicu u sebi, unatoč tome što sam odrasla, i ponovo ju povremeno budim u sebi, uz vođenje djevojčice kao stručnjakinje na tom području. I moram priznati da sam odahnula kada sam shvatila da mi se ispunila potajna želja da dobijem (koji nježan izraz za porod) djevojčicu i da ne moram pratiti sve one navodno muške igrice, kupovati i pratiti razne više i manje stravične likove poput Spidermana, X-mana, Gormita i ne znam niti ja koja sva čudesa. S igračkama pokušavamo biti umjereni, premda je taj pojam u današnje vrijeme u našem okruženju upitan, jer su djeca prenatrpana igračkama. Iako joj mi kupujemo povremeno nešto (ne nužno novo) nakupilo se puno toga. I previše. Stav kako djeci treba kupovati igračke bez podjele na muške i ženske nas je zaobišao iz jednostavne činjenice što se naša djevojčica, koja voli i neke tzv. muške igračke, a filmski ukus joj je ponekad čak i morbidan (obožava npr. Tim Burtona), ipak radije i više igra sa lutkama nego s autićima i za mene tu prestaje svaka rasprava o (ne)jednakosti spolova. Jer spolovi očito nisu jednaki (ravnopravnost je druga tema) i ne znam zbog čega bi i trebali biti i ne smatram se zaostalom mamom ako joj ne guram pod nos igračke kojima se radije igraju dječaci ili neke bespolne igračke, premda smo fazu Teletubbiesa zdušno odradili negdje između prve i druge godine. Čitanje bajki i dječjih priča i knjiga je postala navika, a sada već pomalo dolaze i u tom području razni izazovi, dječji više ili manje bolji časopisi. Naša djevojčica je preuzela naviku (neću napisati od koga, ali vjerujem da nije teško pogoditi kojem spolu pripada češće ta navika) čitanja časopisa na toaletu. Tako su sada osim auto-časopisa (Ups!) i Barbi časopisi našli svoje mjesto u toj magičnoj prostoriji. Ja sam radi ravnoteže stavila jednu zbirku pjesama.

Ali u audio-vizualnom svijetu je konkurencija nekako, čini mi se, još veća ili dostupnija... I mi, kao i mnogi današnji roditelji, prenatrpani ponudom ograničavamo djevojčici gledanje crtića i pazimo što i kada gleda. Savršeni ima averziju prema reklamama na dječjim programima, pa se najčešće gledaju crtići s njemačkog programa Kika, koji nema reklame. Ono što mi smatramo audio-vizualnim smećem, dozira se ili svodi na najmanju mjeru. Savršeni se u toj ulozi našao kao dežurni policajac. A u meni je još živa i ona mala djevojčica koja razumije potrebu kiča kod moje djevojčice, jer se još jako dobro sjećam uzbuđenja kada sam dobila svoju Barbie u dugačkoj dvobojnoj bijelo-rozoj haljini s pripadajućim rozim elegantnim šeširom i štiklama. Crtića tipa Barbie, Lillifee, Bratz ili Winx nije u vrijeme mog djetinjstva još bilo. Hvala Bogu, rekli bi neki. To je naša današnja perspektiva roditelja, koji promišljaju o tome što im djeca gledaju, dok djedovi i bake čini mi se ne brinu toliku brigu o tome (barem u našem slučaju). Efekt neizrecive sreće na početku takvog nekog crtića i praznine i nekog nezadovoljstva i laganog podivljitisa smo već naučili prepoznavati. Savršeni bi to sve srezao u korijenu, a i radio je to djelomično, dok mu djevojčica jednog dana nije rekla: "Gle, ja znam da se to tebi ne sviđa, ali ja sam dijete i imam drukčiji ukus, i meni se to sviđa, a ti ne moraš gledati ako nećeš." Ja sam samo promatrala sa strane tu diskusiju, znajući da je Savršeni očekivao pobunu i neki argument protiv tog rezanja, od kojeg ne odustaje smatrajući da se tako barem sužava prostor neograničene ponude kićastih crtića za djevojčice. Stvara joj tako osjećaj vrijednosti i posebnosti kada dobije dozvoljenu dozu kiča, na žalost često popraćenog lošom sinhronizacijom na hrvatski. A i uči ju da se sama izbori sa svoj komadić neba. Ja sam pak ona koja pazi da niti jedan ne pretjera u svojim piljenjima, nešto kao middle manager, ona najgora pozicija, kada vas sa svih strana pritišću zahtjevima. I tako sam ja poštujući individualnost djeteta i pravo na svoje izražavanje, tu čarobnu formulu za polagano dopuštanje da vam se dijete pretvori u sve ono što ste nekada smatrali nemogućim, nakon zamolbi i oduševljenih prepričanih epizoda od djece iz vrtića, sama kupila jedan DVD sa četiri nevjerojatne djevojke koje se nazivaju Winx. Umjesto da ja objašnjavam o čemu je riječ evo citata djevojčice - kada počne pričati o njima, obuzima je ushićenje, a pogled joj se gubi u nekim daljinama: "Mama, Winxice imaju super moći, Bloom ima vatru, Stella ima Sunce, Tecna ima struju, Flora ima biljke, Musa ima zvuk, Layla struju ... to mi je tak super, izgledaju super. A zločeste vještice imaju štikle, prelijepe suknje, sve je puno šljokica, zaljube se, ljute se, pa se pomire... Ravnateljica ih dobro uči, malo je stroga, ali u redu, pravedna... male vile im pomažu... Super su mi, ne mogu ti objasniti kaj mi je tak super, ali jako ih volim..." Imaju cure i svoju pjesmu koja prevedena na hrvatski glasi: "Ako to želiš, budi i ti jedna od nas... moja ruka u tvojoj ruci..." Pjesmica je svako malo na usnicama djevojčice, a epizode jedinog DVD-a o Winxicama je naučila gotovo napamet, pa nas svako malo iznenadi nekim polu-pubertetskim Barbie odgovorom. Za nas su te sve mlade koke savršenih proporcija ostale pohranjene pod tim nazivom. Što se mene tiče, ne uživam u tim crtićima, za razliku od nekih drugih u koje se obožavam zajedno s djevojčicom uživiti. Pogledala sam na njezinu zamolbu s njom DVD, prepričala mi je sve epizode i stalno ih nanovo prepričava, nekad imam osjećaj da će mi glava puknuti od svih tih super moći i fantastičnih događaja. Za onu dozu muškog video kiča, naravno s puno (i)racionalnih argumenata, zašto je to bolje gledati od hrpe fifica kojima je izgled najvažniji, zadužio se neprimjetno Savršeni. Tako su sada u fazi Ratova zvijezda, a moje primjedbe o krnjem scenariju i neuvjerljivim dijalozima nemaju jačinu razbijanja čarolije, premda Mr. Perfect priznaje kako su starije epizode rađene za odrasle (čitaj odraslu djecu), a novije više za djecu. Meni dođe da puknem od smijeha, jer me futurističko-svemirska fantazija, ili bilo koja vrsta priče u kojoj su specijalni efekti važniji od priče, ne može obuzeti. Ako ćemo iskreno, i priče se, bilo o fificama ili ratnicima, uglavnom vrte oko istih tema, a u pozadini je uvijek borba dobra i zla. Što naravno u konačnici ima valjda neku životnu poruku. Ono što čini razliku je način pričanja priče, okruženje i (ne)slojevitost likova. Preuzimanje konkretnih slika i likova u svakodnevicu kod djevojčice, izgleda ovako... Na moju ljutnju zna reagirati rečenicom iz Winxa: "Baš si zločesta draga, zato te i volim... he-he" Ili iz Star Warsa preuzeta jezična formulacija: "Mama, znaš on ti je prešao na tamnu stranu" ili jučerašnja primjedba o ljubaznom konobaru koji je svojom reakcijom djevojčicu podsjetio na slugu: "Ovog konobara bi mogao oteti Lord Vader, jer on voli poslušne."

I za kraj jedna istinita priča iz života (takve su meni najdraže). Jedna mama koja je jako pazila da joj djevojčica ne padne pod utjecaj površnih Barbie-poruka, objasnila je svojoj djevojčici kako su te Barbie grozne, umjetne, kičaste i kako ih ona ne voli. Djevojčica je kao prava mala učenica, koja voli svoju mamu, odlučila biti kao i mama. I jednoga dana su slučajno pred izlogom ugledale Barbie lutku, djevojčica je zastala i rekla: "Mama, ona je strašno ružna zar ne? Mi ju ne volimo", a čeznutljivi pogled sa suzama u očima je govorio potpuno suprotno: "Ne želim iznevjeriti svoju mamu, znam da je umjetna, ali bih ju svejedno tako rado imala." Ova mama iz priče je doživjela "klik" u srcu i kupila djevojčici njezinu prvu i posljednju Barbie lutku. Ja sam priču preuzela i učila iz nje, premda je moja djevojčica odmah prepoznala i stala u obranu svog prava na kič. Puštam ju da uživa u svojoj dozi kiča, kao što ja imam svoju (Sex i grad, Kućanice), ali joj uz to otvaram i neke druge prozore i upućujem i na druge vidike. Ali to je jedna druga priča, ispričana i oslikana potpuno drukčijim jezikom. Nju ću ispričati možda već u slijedećem postu.

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

09.06.2010. Pale sam na svijetu

Ne znam sjeća li se netko od vas, ili je možda čuo za dječju knjigu Pale sam na svijetu. Ja sam ju upoznala preko moje starije sestre, koja ju je jako voljela. Meni kao djetetu je ta priča bila nekako daleka, možda i zato što nije bila direktno moja, a možda i iz nekih drugih razloga...
U svakom slučaju, koliko se sjećam, radi se o jednom dječaku koji se jednoga jutra probudi i otkrije da je sam u svom gradu. Obilazi razna mjesta, svugdje slobodno ulazi, uzima što i koliko hoće i doživljava svijet onakvim kakvim ga inače, ispunjenog ljudima ne može upoznati.
Ne sjećam se točno kraja, ali ako se ne varam, dosadi mu na kraju ta usamljenost i novostečena sloboda i budi se u svom krevetu sretan da nije sam na svijetu...
Tridesetak godina kasnije, čitam jedan blog u kojem blogerica opisuje svoj povratak iz inozemstva u domaju, i piše kako ju nije umorila niti gradnja kuće, niti sve što zahtjeva takav veliki povratak s malim djetetom, već razni jezici i komentari, iliti čakule kako kaže ta splitska Rimljanka, Dalmatinka u srcu. Odlučila se na život u Dalmatinskoj Zagori ili Vlajlandu, kako duhovito naziva taj kraj po percepciji svoje okoline, i naišla na osudu. Moli u postu da ju familija ostavi na miru, da ju puste da svoj plan i uvjerenja živi u miru.
Teško je biti drukčiji i izdvojiti se po bilo čemu, jer to znači izazvat okolinu, koja često u tuđim postupcima prepoznaje svoje slabosti. Nisu naravno svi takvi, i hvala Bogu da ima dobronamjernih ljudi koji unatoč nerazumijevanju prihvaćaju tuđe stilove života. Ali takvih je na žalost jako malo.
To su ljudi koji su vam u stanju reći svoje mišljenje, koje se možda potpuno razlikuje od vašeg, ali vas neće osuđivati ili procjenjivati, već će poštovati vaš izbor.
To je onaj stav o kojem Gibonni pjeva na svom zadnjem albumu, to je Toleranca...
Blogerica nije navela (što je razumljivo s obzirom na formu bloga) kakav je bio stav njezine bliže okoline i je li imala podršku svojih najbližih, supruga, roditelja, braće...
Kažu da se čovjek rodi i umire sam. Ako život gledamo kao stalno rađanje i umiranje, nekih naših stavova, odnosa... ispada da smo u životu više puta osuđeni biti sami. Pogotovo ako smo odlučne i iskrene osobe koje svoje stavove provode bez obzira na neprihvaćanje okoline.
Ipak, i na porodu i na samrtnoj postelji, netko je obično uz nas... roditelj(i), djeca, netko kome nešto značimo... i premda smo sami u smislu da samo mi osjećamo u potpunosti svoje tijelo, duh i dušu, glasovi drugih dopiru do nas i to je taj osjećaj prepoznavanja svijeta... Koji može biti i obrnut, kada u buci i najvećoj vrevi i gomili ljudi nismo prepoznati, i osjećamo samoću.
Ljudi su oduvijek živjeli u zajednicama, u društvu... kako bi se obranili od nepogoda, kako bi se udruženim snagama zajedno borili i podržavali. Kasnije su zajednice dobile formalnu dimenziju udruživanja zbog osjećaja naklonosti, prijateljstva, ljubavi... ili pak zbog računice, osjećaja sigurnosti i društvenog statusa. Postoji li neki prijelomni trenutak koji je dao za pravo zajednici da ocjenjuje pojedinca, ili je to nekakv logičan slijed i cijena koja se plaća, ako se pristaje na život u zajednici. I što znači pristati na život u zajednici? Mi smo rođeni kao dio neke zajednice i to je datost koju više ili manje prihvaćamo. Ili gradimo obrambene mehanizme kojima se zaštićujemo od te zajednice bez koje navodno ne možemo.
S vremenom možemo birati i sami određivati s kime ćemo se družiti, kome ćemo pokloniti svoje povjerenje, a kome ne. I premda to zvuči jednostavno, čim se vežemo u neki savez, vučemo sa tom osobom i svu silu svih drugih koje ta osoba ima oko sebe. Ali ni to nije tako strašno... puno strašnije je kada ta osoba sa sobom donese uvjerenja i odnose koji vas osuđuju, jer niste isti, jer ste drukčiji, jer ne razmišljate i ne osjećate kao ona.
I tu nastupa osjećaj Paleta koji je sam na svijetu... može birati što će čuti i uzeti, može čuti i glasove koje neće uzeti k srcu i raditi po svome... Ali to više nije svijet u kojem se iskreno komunicira, to su argumenti za i protiv, ili glumatanja da se prihvaćamo.
Jeste li ikada podržali osobu koju volite, a s kojom se ne slažete u njezinim stavovima, zato što vjerujete da živi svoja uvjerenja koja poštujete. Vjerujem da jeste... A jeste li to pravo dali i osobi koju ne volite? Ili ju možda čak i mrzite?
Tu se, naime otkriva mračna strana ljudskog roda. Ako se možda još uvijek pitate kako je bio moguć holokaust, ratna mučenja i silovanja, razaranja, osvećivanja u ratnim (ne)prilikama kada vas bivši kolega s posla ubije jer ste mu nekada davno uručili otkaz... evo mog razmišljanja o tome.
To je zloća u ljudima koja čuči i budi se osnažena mržnjom... jer ste drukčiji, jer ste svojim načinom života potaknuli nešto neriješeno u drugome, a puno lakše je okomiti se na tog drugog nego pogledati u sebe... A ako redovito ne osvješćujete svoju mračnu, svoju griješnu stranu (to je ujedno odgovor i o grijehu s kojim se rađamo) i ne radite na njezinoj svakodnevnoj duhovnoj higijeni, zloća vas sasvim nježno i neprimjetno, sa masu racionalnih argumenata, polako obuzima.
Zloću nije uvijek lako prepoznati, jer je skrivena i nije usmjerena prema svim ljudima. Najveći ubojice su osjećali ljubav i nježnost prema vlastitoj djeci, roditeljima, supružniku... ali neke druge su bili u stanju mrziti i uništiti.
I to je princip svih mržnji i ratova... ta dijaboličnost... I njezino (ne)prepoznavanje i (ne)priznavanje kod sebe i drugih.
Ako se nađete na vjetrometini takve zloće, osjećate ju kao nepravednu, a srce vam se nije zarazilo mržnjom, već samo tugom i očajem... predivno je ako vas netko prepozna u tome i stane uz vas, na način koji vi doživljavate kao podršku, u momentu kada ste slabi i napadnuti (čak i ako vas ne razumije). To ne mora nužno biti osoba za koju smatrate da vam je najbliža, to može biti netko sa strane, neko malo dijete ili anđeo koji vas čuva i kojega Bog šalje da se ne utopite u samoći. To su vam onda pravi prijatelji koje otkrijete u takvim situacijama. Nije čak niti nužno da su fizički kraj vas... možete ih osjetiti u srcu jer znate da su s vama... uvijek... ne samo onda kada vas razumiju i prihvaćaju uvjetno.
To je bezuvjetna ljubav, ona od Boga... Zato ju možda tako rijetko osjetimo na ovome svijetu i zato povremeno poželimo biti sami na svijetu... baš kao Pale.

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

21.05.2010. Varšavska-intuitivno

Kaže Mani Gotovac u povodu predstavljanja svoje nove knjige pod nazivom Fališ mi, kako bi ljudi sami sebe trebali više kritički sagledavati, umjesto da hodaju svijetom uvjereni u svoju... ne znam koju je riječ upotrijebila, ali u svakom slučaju vezano je bilo uz neku neprikosnovenu ispravnost vlastitih stavova i uvjerenja. Slažem se s time. Ako se ne preispitujemo, već samo iznosimo svoje stavove kao konačne i nepogrešive, loše nam se piše. Preispitivanje ne mora značiti odmah i odustajanje ili mijenjanje mišljenja, ali vjerujem da osvješćivanje i sagledavanje iz različitih perspektiva, obogaćuje, uči toleranciji i smanjuje agresivnost.
Probati ću to sagledati na jednom primjeru koji me ovih dana zaokuplja.Naime, pratim prosvjede u Varšavskoj koliko mogu i čekam naivno Dnevnik HTV-a, premda slutim da će prve predugačke vijesti biti posvećene sramotnim prepucavanjima u Saboru.
A meni se kao najvažnija vijest ovih dana iz domaje čini upravo Varšavska. I premda čitam i slušam razne argumente s jedne i druge strane, htjela bih se osvrnuti na dojam koji ostavljaju prosvjednici i svi oni koji stoje na drugoj strani zida, bilo da se smatraju (ne)odgovornima ili čitavu investiciju vide kao legitimnu . Ne volim stvari promatrati crno-bijelo (što ne znači da to povremeno ne prakticiram), ali mislim da bi, po dojmu koji na mene čitav slučaj ostavlja, osim prerađene pjesme prosvjednika Zagreb te zove i druga poznata pjesma starih Prljavaca, jako dobro pristajala. Kako ne smatram sve općepoznatim i ne znam kojoj publici se sve obraćam, mislim na pjesmu Crno-bijeli svijet.
I sad dolazim na sklizak teren....Kad je čovjek uvjeren, ili želi biti uvjeren u nešto, onda argumenti mogu biti samo dijelom od koristi, ali zapravo se radi o doživljaju u kojem je satkano puno toga, od ljudskih i političkih uvjerenja, raznih socioloških i psiholoških utjecaja, do onog, po meni najvažnijeg, a to je ona unutarnja intuicija, nastojanje da ostanemo sebi vjerni, a naziva se i savješću. Zvuči kao neka najviša nepovrediva instanca, kao i istina ili ljubav, a zapravo je u praksi prilično nejasno ili netransparentno o čemu se radi. Često čujemo od nekih moralno diskutabilnih ljudi kako su samo slijedili svoju savjest. Očito ima različitih savjesti i različitih istina. Ili se samo radi o različitim načinima kojima se one više ili manje njeguju kao vrijednosti.
Ali da se spustim s ovih teoretskih visina na ulicu, i to na trenutni zagrebački simbol svih ulica koje postaju poprište prosvjeda ili pobune. Meni se čini (a dozvoljavam da mi se krivo čini) da su pitanja i prosvjedi u Varšavskoj više usmjereni na KAKO?(se nešto radi), nego na ŠTO?(se radi). Koja u slijedu tih pitanja traže i odgovor na pitanje TKO?(nešto radi).
Vjerujem da je većini građana Zagreba stalo da se grad obnavlja, održava, razvija...da bude mjesto ugodnog življenja. Ja već zadnjih desetak godina ne živim u njemu, ali me veseli svaki novi kvalitetan i transparentan urbanistički pomak, kao što me žaloste oronule fasade i zapuštenost. Ako samo kratko zanemarimo politiku i profit (stvarno naivno, ali idem probati) radi se o različitom poimanju napretka. Doživjela sam na potpisivanju peticije protiv gradnje HOTO Grupe u centru Zagreba i ljude koji u tom slučaju nisu direktno vezani ni uz politiku niti uz investiranje, i kažu da to smatraju dobrom projektom, jer će se konačno taj dio urediti.
I naravno da svatko ima svoje argumente i uvjerenja i mislim da ih nema smisla puno secirati, jer na žalost rijetko doživim da netko odstupi ili makar i malo popusti od svojih uvjerenja uslijed argumentacije. Kritika je neophodna, a samokritika još više.
Kako dakle s argumentima neću daleko stići, bacam se na razne dojmove, na ono što je teško opisati, ali ostavlja snažan osjećaj u meni.
Ljudi koji se bune, ne samo sada već i ranije, djeluju mi kulturno (glumci koji čitaju pjesme), obrazovano i elokventno (dečki koji to predvode dobro poznaju zakon). Prosvjedi su mirni, dobro organizirani s jasnim zahtjevima nisu agresivni i divljački. Vođe prosvjeda drže situaciju pod kontrolom i mole sudionike da ne provociraju nikakav oblik nasilja jer oni (druga strana) to žele. Transparenti su jasni i duhoviti (zapravo tragikomični zbog izvornih autora citata). Odnos s policijom (koji je inače uvijek problematičan) je riješen mudrim pristupom i najbolje se očituje transparentom koji ih naziva prijateljima i poziva na zajedničko djelovanje Čak i ako svatko ostane pri svojoj poziciji, ovakav stav umanjuje moguće tenzije suprotstavljenih strana
Studenti koriste vrijeme noćnih straži za učenje, neki stariji stanovnici im pružaju podršku noseći im hranu i piće... Neki ih i psuju jer ne mogu s autima parkirati tamo gdje su htjeli....
I moj intuitivni osjećaj mi kaže...konačno jedna građanska inicijativa koja kaže dosta.
Ne znam točno opisati što je drukčije, ali nedavne prosvjede studenata na Filozofskom fakultetu u Zagrebu nisam mogla tako intuitivno osjetiti kao neki jasni dosta.
I tu stupa crno-bijeli pogled. Moram se čuvati. Prije nekih petnaestak godina bila sam na prosvjedu za Stojedinicu. Naravno, reći će odmah neki...bilo je to nešto drugo....Uvijek je nešto drugo, ali je bunt upućen protiv neke nepravilnosti ili nelogičnosti. Često su one pravno legitimne. Ali nisu dojmovno. I nije niti tamo sve bilo crno-bijelo, pokazalo je to vrijeme. Glas novinarske Edith Piaf (vrapčića) mi je kasnije postao prilično neslušljiv, premda vjerujem da je bio tada iskren. I neki drugi su koristili situaciju, ili barem pokušali... Uglavnom, tada u tom trenutku bilo mi je jasno da svojim sudjelovanjem ne podržavam sve ono što stojedinica tada (ili sada) predstavlja, već dajem svoj glas za prostor koji je obilježio meni nešto vrijedno i važno u mojoj mladosti. Ne mislim da je demokracija danas ono što je bila u staroj Grčkoj, jer su ju tada vodili filozofi, a danas ju vode navodno političari. Demos su predstavljali mudri i obrazovani. Ne kažem da ih danas nema, ali ih ja na svom modernom crno-bijelom televizoru ne vidim. Možda sam i ja žrtva podjela. Možda mi se servira najgore od njih, pa vidim polupismene ministre koji se razgovaraju baš kao kauboji iz dječjih igrica, premijerku koja predlaže da se saborskim zastupnicima ukine besplatan javni prijevoz (koliki je postotak od njih koji se voze javnim prijevozom, što je sa skupim službenim autima-tko je tu lud?), saborske zastupnike koji se bave govorom u metaforama dok egzistencijalni problemi muče one koji nemaju vremena za jezične dubioze. Gradska uprava i gradonačelnik skupa s nekim investitorima su možda stvarno radili sve po zakonu, ali koji zakon će mi moći objasniti bahatost u komunikaciji i postupcima, ako želim ostati samo na svom dojmu i intuiciji inspektora Columba, koji nema uvijek dokaza, ali ima osjećaj za nanjušiti ubojicu....
Bio bi red spomenuti i Crkvu u Hrvata, jel tak? Jučer čitam neki komentar kako Crkva u vezi Varšavske šuti, ako izuzmemo pravoslavnu Crkvu, koja u ovom slučaju ima probleme zemaljskog urbanizma, a i ne bi se mogla smatrati glasnogovornikom Crkve u Hrvata.
Ako slušam dojmove svoje nutrine, vidim i u njoj i oko nje crno-bijele podjele. Službeno je puno ovčica tamo, a crne ovce su u ovom slučaju kako one napredne, koje odvajaju vjeru od često prozivane kvarne institucije (što god to u ne-podudaranju katoličke vjere i svih osobnih interpretacija značilo) tako i one nedosljedne u samim vodećim redovima.
I na kraju, nadam se da će ova građanska inicijativa i prosvjed polučiti neke dobre pomake.
Ne samo u smislu da će se projekt zaustaviti (ako je sve legitimno i ako problematičan referendum može biti kvalitetno proveden, neka se poštuje) već puno više u smislu da polako uvede kulturu kontinuiranog dobro osmišljenog i vođenog djelovanja građanskih inicijativa i udruga, pa i prosvjeda u Hrvatsku.
Ne razjarenih agresivaca koji onda gube na jačini svojih zahtjeva (ako je netko jučer gledao prestravičnu Hloverku u Otvorenom na temu ustavnih promjena s obzirom na seksualnu orijentaciju kojoj su se gosti kao i obično sami prepucavali, može znati o čemu pričam),već dobro potkovanih sudionika u raznim područjima.
Najviše u području međusobnog uvažavanja, čak i onda kada stoje na potpuno različitim pozicijama.
Ne treba nasjedati na provokacije,treba biti oštar i jasan u svojim stavovima i provesti ih po mogućnosti bez agresije. Dokaz kako ćemo dok to ne ostvarimo čitati crno-bijele tekstove i gledati crno-bijele televizore (bez obzira na tehnološka čuda) je i ovaj moj tekst u kojem mi nije u potpunosti pošlo za rukom sve aktere kritički sagledati. Barem ne emocionalno. Zato nudim iskrenost kao utjehu. Vama i sebi. Je li to danas dovoljno, ne znam...

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

09.05.2010. Majko moja!

Nevjerojatno kojom brzinom i smjerom lutaju moje misli zadnjih dana. Jedva uspijem i sama poloviti neku poveznicu ili smisao, a kamoli da smislim neku zaokruženu i izdvojenu temu... Da ne spominjem kako mi sjedenje-poluležanje za novim Barbie laptopom (tako ga zovem od milja zbog savršenih minimalnih proporcija, boje i atraktivnosti) uglavnom završi više u čitanju, nego pisanju.
Da skratim... Jučer sam se sjetila kao sam prije x godina u ranoj mladosti za Dan grada Zagreba proživjela jedan nemili događaj. I kako mi je taj datum nekim čudom ostao urezan u pamćenje. Meni, kojoj u pamćenju ostaju mirisi, boje, osjećaji i samo poneki datum, uz veliki trud mozga, koji nije naviknut na brojke. I onda mi misli, po pravom obrascu tijeka svijesti odlutaju do mog rodnog grada Zagreba. I odem malo prošetati virtualno Zabregom, kako sam ga zvala u vrijeme svog ranog djetinjstva. I onda shvatim da taj Dan mog rodnog grada već x godina nije na taj datum koji sam ja zapamtila. Danas se na taj dan obilježava samo pobjeda nad fašizmom i ulazak partizana u Zagreb, na kraju Drugog svjetskog rata.
A Dan mog grada slavi se 31. svibnja, kada je ujedno i Dan branitelja grada Zagreba (ovaj puta su u pitanju drugi branitelji, koji su branili grad od ostataka onih prvih). Na taj dan slavi se i Blagdan Majke Božje od Kamenitih vrata, koja se smatra zaštitnicom Zagreba.
I onda me tijek misli o Zagrebu obavezno odvede prvo u sjećanja. I obećam samoj sebi kako neću upasti u nostalgičarsku jadikovku o nekim drugim vremenima kada se u Zagrebu navodno živjelo urbanije, kako su ga došljaci izmijenili i kako ga sve manje prepoznajem... jer ne želim upasti u klišeizirani model nekih dobrih starih vremena i prijetećih novina i teorija zavjere. Držim se negdje na pola puta između objektivnih promjena i subjektivnog doživljaja.
I onda iz prošlosti, skliznem u sadašnjost. Zar nisam ja svojim odlaskom u neki drugi grad isto od sebe stvorila došljaka i ostavila mjesto nekom drugom došljaku u svom rodnom gradu? Nisam morala otići da nisam htjela i nepošteno bi bilo reći da sam otišla jer su me neki novi otjerali. Našla bih neki posao, neki sam i imala, makar nije bio stalni.
Zanimljivo je održavanje veza sa prijateljima u domaji. Odlazak nije samo moja percepcija, postoji i njihova percepcija o mom, našem, odlasku.
I kakva god ona bila, gotovo svi traže, direktno ili indirektno, da ju objasnim. I svi ju (svjesno ili ne) vrednuju, naravno iz svojih pozicija. Čak i kada razmišljaju o našim okolnostima. To je ljudski i kao takvo, što bi rekao pjesnik, nije mi strano.
Oni koji me zbog toga nisu odbacili, nakon prvotne faze mog ushita i njihove skepse, uslijedila je faza objašnjavanja, propitivanja, a na kraju i prihvaćanja.
Uz današnja sredstva komunikacije i malo truda s obje strane, prijateljstva se mogu sasvim lijepo njegovati. Ljetni odmor u domaji je jedino malo duže vrijeme kada se duge ljetne noći koriste za sve ono što se kroz godinu nije stiglo doznati elektronskom poštom, telefonom, kratkim susretima, ili pročitati na blogu.
Tu leži dijelom i razlog postojanja mog bloga... da me i moji iz domaje, koji me još žele, mogu mislima pratiti...
A kako to biva u životu, ima i prekinutih odnosa zbog odlaska iz domaje.
Premda se nekada pitam je li odlazak bio presudan, ili se radilo o nekom drugom razdvajanju, kojem je moj odlazak služio samo kao izgovor?
Možda nisam niti bila do kraja prihvaćena, ali sada imaju razlog da mogu reći: "Ovdje joj nije bilo dobro, pa sretan joj put", ili da me, prije nego čuju moj odgovor na pitanje: "Kako možeš s tim Austrijancima?"(koje, usput poznaju samo po pričama, a niti ne znaju da se družim i s drugim narodima), obavijeste kako oni nikada ne bi mogli živjeti negdje drugdje, premda žive u mom rodnom gradu, koji nije i njihov rodni grad.
Ali sve se to da nekako svesti na mjeru prihvaćanja ili odbacivanja.
Nego, danas je Majčin dan. A majke (kao uostalom i očevi) su nešto što se ne bira. I dobro je tako, jer kuda bi nas dovelo biranje vlastitih roditelja?(retoričko pitanje, ne se zanositi)
Ono što, po mom uvjerenju, možemo odabrati je one obrasce ponašanja koje su nam roditelji usadili kao nama prihvatljive i odbaciti one modele, koji nam se ne čine dobrima za nas. Ljudi koji prednost vole pripisivati genetici, ne slažu se sa tim slobodnim odabirom. Meni su, i iz mog životnog iskustva, u tom pogledu vlastitog odlučivanja o tome kako ćemo reagirati kao ljudska bića, vrlo bliska razmišljanja Viktora Frankla.
Puno toga nam je dano kroz navike i obrasce. I od toga ne treba (uvijek) bježati. Prousta i potragu za izgubljenim vremenom volim povremeno osvijestiti. Ali postoji i ona druga strana... Potraga za još neproživljenim vremenom. A ta potraga, kod mene, bježi od klišeja.
Oni klišeji o majkama kao toplima, brižnima i uvijek za nas prisutnima stavljaju u drugi plan majke koje kontroliraju, emocionalno ucjenjuju i ne prihvaćaju u konačnici svoje dijete.
Ja više volim govoriti o, uvjetno rečeno, muškom i ženskom principu djelovanja. Premda je i to jedna nes(p)retna generalizacija, koja mi služi samo kao pomoć da neke pojave jasnije sagledam.
Nedavno sam na jednom seminaru, voditeljicu seminara upitala jesu li priče o njegovanju bolesnih ili starih i umirućih, uglavnom ženske priče?
Simpatični stariji polaznik seminara gospon-šarmer se na samo moje pitanje promeškoljio s negodovanjem. Voditeljica mi zbog rodne ili ne znam koje korektnosti, nije dala jednoznačan odgovor, premda sam kasnije u referatu na osnovi istraživanja, dobila potvrdan odgovor na svoje pitanje.
Mislim da sam prije godinu dana, kada sam držala jedan govor povodom Majčinog Dana spomenula i taj majčinski princip, koji sam tada opisala i kao princip koji mogu u sebi imati i žene i muškarci, sa ili bez djece.
I zapravo mi se iskristaliziralo da se razni principi, kako oni pripadnosti nekom gradu ili zemlji, društvu ili obitelji, ne moraju odvijati u nekim zadanim ili najčešće življenim okvirima. Jedan došljak može osjećati za neki grad možda i više od onih koji su rođeni u njemu. Uzmimo za primjer gospona Bandića. Hm, možda ne treba pretjerivati ni u čemu, pa ni u prihvaćanju novoga bez mjere, ali vrijedan je pažnje i sam pokušaj... Idem se maknuti od meni, ne previše bliskih, političara u druge sfere, Kao što su... majka i otac posvojenog djeteta. Ili muškarci sa ženskim principom. Ili žene s nekim muškim principom.
I ako tako gledamo, onda je manje važno svira li za Dan grada Zagreba i Dan branitelja Thompson ili Prljavci (premda bi meni Gibo bio najdraži).
Sjetit ću se Majke Božje Kamenitih vrata i zapaliti svijeću za jedan susret koji sam tamo doživjela. A nije bio inspiriran ni gradom, ni zemljom, ni prijateljima, ni familijom... A opet sve to omogućilo ga je. Zavapit ću onu spontanu, koju djeca (velika i mala) obično izgovaraju kad se nađu u nedoumici, što je ujedno i preporuka onima koji ne razumiju o čemu je ovaj post:
"Majko moja!"
Sami odaberite koja... ona vaša zemaljska, ona domovinska, ona Božja ili neka sasvim druga...
Povremeno je dobro zavapiti i pokušati shvatiti, čak i ono neshvatljivo i teško opisivo.

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

25.04.2010. Ona lebdi...

... već deset godina, po našem ovozemaljskom vremenu, negdje među anđelima na Nebu, po našim ovozemaljskim slikama. I tu obično prestaju naša razmišljanja o njezinoj sadašnjosti ili budućnosti (opet naši pojmovi). Više se bavimo sobom otkada nas je napustila, o tome kako nam je ostavila prazninu, tugu, bol. Povremeno se sjetimo i zaplačemo, pokušavamo ju ne zaboraviti, nju tako jedinstvenu, čije mjesto ne prepuštamo lako.
A ona je bila puna života i humora, puna veselja, pa nam se to onda čini još više tragičnim. Njezina djeca sjećaju je se samo mutno i po fotografijama, moja djevojčica ju nije nikada upoznala, premda moli za nju prije spavanja.
I opet razmišljamo o nama...
A ja danas želim razmišljati samo o njoj, o njezinoj duši koja možda lebdi, a možda je u nekom potpuno drukčijem obliku od bilo kojeg, koji sam u stanju zamisliti. Osjeća li nas na neki način?
Kako provodi ono što mi zovemo vrijeme? Postoji li još uopće, osim u našim sjećanjima? Opterećuju li i nju ta vjerska pitanja ili je uronjena u svijet bez dvojbi, nedoumica, nesigurnosti?
Želim o njoj razmišljati bez tuge, jer sam odtugovala.
Isprobavam još jednom mogu li prepričati naš zadnji susret bez da zaplačem - Nekoliko dana prije smrti, u zadnjem stadiju raka, koji je već prešao i na mozak, na bolničkom krevetu zamolila me da popijemo zajedno čašu šampanjca.
Danas znam da je to bio trenutak kada sam nesvjesno odlučila biti s umirućima zato da naučim kako biti uz njih. Tada nisam znala, danas bih otišla po šampanjac i ispila ga s njom. Ipak sam joj rekla kako ju jako volim, a ona me pogledala duboko u oči i zahvalila.
Evo, napisala sam i nisam zaplakala. Ne zato što to ne bih htjela ili zato što sam zaboravila, otvrdnula. Polako shvaćam tajnu...
Otkad su moj posao i ispraćaji umirućih, doživljavam taj pogled često. I znam ga uzvratiti. Neki me uopće ne razumiju, ne shvaćaju kako to mogu raditi. Samo zato što nisu dublje zagrebli.
Baš zato što neizmjerno volim život, osjećam potrebu upoznati ga i bez straha živjeti.
Čak i ako to podrazumjeva ponovno oživljavanje slike moje pokojne šogorice, koja me prije smrti moli da zajedno popijemo šampanjac.
Danas pijem za nju, nazdravljam za njezin život negdje drugdje i naš ovdje.
Bojim se samo za sve moje drage, koji su je poznavali i koji će čitati ovaj tekst... možda će ih rastužiti, možda će zaplakati.
Ali suze su dobre, čiste dušu, a kad jednom budu isplakane, opet rade mjesto za osmjehe. I onu pravu sreću, koja je po meni moguća tek nakon potpunog suočavanja s tugom.
U tvoju čast, draga moja... smijem se danas s tobom, ne zato što si umrla, već zato što živiš... Zauvijek.

Bezbroj puta si me nasmijala do suza, dok si bila tu, s nama. A sada je vrijeme da me kroz suze nasmiješ...

Nazdravljam u tvoje ime! Ispijam šampanjac koji prije nismo uspjele ispiti.

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

18.04.2010. "Kad si već na nogama...

... daj mi molim te dodaj... sok, pivu, knjigu, deku, vestu... možeš odmah i poravnati sliku, ispeglati veš, ofarbati zid..." U redu, malo karikiram s ovim krajem, ali poanta ovakvog verbalnog i fizičkog zaskakivanja me nedugo nakon ulaska u jednu novu sredinu, ostavila bez teksta.
Od kuda potječe ta ideja da čekate trenutak da se netko ustane od stola kako bi otišao po nešto, a onda ga vi, onako usput, zaskočite svojim željama, nisam još do kraja dokučila. Koliko mi se čini, potječe od neke vrste lijenosti, komocije, gotovanstva zaskočitelja i spremnosti članova familije da budu uslužni (kad su već ionako na nogama, naravno), pogotovo ako se radi o roditeljima, koji bi za svoja ne više tako mala sunašca, sve napravili.
I tako sam se ja čudila, (jer se kod nas kod kuće nije puštalo da se stariji uopće dignu, a kamoli da ih se onda još zaskoči), pokušavala sa suautorom tog običaja razjasniti porijeklo i vrste zaskoka, strpljivo slušala argumentacije i objašnjenja, koja, po mom sudu, nadilaze vrijeme koje vam je potrebno da si sami nešto uzmete. I naravno pokušala otići ne u suprotnu histeriju i skakati na svaki zaskok, jer ako sam negdje u blizini i ako to nije postalo pravilo, dodati ću nešto.
Ali sam pomnim polu-znanstvenim istraživanjem zaključila da je to pravilo i da mu se nekako treba oduprijeti. Kako ga nisam uspjela pobijediti i kako sam već davno naučila da navodno ne mogu (i ne smijem) mijenjati druge nego sebe, tako sam se lijepo prebacila u grupu onih koji sjede. I čekaju... pravi trenutak, kada je netko na nogama, jer nije izdržao čekanje.
I tako ja sada lijepo sjedim i ako se netko slučajno digne od stola ili sofe, lijepo zamolim (to u ovom slučaju umjesto uobičajenih molim i hvala znači obavezno "Kad si već na nogama") da mi donese nešto što mi taj tren treba, a drugoj osobi je ionako usput.
Kako brzo učim, često znam i nadmašiti učitelja. Pa sam danas otišla i korak dalje u svom novonaučenom gotovanstvu.
Osobu koja je sjedila pokraj mene, zamolila sam da se kratko digne na noge. Nakon što se zbunjena osoba digla, spremno sam ju zamolila: "A sad kad već stojiš na nogama, možeš mi molim te dodati voće?"
Grozna sam, znam... eto materijala ako me netko hoće diskvalificirati... ne samo da nisam savršena, ona koja je uvijek korektna, draga, tolerantna... već sam nekada i savršeno proračunato zločesta... he-he!
Moram ići, baš je netko u kuhinji, a ja tak' žedna... A kad je taj netko već na nogama...

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

02.04.2010. Što (mi) znači nositi križ?

Korizma me ove godine, što zbog posla, što privatno, zaokupila pitanjem križa. Često se kaže da svaki čovjek ima svoj križ, a ja se znam onda pitati je li to neka utjeha onima koji se u trenutku ne osjećaju dobro zbog nekog problema, bolesti, gubitka... ili se radi o životnoj mudrosti kršćanskog porijekla, barem što se izričaja tiče. Što je to naš svakodnevni križ, imenujemo li ga tako i prepoznajemo onda u odnosu na Isusa ili zaobilazimo, stavljamo u neke druge nazive i zapravo nerado primamo, a kamoli grlimo kako to neki duhovnjaci i mistici preporučuju?

Danas (a i u ranijim vremenima, ali je to sa današnjim vremenom uvijek verbalno-misaona polazišna štaka) ima ljudi kojima Isusov križ ništa ne znači ili ga ne žele prihvatiti protestirajući kako oni nisu nikoga tražili (kao da ih je netko pitao da li će biti stvoreni) da netko preuzme njihov križ. I imaju naravno pravo tako misliti, osjećati, djelovati – to s ljudskom neovisnošću i pravom na sve živo i neživo neću danas obrađivati. Mene ne zanima (nije Bare jedini) ono što me kao vjernicu odvaja od tzv. ne-vjernika (taj pojam mi nije baš potpuno jasan), već ono što nas povezuje, bez obzira na različita uvjerenja ili polazišta.

Činjenica je da svi ljudi barem jednom u životu dožive neki životni križ. Ili možda znate nekoga tko ga nije tijekom života nosio? Tu ne računam ljude koji nisu svjesni svoga križa, premda nekada pomislim kako je to isto zanimljiva varijanta nošenja križa... Već čujem glasove koji mi govore kako je život krug, noć i dan, život i smrt, vječna mijena, pa je onda i taj križ nešto što je zapravo dio tog kruga. Ali to mi se čini jako općenito i moram se u maniri modernog (do kada će taj modernizam trajati?) ili suvremenog čovjeka pobuniti i zapitati što nas određuje pri odabiru križa (ako ga možemo birati) ili određuje li naš stav prema trpljenju ujedno i (be)smisao naše patnje? I zašto nam se čini da neki ljudi nose teži križ, potpuno nezasluženo, premda ne znam točno u odnosu na što, pretpostavljam na njihovu blagost i dobrotu, dok nam se kod nekih čini da ih križ zaobilazi, ili barem ne dotiče u punoj njegovoj težini?

Nedavno mi je jedna jako draga osoba vrlo modernog i otkačenog izgleda (od frizure do odjeće) potpuno mirno objasnila kako su razlike s njezinim suprugom, njezin križ. I premda sam uvjerena da se danas nije popularno žrtvovati za druge, očito postoje ljudi koji su spremni na to. I ne iz čiste pasivnosti ili neosvještenosti, već upravo suprotno, kao znak prihvaćanja križa. Što ne isključuje, barem u slučaju moje drage osobe, i sve pokušaje da se radi na promjeni i olakša svoj križ. Što je opet jedan novi križ borbe... To su oni križevi koje možemo odbaciti, ako ih ne želimo prihvatiti. Ali križ bolesti, gubitka ili vlastite smrti (ako se radi o bolesti ili teškom umiranju) nas ne pita prije, barem ne onako kako mi komuniciramo.

I onda često dolazi do jednog univerzalnog pitanja, kako vjernika, tako i ateista: "Gdje je taj Bog, ako ga uopće ima?" ili "Kako je mogao dozvoliti da mi se to dogodi, sve sam u životu radio-la onako kako to vjera nalaže." Pitanje pravde, zasluge, kazne... Stavlja li nam Bog križ, kako bismo mu bili bliži? Moje iskustvo je da sam kroz najteža vremena, bila najbliže Bogu. Ali to me ne može uvjeriti da Bog želi da patimo. Kad je patnja tu, prisutna, i Bog je tu, za mene. Tu je i kada sam sretna i zahvalna. Samo drukčije. Naša slobodna volja i zahtjevanje svih mogućih prava (ono na sreću nam je najsvetije) uzrokuju i dobro i loše u životu. Za dobro smo uglavnom spremni, premda se i onda rijetko opustimo, jer već znamo... nakon svakog dobra slijedi po zakonu prirode i nešto loše. Možda čak i istinito, ali potpuno drukčije proživljeno s Isusom kraj sebe, kažu oni koji su ga susreli.

Nekada se pitam, a rekli bi možda neki, i pomalo zavidim ateistima. Čini mi se da su neki od njih vjerniji svojoj nevjeri, od mene, koja sam sumnjičava i nevjerna svom Bogu, mučim se s njim, vjerujem, pa sumnjam, pokušavam shvatiti i prihvatiti ono što mi kroz naš odnos daje, čak i kad mi uzima. Taj paradoks prisutnosti i u boli i onoga što smatramo inače znakom nečije kazne, to mi je još uvijek dijelom nejasno. Kao i puno toga drugog... Ali mi vjera daje snagu (i to mi je isto nevjerojatno i neobjašnjivo) da vjerujem unatoč svemu... potpuno, i razumom i srcem i dušom. Ali vratimo se križu...

Dorothee Sölle (protestanti kažu kako nemaju papu, ali imaju nju) piše kako odabrati život, znači prihvatiti (zagrliti) križ. Djelovati prema sebi isjeljujuće, sebe, druge i Boga voljeti, znači po njoj, ugraditi i patnju u naš život. Prije toga trebamo sve učiniti da patnju izbjegnemo. Istovremeno trebamo biti svjesni da nema ljubavi bez patnje. Teško je to bilo shvatiti i Isusovim učenicima. U Markovu Evanđelju (8,31-33) dolazi do razgovora između Petra i Isusa u kojem ga Petar želi udaljiti od križa, kao pravi prijatelj poštediti patnje. Petar ne shvaća možda i taj mazohizam Isusa, pa ionako svi patimo u životu. Čemu još žuriti na križ. Isus reagira prilično grubo (moram priznati da me se ta Isusova jasnoća i zbunjenost koju ostavlja iza ne-jasnih rečenica oduvijek dojmila) i govori mu neka odlazi od njega, jer je u njega ušao Satan i nije mu na pameti ono što Bog hoće, već ono što čovjek želi. Čak i sa takvim jasnim stavom, Isus je na križu sasvim ljudski zavapio Bogu riječima: "Zašto si me ostavio?" I ako ga promatramo kao uzor, ili primjer kako treba prihvatiti patnju, očito je da je naš vapaj i sumnja sasvim ljudska i pripada nam. Zašto je loše ono što čovjek želi, nije dalje objašnjavao. Po svijetu kojeg vidimo možemo možda nazrijeti odgovore.

Pierre Stutz, još jedan protestantski mislilac, piše kako mu nema ništa gore od onih dobronamjernih pobožnih odgovora na patnju, koji mogu tako cinički djelovati. Jer smatra da je Božja volja živ čovjek. Biti živ, živući, dakle život u svojoj punini prihvatiti, u patnji i veselju, svađi i pomirenju, sumnji i povjerenju. Križ nije izvan nas, on je utkan u naš život. Križ i Uskrsnuće se nisu dogodili samo prije puno godina, već su prisutni u našoj, ljudskoj povijesti. I sadašnjosti. Možda toga nismo svjesni, s posebno je to vidljivo u praćenju teško bolesnih i umirućih, gdje se događa toliko puno iscjeljujućeg u obraćanju, pogotovo kada te situacije nisu opterećene neprimjerenom utjehom, već kada se o njima razgovara s ljudima.

Danas se sjećamo Isusovih patnji na križu. Možda će se neki tom prilikom prisjetiti svoje patnje (i to je ljudski). Jednako kao što je križ dio života, tako je (barem za mene) i Uskrsnuće završetak križa. Ne kao jeftina utjeha, već kao tajanstvena punina vjere. Kako god ju nazivali i koje god joj oblike i simbole pridavali.

Zato vam već sada svima od srca želim Sretan Uskrs! Radost života i pobjedu nad križem.

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

21.03.2010. Zašto me (između ostalog) nema – nedjeljna jadikovka "Nedjeljom u deset"

Imam puno toga za napisati, izbaciti, prokomentirati, ostaviti drugima na razmišljanje i požnjeti onda u komentarima plodove svog, nekad više, nekad manje uspješnog truda kroz pisanje. A pišem sve rjeđe, što nije dobro, jer mi se onda misli i ideje gomilaju u glavi i srcu i ako ih ne pohranim, bojim se da se ne raspuknem.
A zašto pišem sve rjeđe, je naravno, ključno pitanje... Ima tu dosta takozvanih objektivnih razloga jer uz prilično zahtjevan posao sa stalnim školovanjima (na stranom jeziku) i dodatni posao trenerice u klubu, muža, dijete, kućanstvo... jednostavno ne stignem. Ali sve bi se to dalo i nekako izvesti kada bi si pisanje stavila kao prioritet (prije bavljenja s djetetom, opranim i spremljenim vešom ili koliko-toliko urednim stanom).
I onda ja radeći neke takve navodno bivše ženske poslove (jer sad sve dijelimo, samo još nismo podijelili mozak na muški i zenski način obavljanja stvari) razmišljam i zamišljam kako vodim ugodni razgovor u stankovićevoj emisiji, a povod da me pozove je nesto u stilu: "Kako je biti moderan gastić i što ste sve postigli (mi moramo uvijek nešto postići takav nam je horoskop) u ne više tako dalekom svijetu?" I najvažnije: "Kako održavate vezu s domajom?"
I onda ja pričam kako smo došli, svoju priču o integraciji, prvo kao nezaposlene (ne)majke, pa zatim nakon duge borbe i kao zaposlene, s vremenom i prezaposlene (oprezno sa željama, neke se čak i ostvaruju), pa zatim o nekim usporedbama s mojim profesionalnim područjem bavljenja ovdje i u domaji, pa o nekim vječnim temama i novom kovu gastića i onome što je ostalo od stare slike i koliko one ovise o stupnju obrazovanja, a koliko su univerzalne... I onda si pomislim, kako sam blesava, jer si zamišljam razgovor kod Stankovića, umjesto da bacim misli na papir.
Volim gledati Acu, i gotovo su mi najbolje emisije o nekim ne tako poznatim ljudima čiji me obični životni stavovi često više oduševe od (pre)često pozivanih političara, nekih novinara ili drugih javnih osoba.
I onda me obuzme bijes, jer se sjetim svoje bolne točke i jednog od razloga zašto sve manje telefoniram i pišem, što blog, što mejlove.
Isto kako je Aco danas mom prvom uredniku u domaji Pilselu, postavio nekoliko pitanja, a ovaj je odgovarao pokušavajući se staviti u kožu Jadranke Kosor, tako ću i ja umjesto svojih izjava zamoliti Acu da mi postavi nekoliko vrlo važnih pitanja, od iznimne važnosti za svekoliko pučanstvo.

Aco: "Pa, da odmah na početku riješimo, zašto vas nema?"
Ja: "Presofisticirana sam."
Aco: "Kako to mislite?"
Ja: "Pa, kao što već vjerujem da svi koji prate medije znaju (a to su dakle i oni koji ih ne prate, ali onda nekako doznaju), jer to je od velike važnosti za ovo društvo, ja sam udana za Mr. Perfecta ili po naški Savršenog, koji je stručnjak za tehnička pitanja (iz svih područja) i inžinjer po vjeri.
I tako on brine o svemu što ima veze s tehničkim pitanjima, od održavanja auta do popravaka po kući i naravno našeg Interneta. Ali kao svaki pravi vjernik tehničke struke, ključna riječ je optimizacija.
Aco: "Možda da pojasnimo za naše gledatelje koji ne znaju..."
Ja: "Kako god da objasnim, vjerojatno neću doprijeti u srž tog duboko urezanog pojma u svaki pravi optimizirajući mozak, ali radi se, onako laički o tome da svaki proizvod treba po cijeni optimalno odgovarati onome što stvarno nudi, a ne dakle prodavati muda pod bubrege samo zato što se to fura. Dakle, to su tipovi koji se ne daju očarati reklamama, akviziterskim pričama, spotovima i sveopćom materijalističkom histerijom kupovine. Ne, oni gledaju sumnjičavo svaki novi proizvod, informiraju se, uspoređuju ga, testiraju i onda se odluče za neku drugu varijantu, koju onda opet prvo proučavaju, testiraju...
Aco (nestrpljivo): "U redu, mislim da smo shvatili, možete li prijeci na bit?" (ipak je on studirao pravo, vidi se, bistar momak).
Ja (pomalo uvrijeđeno - ipak sam ja žena jednog optimizirajućeg inžinjera, a ta kategorija je toliko obespravljena i neprepoznata, pa koristim šansu kratke medijske eksponiranosti, ne bi li malo progovorila o našim problemima): "Dakle, ja se svako malo ulogiram i neko vrijeme uspijem pregledati na brzinu mejlove ili prolistati blog, ali onda hoću nešto napisati ili prokomentirati i sve se sruši. Ali to nije ništa... pravi izazov su telefonski razgovori preko Inerneta. Prvo se okrene broj željene osobe, onda se uspostavi veza, ali tako da vi ne čujete osobu koju ste nazvali ili ona ne čuje vas, pa jedan urla... Halo? Halo? Tko je? Monoperajanka, jesi ti? – znaju oni već kako se iz inozemstva slabo čuje, ipak je to danas nemoguće, spojiti svijet s domajom.
Onda se prvi puta veza prekida, pa se uspostavi drugi puta. Ali onda nakon par minuta počne sve zatezati i pola riječi se ne čuje, pa jedan drugome vičemo... čekaj, sto si zadnje reeeekkaaaooo (ako je netko gledao Finding Nemo - razgovor Dori sa kitovima je otprilike najbolji opis kako to zvuči). Onda ja već polako gubim živce, o vremenu da ne pričam, djevojčica već nestprljivo tapće s nogama pokraj mene... I onda se opet uspostavi veza, počnemo konačno pričati, ali se onda odjednom sve bez upozorenja sruši, komp se zarcni i sve je kao mrtvo. I onda opet diži staru kantu (samo blesavi šminkeri mijenjaju te tehničke stvarčice svakih par godina, pravi kuleri su oni s pretpotopnom tehnikom, ali imaju ono nešto... njima ne trebaju glupi isprazni dokazi muškosti).
Aco (sa zanimanjem): "Jel, znači i ja sam jedan od tih tipova koji se moraju dokazivati? Baš sam kupio najnoviji model Nokie. Nego, ako sam dobro shvatio, odabranik vašeg života je po profesiji baš u toj branši, pa me to sve podsjeća malo na paradoks ili možda onu staru da postolar hoda u najlošijim cipelama."
Ja: "Bravo, Aco, znala sam da si dobar, zato se i zamišljam kod tebe u emisiji, jer znam da ćeš odvesti priču na pravu drinu..."
Aco: "Da ne ispadne da sad favoriziram svog gosta, volim ja biti i nezgodan prema njima... Pa što kaže Savršeni, možda ima neki razlog za to sve?"
Ja: "O, razlozi su posebna priča. Njih ima na stotine. I kad god nešto ne funkcionira postoji neko savršeno logično rješenje, koje se znanstveno i parametrima može dokazati i objasniti. I svaki puta je neko drugo u pitanju, a ja glupa i isprazna duhovnjača, ne želim se baviti tim tehnikalijama i dođe mi da glasno zaurlam... što ću sada gospodine Aco i učiniti u vašoj emisiji. Jer sam vidjela da je i Pilsl donio istoimenu knjigu, a ista se stalno spominje i u jednoj kulturnoj emisiji svaki tjedan po pola sata... J**E MI SE O RAZLOZIMA, TEHNIČKIM OBJAŠNJENJIMA, OPTIMIZACIJI PONUDE I CIJENE. Ako se uskoro nešto ne promijeni, pozvati ću najskupljeg ponuđača telefonske FIKSNE mreže (na ovu riječ Savršeni vadi češnjak i križ) i dati ugraditi nemam pojma što, ali nešto najskuplje i najneoptimalnije što će mi omogućiti da razgovaram, surfam i ono malo slobodnog vremena što imam ne provedem derući se u neku slušalicu od telefona, koji to zapravo nije i Tesla se vjerojatno okreće u grobu, ne zato što mu je drugi maznuo proizvod, nego što je kvaliteta lošija od njegovih prvih prototipova.
Aco: "I što biste poručili na kraju ove naše nedjeljne emisije mladima?"
Ja: "Dragi mladi, a posebno mlade... ono što vam želim reći...... O, ne... zvuk nestaje, počinje se rušiti.......... Halo, halo? Čujemo se???"
Aco: "Dragi gledatelji, izgleda da nam je pukla veza, jer je naša gošća u studiju bila prisutna putem današnjih fantastičnih mogućnosti mobilnog Interneta. Šteta što nismo čuli poruku za kraj, ali zamoliti ćemo je da pošalje pismo po golubu pismonoši, oni su ipak pouzdani, makar ne toliko brzi... To je bilo sve za danas, lijepi pozdrav i doviđenja za tjedan dana."

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

27.02.2010. Rođendansko kazalište lutaka

Danas, u zoru prije šest godina se rodila naša djevojčica. Ako ćemo preciznije, ja sam je rodila, a Savršeni se brinuo o logistici, mojem disanju, pratio me i na kraju djevojčici prerezao pupčanu vrpcu i grijao njezine hladne ruke. Dakle, rodili smo je...Meni je, osim izdržljivog početka sve do njezinog pojavljivanja, bila noćna mora, a Savršeni je to sve doživio kao prekrasan doživljaj, od početka do kraja. Toliko o perspektivama i interpretaciji. Ali najvažnija je ona koja ove godine kreće u školu i jako je ponosna na svoje godine, ono što već zna i veseli se školi jer postaje za pravo velika.
Dani do rođendana su se brojali već nekih zadnja dva tjedna, a u četvrtak u jutro nas je presrela susjeda s poklonom za djevojčicu. Zapamtila je što djevojčica voli u jednom razgovoru koji smo nedavno vodili i jako ju razveselila. Toliko o predrasudama o hladnim Austrijancima, premda moram priznati da još uvijek ne znam sve susjede i dalje od Dobar dan i doviđenja se ne trudim ni sama. Zato svi uredno komuniciramo mejlovima, kad god nešto treba riješiti. Moderno doba ne?
Ali vratimo se djevojčici, rođendanu i poklonu. Djevojčica je očarana kazalištem lutaka i stalno nam priprema po kući neke predstave s malim likovima koji se stave na prste, izmišlja neku pozornicu, skriva se iza stolaca i nekog okvira iz Ikee kojeg namješta na nešto povišeno i priča nam priče. Kad toj njezinoj ljubavi dodam svoju neispunjenu želju iz djetinjstva da imam malo pravo kazalište lutaka, koju sam ponovo (ne)prežalila dok sam u ranoj mladosti čitala Bergmanovu biografiju u kojoj on opisuje svoje prvo kazalište, pa još činjenicu da je jedna baka u mladosti radila u kazalištu lutaka...zaključila sam da je djevojčica, dijelom zbog genetskih dijelom zbog (njezinih i mojih) emocionalnih sklonosti prema pričama, prava osoba za jedan bajkoviti svijet lutaka.
I odlučili smo ju danas u jutru iznendaiti s velikim poklonom, pravim drvenim kazalištem sa vratašcima koja se otvaraju i drže čitavu konstrukciju stabilnom, prozorom za lutke, zavjesicama, pozadinom koja se mijenja...
Ali naša djevojčica je već vrlo uspješna glumica i jučer nakon vrtića je došla do nas i objasnila nam pogledom mladog Werthera: "Znate što, meni srce toliko jako lupa, da se bojim da će mi do sutra iskočiti, pa mislim da je bolje da mi poklon date odmah, jer neću moći od uzbuđenja spavati, a i bojim se da ću vas u jutro vrlo rano probuditi". Ovaj zadnji dio s buđenjem je Savršenom bio vrlo uvjerljiv razlog da ode u podrum gdje smo sakrili veliku kutiju.
Onda smo u maniri dosljednih roditelja koji poklone nikako ne daju djetetu prije rođendana, zaključlili kako je zapravo već sve počelo jučer na večer, pa smo imali neku vrstu rođendanskog bdijenja i prisjećanja kako je Savršeni krenuo na plivanje, a ja se taman uvalila gledati epizodu Prijatelja kada mi je puknuo vodenjak. Te sve pojedinosti su djevojčici nevjerojatno zanimljive i svaki puta nas ispituje do pojedinosti o okolnostima.
I ond je došao najuzbudljiviji trenutak. Djevojčica je prvo gledala, šutila, nije mogla vjerovati, a onda je počela cika, vriska, valjanje po podu i izjave "Hvala, hvala vam puno, to sam si oduvijek željela".Mene taj njezim polako i razgovjetno izrečeni oduvijek obavezno tjera na smijeh. Onda kreću izjave tipa "Ovo je najsretniji dan u mom životu", a ja se onda sjetim jednog zanimljivog gospona koji u bečkom okrugu s najviše Židova, hoda s na ruci pričvršćenom židovskom zvijezdom, i koji mi je proročkim riječima jednog Židova nakon kratke igre s djevojčicom na tramvasjkoj stanici izjavio kako je to dijete predodređeno za show business .
Naravno odmah smo postavili kazalište i dobili pozivnice (koje je već ranije sama napravila) za prvu predstavu, Trnoružicu. Bila je to jedna od najzanimljivijih Trnoružica koje sam ikad vidjela, jer je bila odigrana dvojezično, publika je bila svako malo konzultirana u vezi jezičnih pitanja, a priča je bila produbljena s nekim sporednim likovima koji su svaki morali ispričati svoju životnu priču. Savršeni je dio uspio snimiti, ali baterija na mobu nije izdržala svu dužinu, smijao se ,hrkao, zatim mu je došlo da plače...Sve u svemu svi elementi Aristotelove teorije o katarzi koje gledaoci proživljavaju u kazalištu. Pripovjedačicu i glavnu glumicu je to u početku jako ljutilo, a onda se fiksirala na dio publike koju ju ozbiljnije shvaća, premda sam nakon Trnoružićine izjave princu"Dođi da ti pokažem svoj proizvod"i djevojčicinog objašnjenja kako su onda njih dvoje otišli u spavaću sobu, ja isto bila na podu od smijeha.
Nakon toga smo pogledali još jednu ili dvije perdstave (Savršeni ej posalo u svoje ime izaslanika medu), a onda sam ja odglumila jednu Kraljevnu na zrnu graška, da djevojčica vidi iz pozicije gledateljice kako to sve izgleda. Bila je totalno očarana, osim što joj moja verzija završetka bajke nije baš sasvim legla.
Naime, nakon prinčevog priznanja da je njegova majka ispod svih tuhica i madraca stavila jedno malo zrno graška, princeza je uz riječi "Što, mamin sine, trebaš mamu da provjeri jesam li ja ona prava za tebe? Onda najbolje ostani s njom u dvorcu" i bijesno odjurila u pozadinu sa šumom, daleko, daleko....
Uz ispriku i zaključak kako će lekcija o emancipaciji morati malo pričekati, odigrala sam pravi bajkoviti završetak, uz svo unutarnje protestiranje mog želuca.
I tako smo u iščekivanju novih priča i predstava, koja svaka počinje sa razmetanjem zavjesica, pojavljivanjem djevojčice u prozorčiću iz kojega nam poželi odbrodošlicu, predstavi predstavu i ispriča što sve smijemo i ne smijemo raditi za vrijeme predstave.
Nakon odigrane predstave izlazi van sa lutkama, pokloni se sa svima njima, očekuje glasan pljesak i upućuje pozdrav:» Do viđenja, do slijedeće predstave u mom kazalištu lutaka»

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

03.02.2010. Zbogom Speedy

Želim odmah na početku upozoriti da je ono što slijedi istinito i kao takvo za mene bolno. Pišem o tome iz više razloga. Općenito blog pišem kako bih izbacila iz svog uma i srca neke misli i nadam se i na taj način obradila neke emocije. Zatim pišem kako bi svi moji bliski u domaji bili u tijeku sa stvarima koje me zaokupljaju, a pojedinačne mejlove onda koristim kako bih ja doznala nešto o njima ili kao nastavak priče s bloga, sa svakim pojedinačno. Vrlo bitan razlog je i bilježenje vremena odrastanja djevojčice i ostavljanje nečega od mene za nju, kad još malo poraste. I naravno, razmjena iskustava i mišljenja s drugim blogerima kroz komentare, koji su mi isto tako važni, ne (samo) zbog pohvala ili podrške, već i zbog obogaćivanja mog vlastitog unutarnjeg svijeta nekim drugim perspekivama. I različitostima doživljaja u komentarima
Sad kad sam malo razjasnila svoje razloge...krećem u bolnu priču, koja nekome sa strane može biti i pomalo komična i neću se uopće uvrijediti ako ju netko tako doživi.
Dakle, djevojčica nas već neko duže vrijeme moli, kumi, nagovara i uvjerava da joj kupimo nekog kućnog ljubimca, čemu smo se neko vrijeme više ili manje uspješno opirali.
Rastrgani između činjenice da povremeno putujemo za domaju, u ljetnim mjesecima i duže, a i da nas preko tjedna nema puno kod kuće i njezine velike želje i ljubavi prema životinjama, odlučili smo se za probni tjedan sa posuđenim patuljastim hrčkom od prijateljice. Kako je ona sama nabavila još i mačku, mali je bio prilično isprepadan i ona je sa svojom četverogodišnjom kćerkom dogovorila da ga posude nama.
Veselju nije bilo kraja. S novom malom privremenom vlasnicom dobio je i novo ime, Speedy, jer je brzo jurcao kad bi ga pustili iz kaveza.
Ideja je bila da isprobamo kako se naša šestogodišnja djevojčica nosi s obavezama o kućnom ljubimcu i razmislimo hoćemo li onda nabaviti kojega.
I da ne dužim, mali je bio kod nas očito sretan, pitom, djevojčica obuzeta njegovim ponašanjem i uvjerena kako zna sjajno s njim dvojezično komunicirati uz stalne napomene: "Znaš, on ti je naviknut na njemački, pa mu moram povremeno objasniti nešto na materinjem jeziku.", brinula se o njemu, mijenjala mu vodu, hranu, pomagala kod čišćenja kućice, čistila bez problema njegove male drekece koje je uredno ostavljao po svuda kada bi bio vani. Kotač na kojem se vrtio po noći je nakon prijateljičinog upozorenja kako po noći rošta, Savršeni odmah podmazao uljem i Speedy je mogao i dalje povremeno imati sportske noćne aktivnosti bez straha da će smješten u sobi s djevojčicom remetiti njezin san. Sve u svemu, jedna idilična priča.
S tragičnim završetkom. Naime, Speedy je ubrzo otkrio mjesta za skrivanje, a jedno posebno omiljeno je bilo iza komode s ladicama u dječjoj sobi. I tako sam ja odmah upozorila djevojčicu nakon njezinog prvog nesmotrenog otvaranja ladice dok je on bio vani, kako to ne smije više raditi, jer ga može pričepiti s ladicom.
Ipak smo mu zagradili malo ulaz u taj prolaz, ali se on provukao i jedan dan je djevojčica došla uplakana da je ipak prošao tamo iza. Ja sam ju smirila i rekla kako ćemo ga pokušati izvući s hranom, dozivanjem i nekim trikovima.
Savršeni nije htio sudjelovati u akciji, jer mu se čitava priča nije svidjela. Pa smo se nas dvije bacile na pod, dozivale, mamile, ali on ništa. Bilo je već kasno i vrijeme za spavanje, pa smo odlučile potražiti ga s lampom. A ručna svjetiljka je u ladici. Koju je djevojčica automatski otvorila. A ja kao u nekoj britanskoj crnohumorističnoj seriji zavrištala i objasnila kako sam joj rekla da to ne smije i dok sam joj objašnjavala gurnula bijesno ladicu natrag.
I tada sam ga vjerojatno zdrobila, a da toga još nisam bila svjesna, premda mi je sinulo za koju minutu kad ga više nismo ni čuli kako rošta. Taj osjećaj iščekivanja, provjeravanja i kratkotrajnog tješenja, kako je iza ipak neka šper-ploča, pa valjda nije prešao u međuprostor su bili ništa u usporedbi kada je Savršeni (sad se i on uključio) odšarafio ladicu i ugledao... ne znam što, ali mi je njegov izraz lica i riječi: "Ja mislim da će on noćas ovdje ostati." sve objasnio.
Ja sam djevojčicu maknula u kupaonicu, a on je počistio mjesto nesreće i zamotao tijelo sirotog Speedya. Ja nisam oka sklopila, osjećala sam se stvarno kao ubojica, a trebalo je i smisliti što dalje. Drugo jutro sam odmah javila prijateljici što se dogodilo i ona je hvala Bogu imala razumijevanja i rekla da je pravo čudo da kod njih već prije nije nastradao, jer ga je i mačka pikirala i njezina kći navlačila prilično grubo.
Nakon posla sam se bacila na traženje istog takvog po bečkim zoo-dućanima. Ali istog takvog, tamnosivog naći u zimskom periodu (naučila sam ponešto u razgovorima s prodavačima) bilo je ravno čudu. A vremena nisam imala puno. Dakle, kupila sam novoga za malenu od prijateljice, svijetlosivog. Ostalo je pitanje što ćemo reći djevojčici.
Ona je već imala grižnju savjesti što se nije dobro brinula i što ga je uopće pustila van. Reći da je uginuo od gladi, značilo bi potvrditi njezinu grižnju i ona bi se osjećala krivom. Izmisliti priču o tome kako mu je dlaka posvijetlila od manjka svijetla (očajnim majkama mašta radi nevjerojatno kreativno) je Savršeni ocijenio kao podcjenjivanje inteligencije našeg potomstva.
I onda sam sa Savršenim dogovorila da joj moram reći istinu. I pokušala sam se pripremiti na to, premda sam pretpostavljala da će to biti strašno za nju, a i mene. I tu sada dolazi onaj dio priče i temeljno pitanje: "Treba li djecu suočavati sa smrću i kako?" Odgovor sam intuitivno osjećala i smatram da ih i u takvim situacijama treba uključiti i u takve neugodne istine, a i sama sam uvijek za istinu, koliko god bolna bila.
Nedavno sam nakon puno godina gledala Bergmanov film Fany i Alexander i sjetila scene u kojoj njihova majka urla za svojim mrtvim suprugom, a djeca se u prekrasnoj bakinoj kući šuljaju do sobe sa mrtvim ocem s kojim su se prije oprostili (uz svu nelagodu i strah) i promatraju njezinu bol. I tada sam pomislila kako je zapravo puno zdravije pustiti djecu da budu prisutni i prožive i svoju bol i bol odraslih, nego ih micati, skrivati, govoriti razne bedastoće s kojima će se kasnije u puno većem šoku od jednom morati kad-tad suočiti, bez tog postepenog rasta na koji imaju pravo. Naravno u okruženju ljubavi i sigurnosti s onima koji su tada s njima.
I tako ja krenem sa kupljenim novim hrčkom u kutijici prema vrtiću, a tamo me dočeka mali prijatelj od djevojčice i kaže: "Vaša djevojčica je danas stalno gledala u pod i bila nekako drukčija.", na što ju ja pitam je li zabrinuta zbog zagubljenog Speedyja, a ona mi odgovori da nije zbog toga i da ne zna, ali se sjetila sina od moje prijateljice iz Zagreba i bila tužna jer se nisu neko vrijeme vidjeli.
Ne znam radi li se o nekoj dječjoj intuiciji, ali bilo mi je teško započeti. Sjele smo se sa strane i rekla sam da joj moram nešto jako tužno ispričati. Ispričala sam joj kako Speedy nije uspio preživjeti i ona je odmah počela plakati, ridati, vikati kako je ona kriva, pa sam joj odmah ispričala kako nije ona kriva i kako sam ga ja stisnula. Užasno je bilo to za gledati kako mi dijete pati i ne može doći k sebi od tuge... Onda smo zajedno plakale, šutile, šmrcale. Onda sam joj rekla kako imam ovdje novoga, a onda je rekla da ga želi vidjeti. Izvadile smo ga kratko da ga vidi. Ne znam da li si umišljam, ali moja djevojčica je za mene tada postala odraslija. Rekla je kako nije isti, i kako više nikada nikoga neće moći voljeti kao Speedyja. Dogovorili smo da novoga odmah tu večer vratimo, još smo pričale i plakale. Premda smo o smrti već puno puta pričale i djevojčica ima sliku o smrti kao o prelasku kod Boga i molimo se za naše mrtve koji su s anđelima, ovo je bio prvi takav gubitak koji je doživjela. I što je još važnije, potpuno i strastveno, kakva i je, proživjela.
Meni je bilo duplo bolno odgovarati na pitanja, jer sam ga upravo ja poslala u vječna lovišta.
Ali nakon intenzivnog popodneva i večeri, odlaska kod prijateljice koja se odlučila sa svojom kćerkom za varijantu muljanja ("malo se izmijenio kod nas") vratila se prilično smirena i nije više bilo pitanja ni plača, pa sam se ja (naivno) ponadala kako je ono najgore prošlo.
A proces tugovanja je tek započeo. Izjave koje mi je tih dana izgovarala, bile su mi kao nož u srce i moram ih zapisati: "Mama, ja se osjećam prvi puta u životu... nekako tako drukčije, ne mogu ti objasniti." Ili: "Ja mislim da više nikada neću biti sretna, niti se moći smijati, jer stalno mislim na njega." "Ja sam Speedyja voljela najviše na svijetu, više nego tebe i tatu zajedno." (S ovom zadnjom sam se morala čak malo boriti sa svojim egom majke koja te je rodila). I onda su stigla pitanja tipa gdje je njegovo tijelo, zašto ga ne možemo pokopati na groblju... i sl. A onda sam i ja morala pitati Savršenog što je učinio s njim i ima li negdje još sačuvano tijelo, jer je očito da nam treba ritual i mjesto gdje ćemo ga pokopati i posjećivati. Ne želim znati što je Savršeni morao raditi da dođe ponovo do tijela, u svakom slučaju, bilo je zamotano u foliju, pa smo na večer otišli u naš vrt i dali djevojčici da ga zakopa s lopaticom i preko zemlje prekrije još snijeg, kamenčiće... Ona je to sve s puno pažnje radila i zaključila kako još nikada nikoga nije pokopala. Meni je došlo da vrištim. Možda sam i trebala. Baš kao mama u Bergmanovom filmu.
Onda smo stajali u tišini, a ona je rekla: "Ja ne znam što da kažem." Onda sam ja rekla da ne mora ništa reći, da se možemo pomoliti (bijesna na sve teologe i crkvenjake, koji do dan danas nisu za ovakve slučajeve postigli vjerski koncenzus o tome postoji li raj ili barem neki oblik duše za životinje) i poručiti mu nešto za oproštaj. Ja kao ubojica-pokajnik sam krenula prva... Počela sam nespretno zamuckivati i izvalila najveću glupost (kako to već priliči na sprovodima) kako mi je jako žao što sam ga ubila. Savršeni je već bio na kraju granica da ne pukne od smijeha, a i čitava situacija je bila toliko bizarna da smo se oboje suzdržavali. Ja od hrpe emocija s moje i djevojčicine strane, on od čitavog tog teatra, naravno kao jedini racionalni muški predstavnik, a djevojčica od tuge i bijesa zbog nepoštivanja ozbiljnosti situacije s naše strane.
Uglavnom, pokop je prošao, a grob se posjećuje svako malo. Faza tugovanja prelazi u neku novu fazu, pa mi je neki dan djevojčica konačno izjavila: "Znaš, žao mi je da je Speedy umro, ali više nisam onako tužna. Ja znam da je kod Boga (eto, čemu filozofiranja o raju za životinje, kad dijete to osjeća). Uvijek ću ga se sjećati, a jednog dana ćemo opet biti zajedno."
Bila sam sretna i potresena u isto vrijeme. Moja mala djevojčica je proživjela svoj prvi takav gubitak i suočila se prvi puta konkretno sa gubitkom života i prelaskom u smrt.
Proći to s njim bilo je jako teško i na neki način lijepo u isto vrijeme.
Često ljudi kažu kako od djece treba učiti, ali rijetko čujem što točno treba naučiti od njih. S ovim gubitkom Speedyja, naučila sam od djevojčice kako treba tugovati, punim srcem, do kraja, bez onih obrambenih izjava kako smo dobro jer moramo biti (ne moramo!) i opet ga pročistiti i napraviti mjesto za životne radosti.
Ovo nije naputak drugima što da rade u sličnim situacijama. Znam da ima roditelja koji smatraju da je djecu bolje ne suočavati sa istinom o smrti. Pa ih drže dalje od sprovoda i tuge. Neki odrasli ne vole čuti istinu, pa je onda pretpostavljam teško biti autentičan s djecom, ako i sami imamo problema s time.
Djeca osjećaju puno toga, znaju stvari uvidjeti nekim svojim očima. A od istine se ne može pobjeći, može ju se samo malo prekriti i ostaviti za kasnije.
Zato mislim da je šteta prilike koje nam život pruža za naučiti svoju djecu, ne iskoristiti. Smrt kao činjenica je nešto od čega ne možemo pobjeći. Šutnja o njoj dovodi do straha. A djeca žele znati... Tako je dva dana nakon primitka novog hrčka, malena od moje prijateljice rekla svojoj mami kako ona zna da to nije onaj isti, jer se drukčije ponaša. I na kraju joj je moja prijateljica ispričala istinu.
Ni ja ne volim uvijek čuti istinu, ali mi je laž puno mrskija. I ne želim drukčije odgajati dijete, jer to onda nisam ja.
Postoje ljudi koji si vole olakšati život i oni koji prolaze i kroz najteže staze, bez obzira na bol. Na kraju tih staza je obično neko duboko novo iskustvo. Svoju djevojčicu želim zaštiti tako da ju pripremim na takve staze, pa da onda sama zna sigurno uz moju ljubav koračati dalje i onda kada mene neće biti u blizini.
I na kraju pozdrav Speedyju koji je brzo živio i brzo (nadam se bez boli) umro.
Djevojčica mi je jedno jutro ispričala kako je sanjala Speedyja bez kostiju, jer su one ostale pod zemljom, a on se samo sa mekanim dijelom vratio k njoj, u san.
Ovakve Tim Burtonovske snove više ne sanja, a njezin veseli grleni smijeh odzvanja po stanu glasnije nego ikada prije. Opet je sretna i vesela. Čak i kad se sjeti Speedyja kojega je nacrtala i čiju fotografiju čuva u svojoj ladici (da, da... u onoj istoj).
A ja se bez lažnog tješenja osjećam zahvalnom što sam u takvoj nesretnoj situaciji mogla biti uz nju, pratiti ju u tuzi. O svojoj nesmotrenosti i grižnji savjesti ću nekom drugom prilikom.
Za koju minutu stiže moja mala-velika djevojčica iz vrtića. A možda danas i odemo posjetit Speedyja u vrt i ukrasiti grob nekim novim ukrasom, ispričati mu što ima novoga.
U svakom slučaju, zaboraviti ga nećemo. Nikada. I to je jedino sigurno što mogu svojoj djevojčici obećati.

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

08.01.2010. Kršćanska načela po farizejima

Bilo je to prije nešto više od dvije tisuće godina. Po Judeji i Galileji se širio glas o nekom neobičnom proroku, Mesiji, koji je sam sebe bogohulno nazivao Sinom Božjim. Propovijedao je jako neobične stvari, kako treba biti ponizan, služiti drugima, ljubiti neprijatelja, dapače okrenuti i drugi obraz kad vas netko napadne. Neobičan svat se također družio sa sumnjivom ekipom, carinicima (u rangu današnjih odvjetnika), prostitutkama (one su svoj rang dosljedno sačuvale kroz tisućljeća) i ostalim društveno manje prihvatljivim članovima.
Premda je bio susretljiv prema onima koji ga još nisu upoznali i bili čak i skeptični ili kritični, nekom nevjerojatnom preobrazbom Boga u čovjeka, razbjesnio bi se vrlo ljudski na farizeje. To su bili pismoznanci, oni koji su tumačili židovske svete spise (Stari Zavjet). Prvenstvena im je briga bila da u osobnom životu slijede Zakon i usmenu predaju. Zbog doslovnog štovanja Zakona, udaljili su se od stvarnog života i puka, pa su s vremenom dobili negativan preznak kao dvoličnjaci koji ispred čovjeka stavljaju Zakon.
Čista povijesna nepravda, to su jednostavno bili vrlo dosljedni ljudi. No kako bilo, neobičan Sin Božji smatrao ih je većom opasnošću od carinika (ponovimo, današnja nepravedna slika o odvjetnicima - sigurno ima i poštenih, čak ako ih nitko od nas nije doživio) ili prostitutki (ovaj pojam je isto dobio šire značenje, jer danas označava i one koji ne prodaju samo svoje tijelo). Zašto se Sin Božji tako jezdio na farizeje?
Kažu da za neke odgovore treba vremena. Pa nakon podosta vremena možemo promotriti ovu temu na jednom primjeru predsjedničkih izbora u jednoj malenoj zemlji na brdovitom Balkanu, premda njezini stanovnici ne pristaju na takav naziv. Nije na odmet spomenuti da se radi o vjerojatno najpametnijem narodu na svijetu s najljepšom zemljom i morem. Naravno, svo to blago je teško sačuvati od vanjskih neprijatelja koji su uvijek bili tu s namjerom da nešto prisvoje, opljačkaju, otmu... Zato je mala zemlja teško čuvala svoju samostojnost. Prava istina je da je narod obožavao demokraciju i različitost mišljenja, pa se nikada oko ničeg, osim u ratnim vremenima, nije mogao složiti. Tada je bilo svejedno tko ste i iz koje stranke. Ipak, poučeni bolnim povijesnim iskustvima, postali su ti vječni naivci malo oprezniji, pa se počelo gledati tko je od kuda, jer tko se jednom opekao, puše i na hladno. A to puhanje na hladno je zapravo postao omiljeni nacionalni sport. Pa se tako, čim bi se netko izjasnio za neku stranku koja je u prošlosti bila omražena, odmah čovjeka diskvalificiralo jer su to ti (najčešće) opasni crveni koji opet hoće sve zacrveniti, a mali narod na Ne-Balkanu voli tradicionalno zelenu boju, jer su po pitanju politike, vječno zeleni. Prijetnje bojama je opako jaka stvar kod malog zelenog Ne-Balkanca .
U međuvremenu se zajednica Sina Božjeg u toj maloj zemlji raširila, pomogla puno u očuvanju malih zelenih vjerski, kulturno, pa onda i politički. Zajednica vjernika nije naime htjela postati kao farizeji koji su se odvojili od puka i svakodnevnih problema. Premda su im neki koji nisu pripadali toj zajednici, a i neki iz zajednice, zamjerali odstupanje od onoga što su propovijedali u svakodnevnom životu. Pa su ih čak znali nazivati farizejima, jer propovijedaju jedno, a rade drugo - što je ponavljam iskrivljeni pojam prvotnog značenja farizeja, koji zapravo radi samo jedno - slijedi svoj put držeći se doslovce Zakona za koji je uvjeren da je jedino ispravan, pa makar pod cijenu da bude omražen u društvu (budim li već pomalo simpatije za nepravedno ocrnjene farizeje?).
Dakle, crveni su zli, jer su u prošlosti radili jako ružne stvari (svi su oni isti, i ovi od danas) i jer propagiraju neke globalne stvari i zanemaruju nacionalno. Crni su pravi domoljubi, ali su imali metode kao i ozloglašeni crveni, što se ne smije javno reći, a najbolji su oni koji vjeruju u Sina Božjeg. Ne zato što bi možda živjeli po njegovim načelima, već zbog povijesne nepravde i proganjanja u prošlosti. Nepravdu ne podnose i ne praštaju mali zeleni (s pravom, sjetimo se samo prošlosti). Pa se domoljubi moraju pod svaku cijenu ugurati u Crkvu, jer izvan nje nemaju kredibilitet. Jasno do sada?
Onda se nađe gomilica njih, koji žele biti predsjednici u maloj ne-balkanskoj zemlji, a s pitanjem vjere se nose na različite načine. Neki se križaju na javnim mjestima, premda sami ne vjeruju u Boga, ali to je dio nacionalnog naslijeđa, pa treba poštivati, a i pragmatično-politički gledano, nosi više glasova. Neki su jasno protiv miješanja vjere i države, neki glume mudrace, pa šute o tom pitanju ne bi li izgubili ionako izgubljene glasove... Na kraju ostanu dvojica i uvjeravaju građane kako su obojica jako dosljedni, pošteni, pravdeni, dobri nasljednici Sina Božijeg... Ali ne... Jedan je crveni (dakle zao - sjetimo se samo prošlosti) i pazi sad bezobrazluka farizejskog, ne vjeruje u Sina Božjeg, a nije spreman promijeniti ni ublažiti tu svoju farizejštinu. Čak ako zna da je narod većinom za Sina Božijeg, barem onako, formalno, kao dio naslijeđenog nacionalnog identiteta. Tko ionako danas još živi po njegovim načelima? Taj crveni vrag ide i dalje svojim bezbožničkim putem, bezobrazno dosljedno. Istina, u programu zagovara pravdu i jednakost, nekako jako slično propovjedima neobičnog Proroka, ali diskvalificirati ćemo ga, jer je običan farizej, što i nije neka optužba, ali je crveni od glave do pete, a to mali zeleni ne podnose (s pravom, sjetimo se samo prošlosti).
Zato imamo drugog kandidata, hvala Bogu, vjernika koji živi po kršćanskim načelima. Ne boji se nikoga, osim dragog Boga. Zatim dodaje kako se onaj tko tako dobro i pošteno radi svoj posao kao on, ne treba bojati Boga. On ga se ipak boji. Velika je to tajna vjere - nedokučiva u svojoj kontradikciji. On je pripadao crvenoj zajednici, a na njegovim skupovima se njegovo ime još uvijek crveni na očito starom plakatu, koji sad koristi, makar više nije crven u duši. Zapravo, sad kad malo bolje razmisli, grozi se tih crvenih s kojima je godinama crvenio sve oko sebe. On se više ne želi crveniti. Ne treba to njemu. Crvene se oni koji se imaju nečega sramiti... nema se on čega sramiti, osjećaj srama ostavlja drugima... onima koji ga slušaju. Čovjek se jednostavno zna približiti običnom čovjeku onda kada ga on treba. Dok je bio crven, bio je blizak čovjeku, sad dok više nije nijedne boje, već je za sve male zelene tu, opet je blizak čovjeku. On je od farizejštine udaljen miljama. Istina, njegove izjave i djela nisu uvijek u skladu s načelima vjerske zajednice kojoj srcem i dušom pripada. On izjavljuje kako onima kojima je grad u kojem on kao glavni "samo dela svoj posao" preskup, slobodno mogu potražiti neko drugo mjesto za život. On psuje kada ga građani ne podržavaju, on vozi prebrzo i bježi sa mjesta prekršaja... Ali on je spreman biti Božji čovjek do kraja. Spreman je raščistiti sa svim svojim aferama (htio je on to i prije, ali sad je baš zgodan trenutak), pa se i dati razapeti za svoj narod, ako je kriv. On se ne osjeća krivim, neka ona pravda o kojoj priča kandidat-bezbožnik utvrdi da li je kriv ili nije.
Zna on da Sin Božji ne voli farizeje. Zajednica vjernika je isto tako danas, kao i nekada Sin Božji, otvorena prema slabijima, grešnicima, potrebitima. Dovoljno je reći da vjerujemo u Boga i živimo po njegovim načelima. Ako i nije uvijek dosljedno, tko je spreman baciti prvi kamen? Tko je bez grijeha? Ha, jesam vas? ... To je područje gdje nema gubitnika... a Banditos to dobro zna.
Mislim da su i Crkva i država u Hrvata u krizi, jer ju sačinjavaju velikim dijelom nedosljedni ateisti i jednako tako nedosljedni vjernici. Humanizam, poštenje i domoljublje su univerzalne vrijednosti i ne bi smjele biti sagledavane iz konteksta nečije vjerske (ne)pripadnosti. Uvijek se lakše u razgovorima i životnim stavovima razumijem s dosljednim agnosticima i ateistima, kao i s dosljednim vjernicima. Navodno sam vjernica, ali kad čujem našeg možebitnog budućeg predsjednika, kako on živi po krščanskim načelima, osjećam se kao najlošiji vjernik, jer se ne prepoznajem u svom bratu po vjeri i padnu mi na pamet samo riječi:
"Gospodine, nisam dostojna da uniđeš pod krov moj, samo reci Riječ i ozdraviće duša moja."
Koja je to Riječ? Ljubav, Milost, Oprost? Tolerancija? Ako tako gledamo, svejedno je tko nas negdje predstavlja, jer pozvani smo na praštanje, razumijevanje, toleranciju. Ili?
Ipak, nekima je bitno da je naš čovjek (što god to značilo), da je mali zeleni (ni tu nije jasno o kakvom zelenilu se radi), čak i ako smo svjesni da nije baš uzoran.
Ali zato postoji pojam biranja manjeg zla. Najveće zlo nije bahatost, neobrazovanost i primitivizam. Jer tko će se usuditi među braćom odrediti što je nekome u duši. Sve je to stvar osobnog prosuđivanja. Zlo (i naopako) je kada vam oni koji navodno žive po kršćanskim načelima (poniznost, praštanje, osjetljivost za slabije) šalju poruke (pri)glupe mržnje prema svome protukandidatu, kao one jučerašnje: "On nije ništa u životu radio, osim što je bio profesor." Dakle, onaj tko ima neko znanje ili uči, taj ne radi ništa. Po tome je i Sin Božji bio neradnik čitavo ono vrijeme dok je propovijedao i učio svoje bližnje. Naravno, o kraljevstvu Božjem.
Kad bezbožnik uči nekoga o stvarima ovoga svijeta, to ne vrijedi ništa. Jer njegova slika svijeta je bez Boga. Premda se izražava kršćanskom simbolikom svjetla i tame. Za sebe vrlo proročki govori kako označava to svijetlo, a druga opcija je ona koja označava tamu i zlo.
Prilično zbunjujuće sve skupa. Baš kao i u vrijeme Spasitelja. Što nam je zapravo htio Sin Božji poručiti? Borite se za Istinu, onako kako sam vam ja pokazao. Interpretacija je strašna stvar.
Mnogi su kroz povijest hodali sa slikom Boga, iza koje su bili u stanju raditi neljudske stvari. I zbog takvih je zajednica Naroda Božjeg osramoćena. Ne opravdavam ovime niti mržnju nevjernika prema vjernicima. Onima kojima je Crkva, kao institucija koja okuplja vjernike, za sve živo i neživo kriva. Pa nedavno čitam na blogu ozlojađenu majku, čiji sin nije dobio adekvatnu medicinsku njegu, jer ta gramzljiva Crkva uzima sav novac. Ljutnja je ljudska, pa i Božja, kako vidimo. Mržnja je loša.
Zato nam (dijaspora je još uvijek dobrodošla, barem za izbore) s Novom godinom želim i novog predsjednika, koji neće sijati mržnju prema drugima, pa čak i ako su to politički protivnici.
A o farizejima novijeg kova, nemam što dodati. Isus je još davno pokazao svoju ljutnju, iznerviran farizejima, možda ih nekada i neopravdano sve skupa trpajući u isti koš. Ipak je i On bio čovjek. Pa se nadam da mi ovu moju ljutnju neće nitko zamjeriti.
Meni ovi današnji političari isto znaju doći na zub. Od sve sile mogućih predsjedničkih kandidata najviše su se bavili optužbama na račun onoga drugoga. Izazvalo je to i u meni ljutnju. I žalost. Ljude popu Vlade Gotovca, Borisa Marune ili Tihomila Rađe više nema. Izumrli su takvi političari, kao nekad dinosauri. Ljudi koji su bili za Hrvatsku, ali ne bilo kakvu. Ali takve je još Krleža nazivao "političkim naivcima".
Ako se dobro sjećam, negdje je i zapisao kako su ljudi više glupi nego zli... Ne znam bi li to trebala biti neka utjeha, ali nadam se kako se neću morati tještiti tim riječima za koji dan. Kada farsa prođe, maske padnu, a žestoki mali zeleni shvate kako ih je netko opet preveslao. To je valjda upisano u genetskom kodu ovog zanimjivog malog naroda. Prava šteta da nam predsjednik nije postao stručnjak s tog područja. Tko zna što bi sve doznali svjetski predsjednici o nama. Ipak za nadati se je da će se u slučaju pobjede pravog malog zelenog prevodioci konzultirati i sa nekim čarobnjacima pretvorbe novijeg farizejstva u izvorno staro, dosljedno. A ako pobijedi crveni vrag onda smo ionako izgubljeni i spasa nam nema (jesam li ikad pisala o jednoj Sv. Misi na kojoj je Don Živko Kustić propovijedao o crvenom zlu?). U što čisto sumnjam, jer su nas biskupi preporučili zagovoru Spasiteljeve Majke, naše Odvjetnice kod Boga.
O Bože, zašto si me stvorio u ovom čudu od društva, gdje više ne znam što mi je misliti, a kamoli činiti? Želim vjerovati, a ne znam kako uz sve te političko-vjerske uzore, crvene bezbožnike i domoljubne naputke crkvenog učiteljstva. Najstrašniji, na granici cinizma mi se čini savjet da glasujem po vlastitoj savjesti. Kao da je savjest neka čarobna formula, koja je tu uvijek sa strane, zna uvijek što je najispravnije, a sva sila (in)formacija izvana ne utječu uopće na nju, a unutarnji rad na njoj se radi nekim čudom, izvan svega toga... Možda molitva pomogne... Ostajte mi zdravo (ne kao pozdrav crvenih, već kao Zdravo Marijo).

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

29.10.2009. Tko mljacka barke?

Vjerojatno svatko zna nekoga tko sjajno priča viceve, ili prepričava neke situacije na način koji izaziva smijeh. Prije nekoliko dana je sjajan glazbenik, Australac James Morrison održao zajedno s Juvavum Brass odličan koncert u maloj dvorani Vatroslava Lisinskog. Ono što me, osim virtuoznih sviračkih sposobnosti oduševilo, je lakoća duhovitog pričanja priča vezanih uz svaku skladbu. Tako je prije jedne skladbe ispričao, u meni vrlo prihvatljivom, toplom, duhovitom tonu, kako je kod stvaranja nekog glazbenog djela, najteži dio - ne skladati (to je, kaže on, lako) - već dati nekom djelu naziv. Dao je primjer Mozarta i naziva nekih njegovih skladbi, koje su nazvane rednim brojevima. Zatim se pitao što bi trebao značiti naziv Simfonije broj 40, osim da bi onda slijedeća trebala biti broj 41. Pa je ispričao kako je skladatelju najavljene skladbe, za vrijeme skladanja u sobu ušla trogodišnja kćer i počela s ispitivanjem, onako kako to već djeca rade. Prvo ga je pitala ŠTO radi, na što je on odgovorio da sklada, zatim ga je pitala ZAŠTO to radi, i na kraju nešto o smislu. Zato je skladbu nazvao What, Why, What For... Uz još neke druge priče, koje je uvijek nezahvalno prepričavati, a još gore zapisivati, osvojio me svojom duhovitom neposrednom komunikacijom. I nekako vjerujem, da su duhoviti ljudi bliži drugima, neposredni i vedri.

Kako je djevojčica u fazi učenja pričanja viceva, moram pričati dnevno preko nekoliko viceva, a da ne spominjem kako onda slušamo te iste viceve u njezinim varijantama, dok god ne zapamti orginal. A sve je krenulo tako bezazleno... Ispričala sam joj po svom sjećanju jednu scenu iz nekada (ne)obavezne lektire, starog dobrog Alana Forda. Neki pljačkaši upadaju u banku i viču „Pljačka banke!!!“ Jedan nagluhi deda s nekom trubolikom cijevi na uhu ponavlja: „Tko mljacka barke?“ Nakon toga mu jedan pljačkaš pištoljem malo pročisti uho jednim ispaljenim metkom, koji izadje na drugo uho van, a deda odmah spremno viče: „Aaa, pljačka banke!“ Stvarno nisam mislila da će to mojoj petipolgodišnjoj djevojčici biti tako smiješno, ali mala se tako kidala od smijeha, da već danima slušam tu foru. Uz jos dva obavezna vica o Muji i Hasi. Jedan je totalni crnjak, možda ga netko i zna (Hoće majmun bananu?) i totalno je nekorektan. A i dobro poznate dječje pjesmice su dobile nova izdanja. Tako se više ne pjeva: „Išo medo u dućan...", već: „Išo Mujo u dućan, nije reko dobar dan...“

Sve me je to navelo na možda konačno razumijevanje zašto mi austrijski vicevi nisu ni upola smiješni kao oni iz naših krajeva. Naime, neki onako jako općeniti komunikacijski princip kod Austrijanaca je odredjena obazrivost da se sugovornika ne povrijedi, barem ne direktno u razgovoru. Tako stvari ostanu ponekad izrečene nekim jako pozitivnim načinom, koji ne odgovara uvijek autentičnosti pošiljatelja poruke. Ili da kažem onako zdravo-seljački, ne kažu uvijek do kraja ono što misle o onome na koga se odnosi ili kažu u celofanu. U takvom naučenom principu, gdje se pazi na osjećaje drugoga, teško se može ispričati neki opaki vic. I zapravo mi je taj humor, koji je prije svega prisutan zbog smijeha, i ne pazi na osjećaje drugoga, ponekad prava ravnoteža u dijelom naučenoj obazrivijoj komunikaciji. A smisao za humor i prepoznavanje smiješnih situacija je moj ventil, koji želim prenijeti i na djevojčicu. Trenutno u fazi učenja može izgledati dijelom i kao mučenje, i biti ventil i za stvari koje ne pripadaju humoru. To je naravno druga krajnost, pa ju upozoravam da fore nisu uvijek prikladne. Ne bih voljela da se pretvori u osobu koja će jednoga dana i neke teške situacije pokušati rješavati humorom. Mislim da je jednako važno znati kvalitetno i do kraja odtugovati i iskomunicirati bolne situacije, ne samo kroz humor. Dok ne nadjemo taj balans, živimo u neprestanom ponavljanju istih viceva i njihovoj primjeni u različitim situacijama. Neke su više, a neke manje uspješne. Kažem ja neki dan svojoj maloj veseloj djevojčici kako moramo ići dići novce u banku, a ona odmah izvali: „Tko mljacka barke?“

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

16.09.2009. Tata je osvojio bokal!

"Papa je najbolji, moj papi je prvi!" Te uzvike naše neumorne djevojčice smo slušali čitav prošli vikend. Naime, Savršeni se nakon dosta velike pauze u daljinskom plivanju, na nagovor kolega-triatlonaca s kojima radi u istoj firmi, prijavio na jedan kraći maraton (četiri kilometara) na Starom Dunavu. Kako nas dvoje već godinu dana uz naša stalna zaposlenja, vodimo pri jednom plivačkom klubu u Beču i plivačku školu za djecu, puno je već poziva i to ne samo onih za djecu, već i za odrasle koji žele poboljšati svoju plivačku tehniku. Kako se radi uglavnom o triatloncima, ne o plivačima, Savršeni ih je ostavio sve iza sebe i stigao prvi. Budući da sam ja naknadno ušla u te sportske vode, meni ti rezultati i natjecanja nikad nisu skorz legli, ali mi je bilo sjajno promatrati djevojčicu koja je zdušno navijala za tatu. Naime, ugledala ga je dok je još bio daleko od cilja i još ni ja nisam bila sigurna je li to on, makar sam ga brzo prepoznala po bacanju ruka. Ali je zato ona odmah vikala: "To je tata, znam točno, vidim ga..." i glasno trubila u trubicu i pljeskala s nekom navijačkom pljeskalicom (poklon od susjeda s Flohmarkta) na užas štopera i sudaca, koji su isto već spremno stajali na splavi kako bi zabilježili vremena. I kad je stigao, veselju nije bilo kraja, a onda je spremno bacila navijačke rekvizite i nakon poljupca dobrodošlice, bacila se na seriju fotografiranja tate-pobjednika. Najsmješnije je bilo kako Savršeni nije imao nekih većih problema s plivanjem (nego s rutom - otplivao je još dvjestotinjak metara više), kao ni s neoprenskim odijelom, koje je prvi puta koristio, ali je zato na zahtjev djevojčice-fotografkinje napravio par uleta i zamaha, koji su ga koštali jednog jakog grča na kraju balade. To ga je navelo na zaključak kako ga od svih zahtjeva koje stavlja pred sebe, najviše slome oni od djevojčice. To mjesto gdje ga je ulovio grč po djevojčici još uvijek masira... he-he... Tako je to kad si tata i sportaš.
Zanimljivi su i ti triatlonci. Radi se uglavnom o ekipi od kojih se rijetko tko od djetinjstva intenzivnije bavi sportom. Uglavnom su to ljudi u ranim ili kasnijim srednjim godinama (zgodna formulacija ne?) koje nešto pukne i onda se posvete treninzima i natjecanjima. Tako se natjecala i supruga od kolege koji je Savršenog nagovorio na prijavu. Žena se prije nije intenzivnije bavila sportom, počela je početkom godine i zapravo je s obzirom na godine i okolnosti (zaposlena mama dviju djevojčica) sjajno napredovala. Nedavno je uzela produženi vikend i s prijateljicom odbiciklirala rutu po jednom dijelu Austrije. Jedan drugi triatlonac kojeg znamo je prije vodio totalno drukčiji stil života, puno sjedio, pušio, imao je problema s težinom. Da ga sada vidite, teško bi bilo povjerovati da je to isti čovjek. Druga je stvar kako te velike i nagle fizičke promjene ljudi rješavaju emocionalno. Neki iz jedne krajnosti odu u drugu i navuku se, neke s vremenom prođe zanos, a neki nađu onaj srednji put doživotnog bavljenja sportom osluškujući svoje tijelo i usklađujući želje i mogućnosti. OK, ove zadnje sam malo idealistički navela, jer zapravo ne poznam puno takvih, osim što i sama pokušavam biti u toj grupi.
Ali u nedavnom razgovoru s našim sportskim direktorom, koji je sa svojom djecom napravio veliki svjetski sportski uspjeh, s njegovim sinom i Savršenim (onak čisto sportski osjećala sam se od starta na krivoj utrci, pa još k tome i žena) još jednom mi se potvrdilo da postoje velike razlike u shvaćanju sporta kod ljudi koji se bave njime od rane mladosti, od onih koji se u kasnijim godinama počnu baviti sportom. Nije neko ludo otkriće, ali postoji puno nijansi u toj gruboj podjeli. Naime, primjetila sam i različiti pristup vezan očito uz neki mentalni ili bolje rečeno mentalitetni sklop. Ne znam je li tipičan za sve sportaše, bez obzira od kuda dolaze, ili postoje neke nacionalne grube razlike u odnosu prema sportu. Dok ćete od Austrijanaca često čuti izjave tipa: „Važno je da mi to čini veselje“ ili nešto u tom stilu, kako je najvažnije da se dobro osjećate ne navodeći nužno brzinu ili rezultat, kod mojih balkansko-orijentiranih muških sugovornika, takve izjave izazivaju podsmijeh. Naime, ti muževi jednostavno ne vjeruju u napredak bez natjecanja i odmjeravanja snaga na natjecanjima. Ove koji se zadovoljavaju dobrim osjećajem doživljavaju kao tetkice koji nemaju što tražiti u tom svijetu, jer netko tko je propustio razviti se u djetinjstvu i mladosti, kasnije se može truditi koliko hoće, ali dobre rezultate teško ostvaruje. U svojim istreniranim mentalnim sklopovima moja sugovornička trojka teško može prihvatiti da je nekome bitan trud i put, a ne toliko cilj. Odnosno da cilj postaje put. Ali to su već sfere koje možda nadilaze tu vrstu sportske duhovnosti, za koju sam uvjerena da postoji, ali je kod većine sportaša vrlo usko vezana uz tjelesno.
Ja zapravo ne vidim u čemu je problem, jer to su dosita dva različita svijeta, koja se onda mogu i tako odvojeno doživljavati. Zna se točno gdje su vrhunski sportaši, a gdje su oni koji se sportom bave iz zadovoljstva, učlanjuju se u klubove zbog društva i zdravlja, a rezultati su onda prilagođeni tim drugim prioritetima, a ne nužno samo rezultatima.
Ali dodirna točka se događa primjerice u školi plivanja koju u klubu vodimo Savršeni i ja. Puno roditelja nam kaže: „Nije nam uopće bitno da moje dijete nastavi s plivanjem u klubu i ide na natjecanja, bitno nam je da nauči pravilno plivati i da mu to ostane za čitav život.“ I ja to mogu razumjeti. Ali moji sportski kolege u klubu to smatraju potpunom besmislicom i kontradikcijom. Jer iz vlastitog iskustva kažu da je nemoguće naučiti dobro plivati bez motivacije natjecanja (ovdje se već lagano gubim s područja nacionalnog i promišljam i o muško-ženskim razlikama), posebno kod djece koja se razvijaju i za neke tehnike plivanja su sposobni tek kasnije.
Meni se osobno čini da mi odrasli s tim principom natjecanja inficiramo svoju djecu, pa je onda čitav život jedno natjecanje i mjerenje tko je bolji, brži, pametniji...
I to samo u određenim pravcima, obično sportskim ili školskim. Možda sam neinformirana, ali ne znam postoji li neko natjecanje u tome tko će biti bolji ili najbolji prema slabijima, invalidima, pomagati im, počistiti svoj okoliš…OK, već osjećam zbunjene poglede svoje zamišljene balkanske trojke (moram smisliti neki više hrvatsko-domoljubni naziv za njih).
U svakom slučaju, diskusija nije završena, a ja se osjećam kao neka vrsta crne ovce u klubu. Ali mi zato rado prepuštaju komunikaciju s roditeljima, jer oni ne dospiju daleko u tom području. Jednostavno, ili jesi ili nisi, ili treniraš ili ne. U stilu, što god radiš s djecom, radi do kraja. I djeci ne prepuštaj odluke za koje nisu sposobna. I ja smatram da sve prepustiti djeci nije rješenje, jer onda se događaju slučajevi da dijete svakih par mjeseci mijenja aktivnosti i ne nauči se odraditi barem jednu godinu do kraja, stalno treba promjenu i nove podražaje. Po meni je kombinacija djetetovih želja i roditeljske odlučnosti da se želje do kraja odrade, optimalno rješenje.
Što se bavljenja sportom kod odraslih tiče, očito da to do kraja nema isto značenje svima.
Ja sam jedna od tih koja je počela kasno trenirati plivanje s monoperajom i zapravo sam isto vrlo brzo počela ići na natjecanja i s obzirom na godine, mogla sam preplivati dovoljno brzo da budem dio ženske štafete. Bila sam istrenirana, sva napuhnuta, tresla se prije svakog natjecanja u grupi s klinkama…i bilo mi je to emocionalno previše. Sada imam svoje granice, sama si određujem trening (neki to uopće ne bi tako nazvali), ne natječem se ni sa kim, osim sa sobom, mršavija sam (da, to je nekim ženama - vjerovali ili ne - važan motiv), osjećam se bolje i zadovoljnije. I da, to mi predstavlja zadovoljstvo. Vjerujem da sam u očima pravih sportaša jedna od tih čudakinja.
Ne znam koji pristup je bolji ili lošiji, ne volim određivati stvari po tom principu. Ali za mene je bavljenje sportom, pa makar i u kasnijim godinama, bolji izbor nego se uopće ne baviti njime (ako i pukne nekoga prejako, bolje je nego da vara partnera ili kupuje najnoviji model sportskog auta). Koliko god bili ti skupovi ili takva natjecanja nekome smiješna.
Svjesna sam da je bolje da djeca nauče što ranije plivati, kao i neke druge sposobnosti, koje se kasnije jednostavno teže uče. I jasno mi je da trebaju heroje, kao što je Savršeni heroj u očima djevojčice. Ali se pitam zašto djevojčicama onih mame i tate, koji su stigli puno kasnije i nisu pokupili bokale, njihovi roditelji isto ne bi bili heroji, samom činjenicom da su se usudili na takav pothvat u tim godinama i isplivali rutu do kraja? Nisam sigurna da djeca to tako gledaju…ali samo zato jer ih tako nismo naučili.

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

22.08.2009. Naš prvi Flohmarkt

Nakon dugog spremanja i pripremanja, skupljanja i sortiranja stvari koje nama, a i našim bližnjima više ne trebaju i samo zauzimaju životni prostor i podrum u koji se nije moglo više ni prstom, a kamoli nogom kročiti, odlučili smo se otići na sajam i rasprodati ih. Za neke sajmove smo već prije čuli, a kad smo se bacili na internetsku potragu, ostali smo iznenađeni količinom i vrstama sajmova u Beću, premda smo već naučili da je ovdje kultura sajmova neka vrsta tradicije, koja vrlo živo i uspješno preživljava.
Odlučili smo se za sajam nedaleko naše kuće, za koji se ne treba unaprijed prijaviti, već se samo dođe, plati ulaz i mjesto i to priličnih 18 Eura i ako se dovoljno rano dođe, može se birati pozicija. Mene je prijateljica, koja je često tamo, upozorila da su ljudi već u 6 sati ujutro tamo sa stvarima, jer se zauzimaju bolja mjesta, ma što god to značilo, tako da smo mi poznati spavači stigli oko 7 i zapravo imali ludu sreću naći još koje slobodno mjesto. Ali zato više nismo uspjeli piknuti stol na koji bi poslagali stvari, jer su već svi bili trazgrabljeni. To me malo iznenadilo, jer sam mislila da je u tu skupu placovinu uključen i stol, ali očito to spada u čuđenje malog Ivice, koji se prvi puta nađe u nekom novom okruženju. Tako smo na naša dva sklopiva stolca, koja smo ponijeli za sjedenje, poslagali i povješali stvari, dok smo veće stvari, kao npr. krevetić za putovanje, dječju hodalicu, ljuljačku poslagali na pod, a ostale stvari po autu... I tu već vjerujem da se hrvatskom čitaču takozvanog srednjeg, a kamoli višeg građanskog sloja, stvara neugoda, jer to može podsjetiti na Hrelić i zapravo i ima nešto od te atmosfere, ali o tome ću više kasnije.
Susjedi s lijeve i desne strane su bili preprodavači, Cigani - ili navodno politički korektnije - Romi, a nasuprot nas je bio jedan sakupljač umjetnina, koji se isto time bavi. Poraj njega je bila jedna mlada obitelj koja je došla rasprodati uglavnom dječje stvari, a s njima je bio i njihov mali sin, koji nam je uveseljavao atmosferu. A ona je stvarno zanimljiva, ponajviše zbog ljudi. Tako se može vidjeti puno stranaca, koji si pokušavaju malo popraviti financisjki budžet, do domaćih koji vole kupovati što jeftinije, makar si mogu priuštiti i skuplji prostor za kupovinu, mladih parova koji se ne žele zatrpati nepotrebnim dječjim stvarima, pa se sve preraslo i nepotrebno prodaje i kupuje ono što je aktualno, pa sve do umjetnosti sklonih lovaca na vrijednosti koje, oni koji ih prodaju, nisu uvijek svjesni.
Cijene rabljenih stvari ovdje dosta padaju, ali ljudi ih svejedno prodaju i vesele se svakom Euru, koji s količinom prodanih stvari stvara lijepu svotu, a vrijednost svakog centa se ne omalovažava. I to je nešto što se usađuje djeci od malena, premda se radi o socijalnoj zemlji gdje ljudi uglavnom žive pristojno.
Što se tiče higijene stvari, to je naravno stvar ukusa i ja osobno ovdje ne bih kupovala cipele ili donji veš ili tako nešto. Ali sve drugo što se može oprati, čistiti u čistionici ili dezinficirati, ne predstavlja mi problem, premda sam prilično osjetljiva na čistoću. I zapravo ne vidim neku veliku razliku od igračke koju kupim ili dobijemo (često nezapakiranu) iz dućana, obično iz neke daleke azijske zemlje, koja je prošla tolike ruke i razne nečiste prostore, da je obavezno operem. Posebno je to jednostavno sa dječjim stvarima od plastike.
Ima zanimljivih nepisanih pravila u koje doba godine je najbolje doći na sajam, po kojem vremenu, na kakvo mjesto stati... u koja su nas nesebično uputili redom svi dobronamjerni prekaljeni sajmoštarci.
I sami smo se uvjerili kako se nakit, ukrasi i cipele dobro prodaju, čak smo uspjeli prodati i jedan stari mobitel. Stvari koje su nam najviše prostora zauzimale kao dječji putni krevetić, stolac za bicikl i ljuljačka, brzo su otišle i to je već bio razlog za naše zadovoljstvo.
Zanimljivo je kako na sajmu vladaju neki psihološko-sociološki principi. Pa ljudi zastaju, gledaju i raspituju se uglavnom onda kada netko već stoji i kupuje kod vas. Ako nikoga tko se zaustavio nema, onda uglavnom nitko i ne zastaje.
Sve u svemu, zanimljivo i pozitivno iskustvo, koje nas je učvrstilo u namjeri da na jesen odemo na dječji sajam, gdje djeca (starija od šest godina) u pratnji roditelja sami prodaju svoje stvari i skupljaju tako novce za nešto što si žele kupiti. Jako me zanima kako će to biti doživljeno od naše djevojčice i spremna sam već da se dogodi nešto slično kao jednoj pozanici, koja je isto tako dijete otpremila na sajam, a ono je vrlo jeftino prodalo knjigice, koje je mama par mjeseci ranije brižno kupovala, pa je za sve prodane literarne uratke odlučilo kupiti ogromnog plišanog medu. Hm, ali to je već druga tema poštivanja dječijih prioriteta i usađivanja vlastitih pojmova vrijednosti djetetu.
Nego, ono što me uvijek ostavi zbunjenom je činjenica kako se u domaji, unatoč općenito nižem standardu i manje socijalnoj državi, stvari manje cijene, više gube na uporabnoj vrijednosti i puno se više kupuju nove stvari i zadnji modeli bez obzira radi li se o novom autu, mobitelu, odjeći, igračkama. Tako sam primjerice prošli vikend bila u Podravini i susjeda, čiji je muž trenutno u zatvoru i jedva preživljava s dvoje djece, samo čeka da mi dođemo i obasipa nas bombonijerma, nekim igračkama, poklonima za djevojčicu. I kaže mi kako je čula od moje mame da dolazimo i njezina mala je odmah rekla kako nisu ništa kupili za djevojčicu i na proštenju isti dan joj je odmah kupila narukvicu. To me zna izluditi, jer se osjećam blesavo zato što sam iz Austrije (slika bogatih gastića ne izumire lako na selu) donijela samo bombone ili neke kekse za njih, ili odjeću koju više ne nosim. Znam da ljudi jedva preživljavaju, kuća im se raspada doslovce, ali to se mora, to je red. I poanta je kupiti nešto novo. Ne nacrtati neki crtež, doći se jednostavno pozdraviti i poigrati, zapravo se uopće ne poznajemo dobro i ne pričamo puno, samo se izmjenjuju pokloni, njihovivrijedniji i naši manje vrijedni. I ne bi me uopće čudilo da se priča kako radimo vani, a tak smo škrti. I zapravo to i je poanta, ako nemaš potrebu za tim pretjerivanjem, onda si u očima većine Hrvata pravi škrtac.
Ili nedavno na Hrvatskoj televiziji gledam neki par koji nije vjenčan, pa imaju sada problem s ovim nesretnim zakonom o umjetnoj oplodnji. I priča čovjek kako se oni primjerice nisu službano vjenčali, jer nisu htjeli potrošiti puno novaca za svadbu, radije su te novce ostavili za dijete... I ja gledam i ne vjerujem. Da je rekao kako ne vjeruju u formalni dio institucionalizacije braka ili nešto slično, ok... ali svadba mora biti takva da puno košta. Sjetim se odmah naše svadbe, koja je stvarno minimalno koštala. I nije mi jasno zašto je ljudima (ako se žele službeno vjenčati) problem otiči s kumovima i to obaviti. Priznajem da možda ne razumijem neke stvari, pa ako ih netko razumije ili gleda iz nekog drugog ugla, molim da mi ih pokuša objasniti.
Da ne pričam o kreditima i minusima, dok se s druge strane nosi odjeća s markom i stalno zatrpava djecu s novim igračkama. Ako svoje dijete i pokušate odgojiti malo drukčije odmah će vam početi stizati argumenti kako je onda dijete izdvojeno iz društva, jer svi u razredu imaju nove mobitele, a samo vaš jadnik eto nema... I nije čak uvijek niti stvar u tome možete li sve djetetu priuštiti, već po meni, da li je dobro za dijete čak i ako ste dobrostojeći, da mu se sve priušti i da ne osjeti vrijednost stvari i sam se potrudi doći do njih. Ali za to treba odgoj, primjer i društvena hrabrost.
Još jedna činjenica mi je upala u oči, kada je Savršeni primjetio koliko su neke stvari, posebno odjeća i obuća danas precijenjeni, a dobit nepravedno raspodijeljena. Ne sjećam se više točno omjera, ali negdje je pročitao da je dobit od Nike tenisica (uzimam ih samo kao jedan od puno primjera) raspodijeljena tako da oko 30% cijene plaćamo za ime, 30, pa i više postotaka uzimaju distributeri, a nekih manje od 10 % otpada na materijal i radnu snagu. I zapravo ispada da je tržišna vrijednost proizvoda mnogostruko precijenjana. Ali to je tako, i tu se navodno ništa ne može. Jer se, premda manje nego prije, stvari ipak prodaju. Pa se ja onako utopistički pitam, što bi se dogodilo da se ljudi jednostavno ujedine i dogovore da više ne kupuju takve proizvode. Da npr. štrajkaju, kao što hrvatski seljaci štrajkaju protiv niske otkupne cijene pšenice. Samo bi se sada štrajkalo protiv previsokih cijena za nešto, za što se čovjek mora krvavo naraditi. Protiv države se može štrajkati, ali protiv takvih korporacija, očito teško. Jer ako malo okrenemo logiku, u vremenu kada se (navodno) svi odriču nečega, zašto usmjeriti svoje nezadovoljtsvo samo prema nekima. Zašto ne primjerice prema bankama, koje se unatoč krizi ne odriču svojih kamata tj dobiti? Itd.
OK možda sam zabrijala malo daleko, pa se vraćam na razinu pojedinca i odgoja, kad već čitavo društvo teško možemo mijenjati (makar, kad bi se svaki pojedinac osvjestio i bio dosljedan u tom pogledu, i sustav bi se možda lagano mijenjao). Sve u svemu, dok god pristanemo biti dio sustava i ne pobunimo se u vlastitoj kući, ne vjerujem da će se išta promijeniti. Dobila sam i od svojih u domaji odmah komentare u vezi sajmova i razmjene stvari... sve tipa: "Joj, to je baš super, samo toga kod nas nema" ili "Kad bi barem to i kod nas postojalo"... I oni koji me poznaju znaju da se stvarno klonim pametovanja o tome kako je to ovdje, pa zašto i mi to ne možemo, ali stvarno u ovom konkretnom primjeru ne vidim u čemu je problem napraviti doma (pogotovo ako imate kuću i malo više mjesta u dvorištu) neki sajam i obavijestiti susjede ili ne znam ljude u župi (ako ste vjernik) ili razglasiti po kvartu. Jest da to zahtjeva posao, i puno je jednostavnije stvari pobacati u smeće i naravno svačije je pravo to učiniti. Znam i da si prijatelji poklanjaju dalje stvari, ili daju u neke humanitarne organizacije.Znam da plavi oglasnik postoji, kako to funkcionira s prodajom primjerice rabljenih dječjih stvari, ne znam. U vrijeme Interneta, vjerujem da postoje razne varijante kako čovjek može prodati svoje nepotrebne stvari u dobrom stanju nekome tko si realno ne može priuštiti novo. I zapravo nije poanta u tome da ljudi ne daju stvari dalje, nego u pretjerivanju koje vidim posvuda, od mojih roditelja koji imaju (pre)male penzije, a kupuju i nakuhavaju nepotrebno puno hrane, koje uvijek ostaje i ponekad se mora i baciti, do raznih drugih primjera. Priznajem da se dijelom možda radi i o mentalitetu u kojem se primjerice rad manje cijeni od robe. Jer ovdje će opet Esterajheri kupovati robu vrlo jeftino po sniženjima, ali će onda bez problema dati za neku uslugu ili odlazak u restoran opet cifru koja bi u domaji izazvala čuđenje. To je sad već stvar izbora i prioriteta onih koji si mogu priuštiti i jedno i drugo.
Ona glavna poanta koju želim izreći je da teško razumijem kada ljudi žive izvan realnih mogućnosti i kupuju si (pre)skupe i nepotrebne stvari koje si mogu priuštiti samo još većim zaduživanjima. Tu uopće ne mislim na one ljude koji se na žalost zadužuju samo zato da bi preživjeli, pa moraju i hranu i sve ostalo kupovati ulazeći u minus. Vjerujem da takvi gledaju na svaku kunu i da ne kupuju skupu (ne nužno i kvalitetniju) odjeću s markicama.
Zanima me hoće li ova kriza prisiliti ljude da promijene malo navike, ili će ih samo još više uvući u minuse i kredite, dok se od najnovijeg modela mobitela za svoje dijete neće odustati, da mu se druga djeca u razredu ne bi rugala.
Zanima me ponajprije što o ovoj temi misle oni koji u domaji žive, ali naravno i sva druga mišljenja.

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.

03.08.2009. Ljetni ljubić

Ne znam koliko ste se i jeste li se uopće u ljetno doba ikada u ranoj mladosti, a možda i kasnije, susreli s ljubavnim romanima. Meni je nekako ljeto vrijeme kad se obično sjetim te vrste literature. Naime, pokojna baka je čuvala gotovo sve časopise u kući na moru. Tako je imala jednu čitavu kutiju za veš ispred svoje sobe u kojoj se moglo naći starih brojeva časopisa „Svijet“, „Izbor“, „Danas“, koji su bili, kad gledam iz današnje perspektive, stvarno sjajni u svakom pogledu pogotovo uzevši u obzir vrijeme mraka u kojem su nastajali. Kad bolje razmislim, zanimljivo je kako nas nekada ograničavanje slobode govora potiče da govorimo i pišemo slobodnije i kreativnije, nego kad nam je to ustavom zajamčeno, ali nismo više spremni biti tako slobodni.

U svakom slučaju, osim tih časopisa, bila je tu i pozamašna hrpica raznih ljubavnih romana i meni omiljenih nastavaka Zagorkinih romana koji su izlazili nekada davno uz neke novine, kao dodatak. Sjećam se u nekoliko noći progutane „Tajne krvavog mosta“ i još nekih romana u nastavcima čijih se naziva ne mogu sjetiti... Ali se zato jako dobro sjećam atmosfere napetosti i tajanstvenosti koje bi me obuzimale dok bi ih čitala, takve gladi za daljnjim nastavcima i potpunog razočaranja kada bih otkrila da neki nedostaju. Naravno, mogla sam sve to pročitati kasnije u Zagrebu u obliku knjige, ali to nije više bilo to. Ljeto, more, prve ljubavi, neizvjesnsot pri spremanju za izlaske...sve je to davalo jednu posebnu atmosferu pri čitanju i proživljavanju Zagorkinih likova. I zapravo se najviše sjećam tih ljubavnih opisa, nesretnih okolnosti koje su se u ime nevjerojatno jake ljubavi i odanosti otrpile i ponekad i čitav životni vijek u tajnosti čuvale i čekale, pravi trenutak.

Tih pravih trenutaka bilo je u ljubavnim romanima lakšeg pera puno više i nekako su se brže izmjenjivali, bez tako isprepletenih pripovjedalačkih zapleta, opisa i detalja. Bile su to, sada mi je to jasno, instant priče sve više-manje pisane po nekom sličnom obrascu, a svejedno sam se mogla zaljepiti za njih i proživjeti ih od početka do kraja. Sjećam se da sam već i u toj ranoj mladosti bila svjesna kako je to nešto manje vrijedno, danas bih možda rekla šund-literatura, ali svejedno sam se svjesno prepuštala da me obuzmu te priče kojih se uopće više ne sjećam jer nisu ostavile neki trag u smislu sadržajnog sjećanja. Ali su mi ostavile trag emocionalnog sjećanja proživljenih sudbina, te vječne nemogućnosti da se ona prava i istinska ljubav ostvari jednostavno, bez puno zapreka i da po mogućnosti traje. Ali na kraju ipak nekako pobijedi sve prepreke i obično sretno završi. I premda će vjerojatno svaki imalo obrazovan ljubitelj čitanja, vjerojatno zaobići takve kratke ljubavne priče koje su izlazile i vjerojatno još uvijek postoje u ženskim časopisima, ne mogu se oteti dojmu da su one isto tako dio našeg svakidašnjeg života, bez obzira kojem taboru, sloju, kasti - kakogod hoćete - pripadali. Kako?

Pa oni klasični i takozvani ozbiljniji pisci već su davno napisali svjetske ljubavne priče i pjesme koje su postale upravo dio nekog klasičnog obrazovanja. Obično su rijetko posvećeni samo nekom ljubavnom odnosu, jer to valjda odaje neko siromaštvo pisanja ili se odmah povezuje sa manje zahtjevnom (pogotovo nekada) ženskom publikom kojoj je dovoljna provala emocija, a ne sadrži onu neku dubinu i oštricu filozofije društva, povijesti i sl. Pa je i u Ani Karenjinoj obrađen čitav jedan svijet i nekolicina društveno-povijesnih odnosa u koju je onda ukomponirana jedna tragična ljubavna priča. Ne moram ni spominjati vjer da su te ljubavno-književno vrijednije priče ili pjesme ostale u mom sjećanju kao tragičnije od onih iz ljubavnih romana u raznim časopisima.

Ne znam je li dubina i vrijednost proistekla iz većeg razumijevanja stvarnog života u tim djelima ili je ozbiljnija ljubavna literatura utjecala da se one prave i duboke ljubavi percipiraju obično kroz nemogućnost i tragičnost. U ovim jeftinijim romanima se nije toliko filozofiralo, sve je išlo brzo i moglo je i sretno završiti. Trebalo je obično biti samo dovoljno uporan . Dakle, kako te ljubiće prepoznajem i doživljavam u svakodnevnom životu?

Volim slušati priče ljudi i zanimaju me sudbine i životni putevi, posebno vezani uz taj ljubavni dio. I obično kada dđjem kod ljudi do tog dijela, izoliram svoja pitanja od nekih sociološko-društvenih utjecaja i sličnih okolnosti i zanima me samo ljubavna priča. Nedavno sam, od jedne žene čula njezinu i gotovo kao i svaki puta do tada sam se uvjerila kako život piše romane, ako se sjećate te uzrečice iz nekad nezaobilazne Arene. I premda bih mogla zaključiti kako su i u stvarnom životu prave ljubavi nekako propuštene, uništene što od okoline, što od vlastite nemogućnosti i slabosti da ih sačuvamo, pa su po tome zapravo dosta sličnije nekim klasicima svjetske književnosti, onaj" ljubić-dio" dolazi do izražaja u pripovijedanju. Danas više nije običaj da si prijatelji pišu duga pisma u nastavcima, da se opisuju neki odnosi do u tančine, osim ako se ne radi o profesionalnim piscima ili pjesnicima. Ljubavni odnosi prepričavaju se brzo, baš kao sto i priliči dobu koje je puno stresa i kroničnog manjka vremena. Pa ja u toj sažetoj dramatičnosti koja ne ostavlja vremena za neki opis rasta odnosa, već ga sažima u nekoliko rečenica, prepoznajem taj ljubić-efekt.

Tako mi na pamet pada zadnji primjer moje dobre poznanice koja mi priča svoju ljubavnu priču: „Nakon prvog braka sa troje djece, našla sam ljubav svog života s kojim sam bila srodna duša. Tako smo se dobro razumjeli i snažno voljeli, a on je prihvatio moju djecu iz prvog braka kao svoju.“ Sjajno... Ali ljubavne priče obično imaju neki zaplet, sretno završavaju u bajkama i u ponekom ljubavnom romanu. No da ostanem na stilu iznošenja... Međutim, u priču se uplela njegova familija, ponajviše mama. Joooj, koji poznati obrazac, pa taj sjajan tip je neka vrstamaminog sina (svi su više manje neka podvrsta, osim siročadi i prinčeva-kaže jedna moja prijateljica) . Ja se uvijek nanovo naivno pitam kako je moguće da netko tako dobro povezane srodne duše razdvoji? Ali da ne kvarim priču svojim upadicama...„I na kraju smo se razišli. Ja sam strašno htjela dijete s njim, krunu naše ljubavi, a on je smatrao da nam je troje djece dosta. I onda sam upoznala svog drugog muža (s pravom ljubavi nije bila u braku) i odlučila imati dijete s njim, premda je ta želja bila izvorno vezana uz onog pravog i jedinog. Čak sam ju i nazvala po jednoj našoj priči.“ Tu je malo zastala, očito joj je bilo teško dok je pričala. A onda je nastavila: „Sreli smo se nakon nekog vremena, slučajno u dućanu. Otišli smo na piće i pričali o svemu. O tome kako smo nekada bili zajedno, kako si nedostajemo i kako bi bilo lijepo da se vidimo. On je slobodan, ne može se skrasiti, ja sam u nesretnom braku s čovjekom kojeg ne volim.“ I opet se ja pitam u čemu je problem? I stiže mi odgovor u nastavku priče: „Trebalo bi djelovati protiv njegove familije, protiv sadašnjeg supruga, otrgnuti djetetu oca uz kojeg je vezano... Komplicirano, čovjek nije sam, treba misliti na djecu...“ i tako priča za sada završava prilično nesretno. Nastavak slijedi. A kraj se još ne zna, premda je vrlo mala vjerojatnost da će se njih dvoje opet spojiti.
Ipak sam dobila dojam da kad si tako pričamo svoje životne ljubavne priče, nekako nedopustivo sažimamo i prelazimo preko tolikih slojeva, jer treba raditi, stvarati, brinuti se. I nema se vremena ni snage za analiziranje, suočavanje, rješavanje tih kompliciranih situacija koje nastaju najviše zbog nedostatka hrabrosti, možda i one mladenačke ludosti koja više nije primjerena... ili tko zna čega.

I tako slušam te kratke snažne ljubavne priče, gutam ih kao pravi ljetni ljubić i pitam se kako nekima uspijeva čitav život provesti uz nekoga tko nije njihov suđeni ili suđena i postoji li zapravo ta neka fatalna veza i prepoznavanje, ili smo skloni idealiziranju (mi žene, posebno) pa se zapravo radi o nekim drugim jednostavnijim biološko-sociološkim sklopovima koji nas drže zajedno i bez nepotrebne tragične dubine. Izmišljamo li ju nekada sami, da bi si olakšali neko teško razdoblje i našli utjehu u onom zamišljenom partneru jer ovaj uz nas nije uvijek onakav, kakav bio mogao biti onaj drugi, da smo ostali s njim? Može li se prava ljubav zaista s vremenom osjetiti ili čak i naučiti, baš kao što su nekada neke majke govorile svojim kćerkama kako ni one nisu odmah na vjenčanju voljele njihove očeve, ali je ljubav s vremenom došla. Može li Božji blagoslov i molitva utjecati da brak postane ono sveto mjesto ljubavi kakav bi trebao biti? Ili se radije okrećemo ljubavnim pričama u kojima je Bog prisutan samo kod zaklinjanja u njegovo ime, a zapravo sve vrvi od strasti i ljudskih osjećaja bez te transcedentalne upućenosti para na onoga koji ih može možda još dublje spojiti.? Odgovora je možda mnogo, a možda ih nekad niti nema...već se jednostavno živi bez njih. Ipak će ljubavne priče, kako one književno vrijednije, tako i one za manje zahtjevne, biti zanimljive. Još me muči odgovor na pitanje zašto su sretni završeci nekako umjetnički manje vrijedni? Podrazumijeva li patnja i u ljubavnim pričama onu dubinu i analizu koja nam u jednostavnoj sreći izmiče?

Kako bilo, danas je Savršeni na naš gramofon stavio staru singlicu na kojoj na jednoj strani Josipa Lisac i Miro Ungar u rock operi Gubec-Beg pjevaju Ljubavnu pjesmu koja odiše srećom, dok na B strani singlice Ladarice pjevaju Baladu o nesretnoj ljubavi. Ja si rado odslušam obje strane i pokušavam se sjetiti, osim one o Johnny Cashu, još neke stvarne ljubavne priče koja završava sretno. Ima ih sigurno, a možda i vi znate koju. Gospođi Ani Žube ostavljam one izmišljene, a književnim teoretičarima a i kritičarima da donose sudove o (ne)kvaliteti takvih uradaka. Do tada gutam ljubiće u verbalnom i glazbenom obliku. Jer ovi pisani u knjigama (kao npr. Schlinkova „Žena kojoj sam čitao“) me odmah zaokupe povijesnim temama poput nacionalsocijalizma i kolektivne krivnje. A to nisu teme za jedan ljetni ljubić, kada se prepuštamo ljubavnim emocijama... Zar ne?

Objavila MonoperajAnka. Komentiraj ovdje.